- 02 Avg 2007, 22:07
#865110
Danas sam naleteo na tekst J. Ćirilova u Blic-u. On je uvek bio u mojoj dubokoj milosti zbog svog doprinosa vidljivosti gay populacije na ovim prostorima u vreme kada je za takvo ponašanje bilo potrebno mnogo više hrabrosti negoli danas. Medjutim, ovaj tekst ga je malo više spustio sa pređašnjeg pijadestala. Ono što hoću da pitam je: Zašto intelektualci njegove fele jako često ne mogu da uvide idealan trenutak za dostojanstveno povlačenje već po inerciji odlutaju?Iskreno, zaboleo me je ovaj "pad".
Jovan Ćirilov | 01.08.2007
Slikari usamljenosti
Jovan Ćirilov
Gotovo da nema dana da ne sretnem nekoga ko mi poverava svoju veliku tajnu - piše roman. Ti ljudi sa tajnom su najrazličitije profesije: kolege iz pozorišta, garderoberke u restoranu, taksisti u vozilu, saobraćajci na odustvu, pesnici kojima je dojadila kratka forma, lepotice koje odnedavno vode tokšou emisiju, automehaničari mojih prijatelja, jedino nisu samobice pred skok sa savskog mosta.
Mesta i vremena ispovesti su razna: prekookeanski avioni, duga vožnja tramvajem, a kratka liftom. Čak mi je jednom ponudio da pročitam njegov roman - sused iz pisoara. „Zaboga, čoveče, zar čovek više ne može mirno ni da... (izgovorih glagol)!“. „Moja potreba za pisanjem je jača od fiziologije i od bontona!“. „Očigledno!“.
Kad imam vremena i strpljenja, upustim se u priču o romanu-prvencu. „O čemu to pišete?“. „O usamljenosti!“. „O, vrlo originalno!“, usudih se da budem ironičan. „Nego šta! To vam je tema našeg vremena“! Izvadih ruku iz džepa, na spisku bodilengvidža očigledan trenutak kad čovek iz ravnodušnosti prelazi u aktivnu fazu. „Zar vam se ne čini da je na tu temu rečeno, snimljeno, ispevano, naslikano, sve što se moglo reći, snimiti, ispevati i naslikati?“. „Možda“, pogleda me sagovornik malo začuđeno, a onda se u piku snađe: „Da, ali ja to pišem na nov način, kako to još niko nije obradio...“. „Čime se vaš tekst razlikuje recimo od Kafke?“. „Ne, ja nisam nadrealist. Prošlo je vreme nadrealizama, pa čak i postmodernizma... Moj usamljenik je opisan realističkim sredstvima, direktno i bez milosti.
Vratio nam se dobri, stari realizam kako sam čuo (čula) u svetskim razmerama“. „Možda, ali ja nemam smisla za temu usamljenosti. Nekako me to ne uzbuđuje. Čak volim usamljenost“. „O, kako vas žalim!“. „I ja vas. Ali nešto vam moram reći, ja i sad vapijem za usamljenošću, koju ste mi oduzeli“. (Pauza, a onda provala gneva.) „Da bog da ne sreli više nekoga u životu! A da znate, dobri ljudi pate u svojoj usamljenosti, a vi tako...“. Moj sagovornik i majstor romaneskne usamljenosti je još nešto govorio, izgleda kleo me i vređao, ali ja sam već bio van domašaja njegovog glasa“.
Jovan Ćirilov | 01.08.2007
Slikari usamljenosti
Jovan Ćirilov
Gotovo da nema dana da ne sretnem nekoga ko mi poverava svoju veliku tajnu - piše roman. Ti ljudi sa tajnom su najrazličitije profesije: kolege iz pozorišta, garderoberke u restoranu, taksisti u vozilu, saobraćajci na odustvu, pesnici kojima je dojadila kratka forma, lepotice koje odnedavno vode tokšou emisiju, automehaničari mojih prijatelja, jedino nisu samobice pred skok sa savskog mosta.
Mesta i vremena ispovesti su razna: prekookeanski avioni, duga vožnja tramvajem, a kratka liftom. Čak mi je jednom ponudio da pročitam njegov roman - sused iz pisoara. „Zaboga, čoveče, zar čovek više ne može mirno ni da... (izgovorih glagol)!“. „Moja potreba za pisanjem je jača od fiziologije i od bontona!“. „Očigledno!“.
Kad imam vremena i strpljenja, upustim se u priču o romanu-prvencu. „O čemu to pišete?“. „O usamljenosti!“. „O, vrlo originalno!“, usudih se da budem ironičan. „Nego šta! To vam je tema našeg vremena“! Izvadih ruku iz džepa, na spisku bodilengvidža očigledan trenutak kad čovek iz ravnodušnosti prelazi u aktivnu fazu. „Zar vam se ne čini da je na tu temu rečeno, snimljeno, ispevano, naslikano, sve što se moglo reći, snimiti, ispevati i naslikati?“. „Možda“, pogleda me sagovornik malo začuđeno, a onda se u piku snađe: „Da, ali ja to pišem na nov način, kako to još niko nije obradio...“. „Čime se vaš tekst razlikuje recimo od Kafke?“. „Ne, ja nisam nadrealist. Prošlo je vreme nadrealizama, pa čak i postmodernizma... Moj usamljenik je opisan realističkim sredstvima, direktno i bez milosti.
Vratio nam se dobri, stari realizam kako sam čuo (čula) u svetskim razmerama“. „Možda, ali ja nemam smisla za temu usamljenosti. Nekako me to ne uzbuđuje. Čak volim usamljenost“. „O, kako vas žalim!“. „I ja vas. Ali nešto vam moram reći, ja i sad vapijem za usamljenošću, koju ste mi oduzeli“. (Pauza, a onda provala gneva.) „Da bog da ne sreli više nekoga u životu! A da znate, dobri ljudi pate u svojoj usamljenosti, a vi tako...“. Moj sagovornik i majstor romaneskne usamljenosti je još nešto govorio, izgleda kleo me i vređao, ali ja sam već bio van domašaja njegovog glasa“.