@Misfit
Ne bih se složila da film nije nužno mimetički, ako govorimo o narativnom filmu, a ostavimo po strani eksperimentalni i avangardni. Pre bih rekla da je nužno, ali ne i jedino mimetički, no ako se upustimo u takvu raspravu, preći ćemo na teren naratologije, a možda i semiologije, a mislim da ovo naše neslaganje i nije od preterane važnosti za diskusiju o NLMG.
S druge strane, uvažavam u potpunosti primedbu na račun dramske akcije. Činjenica, postoje filmovi stanja i ovo je jedan od takvih filmova, s tim što se to "stanje" proteže na jedan poduži period. Baš zato i imam problem sa odsustvom dešavanja i nekakve promene. Na neki način, osetila sam se izneverenom kao gledalac. Moj dojam je da je film jednako anemičan i beživotan, kao i likovi o kojima je reč u njemu.
Slažem se i oko toga da je karakterizacija, u određenom kontekstu, moguća i bez aktivnog delanja junaka, ali mislim da je primer Kafkinog "Preobražaja" deplasiran, budući da nije reč o dramskom delu, a ja (i ne samo ja) držim da je film srodniji ovom rodu i da svaka ekranizacija, odnosno transponovanje iz epskog ili pak lirskog u dramsko povlači određenu promenu pravila. Jednostavno, pripovetka ili roman ne funkcionišu na isti način kao drama, odnosno film, tj. ono što će dobro prolaziti u romanu, na filmu mora da se modifikuje, kako bi on komunicirao sa publikom. Neko to može nazvati i pitanjem ukusa, ali kakve-takve zakonitosti postoje. U tom smislu ja nisam purista, ali inkliniram filmu u kome ima dešavanja, makar onog "sporogorećeg".
Nisam previdela da je reč o pokušaju alegorije, i baš sam nastojala tu alegoriju da osporim, tj. da ukažem na to da ona gubi svoj filozofski smisao, jer su granice između ljudi i ne-ljudi nepotpune i blede, te se ta ideja o sličnosti života donatora i ljudi nameće kao jedna datost od samog početka (u mom doživljaju, kao što sam ranije pomenula, desio se kontraefekat). Ja od alegorije očekujem da bude malo bolje prikrivena i da mi dozvoli da angažujem svoj kognitivni aparat. Imam utisak da je suptilnost pogrešno raspoređena - nema je u plasiranju te sublimne ideje, ali je zato previše ima u narativnoj razradi teme, u mimezi/dijegezi, postavci likova i radnje.
Tu se vraćamo na moj problem sa onim blagim vintage settingom. U toj svojoj težnji da saznam zašto je kontekst takav i postoji li neko logično i funkcionalno objašnjenje (a poželjno je da postoji neki složeniji odgovor od toga da je naprosto reč o "alternativnoj istoriji"), nisam mogla da se otmem utisku da su taj ambijent i vreme odabrani baš radi prigušivanja utiska različitosti ne-ljudi i ljudi. Možda to nije namerno udaljavanje od SF-a kao takvog, već jednostavno stvar neke unutrašnje logike date priče, ali čini mi se da je to onda čini previše hermetičnom. Tačnije, odbijam da prihvatim da je takvo pozicioniranje relativno i želim da mu dodelim neku kontekstuelnu važnost, ali mi ona, nažalost, izmiče. Ostavljam po strani kako sve funkcioniše u romanu, jer film sad posmatram kao autonomno delo, bez obzira na to da li je nastao dramatizacijom.
U vezi sa postavkom karaktera i njihovih odnosa i opštim tonom, ta preovlađujuća suptilnost koja se, u mom viđenju, graniči sa nedorečenošću ili mlakošću, i pripovedanje koje je više niz nagoveštaja neke konkretnije radnje meni ovaj film čine... well... inhibiranim.

A možda je reč o stilskom konceptu, da film liči na svoje junake?
Na kraju, mogu da zaključim da je NLMG u toj svojoj logici korektan i dosledan, ali je ujedno, po mom mišljenju, malo autističan (

taj antropomorfni film) i ne nudi odgovore na sva pitanja na koja je inspirisao.