- 11 Jan 2009, 15:38
#1355703
Evo jedan clancic po vkusu forumskih jugoslovenki:
http://www.dnevnik.co.yu/modules.php?na ... &sid=49390
KARMA KOMA - Razum i razumijevanje
Piše: Teofil Pančić
Bilo je to negdje potkraj mahnitih devedesetih, kada je film „Rane“ Srđana Dragojevića stigao u zagrebačka kina, i kada smo se svi slatko smijali toj zjapeće otvorenoj ludosti domoljubno ustrašenog hrvatskog prikazivača da naslov filma prevede u „Ozljede“, te da bogme i sam film titluje jer se radi, bože moj, o inozemnome ostvarenju. Pa bi tako, vele očevici, onaj novobeogradski dječarac u trenutku bijesa nazvao svojega kriminalnog kolegu sočnim imenom ženskog spolnog organa, a dolje bi se kočoperio titl „prevoda“, u kojem se spominjala jedna, kako se to voli reći, „karakterna osobina“...
Stvar je bila, dakle, spektakularno sumanuta, no opet, naizgled paradoksalno, dobro je da se dogodila: ona je do krajnjih konzekvenci dovela jedan nacionalistički fantazam – ne samo hrvatski, razumije se – i tek ga je tako „iživjela“, dakle, skinula ga s dnevnog reda, obesmislila ga upravo trenutkom njegovog ostvarenja. Vidjeli smo i to čudo, i vidjeli smo da izgleda više smiješno no strašno, i više strašno no pametno. Zato danas nikome ozbiljnom, pa ni poluozbiljnom, ne pada na pamet titlovati ili sinkronizirati srpske govornike na Hrvatskoj televiziji, niti igdje drugdje, jer je bjelodano, u praksi, dokazana neizdrživa smiješnost takvog pothvata, koji zapravo baš destruira i demontira iz maloga prsta isisanu ideju o tome kako bi srpski i hrvatski imali biti dva doduše srodna, ali legitimno lingvistički različita jezika, onako kako su to, primjerice, srpski i češki. Ili slovenski i hrvatski, da se držimo međususjedskih relacija.
Dakako, ono što se nekada nazivalo „srpskohrvatskim“ i tome sličnim složenim imenima izumrlo je, ali – i to je ono gdje valja obratiti pažnju – kao naziv, a ne kao lingvistička činjenica. Nema, dakle, ničega spornog u tome da ono čime štokavci govore svatko po svome nahođenju naziva srpskim, hrvatskim, crnogorskim ili bosanskim (a pitanje je hoće li se tu stati), ali do točke ludila dolazi se onda kada, iz razloga neke bijedno shvaćene „političke korektnosti“ ili tko na već čega, počnemo glupavo hiniti kako to doista, sa stanovišta lingvističke teorije i prakse, jesu dva, tri ili četiri jezika, a ne više varijanti jedne zajedničke osnovice, čiji se govornici međusobno gotovo savršeno razumiju bez prevoda. A tamo gdje nema prevoda – ne morate biti baš Noam Čomski da biste to shvatili – ne može biti ni „istinski“ različitih jezika, bez obzira što svakako može biti različitih, neupitno suverenih naroda i država.
Čemu ova, zapravo posve trivijalna, priručna lekcija iz jezikoslovlja? Čitam upravo u „Dnevniku“ (6-7. siječnja 2009) kako novosadskome Okružnom sudu nedostaje čak 56 sudskih tumača za različite jezike, od litvanskoga, finskog i norveškog pa sve do, gle... hrvatskog. Nalazim da je to vrlo zanimljivo. Naime, što bi taj sudski tumač za prevođenje iz srpskoga šupljeg u hrvatsko prazno, pa onda obratno, zapravo imao raditi, i to za naše zajedničke novce? Hajde da pokušamo to zamisliti, pa što nam dobri Bog dade. Recimo, dogodi se neki obiteljski zločin, žena kojoj je dojadilo dati se maltretirati od pijanoga nasilničkog muža, dotičnoga ubije kao kakvu zvijer na legalu, pa skromno izjavi kako ga je „ubila škarama“, a cijelo se sudsko vijeće nađe u čudu, zablene se u jednu točku u posvemašnjem „tupilu od nekuženja“, kako bi to rekao jedan suvremeni autor, sve dok sudski tumač velevažno ne priopći svoju heureku, dok znalačkim tonom neupitnoga stručnjaka ne obznani da je jadnica svojega osobnog despota dokrajčila – makazama. Čujte, to uistinu vrijedi tih para! Neka se vrši pravda, pa makar propao svijet!
Tako vam je to sa „nama“: ili ćemo negirati jedni druge, tući se i ubijati, ili ćemo u ime jednog dozlaboga groteskno krivotvorenog lokalnog osjećaja, tj. štreberske interpretacije političke korektnosti te multikulturalizuma olako razmijeniti elementarni zdrav razum za prvu floskulu koju nam netko dobaci u prolazu. Pa će se iz nesporne činjenice postojanja dviju ili više narodnosnih zajednica mehanički izvući zaključak da tu onda mora biti i dva ili više jezika, koje onda valja oficijelno međusobno prevoditi. Može, ali da stavite prethodno one dražesne kapice dvorskih budala na glave, da sve bude u stilu!
Obuzet vjerom u progres i u znanstvene metode, među kojima opit nikako nije na posljednjem mjestu, ovaj sam tekst napisao na hrvatskom, tek da vidim hoćemo li se razumjeti. I, jesmo li? Ili da ipak zovemo tumača?
http://www.dnevnik.co.yu/modules.php?na ... &sid=49390
KARMA KOMA - Razum i razumijevanje
Piše: Teofil Pančić
Bilo je to negdje potkraj mahnitih devedesetih, kada je film „Rane“ Srđana Dragojevića stigao u zagrebačka kina, i kada smo se svi slatko smijali toj zjapeće otvorenoj ludosti domoljubno ustrašenog hrvatskog prikazivača da naslov filma prevede u „Ozljede“, te da bogme i sam film titluje jer se radi, bože moj, o inozemnome ostvarenju. Pa bi tako, vele očevici, onaj novobeogradski dječarac u trenutku bijesa nazvao svojega kriminalnog kolegu sočnim imenom ženskog spolnog organa, a dolje bi se kočoperio titl „prevoda“, u kojem se spominjala jedna, kako se to voli reći, „karakterna osobina“...
Stvar je bila, dakle, spektakularno sumanuta, no opet, naizgled paradoksalno, dobro je da se dogodila: ona je do krajnjih konzekvenci dovela jedan nacionalistički fantazam – ne samo hrvatski, razumije se – i tek ga je tako „iživjela“, dakle, skinula ga s dnevnog reda, obesmislila ga upravo trenutkom njegovog ostvarenja. Vidjeli smo i to čudo, i vidjeli smo da izgleda više smiješno no strašno, i više strašno no pametno. Zato danas nikome ozbiljnom, pa ni poluozbiljnom, ne pada na pamet titlovati ili sinkronizirati srpske govornike na Hrvatskoj televiziji, niti igdje drugdje, jer je bjelodano, u praksi, dokazana neizdrživa smiješnost takvog pothvata, koji zapravo baš destruira i demontira iz maloga prsta isisanu ideju o tome kako bi srpski i hrvatski imali biti dva doduše srodna, ali legitimno lingvistički različita jezika, onako kako su to, primjerice, srpski i češki. Ili slovenski i hrvatski, da se držimo međususjedskih relacija.
Dakako, ono što se nekada nazivalo „srpskohrvatskim“ i tome sličnim složenim imenima izumrlo je, ali – i to je ono gdje valja obratiti pažnju – kao naziv, a ne kao lingvistička činjenica. Nema, dakle, ničega spornog u tome da ono čime štokavci govore svatko po svome nahođenju naziva srpskim, hrvatskim, crnogorskim ili bosanskim (a pitanje je hoće li se tu stati), ali do točke ludila dolazi se onda kada, iz razloga neke bijedno shvaćene „političke korektnosti“ ili tko na već čega, počnemo glupavo hiniti kako to doista, sa stanovišta lingvističke teorije i prakse, jesu dva, tri ili četiri jezika, a ne više varijanti jedne zajedničke osnovice, čiji se govornici međusobno gotovo savršeno razumiju bez prevoda. A tamo gdje nema prevoda – ne morate biti baš Noam Čomski da biste to shvatili – ne može biti ni „istinski“ različitih jezika, bez obzira što svakako može biti različitih, neupitno suverenih naroda i država.
Čemu ova, zapravo posve trivijalna, priručna lekcija iz jezikoslovlja? Čitam upravo u „Dnevniku“ (6-7. siječnja 2009) kako novosadskome Okružnom sudu nedostaje čak 56 sudskih tumača za različite jezike, od litvanskoga, finskog i norveškog pa sve do, gle... hrvatskog. Nalazim da je to vrlo zanimljivo. Naime, što bi taj sudski tumač za prevođenje iz srpskoga šupljeg u hrvatsko prazno, pa onda obratno, zapravo imao raditi, i to za naše zajedničke novce? Hajde da pokušamo to zamisliti, pa što nam dobri Bog dade. Recimo, dogodi se neki obiteljski zločin, žena kojoj je dojadilo dati se maltretirati od pijanoga nasilničkog muža, dotičnoga ubije kao kakvu zvijer na legalu, pa skromno izjavi kako ga je „ubila škarama“, a cijelo se sudsko vijeće nađe u čudu, zablene se u jednu točku u posvemašnjem „tupilu od nekuženja“, kako bi to rekao jedan suvremeni autor, sve dok sudski tumač velevažno ne priopći svoju heureku, dok znalačkim tonom neupitnoga stručnjaka ne obznani da je jadnica svojega osobnog despota dokrajčila – makazama. Čujte, to uistinu vrijedi tih para! Neka se vrši pravda, pa makar propao svijet!
Tako vam je to sa „nama“: ili ćemo negirati jedni druge, tući se i ubijati, ili ćemo u ime jednog dozlaboga groteskno krivotvorenog lokalnog osjećaja, tj. štreberske interpretacije političke korektnosti te multikulturalizuma olako razmijeniti elementarni zdrav razum za prvu floskulu koju nam netko dobaci u prolazu. Pa će se iz nesporne činjenice postojanja dviju ili više narodnosnih zajednica mehanički izvući zaključak da tu onda mora biti i dva ili više jezika, koje onda valja oficijelno međusobno prevoditi. Može, ali da stavite prethodno one dražesne kapice dvorskih budala na glave, da sve bude u stilu!
Obuzet vjerom u progres i u znanstvene metode, među kojima opit nikako nije na posljednjem mjestu, ovaj sam tekst napisao na hrvatskom, tek da vidim hoćemo li se razumjeti. I, jesmo li? Ili da ipak zovemo tumača?
