Imao sam jedan poduži razgovor sa samim sobom. Možda sam sletio s pameti, otkud znam, ali prosto je poteklo iz mene. Smiruje me kad pišem. Manje boli. Kucao sam kao lud, pitao, odgovarao, zaključka baš i nema, neće ga biti jedno vrijeme, ali bar znam da mi je prijalo. Osjećam neku slatku iscrpljenost. A evo i razgovora. Ne morate ga ni čitati, bitno mi je da znam da je tu (sa mnom).
- Dobro, Antone Pavloviču, kad misliš prestati da lažeš ove ljude?
- Da lažem?
- Da, da lažeš.
- Mislim da te ne razumijem najbolje.
- O da, razumiješ ti mene vrlo dobro. Kad ćeš im reći da nisi ti taj koji je ostavljen, već si ti taj koji je ostavio.
- Ali to nije istina, znaš da nije istina.
- Istina je samo jedna, samo je pitanje da li istinu prihvataš ili duboko u sebi skrivaš. Pa, hoćemo li čuti tu istinu već jednom, zašto si ostavio?
- Nisam ostavio, bar ne kako ti insinuiraš. Bilo je drugačije.
- Ajde, objasni mi kako je bilo?
- Svjesno sam se udaljio.
- Opa, svjesno. Znači da si htio.
- Hm, naravno da nisam htio.
- A da nije nesvjesno?
- Ne znam, otkud bih ja to mogao znati.
- Pa zapitaj se.
- Zar nije već dovoljno što pričam sa samim sobom, šta će ljudi pomisliti.
- Šta te briga za ljude, sada si bitan samo ti, jer ako ovako nastaviš, za ljude svakako nećeš biti.
- Šta ti uopšte hoćeš od mene i ko si ti da mi se motaš po glavi?
- Ja? Ja sam tvoje zrnce razuma, onaj glasić što te čuva da ne poludiš.
- Izvini, nisam te prepoznao. Savjest mi je čista. Tačka.
- Ko je govorio o savjesti, pričam o razumu, razuma tebi fali, treba ti nova dioptrija, ljubavni okviri su ti potpuno poremetili vidno polje.
- A ti ćeš mi pa pomoći da, kao, progledam?
- Ja sam tu da ti bude bolje, a pomoći možeš jedino sam sebi, ukoliko to uopšte želiš.
- Okrutan si.
- Samo iskren, dragi moj.
- Ta iskrenost me skupo koštala u životu.
- Spram drugih ljudi da.
- Ne razumijem?
- Zapitaj se kad si posljednji put bio iskren prema sebi, zanemari sve druge.
- Hm.
- Vidiš, nije lako pitanje, a kamoli kad se treba pogledati u ogledalu.
- Teško mi je.
- Znam. A meni s tobom takvim još teže.
- Izvini.
- Eto, opet ista priča. Prestani se izvinjavati za sve i svašta. Nauči da IZVINI mora da se zasluži, ne prosipaj ga olako.
- Pa šta drugo da kažem?
- Kaži kako jeste, otvori dušu, pusti da isteče otrov, progledaj, budi iskren, iskren prema sebi.
- Odakle da počnem.
- Počni od kraja, početak uvijek razvodni stvar.
- Ne mogu sam, bojim se.
- Tu sam ja, glupavo moje.
- Hvala ti.
- Hej, nemoj mi se sad raspekmeziti tu, trebaš mi priseban.
- Dobro. Huh, samo da udahnem. Teško je. Boli.
- Mora da boli. Neka. Ajde, pogledaj, šta vidiš?
- Vidim sebe.
- Zaroni.
- Bojim se.
- Tu sam ja.
- Ne znam kako, kuda, šta, gdje...
- Pođi od onog: zašto si nestao, zašto si prekinuo kontakt?
- A to... Ne znam, nešto me vuklo.
- Objasni.
- A ne umijem.
- Probaj, napiši.
- Biće konfuzno.
- Hej, ja sam tu da mislim o tome.
- Huh, pa ne znam. Ne umijem to objasniti. Jednostavno sam osjetio da tako treba. Sve je nekako bilo povuci-potegni. Početak...
- Nećemo na početak, nije problem u početku.
- Pa promijenio se. Nije htio da kaže šta nije u redu, a postavljao sam hiljadu pitanja. Osjetio sam da se nešto promijenilo. Ja sam ostao isti. Ne znam, možda je i u meni bio problem.
- Hoćemo li opet s tim mazohizmom, srce moje?
- A nećemo, samo bih da budem iskren, sam si rekao da...
- Nastavi.
- Mislio sam da ću uspjeti da preokrenem situaciju, da vratim točak unazad, dok smo pričali o zajedničkoj budućnosti, dok su leptirići...
- Leptirići da ne kažem šta.
- Dobro, dobro, znaš da sam sav u frazama, malo mi treba.
- Slušam.
- Promijenio se, mislio sam da ću uspjeti i ja negdje da se promijenim, da pratim to njegovo, pošto nisam htio da ga izgubim. Želio sam ga imati kao prijatelja.
- Znaš da je to teško.
- Znam. Pokušao sam, stvarno sam pokušao. A odmah bih zamislio situaciju, šta kad on nađe nekog drugog, kako ću reagovati...
- Kako bi prijatelj reagovao?
- Ostao bi uz njega, podržao bi ga.
- A ti, kako bi ti reagovao?
- Mislim da bi me boljelo.
- Sujeta?
- Srce, ovaj krvavi stančić sa četiri sobice. Šaka jada, a brdo patnje.
- Onda je trebalo da staviš tačku.
- Pokušao sam, davao sam nagovještaje.
- Na primjer?
- Rekao sam mu da će se sve promijeniti kad se to desi.
- Emocionalno ucjenjivanje? Pasivna agresija?
- Možda, ne znam.
- Nazovimo stvari pravim imenom.
- U redu, kriv sam, ali morao sam zaštititi sebe. Uostalom, ko mi servira mehanizme odbrane, ko me štiti kad se tako istrčim, poznaješ li tog gospodina?
- Sad sam ja kriv.
- Kriv si što ne sarađuješ kad mi je najpotrebnije, kriv si što spavaš, što propuštaš one koje ne treba da propustiš.
- Neka ti bude.
- Umoran sam.
- Znam.
- I ne mogu ovo više, gubim se, ludim.
- Ne, dragi moj, ovo ti upravo daje smisao.
- Koliko više misliš da me mučiš?
- Dok ne shvatiš.
- Šta to?
- Da se neke stvari prosto dešavaju, da život ide svojim tokom, da je neko govno i da ga treba nazvati pravim imenom, da ne zaslužuje tvoje suze. Za tango je potrebno dvoje, istina, ali neko ipak treba prvi da povuče nogu.
- U redu, počinjem da shvatam.
- On je otpočeo, ti si nastavio, što te čini saučesnikom.
- Ali on se povukao.
- Dešava se.
- Dešava se, da, ali zašto mi je onda stalno potpirivao nade, kad god bih pokušao da se vratim unazad?
- Dečko je igrač, to je već do njega. Šta si ti radio?
- Prihvatao, opet se nadao, pravio inicijativu, samo što se nisam bacao pod noge.
- A on?
- On se smješkao, njemu je sve bila zabava, bio sam marioneta u njegovim rukama.
- A sad ćemo malo po ibzenu. A, Noro?
- Svjesno ili nesvjesno, da, očekivao sam da se desi čudo. Nije ga bilo.
- I?
- Pokušao sam da nestanem. Kad god bi došli do tog stadijuma, ja bih se povlačio, prekidao kontakt, nisam htio da budem saučesnik u sopstvenoj patnji. Njemu sam bio razbribriga, sam je rekao, sve je to bilo neobavezno. I uspijevao sam, držao sam se podalje, nestao bih po mjesec dana, a onda bi me samo dočekala jedna rečenica. Slatkorječivi bi opet krenuo u boj, opet bih pomislio da smo na početku, jer mu je stalo, obasipa me pažnjom, uljepšava moj odraz u ogledalu, pumpa Ego...
- I?
- I opet bismo ušli u kolotečinu. A onda bi doktor napravio rez, da malo žacne, ali održavao je pacijenta u životu. Valjda ih tome uče na tom njihovom fakultetu. Da održavaju nečiju dušu, za to su već potrebne neke druge škole.
- Nastavi.
- Pokušao sam, bio indirektan, direktan... Uzalud, za njega je bio prošao optimalni trenutak.
- Optimalni trenutak?
- Ono kad neko poželi da ta osoba bude "da sam ja za tebe jedini na svijetu".
- Hm...
- Nisam slušao, nisam slušao prijatelja koji me je upozoravao da će loše da se završi. Ne počinji, rekao je.
- I sad?
- Sad je to što je. A boli što me je lagao, što sam dopustio da me navede na pomisao da je drugačiji, da je iskren, što nisam primijetio tu sebičnost iza njegovog anđeoskog osmijeha, iza svih onih umnih riječi, iza njegove duhobitosti... Uvlačio se pod kožu lagano i trovao me je svakim danom. Znaš onu priču o kuvanju žabe? E, ta sam žaba bio ja. Grijao je stepen po stepen. Red umnih riječi, malo neformalne priče, pa osmijeh, pa bezobrazan pogled, onako izazivački. A ja se primio, pa ko pseto, trčkaram, a on samo baci lopticu - trči. I znaš kako se završilo, tako što je uradio sve kontra od onoga kakvim se prikazivao. O, da, pokazao je on samo takvu inicijativu, i to brzopoteznu, sa likom koji čak nije ni njegov tip, bar je on sam tako rekao. I sad, sad se osjećam prodano, jeftino, izdano... Da, osjećam mučninu, gadi mi se zbog svih laži, začinjenih tim neiskrenim osmijehom. I korim samoga sebe što puštam suze za nekim ko to nije zaslužio. Prolazim kroz milion faza u istom danu, čas bih plakao, čas mu poželim da umre, da zaradi hiv i sifilis, pa se opet korim što tako razmišljam, a onda opet shvatim da mi je i dalje jebeno drag i da je sva ova patnja proistekla iz toga da mi nije svejedno, bar ne još. I nek nije zaslužio, opet ridam.
- Znam. Pustio sam te da se isplačeš. A moraš i ti pustiti njega. I moraš osloboditi sebe. Neću ti pričati o opsesijama, fiksacijama, neko će drugi to pomenuti, a ti ćeš se pravdati. Pusti, pusti ih nek pričaju. I svi će biti u pravu, jer ljubav je to, a u ljubavi smo i trapavi, i nemušti, i slijepi, i gluvi. Niste bili dovoljno dugo da bi sve postalo rutina i svakodnevica i da mane otvore oči. Sad je gotovo. Ideš dalje, takav je život. Boljeće, boljelo je i prije, sjeti se, i jednoga dana će zacijeliti. Ožiljak će te sjećati. I možda ponekad i žigne, na pojavu lošeg vremena, ali taj prvi bol će uminuti. Opet smo na početku, srce moje. A živjeti se mora, pa kako god.
edit: Hvala, Aven.
