Nisam zadovoljan kako Goran Miletić obavlja svoj posao, ali ja sam jedan od, recimo, 700.000 gejeva i lezbejki u Srbiji pa ne znam da li mu to ukida legitimitet. Uopšte ne ulazim u to da li Goran Miletić proneverava neke pare koje se vrte oko Parade ponosa ili ne, tek on odaje otužni utisak velikog broja organizacija za ljudska prava u Srbiji koje tu kao nešto postoje, vrlo su politički profilisane (u smislu da se odriču svoga nepolitičkog prefiksa i svrstavaju se uz određene političke partije), a bukvalno ništa nisu uradile na poboljšanju ljudskih prava. Paradoksalno, više je uradila, npr., vladina Kancelarija za ljudska i manjinska prava, nego taj deo NVO sektora koji se za to vreme bavio strateškim osnaživanjem Čede Jovanovića (da li Dereta Miljenko voli Fidelinka testenine, pitam se pitam).
Nekada davno sam duboko verovao u organizacije poput Inicijative mladih za ljudska prava, Helsinškog odbora za ljudska prava, Fonda za humanitarno pravo, itd. jer mi se činilo da oni zaista rade na tome da Srbija postane bolje društvo. Onda sam shvatio da su u pitanju samodovoljni zatvoreni krugovi kojima je do ljudskih prava stalo koliko do lanjskog snega, a jedino je važno, kada se neko pravo prekrši, na to ukazati međunarodnim donatorima e ne bi li se opravdale donacije za buduće delovanje. Komunikacija sa širom zajednicom ne postoji, istinska promocija ljudskih prava ne postoji, postoji samo heremetičnost, netransparentnost i ogromni elitistički prezir prema ostatku puka. Što se mene tiče, hvala im na svemu, ja im više ič ne verujem.
