- 27 Dec 2005, 05:57
#414636
..odlomci..
Ubila ga je. Isklju?ivo je ona to po?inila. Niko drugi.
Da li je to uradila planski? Ili je to u?inila, kako zaslužuje da za nju ina?e bude re?eno, da bi mu se napila krvi, isisala iz njega poslednju kapljicu života? Ili je on ve? bio mrtav, od po?etka mrtav. Ne?u da nagaðam.
Ona je pravo srce, suzdržana, povu?ena, dok se ne raspali. Onda je bez srca. Zapravo odavno je bez srca. Bezo?na.
Da li je to bila samo raspusna igra, krvožedna i izaziva?ka, ne znam ili ne bih da optužujem, jer od nje nemam bliskijeg; ona mi je najroðeniji rod. Možda se taj neoprostivi ?in odigrao nehotice, u strasti, u žaru koji se ne gasi na dugme poput lampe pored kreveta kad smo do?itali pri?u ili roman i tonemo u san? Bila sam tamo, a ne mogu ni sebi da odgovorim. Može biti da se nesre?a zbila bez njene volje, ali da ga je ubila, jeste, i to je nepopravljivo. To je jedino na njenoj savesti. Ona savesti, meðutim, nema nimalo, i to je moj problem. To nije ravnodušnost kod nje, i njoj nije ravno sve do mora, ali bila bi glupost da je optužujem da je grize savest.
Ovde bih morala biti iskrenija: ako je mrtav od po?etka, zna?i da je za mene Adam ve? bio ubijen. I u tome su moji prsti. Ona se tu gotovo slu?ajno zatekla, tek da posluži cilju. Kao dobrovoljka. Odana sestra. Ne, ne smem da nagaðam, nikako. Ne ovde. Nigde.
Dosad nisam pisala. Ako po?injem, zna?i nemam drugog izlaza. Pisanje u ovoj svesci sa žutim koricama za mene je ionako najjeftinije rešenje da se nosim sa vremenom i ne pogubim se u njemu. Ne mogu da ga izmenim. Ne mogu više da ne bude ono što se ve? desilo. Mogu, verujem, da vreme vratim i da, drže?i se trenutka koji traje, u?inim opet živim trenutak koji je prošao. A to mi je potrebno kao hleb, kao voda.
Sad kad je ve? drugom oduzela život, i to možda jedinom kome sam poklonila svoju ljubav, moram strogo da pazim na svoju vezu s njom. Naš odnos nadalje ne može biti lakomislena šala, nikako neki neobavezan, razigran odnos meðu sestrama, nego sam prinuðena da pratim i istražujem svaki detalj. Nema više slu?ajnosti u našem intimnom svetu. Pošto smo sad, kad sam se uverila na šta je sve spremna, ušle u još intimniju spregu, još tešnje zbližene, lišene i poslednje mogu?nosti da meðusobno raskinemo, moj oprez mora biti intenzivniji. Opustim li se ma i jednu sekundu, to bi, predose?am, moglo biti fatalno. I tome služi zapisivanje, da mi oprez ne popusti ni ?asak.
Ubila ga je. Isklju?ivo je ona to po?inila. Niko drugi.
Da li je to uradila planski? Ili je to u?inila, kako zaslužuje da za nju ina?e bude re?eno, da bi mu se napila krvi, isisala iz njega poslednju kapljicu života? Ili je on ve? bio mrtav, od po?etka mrtav. Ne?u da nagaðam.
Ona je pravo srce, suzdržana, povu?ena, dok se ne raspali. Onda je bez srca. Zapravo odavno je bez srca. Bezo?na.
Da li je to bila samo raspusna igra, krvožedna i izaziva?ka, ne znam ili ne bih da optužujem, jer od nje nemam bliskijeg; ona mi je najroðeniji rod. Možda se taj neoprostivi ?in odigrao nehotice, u strasti, u žaru koji se ne gasi na dugme poput lampe pored kreveta kad smo do?itali pri?u ili roman i tonemo u san? Bila sam tamo, a ne mogu ni sebi da odgovorim. Može biti da se nesre?a zbila bez njene volje, ali da ga je ubila, jeste, i to je nepopravljivo. To je jedino na njenoj savesti. Ona savesti, meðutim, nema nimalo, i to je moj problem. To nije ravnodušnost kod nje, i njoj nije ravno sve do mora, ali bila bi glupost da je optužujem da je grize savest.
Ovde bih morala biti iskrenija: ako je mrtav od po?etka, zna?i da je za mene Adam ve? bio ubijen. I u tome su moji prsti. Ona se tu gotovo slu?ajno zatekla, tek da posluži cilju. Kao dobrovoljka. Odana sestra. Ne, ne smem da nagaðam, nikako. Ne ovde. Nigde.
Dosad nisam pisala. Ako po?injem, zna?i nemam drugog izlaza. Pisanje u ovoj svesci sa žutim koricama za mene je ionako najjeftinije rešenje da se nosim sa vremenom i ne pogubim se u njemu. Ne mogu da ga izmenim. Ne mogu više da ne bude ono što se ve? desilo. Mogu, verujem, da vreme vratim i da, drže?i se trenutka koji traje, u?inim opet živim trenutak koji je prošao. A to mi je potrebno kao hleb, kao voda.
Sad kad je ve? drugom oduzela život, i to možda jedinom kome sam poklonila svoju ljubav, moram strogo da pazim na svoju vezu s njom. Naš odnos nadalje ne može biti lakomislena šala, nikako neki neobavezan, razigran odnos meðu sestrama, nego sam prinuðena da pratim i istražujem svaki detalj. Nema više slu?ajnosti u našem intimnom svetu. Pošto smo sad, kad sam se uverila na šta je sve spremna, ušle u još intimniju spregu, još tešnje zbližene, lišene i poslednje mogu?nosti da meðusobno raskinemo, moj oprez mora biti intenzivniji. Opustim li se ma i jednu sekundu, to bi, predose?am, moglo biti fatalno. I tome služi zapisivanje, da mi oprez ne popusti ni ?asak.