Nikada me niko nije outovao.
Kada sam prvi put skupila hrabrosti da se outujem najboljoj drugarici (sa ove distance to mi deluje cak i malcice smesno i simpaticno, s obzirom na to da se sada osecam toliko prijatno u svojoj kozi da mi uopste nije problem da se outujem, naravno, ako me neko konkretno pita nesto u vezi seksualnosti), bila sam svesna da cim jedna osoba to sazna, postoji velika verovatnoca da ce saznati i druga, treca, cetvrta - sve po logici "u poverenju".
Naravno da sam dobro promislila kome cu reci, i naravno da sam imala poverenja u svoju drugaricu, ali bila sam spremna na to da u svakom momentu to saznanje o meni moze da se otme i da postane opstepoznata "tajna"...
Medjutim, to se nije desilo.
Ono sto me je zaprepastilo (na neobicno pozitivan nacin) je to da i kada je saznalo vise od pet-sest osoba sa fakulteta (koji broji ukupno tristo studenata - znaci, svi se znamo, kao u malom selu!

), i kada sam ja cak i ocekivala da se cinjenica prosiri (sto me i nije previse pomicalo sa mesta, buduci da sam tada vec poprilicno sigurno koracala ka izgradjivanju sopstvenog identiteta bez zadrske i straha), bila sam vise nego iznenadjena time da me niko, ali NIKO od ljudi koji su (od mene) saznali nikada nije outovao nekom drugom....
Iskreno, nisam bila toliko ubedjena u ljudsku sposobnost za diskreciju.
I dalje mislim da je ovaj moj slucaj izuzetak....
Ili mozda kod nas na umetnickim fakultetima, pored raznih ekscentricnosti

, biti gay i nije toliko neobicno??
Tek, lepo od mojih drugara....
