- 05 Sep 2007, 22:13
#892057
Ko je doziveo, zna na sta naslov teme implicira.......
Da li ste se nekada osecali jako usamljeno, napusteno i cak otudjeno dok ste jos bili u vezi sa svojim partnerom?
Po meni, goreg osecanja nema. Biti sa nekim mozda i godinama, a u jednom trenutku zbog ne znam cega (razlozi naravno postoje i brojni su a i razliciti kod svakog od nas) se osecati toliko udaljenim od do tad najbliskijeg bica........to je nesto najuzasnije sto nam se moze desiti. Uzasnije od toga da smo dugo, dugo sami i bez partnera.....
Na moju zalost, mnogo takvih slucajeva vidim svuda oko sebe......ljudi koji se u svojim ranim 30-tim ili kasnim 20-im sa nekim zabavljaju ili cak i zive i po 8 godina, 5 godina....dolaze do toga da nakon toliko vremena, zajednickih iskustava, bliskosti, svega najlepseg, sada osecaju tu neku samocu.......to je meni tako tuzno, tako porazavajuce....
jer ja nekako mislim da bi nakon toliko vremena ljudi vec trebali da znaju sta zele i da li to zele sa ovim drugim, i da nastave dalje da zive zivot, mozda radjaju decu ili usvajaju decu, da se opuste i budu srecni i opusteni bar po tom pitanju........a ono raskol, otudjenost i usamljenost. A sve dok su jos u vezi.
I onda ocaj, tuga i pitanje kuda dalje.....da li raskinuti (sto je neizrecivo tesko nakon nekoliko godina, mnogi se plase novog zivota iako bi im on, ocigledno bio bolji), da li pokusavati rasplamsati stari plamen ili jednostavno cekati da se desi cudo.....
Naravno, svi se odlucuju za nesto od ovoga i pokusavaju da spasu zivu glavu (mislim na srce), i nekako, vremenom, nesto i urade........sta god to bilo.
No, meni se ne svidja sto se to uopste i desava.......da li mozemo da prepoznamo kada je kraj bez da provedemo jos par godina (ili meseci) u vezi, a zapravo sami?
Da li mozemo da izbegnemo pakao otudjenosti i razidjemo se sa nekim pre nego nastupi?

Da li ste se nekada osecali jako usamljeno, napusteno i cak otudjeno dok ste jos bili u vezi sa svojim partnerom?
Po meni, goreg osecanja nema. Biti sa nekim mozda i godinama, a u jednom trenutku zbog ne znam cega (razlozi naravno postoje i brojni su a i razliciti kod svakog od nas) se osecati toliko udaljenim od do tad najbliskijeg bica........to je nesto najuzasnije sto nam se moze desiti. Uzasnije od toga da smo dugo, dugo sami i bez partnera.....
Na moju zalost, mnogo takvih slucajeva vidim svuda oko sebe......ljudi koji se u svojim ranim 30-tim ili kasnim 20-im sa nekim zabavljaju ili cak i zive i po 8 godina, 5 godina....dolaze do toga da nakon toliko vremena, zajednickih iskustava, bliskosti, svega najlepseg, sada osecaju tu neku samocu.......to je meni tako tuzno, tako porazavajuce....

I onda ocaj, tuga i pitanje kuda dalje.....da li raskinuti (sto je neizrecivo tesko nakon nekoliko godina, mnogi se plase novog zivota iako bi im on, ocigledno bio bolji), da li pokusavati rasplamsati stari plamen ili jednostavno cekati da se desi cudo.....
Naravno, svi se odlucuju za nesto od ovoga i pokusavaju da spasu zivu glavu (mislim na srce), i nekako, vremenom, nesto i urade........sta god to bilo.
No, meni se ne svidja sto se to uopste i desava.......da li mozemo da prepoznamo kada je kraj bez da provedemo jos par godina (ili meseci) u vezi, a zapravo sami?
Da li mozemo da izbegnemo pakao otudjenosti i razidjemo se sa nekim pre nego nastupi?
