skroz slucajno na blogu sam divanio o ovoj temi... bicu slobodan da je kopiram ovde :ego:
dakle...
Sezona razvoda
Sta mislite, koji je trenutak kad ste raskinuli sa nekim? Da li to znaci i potpuni prestanak emocija prema toj osobi, ili samo pomirenje sa stanjem stvari? Meni je u pocetku svaki rastanak tesko padao... Tada sam, kao svaka mala histerija, mrzeo i samo ime te osobe... Posle nekog vremena to sve zaboravite (neko bi rekao koliko je trajalo, dobro da se ista i upamtilo) i skroz slucajno naletite na tu osobu... E, u tim trenucima mene bi uhvatio nekakav grc u stomaku, (leptirici koji su nekada postojali se pretvorise u gladne vrane) i ako bi bilo moguce, taj susret bih izbegao (secam se jednom da sam skoro upao u baru zbog te vratolomije)... Ali, nekada je to sve nemoguce ostvariti i putevi vam se ukrste na momenat, koji se cini nikad duzim... Skontao sam da sto je vise tih momenata, sve je lakse, jer odjednom nema onog grca u stomaku... Postanete ravnodusni, kao da svojom ravnodusnoscu kaznjavate nekog u kog ste bili zatreskani... Evo ti na! Ne osecam nista prema tebi!

A u stvari u vama tinja onaj osecaj, bes sto je ta osoba nasmejana, sto joj zivot ide i dalje, nije stao vasim odlaskom...
Vremenom, redjaju se raskidi, iz svega toga covek izlazi spremniji i nauceniji, pa svaki naredni raskid nije vise toliko emotivan. Pitam se da li upravo to znaci da je kvalitet emocije koju ste osecali imalo jaci bio, da li se mozda samo jednom, prvi put, iskreno voli? Mislim da ne, ali je u ovom trenutku postalo jako bitno sto u svaku vezu ulazite 50% srcem a 50% mozgom, spremni da se vrlo brzo spakujete i odselite na neke nove hm spejsove
Sada se namece jedan novi problem. Posto ste iskusniji, sve nove veze su kompleksnije, vas zivot, i njegov (njen) zivot se pocinju preplitati, pocinjete da se mnogo intenzivnije druzite sa
partnerovim prijateljima, oni postaju zajednicki, sada sve delite, sada vise niste pojedinac, sada ste oficinalno PAR. Niko te nece zvati na kafu, zvace VAS. To je lep osecaj, totalno mozete da se poistovetite sa svojim roditeljima, i sada vidite kako su se oni osecali dok su jos i isli negde... Sta se desava kada u toj fazi dodje do raskida? Tada ste vec i zreli, pa se razgovorom, sporazumno razvedete. Ljudski se dogovorite ko sta odnosi, ko je zaduzen za objasnjavanje drugima, naravno tad se govori da SMO RASKINULI a ne ''on me je ostavio zbog necega/nekoga''
i razlaz... Neko vreme se coolirate, kao vidjate se i dalje, boze moj, odrasli ste ljudi, pijete kafe, u nekom trenutku se pojavi neka treca osoba i tada shvatite da vi u stvari niste nista naucili i da ste i dalje kao na onom prvom raskidu, kada se pitate ''zasto im se zivot nije zaustavio kad sam JA otisao''

tada odlucite da pobegnete, da se vise ne druzite, i to je ok, pokazujete da vam je stalo da se ne svadjate, vec da taj neki ''zreo'' odnos zadrzite, sigurno necete sada bezati na drugu stranu da se ne sretenete na ulici... Ali, ostaje drugi problem. Vasi prijatelji. Sta sada? Kada se sretnete, pizdite kad skontate da se oni druze sa njim/njom i cak upoznaju te neke druge osobe... Tada raskidate i sa njima. Precutno. Pronalazite izgovore da se ne vidite, cak i kad besciljno lutate gradom, i naletite na njih, odjednom shvatate da ste u veeelikoj guzvi i da zurite negde...
Da li je taj trenutak, kada raskinete i sa prijateljima, da li je to trenutak kad ste raskinuli i sa njim/njom?
Nisam pisao o sebi, ja sam odavno razveden. U poslednje vreme je hit da se duge veze raskidaju. Moja prijateljica je u vezi bila oko 7-8 godina, i sada su se razisli. Njenu patnju uglavnom ja slusam i prozivljavam sa njom, jer sam jedino ja bas njen prijatelj, nisam zajednicki. Moj cimer je raskinuo sa mojim drugom, i sada su konfuzni.
Nema dobrog raskida. To ne postoji. Uvek cete voleti tu osobu, samo sto cete u medjuvremenu naci dovoljno snage da nekog drugog zavolite vise. I tek onda cete moci reci ''Proslo je''...

Do tada samo treba da nadjete adekvatnu muziku koja ce vam pomoci da to sve prebolite. Nista ne boli kao povredjena sujeta. Za tu priliku vam preporucujem Richard Cheeze-a i pesmicu ''Angels deserve to die''
Vreme leci sve. Ako to ne pomogne, predjite na makrobiotiku.

)
