Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Ostale teme i diskusije...

Moderatori: Stripi, Moderators

Korisnikov avatar
By Mariška
#2049765
Originally posted by LeDeNa_

http://www.youtube.com/watch?v=ILJxICUIbCY

Bozicni poklon

Jasna je volela dane pre Bozica. Ne toliko svetla, poklone i blagdansko veselje, koliko neki slatki osecaj iscekivanja. Kada je bila dete iscekivala je igracke. Sada se retko kojega Bozica desavalo da dobije nesto sto zeli, ali osecaj iscekivanja je ostao.

Ingrid je napisala da ce biti u gradu samo dva sata. "Putujem i presedam u tvom gradu, imam dva sata izmedju autobusa. Volela bih te videti ako imas vremena."

Naravno da je imala vremena. Isplatilo bi se odgoditi bilo koji posao zbog Ingrid.

Dva sata sa njom - na autobusnoj stanici i uz kaficu, u centru grada. Jasna je bila istovremeno ushicena i razocarana.


http://www.youtube.com/watch?v=sknDfB3pJB8

Mnogo puta je zamisljala prvi susret. Zamisljala je da se susrecu u nepoznatom gradu, na ogromnom zeleznickom kolodvoru, provode vikend u hotelu - dugi sati za polagano upoznavanje, predavanje, otkrivanje.

Dva sata u centru grada bila su tako malo u usporedbi ;) s onime o cemu je mastala. Ali, bili su i neocekivano puno.

Stajala je na autobusnoj stanici i cekala medjugradski autobus, promatrajuci treperava svetla na trgu. Velika jelka na sredini trga bila je okicena crvenim kuglicama, kasno zimsko popodne vec je odavno nalikovalo na noc.

Iz autobusa je izaslo puno ljudi. Pozelela je da ima vise svetla, pokusala je prepoznati zenu koju je vidjela samo na fotografijama.

Gomila putnika okupila se oko vozaca koji je otvorio prtljaznik. Jasna je stajala podalje, sa nervozom koja je prerastala u osecaj bespomocnosti jer nije uspevala prepoznati Ingrid.

"Hej malena, tu sam," cula je prisan, iako potpuno nepoznat glas. Okrenula se i susrela pogled druge zene, osecajuci kako se nesto otapa u njoj. Lice joj se bez ikakve svesne kontrole razvuklo u osmeh.

Ingrid je nosila crnu jaknu i svetli sal, nasmejala se i stavila torbu na tlo. Ispruzila je ruke i zakoracila prema Jasni. Ona je odgovorila istim pokretom i u sledecem su se trenutku nasle u zagrljaju.

Bilo je cudno i predivno, potpuno novo a opet nekako poznato. Ingrid joj je stavila ruke na ramena i malo je odmaknula od sebe. Promatrala ju je neko vreme smeseci se, a onda rekla: "Izgledas bas kao na slikama."

"I ti isto," odgovorila je Jasna. To je bilo tacno, a opet sasvim pogresno. Nijedna fotografija nije je mogla pripremiti na nacin na koji su je gledale ove oci: duboko, dopiruci nekamo unutar nje.

Narucile su kafu u obliznjem kaficu. Jasna je pustila svoju kafu da se hladi, jer su joj ruke drhtale.

Razgovarale su o putovanju i ona se trudila koncentrisati na Ingridine reci. Ipak, razmisljala je o tome kako u prostoru oko nje oseca nesto prekrasno i snazno - energiju i toplinu. I kako jako zeli ostati u tom prostoru. Gledala je njene ruke kako drze solju sa kafom i pokrecu se u razgovoru, a zatim lice, osmeh i prodoran pogled.

Ingrid je ispruzila ruku i presla kaziprstom lagano preko Jasninih usana. "Svidja mi se ovo sto vidim u tvojim ocima," rekla je.

Nasmesila se, ne znajuci sta da odgovori.

"Nisi ovako zamisljala nas prvi susret, zar ne?"

Jasna je slegnula ramenima. "Nisam ga nikako zamisljala. Samo sam mastala..."

"Da imam vremena odvela bih te nekamo i ucinila ti sve ono o cemu smo pricale, i puno vise od toga. Ali dovoljno mi je i ovo da osetim da si moja."

Gledala ju je bez treptanja i Jasna nije bila u stanju odvojiti pogled od njenih ociju. "Hoces li mi to sve jednom uciniti?" pitala je tiho.

"Naravno da hocu. Ne mogu ti obecati kada ce to biti, ali hocu." Dotaknula je Jasnin obraz a njezinim telom su prosli trnci.

Kada joj je Ingrid rekla da ce polako morati krenuti prema stanici, Jasna se setila da je donijela nesto za nju. Izvadila je paketic iz torbe i pruzila ga sramezljivo. "Nisam znala sta da ti kupim, pa sam se odlucila za najjednostavnije. Rekla si da volis tamnu colokladu - ova je sa lesnicima,...."

Ingrid se nasmesila i uzela cokoladu, milujuci usput prstima Jasninu ruku.

"Imam i ja nesto za tebe. Necu ti reci sta je unutra, ne smes sada otvoriti."

Izvadila je iz torbice mali paketic, umotam u zlatni papir i pruzila ga. Bio je tezak, iako dovoljno malen da stane na Jasnin dlan. Drzala ga je u ruci trenutak, s nekim neobicnim, gotovo fizickim zadovoljstvom, a onda ga stavila u dzep kaputa.

"Moram li cekati do Bozica?"

"Ne, ne moras toliko cekati, mozes ga otvoriti cim ja odem."

Ispred ulaza u autobus Ingrid je stavila dlanove na Jasnine obraze i poljubila je nezno, zatvorenih usana. Jasna joj je stavila ruke oko struka i stisnula sakama tkaninu njezine jakne. Na trenutak joj se ucinilo da nece biti u stanju popustiti stisak i pustiti je da ode.

"Napisi mi pismo kada otvoris poklon," rekla je Ingrid.

"Hocu."

"Vidimo se!"

Kada je autobus otisao stajala je jos neko vrijeme nepomicna, na osvetljenoj ulici. Stavila je ruke u dzepove i desnom sakom obuhvatila mali paketic. Milovala je prstima mala izbocenja na ukrasnom papiru, uzivajuci u glatkoci, sitnim naborima i rebrastoj pruzi vrpce.

Nije ga zelela otvoriti, ne odmah. Doci ce vrijeme za to. Za sada, radovalo ju je drzati ga u ruci.

Krenula je polako prema stanici lokalnog autobusa. Blagdanska svetla su osvetljavala trg, ispunjavajuci ga radosnim treperenjem.


2007
NOVEMBAR U BEOGRADU


Slika


Novembar u Beogradu, vreo dan, hladna noć, Kristijan, par njegovih prijatelja i ja. Osećao sam poslednji dim cigarete, na kojoj je bilo vrlo malo duvana. Ugasio sam je i izvadio drugu. Tražio sam upaljač u pakli, u torbi, po krevetu, ali nisam mogao da ga nađem. Pružio mi je svoj.

- Izvoli.

Upalio mi je cigaretu. Posmatrao sam ga kako sedi u fotelji i pomno slušao ono što mi je govorio. Bio je vrlo zanimljiv. Trebalo mi je dugo da nateram sebe da dođem u Beograd da ga upoznam, ali kada sam konačno obavio zacrtano, bio sam nervozan. Osećao sam se kao Madona i očekivao sam mog Kristofera Fina. To je bio njen učitelj plesa kojeg je mnogo volela. Bio je delimično odgovoran što je Lujza spakovala stvari i uputila se u Njujork sa ciljem da postane novi američki san. Tako sam ga zamišljao. Nikada ranije nisam upoznao dečka preko interneta, ali Kristijan je imao special something. On je moj Kristofer Fin i moja gej mama.

Tvrdio je da sam mu fascinantan i rekao mi je da će mi detaljnije pričati kada se vidimo. To me je plašilo i nadao sam se da nije umislio da sam nešto što nisam. Nisam želeo da se razočara.

- Zašto sam ti toliko fascinantan? - upitao sam.

- Kako? - upita.

- Rekao si mi da sam ti fascinantan i da ćemo pričati o tome. - pokušavao sam da ga podsetim.

- A da! Pa sviđa mi se ta igra identitetima. Sviđa mi se to što stvaraš te likove u koje se pretvaraš i što su svi oni, u stvari, socijalno neprihvatljivi.

Zasmejao sam se. ''Socijalno neprihvatljivi''? Sviđa mi se kako to zvuči.

Izašao je na desetak minuta iz sobe. Posmatrao sam je. Bila je u apsolutnom kršu, ušli smo obuveni, a svaki put kada bi mi pepeo od cigare ispao na njegovu posteljinu, rekao bi:

- Ne obaziri se, nema veze.

Sedeo sam u fotelji i pokušavao da provalim koji od miševa na stolu radi. Nisam se snašao. Klavir je bio pored mene, skinuo sam poklopac i samo dodirivao dirke, jer ne umem da sviram. Posmatrao sam knjige na policama i našao jednu o Madoni. Kada se vratio, nastavili smo da pričamo.
Rizikovao sam da ispadnem patetičan i pitao sam:

- I? Jesi se razočarao?

Samo se nasmejao. Ne sećam se šta je rekao ali mi je stavio do znanja da vidi sebe u meni kada je bio mojih godina.

- Jao, što je on bio kul kad je imao 17 godina. - pomislih.

- Ali, - nastavio je - samo što ja nisam znao ni pet posto stvari koje ti znaš.

Ponovo sam se zasmejao.

- Razmišljaš zrelo i znaš dosta toga, ali si ipak tinejdžer. - u početku mi se nije sviđalo kada su on ili njegovi, a sad i moji, prijatelji koristili četiri reči: ''tinejdžer'', ''dete'' i ''prevazići ćeš''. Kasnije mi je prijalo. Ponekad... U stvari, iskreno, uvek, sam glavom u oblicima i lepo je kada imaš nekog da te spusti i kaže ti ono što relativno jeste tačno. Nastavio je:

- Ipak, koliko god zrelo razmišljao i dalje si emocionalan kao tinejdžer.

Bio je u pravu.

Konstantno sam ga zapitkivao gde smo, dok me je vozio kroz grad. Volim Beograd iako retko imam priliku da dođem.

- A gde smo sad?

- Ovo je Košutnjak.

- A gde sad idemo?

- Idemo da jedemo.

Stali smo ispred kioska sa brzom hranom. Naručio je pljeskavicu za sebe i palačinku sa kremom za mene. Bilo mi je muka jer sam ceo dan putovao, nisam jeo i popušio pola pakle cigareta. Uzeo sam gazirani sok nadajući se da će barem malo smanjiti mučninu koju sam osećao.

- Palačinka? - viknula je radnica u kiosku. Uzeh je. Držao sam je, čekajući da Kristijan dobije svoj hamburger. Zbog cele mučnine je jedna obična palačinka izgledala kao ogromna vekna hleba.

- Zašto ne jedeš? - upita me. Smeškao se.

- Čekam da dobiješ hamburger.

Nakon pet minuta čekanja, zagrizao sam palačinku prvi put, gledajući oko sebe. Beograd je bio prelep, duvao je vetar, a ja sam počeo da se okrećem oko svoje ose. Jedino što je bilo u mojoj glavi je:

- Želim da proživljavam ovu noć zauvek.

Zagrizao sam palačinku drugi put. Ponovo je počeo da se smeška.

- Pa šta je smešno? - upitah nasmejano.

- Ne ustručavaš se... A i ne treba.

Bilo mi je čudno što je bio tako ljubazan prema meni. Nisam navikao. Nisam potrošio ni dinar u gradu i bilo mi je malo glupo što me je on svo vreme vozio i plaćao mi cigarete i obrok rečima:

- Mama plaća. - ali mi je bilo novo i prijalo je. Bilo mi je interesantno što čini prijateljima usluge i ne traži ništa za uzvrat.

I dalje sam tražio svoj upaljač, ali nisam mogao da ga nađem. Trebalo mi je dosta snage da dođem, ne zato što je bilo teško doći u Beograd, nego zato što je bilo teško napustiti ga. Nisam želeo ni od Kristijana da se razdvajam. Koliko je on video sebe u meni, toliko sam ja želeo da vidim sebe u njemu.

- A tvoj dečko? Jel me i on prihvatio kao svoje dete?

Ponovo se nasmejao.

- Prihvatio, ne prihvatio, ja sam te rodila, pa rodila!

Zasmejao sam se. Nisam želeo da odem, ali sam znao da moram i konstantno sam to sebi govorio.
Kupio sam kartu za autobus koji je kretao tek za sat vremena. Ispratio me je do rampe.

- To je to. Ja ne mogu dalje.

- Pa... Ne možeš... - rekoh tužno.

- Šta ćeš raditi sat vremena? - upitao me je.

- Pušiću cigarete.

- A jel imaš gde da sedneš?

- Da, da, ne brini.

- Vidimo se opet.

- Naravno.

Nasmešio se i otišao. Sedeo sam sam na klupi čekajući autobus koji je trebao da dođe za sat vremena. Bilo mi je hladno po prvi put, međutim, rešio sam da ne dozvolim sebi da se osetim tužno što napuštam ovaj grad i njega. Izvadio sam cigaretu i stavio je u usta. U tom trenutku shvatih da nemam upaljač. Bio je to strahovit trenutak, jer su zbog te sitnice barijere pale, naježio sam se kao mačka pred psom i osetio sam se sam kao nikad u životu... Trenutak kasnije, sedeći sa nezapaljenom cigaretom u ustima, osetio sam vibracije telefona u džepu. Stigla mi je poruka i na ekranu je bilo njegovo ime. Nasmejao sam se ponovo. Htedoh da ga nazovem, ali me jedna žena, koja je sela pored mene prekide:

- Dečko, hoćeš upaljač?



Izvor: GayEcho
Korisnikov avatar
By Mariška
#2049851
Slatka mi je ta Kovuova pričica, ali tvoja mi je ipak nešto posebno... Zrači neku toplinu...

:setnja:
Korisnikov avatar
By Mariška
#2062665
Sretan je ko ume da voli – objedinjeno


Sadržaj


I deo

Drugi put
Igra
Promena
Na dlanu
Krila
Raširi svoja krila
Zina


II deo

Masline, obične
Nova godina
Novododišnje odluke
Iskrica u tami


III deo

Sami biramo svoj život!
Teta
Jednorog
Gospodar i robinja
Lepa Hodžina kći


IV deo

Božićni poklon
Ruža bez celofana
Tako slatko
Zagrebala si
Tišinu,
Nedeljnu tišinu,
Sasvim obične večeri...
Sretan je ko ume da voli
Zauvek


V deo

Sunce
Susret
Samsara
Vapaj nesretne duše
Kiša iz njenih očiju
Gorsko oko


VI deo

Tamaris
Koreni
Ravnoteža
Dan četrdeseti...
Dovoljno je
Krajnost između


VII deo

San
Ledena
Hladni grad
Zauvek zaboravljena reč: Volim te
Korisnikov avatar
By Mariška
#2062666
Sretan je ko ume da voli - I deo





DRUGI PUT


Ležala je na svom krevetu i crtala. Crtanje je opuštalo, pomagalo joj da ode od stvarnosti. Kako se samo našla na tom crtežu? Je li to ona? Je li to ono baš što se događalo pre par dana? ... Kako je ona koja je uvek u širokim pantalonama, uvek sa šeširom na glavi, sprejom u ruci, slušalicama u ušima, postala ista ona koja je pre nekoliko dana klečala ispred njene bivše???
Ma nije je mučilo to što je crtala sebe, nije to prvi put. Ženstvenija je, to joj se svidelo... Drugačije se ponašala, ne samo pred njom već i pred svojim društvom... I crteži su postajali drugačiji, neki mračniji a neki i erotičniji... Ali svi su bili nabijeni snažnom energijom...
Povukla je poslednji potez...
Mogla bi otići do nje. Baš je lep dan!
Benzina ima, želje ima, a ima i vremena... Ali preko grane je? Ma otići će!!!

Izašla je iz zgrade, ali radražena, pomalo i ljuta, zbog hladnoće vetra, a mislila - lep dan. Boje i mirisi jeseni... Vratila se u zgradu, da bi posle minut-dva ponovo izašla. Sa knedlom u grlu sela je u auto.
Imala je svoju teoriju --- Prvi put je bilo onako kako je bilo. Bilo dobro ili loše, nije bilo strašno. Drugi put (ovaj) nosi neka očekivanja sa sobom. Ili da bude bolje ako je prvi put bio loš, ili da bude upola dobar kao prvi, ako je bio dobar. Ili se očekuje nešto novo, drugačije, intimnije... Toga se i bojala.

Zbog toga se i vratila, ne zbog hladnoće...

U sledećem trenutku bila je na putu.
Na putu je ležala pregažena ptica koju će samo vreme skloniti sa puta. Ili možda gladna ulična mačka koja je vreba. Oboje je zaobišla a put se otvarao prema njoj dok je grad nestajao. Prolazi jedno selo, pa drugo, pa zatim veliko zeleno polje. Ugodni tonovi sa cd-a ispunjavali su nju i auto. Slušala je Tori Amos.

... Vraćala su se sećanja prošlog puta sa njom. Prvi put. Njen prvi put. Čim se setila koliko je bila nervozna, deo nervoze i brige vratio se nazad. Možda je bila manje nervozna nego sada, ali tad se činilo da će pući. Ukočeno je sedela preko puta nje i smeškala se. Uglavnom je odgovarala na pitanja jer ne bi znala šta će da kaže... Bojala se reći a da ispadne glupa... Stidljivost, neeeeeeeee!!! Ali, napokon ju je opustila. Dugim poljupcem rastopila je svu nervozu i učinila njihov susret najprirodnijim. Sve što je želela, ostvarilo se tog vikenda, nije ni bila svesna... Tada.
A sad? ... Kako sad? ... Šta sad?
Izašla je iz auta i zapalila cigaretu. Kao da će joj to pomoći. Možda i pomogne... Da, možda pomogne da taj kamen za trenutak nestane...
Želela je jednako lep susret kao i prošli. Potajno je želela nešto bolje, ali nije želela biti neskromna, aham. Nemir u njoj. Po glavi maštarije njihovih razgovora, priča... U trenutku je zamrzla samu sebe što očekuje nešto...
"Odustajem od takvih misli jer ne znače ono što jesam. Želim misli koje su deo mene a ne one koje označavaju ono što možda nikada neću biti. Ne, nikada neću to biti. Biću bolja od toga: Njena!!!“

Zgazila je cigaretu i sa osmehom pozvonila na njena vrata.





IGRA


Igra senki na zidu, isprepletane ruke, dugi, hladni, tamni prsti uvijaju se na glatkoj površini koja vređa svojom belinom...

Stranice knjige koje se okreću u suludom ritmu, prvo na jednu stranu, pa na drugu, pa ponovo, šušteći sumanutu muziku...

Nalet vetra, ples suvih, žutih listova ispred farova automobila koji ih gazi jureći u noć...

Šaputavi, rascepljeni jezik lagano se uvlači u usnu školjku palacajući svoje priče, legende, bajke...
"Hoće li mi doći noćas, hoće li mi doći noćas, hoće li mi doći noćas...?" - hipnotišuci ritam reči koje izgovara dok sedi daleko i pusto na osami svojih razbijenih želja, gradeći svoje kule od peska nadomak pobesnelih talasa...

Hoće li doći? Šta ako ne ugleda ono što želi? A šta ako to ugleda?

Besno nastavlja, dižući kulu od peska za kulom od peska, saterana u ćošak samom sobom...

Prvo stopala... Mala, nežna, bela stopala, bosa i drsko razigrana. Nežni gležnjevi izvajanih kostiju, zaodenuti mekom kožom. Dugi, vretenasti, vitki listovi, obla kolena, mlečno bele butine, bestidno zamamne, meke, čvrste, drhtave ispod glatke svile koja ih pokriva. Obrisi stomaka prekriveni uznemirenom tkaninom koja se uvija i ovija, tanani struk koji poziva šake da je obujme, čvrste, oble grudi, napete u svom pozivu i davanju, besprekorna linija ramena, nežne, hitre, gipke ruke, vitki, dugi vrat, nestvarno izražajno lice, kosa, duga, meka, svilena, prepuštena igri vetra...

Smeje se. Igra. Bosim stopalima ruši njene kule od peska. Izaziva je bezočno, zaigrana u zatvorenoj maloj igri...

"Stani." - kaže joj.

Zvonka pesma njenog smeha odzvanja joj u ušima...

„Stani!“ - viče...

Ona se vrti oko nje, lice joj dodirne njena kosa, ali hladna je i nedodirljiva.

„Stani, molim te...“ - šapuće.

Pada na kolena...

U svom besu i nemoći, stisnutim pesnicama razara sve što je izgradila te noći.

Ona staje. Okreće se. Gleda je. Dve suze nemo klize niz njene obraze...

Zariva lice u vlažni pesak i pokazuje joj se, zbacivši sve svoje maske, ne prizivajući u pomoć nijednu od svojih laži.

Ona joj prilazi...

"Ne budi tužna," - šapuce joj na uvo - "pomoći ću ti da ponovo izgradiš svoje kule od peska."





PROMENA


Drugačija si. Ne ljubiš me isto.
- Zar to nije dobro?
- Pa jeste, dobro je, lepo mi je.
- Onda?
- Pa samo se pitam otkuda ta promena.
- Zar mora biti znan uzrok svemu? Ne znam ni ja. Ja recimo sebe ne ljubim, pa nisam ni primetila da to radim drugačije.
Hm, njene oči se nisu mogle zaustaviti na njenima. Kao da su tražile taj uzrok po njenom telu.
- Želiš li da uvek sve bude apsolutno isto?
- Želim da se menjamo zajedno, po dogovoru.
Hm, uporno je fiksirala pogledom koji nije mogla izdržati.
- I kad ti kažeš „Ljubi me drugačije“, onda tek smem ovako?
- Pa zapravo ne, volim kad me iznenadiš - predala se.
- I ja volim iznenaditi.
I biti iznenađena, dodala je onako, ženski, provocirajući i pokazujući joj mesta koja žele biti ljubljena.
Na stari ili novi način, svejedno.






NA DLANU


Vozila je pogleda uprtog u put ispred njih. Tamno zelenilo planinskog leta zatvaralo je put vrelom suncu nadvivši se nad uzanu asfaltnu traku koja se pružala poput nekog davnog ožiljka na telu planine, podsećajući na ruku koja je, jednim potezom olovke, na nekom čistom, hladnom papiru isplanirala trag koji će podsećati planinu na tu ruku još dugo pošto ruke više ne bude (ili je već nema?).

Sedela je na sedištu do nje, jedne bose noge podignute na rub sedišta, ne mareći što joj se dugačka, lagana suknja popela do krila, zagledana u film zelene boje koji je jurio pred njenim očima, nesvesna vetra koji se poigravao sa njenom kosom kroz otvoren prozor.
„Biće ti muka." - rekla je, ne skidajući pogled sa puta.

"Neće..." - prošaputala je, ne skrećući pogled.

Zaustavila je automobil na malom, šljunčanom parkingu, ispred neugledne gostionice izgrađene od drveta. Tek tada je okrenula glavu i pogledala je. Bez ijedne reči otvorila je vrata i bosim stopalima zgazila na šljunak ispod njih. Lako, kao da ne hoda, prešla je put od automobila do ulaznih vrata i sačekala je. Prebacila joj je ruku preko ramena i otvorila vrata.
Tamna prostorija dočekala ih je uobičajenim mirisima mesta na kojima se pripremaju jela. Lagano je nabrala nos i uputila se prema vratima koja su vodila na terasu što je nadvisivala liticu podno koje je tekla planinska reka.

"Uobičajeno?" - pitala je.

Klimnula je glavom i izašla.

Nogom je gurnula vrata terase i zastala tražeći je pogledom. Našla ju je kraj ograde, leđima okrenutu njoj, jedne ruke oslonjene na ogradu, druge ruke u vazduhu, zagledanu u bistro nebo. Podigla je pogled i ugledala pticu koju je dozivala. Zaustavila je dah. Ptica se spuštala, lepet njenih krila najavljivao je skoro sletanje. Podigla je drugu ruku prema svome licu i sklonila kosu sa njega. Ugledala je široki osmeh i sjaj u njenim očima. Ptica je sletela. Na njen raširen dlan okrenut prema nebu. Nemo su se gledale. Prstom druge ruke dodirnula je pticu, bez imalo opreza, bez drhataja straha da će ptica, uplašena tim pokretom, nestati u vazduhu. Vrhom prsta razgrnula je meko perje na grudima ptice i dodirnula jedno mesto na njima. Ptica je bila mirna. Sa širokim osmehom podigla je ruku na kojoj je stajala ptica i nagnala je da poleti. Još jedan trenutak ptica se kolebala da li da odleti ili da ostane na njenom dlanu, a tada je dlana nestalo i ptica je odletela u nebo.

"Nikada nisi poželela da ih uhvatiš zauvek?" - pitala je, svesna toga da je trenutak tišine prošao.

"Da sam to uradila samo jedan put, nijedna više ne bi sletela na moj dlan." - odgovorila je ne okrećući se, ničim ne pokazujući da ju je iznenadilo njeno prisustvo tu. "Ptice imaju načina da jedna drugoj prenesu takve stvari. Kao i sve što živi."

"I ljudi?" - pitala je dok je spuštala čašu na ogradu kraj nje.

"Ljudi ne." - rekla je. "Ljudi su zaboravili te načine. Ljudi imaju reči koje ništa ne znače, imaju predstave, imaju slike u glavi koje su proizvod njihovih želja i namera."

Nije ništa rekla. Prinela je čašu ustima i posmatrala sliku koja se pružala pred njima.

.............................................................................................................
.............................................................................................................


Koračali su prema gostionici, ruka u ruci, bez reči. Njena odeća bila je zgužvana i prljava, njene bose noge izgrebane i prekrivene zemljom, kosa raščupana. Nije je bilo briga. Stupili su na terasu pod okriljem zvezdanog neba. Zastala je. Okrenula se prema njoj i pogledala je. Njen pogled bio je upućen zvezdama. Uhvatila joj je lice između svojih šaka i okrenula ga prema sebi. Trenutak krajnjeg nerazumevanja zamutio joj je pogled oduzet od zvezda. Bolni grč svrdlao je negde duboko u njoj. A onda je shvatila...

Spustila je ruke, i jednu podigla do njenih grudi. Prstom je razgrnula košulju na njenim grudima i dodirnula jedno mesto na njima. Široko joj se nasmešila, sjajnih očiju punih predaje i davanja.

"Vidiš?" - rekla je. "I mi, ljudi, ponekad se setimo načina."

Dlan je ostao otvoren. Ona je, i dalje, bila na njemu...


......................tačkice koje su u sred priče - ipak neka ostane na vama šta se desilo.................






KRILA


Posmatram kako dogoreva cigareta na ivici pepeljare, plavičasti dim čiji put prema tavanici remeti disanje, poigrava, izvija se, prati ritam udisaja i izdisaja. Zašto sve ima prizvuk tvoga imena, neke reči koja nema značenje, nema smisao, izgovorena po slogovima ne znači ništa, a ipak je sposobna da oiviči čitav jedan svet?

Želim da vratim vlastiti ritam svom disanju, da ga naučim na staro. Tiha igra bubnjeva u daljini misli, ujednačena, mukla, tupa, duboka, melje svaku pomisao koja ne vodi putu kojim odbijam da krenem. Meko zaurlava vetar koji tera šalukatre da drhte i grane da lupkaju u njih.

Zatvaram oči, puštam da muzika i dim zaogrnu svaku stvarnost koja mi može razbiti snove. Plaši me zvuk slomljenog stakla, plaši me svetlost zarobljena u komadićima razasutim po podu, plaši me krhkost celine koja se drži zajedno dokle god o njoj mislim kao celini.

Ponekad me uplaši lakoća spremnosti da neki san pustim da odleti, kao dete koje otvara šaku i posmatra zmaja koji, lelujajući na vetru, odlazi u nepovrat. Još više me plaši odlučnost kojom odbijam da otvorim šaku i zagrlim slobodu vetra pod krilima. Možda si, zaista, uspela da me privežeš, upleteš u paučinu, šapućeš mi hipnotišuću pesmu ostanka dok ovijaš moje misli nitima koje pokazuju ulaz u lavirint...

Sa vetrom upletenim u kosu, slušala sam noćas kako zvone terači duhova. Ima li ih više u vetrovitim noćima, ili je njihovo prisustvo jasnije u uskovitlanim krošnjama mladog zelenila koje je obavilo ovo staro drveće? Sve je tako tiho uprkos svim tim zvucima koji bude umrtvljene osećaje duboko u meni. Treperavi odjeci zarobljene čežnje, zabranjene želje, drhtavi nizovi slika koje plove pred očima. Tako lako, tako prirodno bi bilo raširiti krila...

Ostaju sklopljena...





RAŠIRI SVOJA KRILA


U očima joj vidi želju, u glasu čuje potrebu, u smislu oseća strah...

Vlažna izmaglica obavija je zidom iza koga se oseća sigurnom, mada je ta sigurnost tek jedna od slatkih laži samozavaravanja.

Jedan lagani dodir vrhom prsta zaparao bi taj zid kao sjajni čelik koji hvata odsjaj svetlosti na svom putu ka razotkrivanju.

Zato tog dodira nema.

Pušta je. Otvara šaku i malena zmajica, razapetog i zategnutog naslikanog osmeha na laganom drvenom kosturu, elastičnom ali krhkom, odlazi put neba nošena vetrom...

"Slobodna si," dovikuje joj, "možeš učiniti sve što poželiš sa svojom slobodom. Sve!"

Skuplja šaku, čvrsto, u pesnicu. Sjajni čelik joj urezuje novu liniju života u dlan...

Jezikom skuplja kapljice krvi, i otvara šaku. Posmatra još jednu liniju na svom dlanu.

"Ima još mesta," pomisli, "još puno mesta."

Divan, sunčani dan pozvao ju je da raširi svoja krila...






ZINA


Ponovo ti pišem... Raduje me taj mali ritual koji živi sam za sebe. Ne čitaš ih. Nije to ni važno više. Za ove dve godine navikla sam da o tebi razmišljam kao o zamišljenoj konstanti koja se ne menja. Konstanti koja će učiniti da u svem ovom ludilu postoji jedna stvar, jedno mesto u kojem postoje i moja sećanja, onakva kakva su nekada bila, nepromenjena... Potrebna si mi takva. U ovom vremenu, sada, retko posećujem ona mesta u sebi u kojima si boravila stvarna, od krvi i mesa, promenljiva i sklona truljenju kao i sve što postoji. To je prošlost. Moja prošlost. Ti si moja prošlost. I moja sadašnjost. Budućnost je za mene izgubila privlačnost neodređenosti.

Ovde gde sam sada, sa ove daljine, sve izgleda... Drugačije?
Talasi svojim zapenušanim prstima pokazuju put nestvarno plavog neba, oblaci su retkost kojoj se radujem kao nekada dolasku Božića ili nove godine, sunčeva svetlost svemu daje neki pokrov života, kao da sve pod njime izvlači zadnje atome svoje energije da bi udovoljilo tom pozivu. Ponekad noću sanjam da pada kiša... znaš već. Dugo mi je trebalo da se naviknem na noćno nebo prekriveno milijardama zvezda. Nigde jednog kutka neba koji je taman. Čak ni poznata sazvežđa ne izgledaju poznato, kroz njihove konture urezane u sećanju sada probija na hiljade sićušnih tačkica koje, ponekad, da ne bih razmišljala o nečem drugom, u mislima spajam zamišljenom olovkom i čudim se obliku koji dobijem. Ovde je uvek leto. Smenu godišnjih doba beležim pticama selicama, i sakupljam pera iz njihovih krila koja ispadnu kada slete na grane drveća da se odmore (smešno od mene, znam), pera koja u sebi još kriju mirise severa, proleća, jeseni i zima... Čuvam ih pod jastukom i držim prekrštene prste da mi donesu snove o onom tamo.
Prokleta sam, zar ne? Taj nemir u meni, to talasanje krvi, ta potreba da idem sve dalje i dalje, u bezumnom sleđenju jednog sna. Zastanem na nekoj stanici, učini mi se lepo i poznato to gde sam spustila stopalo, učini mi se da prepoznajem taj trag u koji se uklapa moja noga kao Pepeljugina noga u onu smešnu staklenu cipelicu, i ne primećujem ništa drugo, začarana mogućnošću da sam konačno stigla. Tek kasnije počinjem da primećujem onaj kamenčić u cipeli i krv koja ostaje iza odsečenih prstiju ili pete... Ideali se tako lako pretvore u rite, a ipak, i tako otrcani, pokretačka su snaga.

Čovek ne može pobeći od svoje sudbine. Čini mi se da, ma gde se nalazila, ostajem svedok ljudskog ludila, legitimnog ludila, onog koje se toleriše i prihvata kao istorijsko nasleđe. Odjeci rata u ovom delu zemlje dobro su prikriveni. Život se odvija naizgled normalno. Da nije ove dece, pratila bih vesti na radiju i televiziji (BBC, CNN - to ovde dopire) kao i svi drugi (slušanje i gledanje lokalnih stanica i čitanje lokalnih novina mi još uvek predstavlja problem, nisam toliko savladala jezik). Ovako, pratim posledice u njenim očima.

To je prvo što su nam rekli kada smo stigli ovamo – nemojte se emocionalno vezivati. Dobar savet pretpostavljam, ali, naravno, što se mene tiče i potpuno beskoristan. Ne mogu mehanički posmatrati decu kao deo svog posla. Ponekad mislim da su prave žrtve upravo ove koje niko ne broji, koje prežive, a ne one koje se broje kao mrtva tela, a ponekad mislim da su rođeni pod srećnom zvezdom, da je neka viša sila zaštitila njihove živote, i svi se mi ovde trudimo da toj višoj sili udovoljimo. Ponekad je smisao svega ovoga lako dokučiv, a ponekad je sasvim nerazumljiv, kao i svugde, samo je ovde lakše uočljiv.

Čini mi se da čak i vazduh ovde prati volju sunca. Preko dana je gust i kao da diše sam za sebe, namećući se plućima agresivno, kao da ti čak ni ta refleksna radnja nije potrebna da bi živeo. Dovoljno je da sunce izađe i svi se konci, privezani za sve što živi, zategnu, i sve postaje deo velike lutkarske predstave u kojoj su lutke žive samo dok ih neko pokreće. Kao da slobodna volja ne postoji, kao da niko ne uzima odgovornost za vlastiti život u svoje ruke. Ovde zaista možeš samo da postojiš...

Noći... Noći su drugačije. Čitava glumačka postava zbaci svoje maske, i tada vidiš umorna lica rasterećena od nagona da se neprestano smeju. Mislim da se na to neću nikada naviknuti, na nedostatak bilo kakvih drugih vidljivih emocija, kao da sve što diše prati smenu dana i noći i pokreće se iz belog u crno, iz crnog u belo, iz belog u crno... A milijarde boja bukte oko nas. To uznemirujuće slepilo oko mene čini me usamljenijom nego ikad. Ne pripadam ovde, ne uklapam se, i mislim da smo mi „pridošlice“ prokazani kao „opsednuti demonima“ zbog našeg načina da emocijama obojimo svoje lice... (Sada me možeš zamisliti kako se dobroćudno smešim nakon ovih reči, sa dubokim razumevanjem za „njihovu“ opreznost pema različitom. Ne dodirujem njihovu kulturu, njihovu tradiciju, njihovu prilagođenost vekovima koji stoje iza njih. Znam da sam tek semenka koja putuje na vetru, koja još nije našla tlo u kome bi pustila korene.)


Zina... Zina je divna devojčica. Ne samo lepa, ne samo slatka, nego istinski divna. Nevina, nedotaknuta, prirodna. Da, možda je to najbolja reč koja je opisuje. Prirodna. Njene ogromne tamne oči bunari su nezajažljive radoznalosti prema životu. Papiri za usvajanje su gotovo legalizovani. Naravno da u ovom ludilu to sporo ide, a i čeka se da prođe zakonski rok u kome se još može javiti neki njen živi rođak, mada su za to šanse minimalne (koliko god me bolela pomisao da bih je mogla izgubiti, toliko bih bila srećna da je negde čeka toplina njene krvi, njenog mesa). Naučila sam je da čita i piše, sada učimo dalje, mada znam da je to samo moja bahatost i da joj time otvaram vrata koja, možda, ne bi trebalo da joj otvaram (još uvek nije sto posto sigurno da se neko njen neće pojaviti). Ali, kada je ona u pitanju, padaju sve moje moralne barijere prema „ispravnom“, i budi se sva moja netrpeljivost prema nepravdi. Zašto je potrebno da ona ostane neobrazovana da bi se mogla uklopiti? Zašto je potrebno da se ona, bistra, pametna, brza u svojim zaključcima, uklapa u nešto što bi, zapravo, trebalo da raste prema njoj, da se menja prema njoj, da se, povučeno njenim napretkom, uklapa u nju i prema njoj? Mrzim sebe zbog toga što pristajem na taj kompromis, što držim naše lekcije u tajnosti, što je učim da ih taji pred svima i misli o njima kao o nečem zabranjenom.
Razmišljala sam o tome kuda da je odvedem, da je odvedem odavde, i ne znam više šta o tome da mislim, šta je ispravno, i šta je za nju bolje. Zamišljam je u nekom gradu, stegnutu odećom, stegnutu drugačijim normama ponašanja, drugačijim pravilima, drugačijim okovima koji su jednako teški, jednako sputavajući, jednako slamajući kao oni koje ovde ima, osim što su nepoznati i na njih bi morala da se privikava. Sa ovima je rođena, nametnuti su joj još u trenutku začeća, i ranije, davno, davno, davno ranije. Želim, zapravo, da je odvedem negde gde će moći da bude ono što jeste. Smešno, zar ne? To želim za nju ja, koja i dalje lutam svetom u potrazi za nečim što ne postoji. Bojim se da je to ipak samo moje ludilo i da je zarazno, i da ću je zaraziti njime kao nekom smrtonosnom bolešću kojoj njen organizam neće moći da se odupre. I jednako je smrtonosna poput virusa koje smo im prenosili vekovima, samo što ubija duže i bolnije i na drugačiji način proždire „domaćina“.
Bojim se te potrebe da joj život učinim boljim. Ko sam ja i šta ja znam o tome šta je za nju dobro? Projektujem svoje želje, misli, potrebe, svoj mentalni sklop, na jedno živo biće, nesposobna za preko potrebnu objektivnost. Da, svi smo mi skloni da se busamo u grudi kako imamo perspektivu i kako umemo da sačuvamo objektivnost. Istina je u stvari da samo projektujemo sebe same na sve čega se dotaknemo i svojim okvirima merimo svet oko nas. Nekad su ti okviri širi, nekada uži, ali su ipak okviri - ma kako im se ne nazirale granice, one su ipak tu.
A kako je pustiti da se ne razvije sa mogućnošću više ponuđenih izbora? Kako joj uskratiti činjenicu da izbori postoje, i da što ih više ispred sebe imaš, imaš više mogućnosti da načiniš onaj pravi? I kako od deteta od osam godina saznati šta je, u stvari, ono što zapravo želi, kako i gde želi u životu da ide? Kako sebi uzeti za pravo da joj usmeravaš grane, da je tešeš i upravljaš je u pravcu u kome, možda, jednog dana, naiđe na nepremostiv zid ispred koga će stati i početi da se vrti u krug? Više od svega želim da je zaštitim, omogućim joj da se dobro oseća u svojoj koži, da je naučim da iza svakog izbora ima još mnogo drugih, i da je svaki njen, i sa svakim će morati da nauči da živi. Ne životari. Živi!
Možda sam ja, zapravo, nešto najgore što joj se moglo dogoditi u životu...
Ovde... razmišljam o stvarima na način na koji nikada ranije nisam. Toliko toga nameće se kao mogućnost, toliko toga nameće se kao prepreka, toliko toga ne znam i nemam vremena da saznam. I ne samo vremena. Ima stvari koje je uputno ne saznati, jednostavno jer čovek nije sposoban da se sa njima nosi, nije mu data ta sposobnost da ih razume i živi normalan sa tim razumevanjem.
Strašno je kada osećaš odgovornost prema živom biću koje nisi ti. Ono što bih oprostila kao nepravdu načinjenu meni, kod nje ne opraštam. Nemam razumevanja za ikoga ko bi je mogao na bilo koji način povrediti, učiniti da ijedan osmeh sa njenog lica zameni zbunjeni izraz lica. Ne mogu podneti da se njene tople oči pune razočaranjem prema ičemu što je okružuje. Njen osmeh je potvrda da činim stvari koje činim sa nekim razlogom, sa nekim smislom, da sve to iskače iz okvira bezličnog, sebičnog altruizma i poprima lični pečat. Njen pečat. Njena radost, njena sreća, osnova njenog budućeg života, najpotpunija su misija koja daje konačni smisao mome postojanju. Moje želje, moj život, podređeni su toj misiji. I iz toga proizilazi strah kakav nikada ranije nisam doživela. Tihi, sveprisutni strah da ću učiniti nešto pogrešno, da ću nekim svojim postupkom izvući ma i jedno zrno peska iz temelja njenog života. Kako, zaista, živeti sa tim saznanjem? Kako nastaviti disati sa saznanjem da je moja sebičnost, moje stavljanje bilo čega mojeg ispred bilo čega njenog dovelo do toga? To se ne može. Ja to ne mogu. Ne mogu...

Zašto ti sve ovo pišem?
Želela bih da razumeš, eto zašto. Ti si moja sebičnost. Noću, dok lepljivi znoj nagriza sklopljene oči, dok dišem naviknuta na zujanje insekata besnih što su ostavljeni izvan laganog tila kojim je okružena moja postelja, dajem sebi pravo da mislim na tebe.

Prizivam tvoj lik pod spuštene kapke, razgovaram sa tobom, govorim ti da te još uvek volim, svađam se sa tobom, mrzim te, volim te, predajem ti se potpuno i pitam te za tvoje mišljenje o svemu...
Znaš li da se nisam poševila dve godine? Vernost moga srca zaključala me je u kavez iz kojeg ne želim da izađem. Ako se već ne mogu ševiti sa tobom kojoj jedinoj želim da predam svoje telo, onda... A znaš, nema to mnogo veze sa time da me, i dalje, pališ fizički. Pališ me onako kako si me oduvek palila - svojim umom, svojim mislima, svojim stavovima, svojim bićem... To je ono čemu želim da se predam, čemu želim da odgovorim. Tebi.
Zato ti se noću i predajem. Moji prsti prate putanju mojih misli, vode me u neko davno vreme, vreme u kojem sam postojala, drugačija, bez razmišljanja o stvarnom smislu života. U tom vremenu sve mogu da ti oprostim. Čak i napuštanje, čak i odlazak, čak i nerazumevanje, sve. Čak i to što si me naterala da odrastem... Čak i to što sam morala da odrastem sama. Pretvaram se u sebe samu, onakvu. Gladnu ljubavi, gladnu pripadanja, gladnu jednog sna o malom krovu na kraju sveta, iznad jednog kreveta u kome, kad se probudim i ugledam tebe pored sebe, znam da je čitav svet koji mi je potreban tu, pored mene...
Ali to nikada nije bilo dovoljno, zar ne? To je premalena, preniska ponuda. Nije ni mogla imati bolju sudbinu... Tako je moralo biti. Kao cigareta koja gori pružajući opojni, smrtonosni užitak, ali kada dogori do kraja, zgnječiš pikavac bez razmišljanja.
Slušaj mene... Previše sam osetljiva danas, previše setna, previše čeznem za oblacima. Ne bih se trebala laćati olovke i papira kada sam takva. Ipak, da sam drugačije raspoložena, ne bih ni uzimala olovku u ruke, ne bih ni mislila o tebi. Sve to ima svoje mesto. Nekada...
Nekada su misli o tebi drugačije odzvanjale u mojoj glavi. Opijena sam krčila svoj put kroz lepet krila preplašenih ptica i odbijanje crkvenih zvona dok drobe sate svojim moćnim glasom, kroz oblake što u sebi kriju hiljade boja zarobljenih u spektar, kroz vrtloge svemira čije damare je prepoznavalo moje srce i kojima sam se odazivala, tanano svetlucanje zvezda koje nisam videla, a ipak videla ih jasno, tu, dok sam, mislima samo, razgrtala onu trsku u kojoj žive barske ptice, pogledom gutajući ono što mojim očima nikada namenjeno bilo nije, a moje je bilo...

Sve su to samo varke svetlosti. Ti si samo varka svetlosti, ovog despotskog sunca koje zavlači svoje zrake pod moje kapke terajući me da ustanem i uplovim u dan. I držim oči čvrsto sklopljene. I kradem te od dana. Još malo te zadržavam u sebi, čeznem za tvojim dodirom, dodirom mišica umirujuće snage, ispod kože. Tvoje kože. Sanjam da me držiš prikovanu za postelju, nemoćnu ispod sebe, a ipak želim da te ujedam, otimam se, ne osećam da tu više pripadam, mislim da više ne mogu i ne umem. A poželim...

Ti si moja prošlost. I moja sadašnjost. Neprestana borba sa samom sobom. Kao zvonar crkve savesti, neprekidno me vraćaš na razmišljanja o ispravnom. I proklinjem te zbog toga. I volim te zbog toga zahvalnošću dobijenog smisla...
Ponekad se zapitam šta bi bilo da je bilo drugačije? Da su sve ove zvezde vidljive i tamo...

Završavam. Zina uskoro dolazi. A kada Zina dođe, ti odlaziš... Razumeš, zar ne?
Možda i ne razumeš...
Nije važno.
Ništa od svega toga više nije važno...

I to je najbolji pozdrav koji ti mogu uputiti.

Lagano je ustala od stola, gledala u ispisane listove papira pred sobom, nesvesno podižući ruku prema kosi i sklanjajući jedan neposlušni pramen iza uha. A onda je pokupila listove, odnela ih do velike škrinje koja je stajala pored kreveta, otvorila je i ubacila listove unutra. Neko vreme je posmatrala kako listovi leže među drugim listovima ispisanim istim rukopisom. „Nakupilo se toga za dve godine...“ - pomislila je, jedva čujno uzdahnula, a zatim spustila poklopac škrinje, tiho, kao pokrov...
Korisnikov avatar
By Mariška
#2062669
Sretan je ko ume da voli – II deo





MASLINE, OBIČNE


Šta je ljudsko srce? Običan mišić, kao i stotine drugih u jednom telu. Njegova funkcija je, možda, malo drugačija, njegova važnost je možda malo veća. Krv, ta gusta, crvena, tečnost bez rada tog mišića ne bi mogla da useca svoja korita kroz geografske karte ljudskog tela. I tako, čovek funkcioniše zatvoren u okove života, zaogrnut kožom koja štiti ranjivo meso od raspadanja. I ležimo (stojimo) rastvoreni na zidovima doktorskih ordinacija, nesvesni da smo na tim ružnim, beskožnim crtežima mi sami, naše utrobe, naše unutrašnjosti, ispresecani smo plavim i cvrenim tokovima, milionima vlakana koja nas čine, organima svima stavljenim na videlo, svima otvoreni i vidljivi... Naši mozgovi su tek modeli sive i bele gipsane mase u poluotvorenim lobanjama na nekim stolovima, složeni poput puzzle-a, sasvim razdvojivih delova, presečeni čistim i preciznim rezovima, kako bi se lakše proučila i ta strana nas samih...

I to je čovek...


Uvek sam se pitala šta je to što nas čini nama samima, ne tek modelima na kojima studenti medicine čine prve korake ka upoznavanju unutrašnjosti ljudskog bića. Šta je ono što nas odvaja od tek još jednog časa anatomije?

Kako drugi ljudi misle da nas poznaju, da znaju sve o nama, da znaju ko smo, da znaju šta smo, da su toliko sposobni da vide unutrašnjost koje nema na kartama, nema na gipsanim modelima, nema na časovima anatomije?

Koliko verujemo globalnim prorocima koji ispucavaju univerzalne istine iz svojih trulih usta koja su zaboravila i samo značenje reči "istina"? I čime su postali globalni proroci? Svojom sposobnošću da usmere pažnju gomile na sebe, svojom sposobnošću da okupe stado ovaca tupih pogleda, nesrećnih i nesređenih života, nagomilanih problemima svakodnevice koje ni ne pokušavaju da reše, krdo izbezumljenih tragalaca za smislom života koji im izmiče desetinama godina, svojom sposobnošću da sve što iz njihovih bezvremenih usta izađe zazvuči kao mudrost koja se prihvata bez razmišljanja?


Koliko malo verujemo sebi samima? Svojim mislima, svojim razmišljanjima, svojim pogledima, svojim pobudama? Koliko lako menjamo svoja mišljenja, svoja shvatanja, svoje nestalne intuicije koje su samo magličasti oblici paperjastih oblaka koje razveje prvi vetar, koje nemaju osnove u nama samima, koje ne postoje jer se nismo ni potrudili da postoje?

I koliko lako izdajemo sami sebe, menjamo svoju "pesmu", menjamo svoje stavove, okrećemo se, poput dečijih papirnih vetrenjačica, u smeru vetra koji nam se učini prihvatljivijim, ili jačim, ili, jednostavno, želimo da smo mu zanimljivi, da dune prema nama, da nas pokrene, da okrene ta smešna perca vetrenjače, da se zavrtimo i osetimo živima?


Koliko stvari činimo iz puke želje da negde pripadamo, da nas neko prihvati, da smo nekom važni, da neko u nama gleda "vrednost", da rastemo u vlastitim očima primajući pohvale za naše okretanje od vetra, za naše idenje niz dlaku, za našu potrebu da pripadamo svetu koji nam se učinio šarenim, lepim i privlačnim?


Koliko često izdajemo sami sebe? Koliko često nam je lakše da pogazimo sami sebe, da sami sebe srozamo na nivo komadića slagalice koje će neko drugi uzeti u svoje ruke i sastaviti ga tako da se divi svom delu? I zašto ne shvatamo da se ne divi nama, da ne gleda u nas, da ne gleda u ono što mi jesmo, nego u ruku svojih delo, da se divi sebi samom? Da smo samo ogledalo i ništa više? "Ogledalce, ogledalce moje, reci mi najlepši na svetu ko je?"


I koliko, onda, stvarno vredimo? Koliko vredimo ako ne znamo ko smo? Koliko vredimo ako ne znamo šta smo? Koliko? Kao crtež na zidu, kao gipsani model, kao leš na času anatomije?

Kako lako dozvolimo sebi da postanemo zavisni od mišljenja drugih ljudi, od potrebe da im udovoljimo brišući sebe? Ili sebe nikada nismo ni imali...


O, koliko je diplomata na ovome svetu, onih koji balansiraju izmedju "zaraćenih" strana, jednima pričaju jedno, drugima drugo, uvek sa spremnom pričom, uvek sa potrebom da dobiju pečat “approved", predstavljajući sebe drugima u svetlu za koje misle da će ti drugi odobriti? I kako uspešno zavaravaju sebe same da su bolji, da su drugačiji, da su nešto što nisu, kako lako prodaju drugima tu sliku, kako lako prelaze preko sebe samih, ne poštujući sebe, nemajući sebe, odbijajući sebe... Kako lako sebe same stavljaju iznad drugih, daju sebi važnost koja im je bitna, bez koje ne bi mogli da funkcionišu... Kako lako razmenjuju druge, kao sitan kusur, trguju delićima drugih, delićima koje izvlače iz konteksta, barataju poluistinama, gaze preko drugih kao preko stepenica koje će ih popeti sprat više u sopstvenim očima, sprat više koji za njih znači vazduh, jer bi se, inače, našli ispod površine... Kako lako se odenu u licemerje, plašeći se da će neko saznati istinu o njima samima, plašeći se da će neko prokljuviti tu tanušnu ljušturu koju su oko sebe izgradili, kalcificirajući sebe same, hraneći ljusku onim što bi mogli da budu, ali se plaše da to budu, plaše se sebe samih, plaše se svoje nesavršenosti, svojih postupaka, svojih dela...


Krijući se iza misli i dela drugih ljudi, ljudi koje svi smatraju autoritetima u nekom polju ljudske delatnosti, sopstvene misli poništavaju i brišu kao nevažne, nebitne, bezvredne tvorevine, jer sami u njih ne veruju, jer iskrenost i oni sami nikada ne stoje iza toga.


Čega se plaše? Da su drugi poput njih samih? Da će drugi, ako slučajno prepoznaju ko su, vođeni istim principima, istim porivima, istim osećajem gubitka tla pod nogama, istim osećajem gubitka "teritorije", izgrađenih kula od karata, zagaziti u blato i otkriti svima ono što osećaju, ono što znaju, ono što je svima vidljivo?


Zašto je tako teško verovati da u nekome, ipak, postoji iskrenost koja nema potrebu da se krije? Zašto je tako teško stajati iza sebe samog? Zašto se stideti sebe, onoga što osećaš, onoga što osećaš da jesi, onoga što znaš da jesi, onoga što leži u tebi, onoga što te odvaja od gomile krvi, mesa i kostiju? Zašto je tako teško u sebi naći snagu da stojiš iza sebe, da si sebi bitan, da si sebi važan, da si to što jesi, da si to ko jesi? Da li će drugi u tebi prepoznati nešto vredno ili neće, to ionako nije u moći nikoga od nas da odredi, da postigne, da naredi. Na kraju, imamo samo sami sebe, na kraju, ipak ostajemo sami sa sobom, samo sami sa sobom živimo od trenutka kada udahnemo prvi put, do trenutka kada taj dovod života prekine svoje dotoke prema nama. Samo sami sebe moramo da pogledamo svakog jutra u ogledalu, i, ako nam se ne dopada ono što vidimo, možemo se preoblačiti u milijarde kostima, možemo odigrati i deset predstava na dan, možemo postati neko drugi na nekoliko časova, ali, kada svetla pozornice utihnu, moramo vratiti kostime garderoberu, moramo se razdužiti, i opet ostajemo pred ogledalom koje nam šalje sliku koju ne volimo. Na kraju, sve svoje račune položićemo sami sebi, na kraju svi ti računi su jedina ulaznica koju imamo za raj... Krila je lako docrtati, no krila nas ne čine anđelima. I, zašto, uopšte, želimo da budemo samo anđeli? Sve što nosimo u sebi, to smo mi sami. I dobro i loše, i pozitivno i negativno, nismo savršeni, o, kako je to teško sebi priznati... Dok sami ne probijemo ljusku jajeta, dok je ne probijemo iznutra, živećemo kao Heseov Sinkler, bez svesti o tome ko smo i koliko vredimo sebi samima. Tek kada to budemo znali, vredećemo i drugima, tek tada, kada budemo svesni ko smo, bićemo vredni i za druge, one koji će umeti da nas prihvate takve kakvi smo, sa svim našim manama i dobrim osobinama, tek kad sami sebe prihvatimo takvima...


A šta kad nas neko prepozna bez naše želje? Šta kada mi prepoznamo nekoga a da to ni najmanje ne želimo u datom trenutku? Šta kada se poklope kockice na način na koji se nikada ranije nisu poklopile i shvatiš da nedostaje baš ona važna kockica, onaj temelj, onaj sprat, onaj noseći zid bez koga se sve ruši, ma kako lepo izgledalo spolja, ma kako izgledalo savršeno? Izdati sebe? Izdati drugog? Pokopati sebe? Pokopati drugog? Šta kad nebo odškrine vrata raja, dozvoli ti jedan pogled na tvoje snove, a onda jednom munjom potpali vatru koja taj san pretvori u prah i pepeo? Kako nekome objasniti sebe? Kako nekome oduzeti pravo da misli to što misli? Kako u samom sebi ubijati baš ono što u drugom smatraš toliko posebnim i vrednim? Kako nekom doći sa lažima o sebi, lažima koje si sam sebi pričao, lažima koje si slušao kao najlepše bajke, jer drugačije nisi mogao kroz život? Nikako. Jer onda, više ne vrediš sam sebi, jer onda nemaš šta da ponudiš, jer onda to što nudiš nema vrednost, ni za tebe samog, i nema načina da sebi oprostiš što si nekome u kome prepoznaješ osobenost i posebnost neopterećenu pripadanjem krdu, uvalio nešto bez mogućeg sjaja. I nema načina da to objasniš, nema načina da nekom pokažeš važnost toga, nema načina da nekome pokažeš koliko je bitno vredeti, prvo, u svojim očima.


Samo... Skrivanje nije nikakvo rešenje. Jer ne umeš da živiš u pećinama toliko dubokim da ni tračak svetla ne dopire do tvojih očiju. Jer ne umeš da misliš tuđom glavom. Jer ne umeš da koristiš tuđe misli da bi opravdao svoje postojanje. Jer te nešto tera da stojiš iza sebe samog. Jer samo tako, otkrićeš, ponovo, sebe. I onda stojiš jedino kako umeš, iza sebe, iza svojih misli, iza svojih postupaka, nezaštićen prihvatanjem i odobravanjem gomile spremne za linč. Ne pripadaš? Nisi deo velike slike? Kakve veze ima, ako ne pripadaš sebi, ako nisi suština svoje slike? Možeš da režeš sam sebe da bi stao u kalupe, možeš da sam sebi odsecaš glavu da ne štrčiš, možeš da sam sebi odsecaš prste ili petu da bi stao u pepeljuginu cipelicu, ali sve to ponovo izraste, sve to ponovo iznikne iz tebe, sve to ti baca u lice istinu da od sebe, ipak, nikada ne možeš da pobegneš. To si što jesi, i kako god se nadograđivao, moraš znati šta je osnova na koju nadograđuješ. Ako je osnova klimava, ako temelji ne drže, ako ti zubi nisu zariveni u zemlju snagom većom od bilo koje druge snage, ti si samo prašina na vetru koja će se razvejati tako da nikada više nećeš uspeti da prikupiš svako nedostajuće zrnce. Ako svoje korenje, poput stoletnih maslina, ne ugradiš u kamen, ako tvoje korenje nema snagu da mrvi stenu i svoje pipke pruža sve dublje u zemlju, nikada nećeš dostići visine nebeske, jer će te koren izdati, i, ma kako prav stremeo visinama, zemlja će te izbljuvati, sa gađenjem odbaciti tvoje korenje, i što si bio bliži nebu, to će pad biti teži, i trulićeš, dok ne istruneš i ne nestaneš, bez nade da ćeš ikada više videti plavetnilo neba. Zato kvrgave masline, neopterećene potrebom da svima privuku pogled, uživaju u pogledu na nebo. I postoje, i vredne su drugima, zato što su vredne sebi, dovoljno hrabre da budu to što jesu, samo obične masline.








NOVA GODINA


„Ovo se teško može nazvati život
a znam sigurno da nije ni smrt
Ko medved zatvoren u stakleni kavez
u napušteni zoološki vrt
Ovo se teško može nazvati mirom
a znam sigurno da nije ni rat
i sve izgleda potpuno normalno
a hladan znoj mi klizi niz vrat
Kaži mi gde smo?
'Ni na nebu ni na zemlji!'
Ovo je mesto
ni na nebu ni na zemlji“


I tonula je, lagano, u ono mesto između zbilje i sna. Ono mesto blisko noći, a predaleko od jutra da bi mogla da se probudi...

Još uvek je bila u zemlji snova, prolazila kroz paučinu slaganu vekovima po ulazima u mračne pećine iz kojih je vetar dozivao čudnim jaucima.

Strah. Osećala je ledene očnjake straha koji su se zarivali u toplo meso koje je krvarilo životom.

Nije želela da se probudi. Ono što je dobijala u snu bila je prilika da se isplače, ona prilika koju je, sama sebi, svesno uskraćivala već mesecima.

Krenula je u susret tamnim očima koje su gorele u mraku, i jedino što ih je odvajalo od ledene tame bila je vatrena iskra koja je činila da igraju, odvojene od svega, da žive neki svoj život, život obmane i hipnotišućeg efekta privlačenja nečem fatalnom i konačnom.


Osećala je d*o*d*i*r paučine na svojoj koži, hiljade malenih, gamižućih stvorenja koja su pretrčavala preko nje i bežala, uznemirena iznenadnim d*o*d*i*rom topline živog mesa na koje nisu navikle. Kao mali žalci uzbuđenja, peckale su je svuda gde su je dotakle, čineći da izgubi potrebu da se naježi od same pomisli na to šta joj je prelazilo po koži.

Širom otvorenih očiju prilazila je izvoru straha, gledala je samom strahu direktno u oči.

Bol. Bol iz dubine njene uzavrele utrobe podsećao ju je na jalovost bega iz tog vrtloga u koji je tonula.

Možda je predugo pokušavala da pobegne od smrti, možda je predugo igrala tu čudnu igru u kojoj je spajala magiju erosa i tanatosa u jednu melodiju, melodiju života.

Glas koji je čula u svojoj glavi (bila je potpuno sigurna da ne postoji frekvencija tog glasa na kojoj bi bio ''vidljiv'' ljudskom uhu) bio je izatkan od magije poziva kome nije ni pokušala da se odupre. Zašto bi i pokušavala? Iz noći u noć, iz sna u san, nije čula ništa drugo, nije videla ništa drugo, do vatrene iskre u tami koja ju je vukla sebi. I bila je umorna. Užasno umorna od svega.

Prilazila je i nije osećala zemlju pod svojim nogama. Lebdela je u prostoru baš kao što je lebdela u stalnoj borbi između života i smrti, borbi u kojoj je učestvovala tek kao bespomoćni posmatrač koji predviđa i vidi korake na koje ne može da utiče. Prilazila je nečemu nepoznatom a ipak to nešto mirisalo je na toplo, mirisalo je na utehu, mirisalo je na odmor, na konačno oslobađanje od bola i borbe koja ju je dovela do trenutka u kome je želela samo mir, samo tišinu u kojoj nema mesta uznemiravanju.


Dopustila je sebi da zatvori misli za sve druge pozive. Dozvolila je sebi da zaboravi na sve druge stvari koje su je vukle neprekidnom bolu, neprekidnoj borbi. Nije više imala snage. Nije više umela da je pronađe.

Pošla je u zagrljaj tame, sklopljenih očiju, podignutih ruku, predavala je sebe želeći jedino da oseti olakšanje tog konačnog i potpunog predavanja.

Oštri zubi zarili su se u njen vrat. Kroz glavu, prošle su joj slike predivnih obećanja sna o slobodi, o olakšanju, o prepuštenosti hladnim rukama i jos hladnijem srcu koje će umeti da podnese i upije sav bol sa kojim više nije želela da živi. Osetila je kako joj kroz vene urla krv pokušavajući da obrne maticu koja ju je vukla napolje. Ledene ruke obuhvatile su joj telo, prelazile preko njega u divljoj igri otimanja. Prepustila se, osećajući kako svaki pokret otvara novu ranu u njenim venama. Ovaj bol je mogla da podnese. Mogla je da se nosi sa njim, mogla je da mu odgovori. Dok je tama žudno pila njenu krv, osećala je, po prvi put nakon mnogo vremena, opijajući orgazam kako potresa njeno izlomljeno telo.

Nestajala je. U vrtlogu zaborava, prepuštala se. U beskraju svemira. U supernovi boja i oblika. U esenciji života. U samoj smrti...

Otvorila je oči i odmah ih zatvorila zbog bola izazvanog zaslepljujućom svetlošću. Lagano je provirila kroz kapke pokušavajući da navikne zenice na svetlo koje je bilo svuda. Pokušala je da zaštiti oči rukom, ali je shvatila da ne može da ih pomeri. Na neki način, izgleda da je bila vezana za krevet na kome je ležala. Uspaničeno je pokušala da se pomeri, terajući sebe da oseti svoje udove. Činilo se da je sve bilo na svom mestu, jedino što nije mogla da se pomeri. Otvorila je širom oči, ne obazirući se na bol u očima. Iznad sebe, ugledala je bocu sa infuzijom. Cevčicu kroz koju se slivala bistra tečnost.

Sećanje. Bilo joj je neophodno da se seti svega. Zabacila je glavu u jastuk, i teško dišući terala svoj mozak da se seti svega. Svega!

Ugledala je neko mutno lice iznad sebe, špric i iglu koji su zasijali na beloj svetlosti neona, želela je da vrisne, a ipak je samo jedno tiho i nečujno ''ne'' napustilo njene usne. Osetila je razlivanje hladne tečnosti kroz svoje vene, i mrak je ponovo obuzeo njen um...

Laž! Sve je bila laž. Hladna tama nije učinila ništa da joj olakša. Opet je tu. Na istom mestu, sa istim bolom koji je razdire, koji ne prolazi. Osećala se izdanom. Zar nije dala sve? Zar nije dala sebe, svoje telo, svoju krv? Zar nije samim životom hranila tamu? I šta je za to dobila? Ništa. Čak ni smanjenje bola, čak ni trenutno olakšanje. Ništa!

Noge su joj bile teže od olova. Gde god bi se okrenula, mogla je da vidi samo iskežena lica u grimasama koje su bolno podsećale na ledeni osmeh bez duše. Branila se rukama, a nije ih osećala. Kao da nije imala ruke, kao da su nečim sputane. Kao da je vezana. Pokušavala je da pobegne, da otpuzi odatle pomažući se rukama, ali, ruke nije imala. Tražila je izlaz u sebi. Tražila je izlaz iz sebe. Poslednje ostatke volje koja bi je odvela na sigurno, u neki ćošak, mesto gde bi mogla da se sklupča i čeka, čeka da bol prođe.

Vapila je za oslobađanjem. Molila je za oslobađanje. Preklinjala. Cvilela u beskrajnoj crvenoj izmaglici kroz koju nije mogla da vidi, nije umela da vidi.

Zbog čega je zarobljena u ovim snovima? Zbog čega je nesposobna da se probudi, da jednim krikom zapara noć i otvori puteve ka javi?


Osećala je kako je grabe neke ruke, kako je odvlače u tamu od koje je želela da pobegne. U toj tami nije bilo ničega za nju, obećanje koje je čula, obećanje za koje je razmenila sebe, bila je laž i obmana. Nije nudila ništa do novog bola, novog leda. Preklinjala je da je puste, ali su ruke samo pojačavale stisak i nastavljale da vuku njeno telo po oštrom kamenju na ulazu u pećine u kojima je obitavala iskričava tama. Ležala je, nepomično i sklupčano na ledenom podu pećine. Plašila se da otvori oči. Plašila se da se suoči, ponovo, sa tamom koja je zahtevala i uzimala. Koliko je još u njoj bilo života, života koji je privlačio tamu, koji ju je vukao tami? I zbog čega tama ne uzme sve odjednom, zbog čega nije uzela kada joj je bila prepuštena i svojevoljno predata?

Glas u njenoj glavi urlao je na nju da se pokrene, da se otvori, da se prepusti. Nije znala kako da se tome odupre. Njeno telo slušalo je samo, kao da nema nikakvog uticaja na njega, kao da odgovara tom glasu a ne njoj samoj. Užasnuto je posmatrala kako se njeno telo pokreće, kako joj se noge šire, kako joj ruke, koje još uvek nije osećala, odlaze negde iznad glave, kako joj koža postaje sve osetljivija, kako joj se bradavice krute i kako njeno telo pušta sokove, kako se otvara nečemu za šta nije ni znala šta je. Zatvorila je oči, otvorila usta i izbacila kukove uvis. Čekala je da bude uzeta, oteta, satrta. Nešto ledeno joj se zarilo u utrobu, nešto ledeno joj je prekrilo telo, bila je potpuno obuzeta time, prožeta, a nije mogla čak ni da se otima. Njeno telo kretalo se u suludom ritmu, kroz glavu su joj sevale munje, osećala je ugrize na svom vratu, kratke, oštre, opijajuće. Borila se za vazduh. Borila se da otvori oči, da pogleda, da otkrije šta je taj užas koji je vladao njenim umom i telom. Plovila je na talasima koje nije videla, samo ih osećala, prepuštena svom telu, koje je bilo prepušteno nečem nepoznatom i beskrajnom. Kriknula je na vrhuncu, oslobađajući, konačno, svoje udove teškog olova kojim su bili okovani.

Zatreptala je u sivoj izmaglici i zaključila da je jutro. Bljesak svetla ponovo joj je povredio zenice. Flaša infuzije. Bljesak igle. Hladna tečnost. Njena krv koja je upija. Zatezanje vezova kojima je bila vezana za krevet. ''Kako se kog đavola oslobodila iz ovoga?'' Mrak...

Pećine zjape svojim mirom... Tišina... Suluda tišina koju je želela da razbije nečim, bilo čime. Podiže kamen. Baca ga u pećinu. Sluša odjek čudnog zveketa... ''Izađi napolje!'', urla u pravcu pećina. ''Izađi napolje, proklet bio!'' ''Ma šta da si...'', šapuće jedva čujno.
Sedi i čeka pomeranje iz dubina pećina, odjek odlomljenog kamena. Podiže se na noge. ''Želiš me? Onda dođi i uzmi me, ovde, na svetlu, ovde gde imam neke šanse, ovde gde mogu da te vidim!''


Tlo podrhtava. Otkida se deo utrobe zemlje, i kreće prema njoj. Tamna senka zaklanja sunce. Potpuno. Nepovratno. ''Nije fer'', šapuće, ''nije fer''... Šapat joj se gubi u beskraju ledenog poljupca. Pada na kolena. Diže glavu u poslednjem, očajničkom vapaju za suncem, i tone u tamu koja ga prekriva... Vrelina joj obuzima telo, vrelina koja prkosi ledu. Otopiće ga! Otopiće tu tamu i mrak, led koji je prožima i oduzima joj pravo na snove. Drhtavim rukama obuhvata crni falus koji se uzdiže pod njenim d*o*d*i*rima. Dvoje mogu da igraju ovu igru. Bes i ljutnja bude inat koji je prožima. Obuhvata ga usnama izgubljena u mislima o slobodi od svega. Ako ne može videti to, ako ne može d*o*d*i*rnuti toplinu života toga, ako ne može koristiti sluh, ako to nema mirisa, može osetiti ukus, može prepoznati nešto što će joj pomoći da shvati smisao te tame. Njena usta postaju centar njenog bića, njena usta upijaju suštinu tame. I ne prepoznaju je.

Strah. Ponovni strah od nepoznatog i nečeg nemogućeg za upoznavanje. Bezglasni urlici koji razaraju sve puteve njenih misli. Užasni kovitlac u kome nema putokaza. Ponovna borba za vazduh. Borba da se oslobodi iz čeličnog stiska i osećaj bespomoćnosti u kome nema mesta uzmicanju. Prepušta se. Prepušta se ne znajući ni zašto, ni čemu. I čudna misao kako to više nije ni važno. Samo skori nagoveštaj mira i spokoja koji lebdi negde iznad nje. Konačno. Tu je. Osećaj da je izbačena van domašaja gravitacije, van osećaja težine i postojanja. Let u beskonačno.

Bol u grlu. Nešto strano i nepoznato stoji u njenom grlu. Njena pluća pokreću se bez njene volje. Bol u grudima, užasni, razarajući bol života koji kuca u njenim slepoočnicama. Grube ruke na njenom grudnom košu koje nemilosrdno pritiskaju njena rebra, vazduh koji silom biva upumpavan u njena pluća. Bol rađanja, bol ponovnog rađanja. Vrisak krvi koja kola njenim venama para joj sluh, nezadrživa bujica koja ne priznaje snagu volje. Olovo gravitacije koja je podseća na težinu vlastitog tela. Otvara oči u nemom pokušaju da vriskom prekine mučenje. Mutna lica svuda oko nje, bestelesne ruke koje rastržu njeno telo. Pokušaj prvog udaha, krkljanje i nemoć besnom panikom lome je, pokreću njeno telo na bespomoćne trzaje u okvirima dozvoljenog. Strani predmet nestaje iz njenog grla, glasni udah i šum vazduha koji struji njenim plućima. Oslobađajući kašalj ponovnog života. Bočice, cevčice, maska na licu, igla za kojom žudi, sada već žudi... ''Vratili smo je, dobro je...'', tihi glas poznatog u ušima, koji nestaje. Tama...



Neobična svetlost koja boji izmaglicu plavim. Plavo je svuda oko nje. Samo nazire tamu zjapećeg otvora negde u pravcu mesta za koje nekako zna da su ulazi u pećine. Plavo umiruje. Plavo, na neki, njoj nepoznat, način oduzima snagu strahu uprkos bolu koji ne prolazi. Odlučno korača prema pećinama. Zastaje. Po prvi put shvata da se broj pećina smanjuje. Sada vidi samo jednu. Samo jedan otvor predstavlja ranu na telu stene. Ulazi. Plava izmaglica prati je. Ispunjava pećinu čudnom treperavom svetlošću nade. Negde iz dubine do nje dopire zvuk, prvi zvuk koji čuje. Strah. Zvuk straha prilazi joj. I ona shvata, po prvi put shvata, da tama odgovara strahom. Oblik tame postaje prepoznatljiv, uhvatljiv, po prvi put vidi obličje pred sobom, nepoznato, neupoznato, ipak blisko samim tim što postaje uhvatljivo. Pruža ruke. ''Molim te, molim te'', šapuće, ''uzmi me, sada, dok sam tu, dok možeš, dok umem...'' Pada na kolena, puzi četvoronoške pogleda uprtog u pod. I čeka, spremna na sve...

...

''Dobro jutro'', začuje glas iznad sebe. Otvara oči, polako, oprezno, sećajući se bola. Bola koji nestaje. Pogled joj odluta prema zidu sobe u kome, uokvireno drvetom sa kog se ljušti farba, sija sunce zarobljeno u slici prozora. Jedna ptica svoj let prošunja kroz nemi kadar uramljenog jutra...

Sedi u krevetu sa poslužavnikom na savijenim kolenima. ''Oprezno uzimajte hranu. Imaće malo čudniji ukus sada, znate, imali ste tubus u ustima, ponekad dovede do prolaznog oštećenja ukusa. Takođe, moguće su prolazne glavobolje dok sedativi potpuno ne izađu iz sistema. Ali, opasnost je prošla. Uplašili ste nas, moram Vam priznati. Centralni venski kateter je izvađen, uskoro će zarasti rane na vratu.''

Posmatrala je lice mladog doktora koji je sedeo na ivici njenog kreveta. Ćutala je.

''Znate...'' započeo je rečenicu, nesiguran da li da je nastavi. Nasmešila mu se.

''Znate, iako delujem mlad, imam priličnog iskustva, već deset godina sam na odeljenju intezivne nege. Iskreno...'' ponovo je zastao. Ponovo mu se nasmešila. Reči još uvek nije mogla da izgovara. Pružila je ruku i dotakla njegovu koja je ležala na krevetu kraj nje.

''Iskreno, par puta sam bio siguran da smo Vas izgubili. Bio sam spreman da proglasim smrt. Zaista, ne znam šta Vas je vraćalo nazad. To se, sasvim sigurno, ne može objasniti onim što smo mi činili za Vas.''

Nasmešila se. Progutala je pljuvačku i naterala sebe na zvuk.

''Strah!'' prošaputala je.

''Ne razumem'' odgovorio je mladi doktor. ''Kakav strah?''

''Strah smrti pred životom'' rekla je malo sigurnije, ''tama se, jednostavno, plašila da me uzme. Vraćala me je sama, uplašena životom koji nije želeo da se preda.''

Posmatrala je zbunjeni izraz lica mladog doktora, i nasmešila se u prestanku pokušaja da objasni. Okrenula je glavu prema prozoru, taman na vreme da isprati jato crnih čvoraka koji su leteli u slobodu neuokvirenog.

''U svakom slučaju, bićete kući pre praznika.'' izgovorio je službenim tonom.

''Srećna Vam Nova, gospođice ***'' rekao je.

'Život!'' tiho je rekla. ''Plavo...'' i utonula u miran san oslobađanja.









NOVOGODIŠNjE ODLUKE


Priznajem, počela sam da se ’’brinem’’ zbog sebe same... Nešto ne reagujem kako sam navikla od sebe. Nešto se čudno desava sa mnom.

Nisam donosila nikakve ’’novogodišnje’’ odluke, ali sam neke stvari uklavirila po prvi put u životu.

Na primer, do pre izvesnog vremena, neke stvari bi mogle i da me pokopaju na izvesno (poduže?) vreme. Sada... Nekako, više uopšte ne tražim greške u sebi.

Nekako... Sada mogu, po prvi put u svom životu, da odbacim svoja vlastita razmišljanja na temu: ’’Šta sam JA zajebala?’’ i da prihvatim da i neko drugi može da zajebe, i to žestoko, i da to nikako ne znači da ja imam bilo kakve veze sa tim.

I mogu, po prvi put u svom životu, da izgovorim rečenicu: ’’Nije vredno truda.’’ i da u nju verujem. Doduše, još uvek je šapućem, ali i to je neki početak.

Po prvi put u svom životu, mogu sebe i svoje potrebe da stavim na prvo mesto i da me zbog toga ne grize savest. Mogu da kažem, da izgovorim: ’’Izvini, nemam ni volje, ni snage, ni vremena, ni interesovanja da se bakćem sa tvojim problemima. Dovoljno mi je i mojih, a i problema meni zaista dragih ljudi koji su ZASLUŽILI da mi njihovi problemi budu bitni.’’ I po prvi put u svom životu mogu da kažem da je neko zaslužio da mi bude drag, i da je to nešto što treba i vredi zaslužiti, i ne podrazumeva se samo po sebi, i samo zato što sa nekim progovorim deset rečenica.

Po prvi put u životu, mogu da prihvatim i shvatim da treba vršiti gradaciju ljudi, i po prvi put shvatam da neki, meni dragi ljudi, smatraju da je nešto veliko to što su mi dragi. Da im je to čast, da smatraju da su u povlaštenom položaju zbog toga, i da nemam nikakva prava da ih srozavam puštajući u svoje srce ljude kojima tamo nije mesto i koji to ničim nisu zaslužili. I, po prvi put u životu, mogu da ih razumem. Do sada nisam to mogla. Do sada, verovala sam da svako ima pravo na moje vreme i na sve ostalo što uz to vreme ide.

Verovala sam da u meni ima i previše nečega (neki bi to nazvali magijom, ja ne bih išla toliko daleko) što se može deliti i šakom i kapom, i da ne postoji način da taj izvor presuši. I dalje verujem u to, samo više ne verujem da to treba davati svakom. ’’Ko nije u stanju da vidi magiju, njemu nije ni namenjena.’’ (HVALA na ovim rečima).

Po prvi put u životu mogu sebi da kažem: ’’Zašto bi ti brinula o nekome koga zabole dupe za tebe?’’ i da mi to ne ostavi gorak ukus u ustima, nego, naprotiv, da me to podseti na sve one koji brinu, i da nikada ne izgovorimo dovoljno puta ’’hvala’’ ljudima koji nam život čine lepšim.

Po prvi put u svom životu mogu da kažem da je život prekratak da bi ga gubili na ljude koji sve gledaju crno – belo i koji gube vreme raščlanjavajući i secirajući obične stvari, prirodne stvari, normalne stvari, dobronamerne stvari, tražeći u njima zadnje misli i prepuštajući se paranoji i maniji gonjenja. Po prvi put, nije mi stalo da objašnjavam kako je to daleko od istine. Zapravo... Po prvi put u životu, mogu da kažem: ’’Zabole me uvo da nekome nešto objašnjavam. Ko mu klacka koske kad mu treba bilo šta objašnjavati?’’ i da me ne gricka iznutra potreba da ipak nešto objašnjavam.

Moj omiljeni citat, polako ali sigurno, postaje: ’’Kome treba objašnjavati, njemu ne vredi objašnjavati. Kome vredi objašnjavati, njemu nema potrebe objašnjavati.’’ Možda ga i usvojim kao životno pravilo? Ko zna...

Po prvi put u životu, ne grize me iznutra to što me neko pogrešno razume. Dovoljno ljudi mi je pokazalo da se svaki nesporazum moze razrešiti, samo ako postoji volja da se razreši, i da ne postoji način da neke stvari ostanu nerazrešene ako postoji dovoljno hrabrosti, dovoljno dobre volje, dovoljno rešenosti sa obe strane da se neke stvari razreše. Mogu slobodno da kažem da je sve što je bilo vredno razrešavanja i razrešeno. Ono što se nije razrešilo, jednostavno nije bilo vredno da se razreši.

Po prvi put u životu, spremna sam da dignem ruke od stvari koje, slobodno, mogu da zavedem u arhivu kao ’’lost cause’’ i da prihvatim da sam uradila apsolutno sve što je u mojoj moći da ih ne arhiviram u nepovratno. I da nije moja krivica što su tamo zavedene, arhivirane i na njih lupljen crveni pečat konačnosti.

Po prvi put u životu mogu da nekom kažem sve, baš sve što se sa mnom događalo, događa se i događaće se još neko izvesno vreme, i da taj neko to prihvati na način na koji sam verovala da samo ja mogu to da prihvatim, i da to kažem bez trunke straha kako će taj neko na to odreagovati (HVALA). I da sam potpuno i apsolutno sigurna da dalje od tog nekog to neće ići. Po prvi put u životu, poklonila sam poverenje nekome koga nikad nisam ni videla, a sigurna sam da ga nisam poklonila nekom pogrešnom. Osećaj je neponovljiv! (HVALA još jednom). I, čak i ako je nisam ni očekivala ni tražila, dobila sam pravu podršku, baš onakvu kakva mi je trebala. I to mi je, između ostalog, i pomoglo da neke stvari mogu da uradim po prvi put u životu (HVALA).

Po prvi put u životu me ne boli što neko odbacuje moje prijateljstvo kao nešto beznačajno i bezvredno. Po prvi put u životu, mogu da razumem da to ne odslikava vrednost ponuđenog, nego vrednost onoga kome je ponuđeno. I da margaritas ante porcos nije lako ni razumeti ni prihvatiti. I da se biseri ne bacaju pred svinje zbog svinja, nego zbog bisera. Onaj ko ih prepozna u blatu, taj ume da razlikuje bisere od svinja iako su i jedni i drugi prekriveni istim blatom. (HVALA nekom što mi je pokazao razliku izmedju bisera i svinja time što je veliki, veliki, veliki čovek pre svega i predivno ljudsko biće. I HVALA mu što me je, u proteklih godinu dana, podsećao čemu služe srećne misli.)

Po prvi put u životu ne žalim za vremenom utrošenim na nekoga ko to nije umeo da ceni. Drago mi je zbog tog vremena i ne smatram ga uludo potrošenim. Iako se, na kraju, pokazalo da sam za uzvrat dobila sumnje, prikrivene optužbe, demonstraciju ega, igranje banalnih igrica i gomilu s***a, ipak mi je drago i osećam se neverovatno dobro, jer sam sigurna da sam svojim utrošenim vremenom nekom ’’kupila’’ i poneki osmeh koji nikakve pare ne mogu da kupe. Sasvim dovoljna nagrada. Dovoljna? Ne dovoljna. Vrednija od drugih.

Po prvi put u životu, ne gubim vreme na žaljenje za stvarima koje su mogle biti, a nisu i neće, i ne gubim vreme na sažaljenje, ’’žal za mladost’’, tugu za nekim stvarima koje su ’’mogle biti drugačije samo da je...’’ jer da su mogle biti drugačije, bile bi, da je ’’samo da je... ’’ trebalo da se desi, desilo bi se. To vreme se mnogo pametnije, mnogo korisnije, i mnogo prijatnije sada troši na stvari koje jesu, koje su tu, i koje, na kraju ’’napornog dana’’, ostavljaju iskreni osmeh na licu, umesto onog nameštenog, histrionskog, onog koji svetu treba da pokaže kako je sve u redu, a nije.

Po prvi put u životu shvatila sam da ne treba da izigravam ’’majku hrabrost’’ i da treba da kažem kada mi je dosta svega, kada sam na kolenima i kada mi ne treba još i džak cementa na leđima dok pokušavam da se uspravim. Još uvek nisam shvatila kako to da izvedem, ali, što bi neko rekao: ’’Priznavanje problema je prvi korak ka njegovom rešenju.’’ (HVALA na pametnom savetu).

Po prvi put u životu, potpuno sam shvatila značenje reči PRIJATELj. I više nikom i nikada je neću prišiti olako, ne posle onoga što su prijatelji, a posebno jedan, za mene učinili ove godine. (HVALA što si bio branik od svega i svih onda kada mi je to bilo najpotrebnije. I što ti nikada ne dosadi da slušaš. I što si to što jesi, i što ti je to vrednije od onog drugog.)

I..............????

Hmmmm... Po prvi put u životu shvatam da određene godine sa sobom nose i određeno iskustvo... Eto, bilo je potrebno da prođu tolike godine (da ne upotrebim jednu mnogo ’’prozaičniju’’ sentencu) da bih neke stvari shvatila po prvi put.

Sad još samo da novostečena shvatanja i primenim u svom životu i onda sam na konju (sa hvataljkama). Ali, za sada, osećaj je ludački dobar!

’’Nove godine zato dolaze...’’


.............................Za sve postoji prvi put......................................










ISKRICA U TAMI


Ponekad se zapitam koliko sami sebi podmećemo klipove u točkove, i koliko lako krivicu svalimo na nekog drugog, nekog sa strane, nekog ko sa nama ima isto toliko veze koliko i vesla sa vanil-granclama?

Bože... Toliko je lako, toliko slatko, toliko nepodnošljivo jednostavno uperiti prstom u nekoga i reći: ’’Taj je kriv za sve!’’

Skinuti sa sebe teret krivice, ostati bezgrešan, savršen, utopljen u okean mira spoznaje da smo nepogrešivi...

Popeti se na planinu na čijem vrhu ima mesta samo za nas, odatle posmatrati svet ’’čistim’’ očima i biti tako daleko, tako visoko, iznad svega, na dohvat ruke nebu i bez perspektive ka dnu koje se odatle i ne vidi...

Napajati se sa tog slatkog izvora, opiti se vlastitom savršenošću, nedodirljivošću, nesposobnošću da se okliznemo, padnemo, uprljamo ruke ili kolena. Pasti na leđa? Nikako! Nikad! Ne ja!

Ne priznavati kaljuge u kojima se, neprestano, valjaju drugi. Uvek drugi.

Sa prezirom nabrati nos i dići ga u visine da bi se izbegao smrad života, smrad truleži, tuge i jada, smrad nedostojnih, manjih, nesposobnijih...

Nedostižnih? Hm... Ima nečeg u tome...

Koliko lako potpadnemo pod uticaj drugih?

Ne, ne mislim na uticaj koji nas može navesti da činimo loše stvari, nerazumne stvari, stvari nesvojstvene, ni nama ni onome u šta verujemo.

Ali, to ne znači da taj uticaj nije, barem isto toliko, ako ne i više, poguban po nas same, po ’’zdravlje’’ života i načina na koji se borimo sa njim.

Naprotiv. Možda je i pogubniji, smrtonosniji, opasniji po nas same. Možda...

Onaj ’’uticaj’’ koji od nas pravi ’’savršenstvo’’.

Imam užasnih problema sa komplimentima. Užasno se teško snalazim sa njima. Užasno se teško razračunavam sa dobrim, pozitivnim, lepim mišljenjem drugih o meni.

Zašto?

Zar svako od nas ne čezne baš za tim? Za odobravanjem? Za priznanjem? Za činjenicom da nešto što radimo, radimo na pravi način, na način koji drugi cene, na način koji drugima nešto znači i da im to donosi nešto pozitivno, nešto dobro i nešto dragoceno u životu?

Zar nije to baš ono čemu težimo, što nas čini kompletnijim, potpunijim i boljim?

I zar nije to, baš to, ona najveća varka, ona najveća obmana, ono nešto što nas udaljava od nas samih, od onoga što leži u nama, od onoga što nas vuče dole, dole, na zemlju, tamo gde rođenjem pripadamo?

Koliko sam se puta izgubila u tome? Koliko puta sam gutala i ubijala u sebi sve ono što bi me moglo udaljiti od tog i takvog mišljenja, ne zato što žudim za njim, nego zato što, jednostavno, ne umem i ne želim da nekoga razočaram?

Koliko puta sam samu sebe zatvorila iza neprovidnih vrata, puštajući napolje samo i isključivo onaj deo sebe koji su ljudi želeli da vide?

Kada ti neko kaže: ’’Kod tebe najviše cenim to i to’’ a taj neko ti je draga osoba, onda, jednostavno, ’’to i to’’ je jedina opcija koju sebi dozvoljavam. Ne zato da bih bila cenjenija, nego zato što, negde iza tih reči, čujem vapaj, molbu, neizgovorenu potrebu da na svetu, eto, postoji i neko takav, neko ko je baš ’’to i to’’, a ne tek običan čovek od krvi i mesa.

’’To i to’’ svakako jeste deo mene. Ne glumim ga. Ne pronalazim uloge u koje se oblačim poput kostima, ne stavljam maske. Ali, ’’to i to’’ nije jedini deo mene.

Kada neko od mene, neizgovoreno, neizrečeno, ali pokazano, predočeno, tiho i nečujno, zatraži da budem ’’to i to’’, jer mu ’’to i to’’ treba da bi pregurao sat, dan, mesec, godinu, onda ’’to i to’’ postaje imperativ, jedina opcija koju imam i jedina koju želim. I jedina koju taj neko drugi želi, jer svesno i bez griže savesti, odbacuje sve drugo, i nije bitno ima li tu još nečega, nečega što žudi i vapi da se pokaže, da ispliva, da krikne: ’’I ja sam tu! Pogledaj me! Postojim!’’

Koliko puta sam u sebi zatomila potrebu da kažem kako mi nisu sve koze na broju, kako sam u out-u, kako mi ne ide sve baš kako sam planirala? Koliko puta sam prekinula samu sebe u pokušaju da izgovorim koliko mi je teško i koliko me neke stvari bole, jednostavno jer je neko drugi, baš tada, govorio o tome šta njemu/njoj ne ide kako treba, i koliko puta sam odmahnula rukom samoj sebi i zatvorila odškrinuta vrata, ostavljajući ispred njih samo ’’to i to’’ što je tom nekom trebalo i što je želeo/la da vidi, čuje, oseti?

Koliko puta sam čula rečenice:

’’Izdrži, trebaš mi baš takva!’’ (a to ’’takva’’ retko se poklapalo sa onim kakva sam kompletna i potpuna)

’’Izdrži, znam da to možeš!’’ (a možda i nisam mogla, ili sam mislila da ne mogu, ili, jednostavno, nisam želela da mogu, trebalo mi je da ne mogu)

’’Izdrži, sve će to biti dobro!’’ (a sve objektivne okolnosti i sve u meni vrišti da neće biti dobro)

’’Izdrži, ti ne pucaš!’’ (a možda mi baš treba da, malo, za promenu, eto, i puknem)

’’Izdrži, jer ako ne izdržiš to nisi ti!’’ (a možda i jesam, možda jesam baš to, neko bez snage, ponekad, da izdrži, da pregura, da sve prelije osmehom kao prolivenim jogurtom, nečim što se ne skida lako i bez pomoći teške hemije)

’’Izdrži...’’

’’Ti to možeš...’’

’’Trebaš mi takva...’’

’’To nisi ti, to bez osmeha i ’sutra je novi dan i sve će to biti dobro’ filozofije...’’

’’Ti ne pucaš...’’

’’Ti nemaš problema...’’

’’Ti si jaka...’’

’’Ti sve možeš da izdržiš i preživiš sa osmehom...’’

’’Ti si uvek tu za druge...’’

’’Ti možeš da pomogneš gde niko drugi ne može...’’

’’Na tebe čovek može da se osloni...’’


I ja poverujem... Jer im i inače verujem. Jer imam visoko mišljenje o njima. Jer ih cenim. Jer su mi dragi. Jer ih volim...

I onda ne volim sebe. Ne volim sebe kada mi se prišunja, prikrade, potkrade ’’bogohulna’’ misao da sam ista kao i svi drugi. Da imam uspona i padova. Da grešim kao i svi drugi. Da sam, ponekad, i džangrizava, i ljuta, i besna, i nerazumna, i nervozna, i glupa, i pakosna, i zavidna, i ljubomorna, i sujetna, i slaba, i nespretna, i nesposobna, i sebična, i lenja, i da se plasim, i da sam bez razumevanja za druge, i da me je lako povrediti, i da sam krhka kao jebena porculanska vazna, i da mi je, ponekad, pun kufer lepljenja krhotina, i da, ponekad, jedino što želim, to je da se negde sklupčam i čekam da sve prođe, bez imalo želje da se uhvatim u koštac sa životom, i da sam obična, tako blaženo obična, tako željeno obična...

Bez ’’zaraznog’’ optimizma.

Bez sposobnosti da se zezam sa stvarima od kojih drugima rastu rogovi.

Bez sposobnosti da sa osmehom izdržavam i najteže stvari.

Bez pameti da se izborim sa ’’nemogućim misijama’’.

Bez upornosti, istrajnosti i tvdoglavosti da dočekam sledeći dan.

Bez minorizovanja svojih problema.

Bez hrabrosti da čujem ’’crne vesti’’ i da ih prihvatim sa smeškom i ’’Dobro, a šta ja mogu da učinim po tom pitanju?’’

Bez sposobnosti da ne zaplačem od muke.

Bez sposobnosti da ne paničim.

Bez sposobnosti da ne histerišem.

I jednom, toliko sam malo volela sebe, da sam dozvolila da me neko, zamalo, uništi. Ne samo dozvolila. Želela. Žudela za tim. Isključila razum iz svih napajanja i prepustila se tome, gubeći se u olakšanju i oslobađanju od svega. Sve do trenutka kada sam shvatila da tek to nisam ja. I da to nikada, nikada, nikada ne mogu biti ja.

Dok ne dotaknemo dno, samo dno, dok iznad nas ne ostane samo iskrica veličine vrha igle koja pokazuje gde se nalazi izlaz iz potpunog mraka, dok ne shvatimo, ne spoznamo, da je baš ta iskrica ono gde želimo i jedino možemo da funkcionišemo, dotle ne spoznamo koliko smo spremni da se uspinjemo, na noktima, uporno, tvrdoglavo, bez obaziranja na padove i ponovni uspon uz nepregledne litice presvučene staklom.

I svejedno, opet sam se pogubila...

Opet sam se našla u tom vicious circle. Opet verujem. I ponovo dozvoljavam da ’’to i to’’ prevlada sve ostalo u meni. Ponovo dozvoljavam da me komadaju, da uzimaju parčiće, delove koji im odgovaraju, koji su im potrebni, ponovo pod tepih čistim sve ono što im ne treba, u nadi, u nepresušnoj nadi da će nekom, nekad, jednom, jednog dana, i to biti potrebno, da će me videti celu, da ću mu trebati cela, baš takva kakva jesam i da ću to umeti da prepoznam, da ću se dovoljno sećati sebe same da ’’to i to’’ ne postane jedino što mi je ostalo.

I znam sebe...

Sutra, ’’to i to’’ će mi biti normala, ’’to i to’’ ću biti ja, neće mi smetati i neće mi ni zafaliti bilo šta drugo što noćas nalazim u sebi, neću se ni osvrnuti na to šta mi ova noć šapuće, na šta me podseća. Neće me boleti ništa, neće me razdirati tuga, neću se sećati koliko noćas želim da se sklupčam i čekam da sve prođe. Neću se sećati ni da mi je trebao, tako užasno, bolno, nedopustivo trebao, neko. Neću se sećati čak ni toga da sam, noćas, toliko želela da postoji način, jednostavan, običan i prihvatljiv, da nekog izbrišem sa karte koja se prevrnula na lice, ispala iz špila, nepozvana i neoprezno presečena. Neću se sećati ni toga da ne postoji način da sebe ubedim kako nije važno, kako nije bitno, kako bi, ionako, sve to otišlo u vetar, u besmisao, u nepovrat. Ni toga da ne mogu da se otmem utisku da, ionako, sve to nije vredno ove noći, ovog osećanja, da, ionako, jedino što bih time dobila je još milion ovakvih noći, bolesna samoća i beskraj nedodirljivosti od kojeg ne želim da se lečim.

Sutra ću znati i zbog čega, i zašto i kako. Sutra ću biti razumna i znaću da sve objasnim logičnim razlozima, znaću da su u pravu svi oni koji mi objašnjavaju zbog čega ne treba i zbog čega...

Ali noćas... Noćas mi se tako jebe za sve to.

I ne znam hoću li joj ikada oprostiti što sam baš noćas, od svih noći, sigurna i bezbedna. I hoću li joj ikada oprostiti toliku komociju i toliko banalizovanje nečega što nikada nisam uspela da joj objasnim. I hoću li joj ikada oprostiti što je paranoični kreten koji ne vidi dalje od svog nosa. I hoću li joj ikada, ikada, ikada oprostiti što nema hrabrosti da se ne krije iza zida ćutanja.

I znam da ako ovo noćas ne napišem, nikada ni neću. Jer noćas, baš noćas od svih noći, umire nešto što nisam uspela da spasem. Ne sama. Ne ovakva kakva jesam.

I lose a dream and I go crazy...

I znam, prokleto dobro znam da će mi dragi ljudi reći kako nije važno, da će mi objašnjavati kako i zašto, da će sva krivica, ionako, na kraju, ležati na njoj. Opraće me i očistiti, uspavati i prizvati...

I oprostiću joj. Još kako ću joj oprostiti.

A sebi? Hoću li ikada pronaći dovoljno razloga da oprostim sebi?
Korisnikov avatar
By Mariška
#2062670
Sretan je ko ume da voli - III deo (prvi post)




SAMI BIRAMO SVOJ ŽIVOT!


Jednom davno, bila sam mala devojčica, pročitala sam jednu rečenicu u nekoj knjizi, i ta rečenica mi se dopala. Ne njeno značenje, nego zvuk reči, njihovo kotrljanje na jeziku, sklop slova... Bilo je u njoj nečega, nekog mističnog značenja, nekog smisla za koji sam bila sigurna da postoji, mada je meni, tada, izmicao. Nekako, bila sam sigurna da sam otkrila neku veliku tajnu, tajnu čije značenje nisam znala, ali tajnu koja će me pratiti kroz čitav život, kao veran pas, kao senka, večno za petama, neko obećanje i naznaka da nikada neću biti sasvim sama, ma kuda pošla i ma odakle se vraćala...

„Sami biramo svoj život!“

Ne sećam se čak ni naslova knjige iz koje je iskočila ova rečenica i, na neki način, postala i moja ideja vodilja i moj kamen spoticanja u daljem životu. Skloni smo, zar ne, da zaboravljamo „velike“ stvari. One male, ipak, mnogo upornije rovare našim dušama, buše rupe koje postaju, na taj način, otvorena vrata za svet koji želi da se nađe u nama. Bez tih rupa, svet bi, zauvek, ostao daleka izmaglica hladnoće i nepripadanja. Priznajem, ponekad, noću, probudim se iz snova u kojima tražim nešto, a ne znam ni šta tražim, ali znam da je nešto jako važno, i da, bez toga, nikada neću biti potpuna. Ponekad, neka lucidna misao koja se probije kroz san, kaže mi da tražim onu davnu knjigu, zagubljenu u mom detinjstvu, knjigu koja će povezati tu rečenicu sa nekim smislom, za koji sam sigurna da mi je izmakao.

Kao dete, bila sam manijakalni čitač. Sa pet godina naterala sam baku da me nauči da čitam ćirilicu, jer nikada nisam mogla da pronađem nekog odraslog ko bi imao dovoljno vremena da mi čita. Sa šest, sama, naučila sam da čitam i latinicu, povezujući sličnosti među slovima, pogađajući smisao reči, i nakon toga, osetila sam prvi dah nezavisnosti u svom životu. Nešto sam mogla sama, bez pomoći tog odraslog sveta koji se uvek nekuda žurio. Mogla sam da čitam. I čitala sam. Kao pravi, mali, knjiški moljčić, sa kikicama u kojima je moja mama pokušavala da sačuva dugu, riđu kosu, sa uvijenim krajevima, koju sam ja bezobzirno šišala čim bi mi neke makaze došle pod ruku, osim kada je bila skupljena u kikice (na neki način, ta dva gumena kruga oko moje kose, bili su tabu tema za mene, ne znam zašto), sa očima koje bi, ako bi neko uspeo u nameri da ih dignem sa knjige, menjale svoju boju (baš kao i danas, kada niko ne može, sa sigurnošću, da tvrdi da zna koje su mi boje oči) onog trenutka kada bi dotakle neki drugi svet od onog u koji sam se preselila. Odraslima je bilo jako teško da pronađu dovoljno skrivena mesta na koja bi sklonili one „ozbiljne“ knjige i one druge, „bezobrazne“ knjige, kojih je, ipak, bilo u našoj kući (kao i u svim kućama u kojima sam živela duže od pet minuta). Iako me ne čudi da je ta, toliko važna knjiga, zauvek samo očešala moje sećanje tom jednom rečenicom, ponekad mislim da sam je suviše olako zaboravila. Ipak je ta knjiga imala presudni uticaj na moj život.

„Sami biramo svoj život!“

U danima mladih lavova, ili lavica (smisao je, zapravo, isti), ta rečenica je, za mene, imala jedno veliko značenje. Negde na tom putu, pokupila sam hrpu ideala, osećaj za pravdu i ispravno, i smatrala da sam otkrila ono njeno skriveno značenje. Ona je značila da se treba uhvatiti u koštac sa životom, odbiti svaki kompromis sa vlastitim poimanjem sveta, prigrliti krutost i rigidnost mladih ideala koji još nisu došli u dodir sa svetom samim, nikada ne oćutati nepravdu, nikada ne oćutati nešto što nije „ispravno“, istrpeti svaku žrtvu, i svaku žrtvu nositi ponosno na grudima, kao medalju za hrabrost da živiš svoj život po sopstvenim pravilima. U tim danima, bila sam dobar materijal za revolucionara (ponešto od toga zadržalo se i do danas), ali, revolucija nije bilo. Živela sam u najmirnijem, „zlatnom“ dobu zemlje koja je bila ideal sređenog i mirnog života. Mogla sam se šetati, polugola, ulicama Beograda u tri ujutru, i stigla bih na svako odredište a da mi ne zafali dlaka sa glave. U školi, glave su nam punili idealom u kome živimo, i rasli smo ubeđeni da na ovom svetu ne postoji zemlja sa većom i boljom budućnošću od naše. Imali smo sve. Odlaske na more, odlaske na skijanje, putovanja u inostranstvo, ptičijeg mleka, pečenih ševa, leviske koje su, na nama, naši vršnjaci (i oni mnogo stariji) Mađari gledali kao u neko veliko blago koje nikada neće pripadati njihovom svetu, a koje mi, tako bezbrižno na sebi nosimo, kao da su nam Milano, Rim i Pariz preko puta kuće, a ne tek destinacije na koje se išlo u onaj, malo „finiji“ shoping, dalje od Trsta koji je, ipak, „zauvek“ ostao naš, a u koji su išli oni manje jednaki među jednakima (i manje bogati). No, mladi ideali postoje da bi se rušili. Lekcije života stižu svakog, budeći zrelost i poštovanje uspomena u onima koji znaju da ih sačuvaju. Kada već nije bilo revolucije za mene, mogla sam stvoriti svoju revoluciju. Čekala me je, raširenih ruku, ne kao Marija na prkosima, ili liberte, egalite, fraternite u dronjcima i crvenom bojom naglašenim grudima, već kao raskošna call girl, koja, za velike pare, svakom nudi ono o čemu sanja.

„Ti, Nina, ti se stalno nešto buniš, kao Grk u apsu, a tamo ćes i da završiš“ bila je omiljena rečenica moje profesorke istorije, koja je, iako izgovorena polušaljivim tonom, sa dobrom dozom odobravanja i podržavanja u nečem u šta je ona sama prestala da veruje, postala prokleto proročanstvo koje se, mnogo godina kasnije, obistinilo. Jer upravo je istorija bila moja odskočna daska u mojoj maloj revoluciji... Istoriju pišu pobednici, a mene je, oduvek, zanimala druga strana. Jer, ako postoji pravda na ovome svetu (a tada je, za mene, postojala), onda je na strani pobednika bilo samo nebo. I oduvek su me zanimali razlozi zbog koga je nebo tu podršku uskratilo gubitničkoj strani, zbog kog greha ju je napustilo, gde su to, napravili, tu tako strašnu grešku, naljutili Bogove dovoljno da im okrenu leđa. Ne znajući, upravo tada, postavila sam osnove za svaku interakciju u svom životu, za svaki dalji postupak prema nekome, u kome, uvek, postoji i ona druga strana, strana koja ima pravo da ispriča svoju priču, i da se ta priča i čuje.

„Sami biramo svoj život!“

Tih godina, svet je bio moja poljana. Rasla sam u kosmopolitskom duhu stare građanske porodice koja nikada nije zaboravila svoje korene, nikada zaboravila na pravila lepog ponašanja, koja se odeća nosi pre podne, koja popodne, a koja, isključivo, pripada večeri, u zavisnosti od prilike. Nijedna destinacija nije bila predaleka, nijedno putovanje nemoguće. Pariz, London, Berlin, Rim, Venecija, Firenca, Prag, Budimpešta, Amsterdam..., svi sa svojim muzejima, galerijama, širokim duhom koji je, za mene, bio suženiji od onog beogradskog (koji je, danas, tek bleda senka sećanja), starim porodičnim prijateljima koji su pričali o nekom drugom, predratnom Beogradu koji su zapamtili. „Znači nema više ulice Kraljice Natalije?“ umeli su da pitaju, još jednom poraženi, još jednom prihvatajući još jedan gubitak koji su doživeli, opraštajući se, još jednom, od dela sebe koji su zauvek izgubili, kao da možeš izgubiti nešto što je deo tebe, što živi u tebi, što postoji zapisano, tvojim rukama uklesano u tebe samog. Nisam razumela tugu na njihovim licima, razloge zbog kojih se ne vrate, tamo, gde je sve lepše i bolje nego ovde gde su sada. Tek mnogo godina kasnije, vraćala su mi se ta lica, prekasno razumevanje njihove tuge i pustoši u srcima koja, nikada, nisu uspeli da presele, zajedno sa porodičnim relikvijama.

Tih godina, kao dobra mamina devojčica, varala sam na velikoj sceni na kojoj sam igrala tu ulogu, sceni na kojoj bi se, uvek, otvorila vrata uz izgovoreno ime i pismo preporuke. Ja sam, naime, otkrila muziku... Kao dete koje je, upravo, dobilo svoj mesečni džeparac, i sa njim u rukama zakoračilo u veliku prodavnicu slatkiša, ja sam bazala po muzičkim radnjama, zaljubljena u miris ganz-novih ploča i njihovih omota, neopterećena visinom „džeparca“ kojim sam raspolagala, nekontrolisano ubacujući sve što mi dođe pod ruku u velika kolica na točkovima koja sam gurala ispred sebe. Audio kasete bile su, tek, način da se ne rastajem od muzike, noseći, kao svoj znak raspoznavanja, nezgrapne slusalice walkman-a od kojih su me bolele uši, ali je muzika dopirala do mene, i svaki bol je bio lako podnošljiv. Neke ploče sam kupovala u više primeraka, uvek pred sobom predviđajući izraz lica onoga kome je bila namenjena. „The Joshua Tree“ se proširio „mojim“ Beogradom kao požar, mesecima pre nego što je prvi primerak stigao u veliki Muzički Magazin u tadašnjoj ulici Maršala Tita. „Buvljaci“ su bili još veći izvor bisera koje sam nosila sa sobom poput relikvija, sa strahom posmatrajući ruke carinika koji su ih okretali bez mnogo razumevanja o njihovoj vrednosti.

„Šta imate da prijavite?“

„Ploče.“

„Pločice?“

„Ne, ploče.“

„Kakve ploče?“

„Muzičke...“

„Ma, je l’ imaš, ti, curo, nešto da prijaviš?“

Pa, ne znam... To što ja nosim preko granica, teško bi moglo da se ocarini. Omina mea mecum porto... Oduvek. Ipak, ta crna plastika, krila je u sebi nova putovanja, nove horizonte, bila su to otkrića kakva se retko nalaze.

David Bowie singles 1967 – 1968

Četiri pesme za koje niko „moj“, do tada, nije znao... A to je bila, tek, jedna od mnogih, za koje sam plaćala basnoslovne sume novca, ne poznajući tehniku cenjkanja na svetskim buvljacima na kojima se prodaju uspomene i raniji životi, da bi neko, ponovo, od njih mogao da gradi vlastiti. Bila sam im, znam, dar sa neba.

Berlin Trilogy

Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band, originalno izdanje...

Ploče koje su se izlizale i počele da preskaču nekih par meseci nakon kupovine.


„Sami biramo svoj život!“

Život je, polako, počinjao da bira sam. Moje drugove koji su, preko noći, od onih smelih momaka koji su mi valjali priče o smislu života samo da bi imali izgovor da me drže za ruku i šapuću na uho, postajali seksualni manijaci kojima je smisao života bio da ga nekom uvale. Razlike između nas su postale očigledne. Više nisu bili moji drugovi, postali su lovci koji o devojkama pričaju u šiframa, i meni su postali užasno daleki. Ne zbog svojih priča, nego zbog svesti da, u stvari, nemaju pojma o čemu pričaju. Svoje seksualnosti postala sam svesna rano, još dok sam se pentrala po policama pokušavajući da pronađem skrivene knjige iz edicije „Crven Ban“ koje su se, iako sa dobrom namerom, ipak nespretno i „providno“, skrivale u drugom redu knjiga na najvišoj polici. I prilično rano sam se pomirila sa svojom ženstvenošću, idejom o ženskoj suštini, i radošću zbog toga. I neštedimice sam to koristila, zaigrana do besvesti, sa suštinskom radošću nekoga kome eksperiment uspeva. Večeri u gradu kada bi, na prve taktove neke određene pesme, počela da se uvijam prateći ritam, puštajući bubanj i električnu gitaru (zanimljivo, uvek je to bila neka džn-džn pesma) da odrede dalji razvoj situacije. Noći u Akademiji ili KST-u, kada bih zatvorila oči i osetila mnoštvo suženih pogleda kako klize po meni... A za mene je, sve to, bila samo igra. Tu, među dečacima koji su, odjednom, počeli da foliraju crnilo i kožu, za mene nije bilo očiju za koje bih, zaista, želela da zaigram.

„Sami biramo svoj život!“

Sećam se jednog pogleda koji me je odvojio od društva u kome sam pila kafu. Kao zid koji se, odjednom, podigao oko mene, sa malom, malecnom rupicom, kroz koju sam, kao kroz špijunku na vratima, mogla da pogledam napolje, samo u jedan mali, suženi deo toga napolju, dovoljno da poželim da vidim više, dovoljno sigurna iza zatvorenih vrata. Sigurna zrelost godina koje ne ostavljaju mesta foliranju, koje ne ostavljaju traga sumnji da, čak i kada samo priča, zna o čemu priča. Moje noge koje se, same od sebe, šire ispod stola, kao da znaju šta taj pogled zahteva, znaju pre mene, mnogo pre mene, vekovima pre mene... I dani igre mačke i miša... Odlazak uvek u isti kafić, uvek u isto vreme. „Bože, šta je tebi, pa ima i drugih kafića?“ pitanja koja polako bude sumnju mojih prijateljica. Ima, da... Ali, samo za ovaj znam da Ona u njega dolazi. Dani u kojima sam se, polako, svlačila pred Njom, pokoravala se Njenom pogledu, dopuštala joj da vidi sve ono što sam za druge skrivala, pozivi da me uzme, da me, jednostavno, uzme. Prolazim pored Nje na putu prema toaletu. Okrznuta drskim pogledom, uzvratila je smešak. Vrata koja otkrivaju mali, uzani hodnik, zvuk vrata koja se otvaraju i zatvaraju, lagani drhtaj tela koje ne ume da zadrži vrtlog osećaja koji se dižu u njoj, napetost naježene kože, mišića koji se skupljaju, i titraj nade da će, konačno, sve biti rešeno. Uzeće me, kao ponuđenu voćku, prepunu zrelosti i sokova leta, još uvek neubranu. Osećam pokret iza sebe, snagu tela koje sigurno brani svoj prostor, naslanjam se na zid leđima, jer me noge više ne slušaju. Dve šake susreću se sa zidom iza mene, dve ruke zarobljavaju moje telo, osećam Njen dah na svom licu trenutak pre nego što je skliznula do mog uha, polazeći kroz zamršeni lavirint moje kose, Njeno telo koje se naslanja na moje, Njena težina, snaga, ona unutrašnja, nagoveštena, njeno, gubim se... Njen šapat koji me vraća, prvi put, kao obećanje da će to moći svaki naredni put, svaki put kada budem gubila, srećno gubila, kao druga strana, kao pobeđena strana... „A šta ćemo sada???“

„Sami biramo svoj život!“

Kao uragan koji briše sve pred sobom, godine koje lete, dani koji se smenjuju, trenuci koji su večnost sama. Njene ruke koje se zavlače u mene, kopaju po meni, izvlačeći na svetlost dana sve ono što sam, brižljivo, skrivala u danima pre nego što je počeo moj život. Kao mađioničar, iz tog šešira, vadila je deo po deo mene same, i pažljivo sklapala slagalicu, ponekad danima, mesecima tražeći deo koji se uklapa u drugi, malog, belog, nežnog zeca koji drhteći dočekuje svetlost dana, razjarenu lavicu koju je neko trgao iz sna, preplašenu košutu koja čuje samo otkucaje svog srca dok besomučno beži ispred laveža pasa, malu, lukavu lisicu koja uspešno zavarava svoj trag, lepršavu golubicu koja ne poznaje drugi put nego onaj prema nebu, i iznad svih njih, kao budni anđeo osvete, dotada uspavana, besramna, razuzdana... Sve do tada. Pokazivala mi je, jednu po jednu, svaku stvar koju je našla u meni, nežno ih vraćajući na mesto odakle ih je uzela, prekrivenu slojem vilinske prašine koja će ih, zauvek, čuvati od nestanka. Pozivala me da zaronim u Nju, duboko, na dah, uspevajući da me uveri da imam sasvim dovoljno daha da se ne udavim. I otela me je zauvek... Od puta kojim sam išla, nesposobna da shvatim smisao rečenice kojoj sam, tako dugo, verovala na reč.

„Sami biramo svoj život!“

Dani neprozirne tame, crnila koje guta sve pred sobom, podsmevajući se krhkim plamičcima svetla koji su jurišali na tu tamu. Proždiranje svakog smisla koji bi bljesnuo, poput blica, samo da bi se, trenutak kasnije, ugasio bez suvišnih pitanja. Vreme koje gubi svoju linearnost, teče nepovezano, pali se i gasi kao kockice svetla na nekom zastrašujućem mozaiku, dan, noć, ništa nema svoje vreme, sve je, samo, jedno veliko ništa. Ne usuđujem se da pogledam u sebe, da dozvolim samoj sebi da se probudim, da osetim taj bol koji razdire iznutra, kao hiljade divljih mačaka koje svojim besnim kandžama i zubima traže put napolje. Bojim se, rastrgnuće me, od mene neće ostati ništa, a moram tako mnogo toga da sačuvam u sebi, moram ostati cela, kao oklop koji štiti sve ono što u meni urla, podignuto u zaglušujućem besu, razarajućem besu, besu koji vrišti, urla, zapomaže: Istrgnuta! Pocepana! Ostavljena! Sama! Bez najave! Bez reči! Nenamerno... Svaki dan je samo most prema noći, utešnom mraku u kojem mogu da sklopim oči, čujem Njeno disanje, otkucaje Njenog srca, osetim toplinu na praznom prostoru kreveta pored mene. Hladni čaršavi neprirodno odzvanjaju svojom netaknutošću. Pohodi me u snovima, kao divlja osvetnica vitla mačem, sekući one niti koje upredam iz pređe svoje duše. „Pusti me da odem!“ viče. Ne mogu. Ne mogu. Ne mogu, jer ne znam kako da ostanem ovde. Sama. Bez Nje. Ono sto sam znala pre Nje, više ne važi, svet oko mene se promenio, važe neka nova pravila koje ne znam, nisam ih naučila, nisu mi bila potrebna.

„Sami biramo svoj život!“

Postoji trenutak kada sam život u tebi odbije da se preda. Priziva. Sakuplja. Ispod napukle površine skuplja moćnu vojsku svega što smo, olako, odbacili. Negde davno zaboravljeni, svesno potisnuti, moćni, tvrdi, čvrsti paorski koreni počinju da crpu svoju snagu iz plodne crne zemlje, teraju sokove da se pokrenu, struje brzacima šumeće krvi, teraju zelenilo u visoke krošnje oraha, drveta koje nikada ne odstupa. Ma kako ga krojili, ma kako vodili njegove grane, jednog dana, oteće se visinama, i nikada više neće potpasti pod uticaj neželjene promene. Svoje grane širiće poput mreže, zaklanjajući nebo, pokazujući kako mu, ipak, ne možemo ništa, kako je jedini način da do neba stignemo, da se popnemo na njega, prihvatimo njegove grane, pronađemo oslonac u njima, pustimo da nas ponese. Tiha zavera ćutanja jednog dela moje porodice, onog njenog strpljivog dela, onog dela koji je o životu učio na licu mesta, iz zemlje, vode, vazduha, vatre, sunca i meseca, saživljen sa cikličnim kretanjem prirode, mirno plaćajući svoj danak životu. Smrti i rađanja, kao veliki nebeski plan za koji niko od nas ne treba da pita, ni kuda vodi, ni zbog čega. „Bog nikada ne uzme nešto, a da, zauzvrat, ne da nešto drugo.“ Vaga uvek mora biti u ravnoteži. To je jednostavna slika učena hiljadama godina mirnog prihvatanja. Uteha. U crvenim makovima koji brane nabujalo žito. U glavama suncokreta, crnim od bogatstva, ulepšani svojim žutim laticama, koje, čak iako sediš čitav dan, i gledaš u njih, nećeš primetiti da se okreću. A okreću se. U beskrajnom plavetnilu neba koje nikuda ne ide, ali se slike na njemu smenjuju vrtoglavom brzinom. U zujanju insekata koji nemaju znanja o svetu koji ih okružuje, ali nepogrešivo opslužuju prirodu koja im nudi obilje zauzvrat. U niskom letu lasti koje najavljuju kišu. U toplim baricama koje ne priznaju cipele. U rukama mirisnim od zemlje, crnom ispod noktiju, vrelom skoku u hladnu vodu mirne, ravničarske reke, koja dopušta da je preplivaš. U beskrajnom nizu klinova divljih gusaka koje se ocrtavaju naspram punog meseca. U disanju, udisanju tog teškog, bogatog, zasićenog vazduha...

„Šta radi?“

„Spava.“

„Pripis Babarosu, da zlo ne čuje!“

Ali nisam spavala. Kroz niske prozore kuće koja je građena kao i sve ostale u tom paorskom carstvu, blizu zemlji, kao da čuči ne upadajući nebu u oči, pratila sam kretanje meseca i zvezda, slušala neki davni šapat mora, i spremala se za putovanje. Kući.


„Sami biramo svoj život!“

Birajući između ili i ili, izabrala sam da život odabere da opstane. Tiho i postojano, prožimao je svet oko mene. Ljude koji me predugo nisu videli, iskrenu radost na njihovim licima, i potuljeni oprez u njihovim očima, očima koje su hodale na prstima da ne bi, nekim iznenadnim pokretom, uznemirile i podigle duhove. Ali, nisam pripadala zemlji duhova. Život potire svaku senku, kao moćno svetlo iznutra, ne dopuštajući igru tame na zidovima. Zaigran do iznemoglosti, odbija svaku pomisao na bilo kakvo drugo sećanje, osim onog lepog, izgrađujućeg, onog koje poziva topli osmeh da se rodi. I onda sam je pustila. Sada može da ode, sada kada mi je, još jednom, pomogla da se vratim. Ali nisam se vratila cela. Na putu povratka, iscrpljena i izmorena, ostavljala sam mnoge stvari pored puta, po prvi put u svom životu svesna potrebe kompromisa, kompromisa koji će učiniti da bol ne pojede sve. Umesto toga, ja sam jela taj bol. Na tom putu, kada je hrane premalo, a velika energija je potrebna, pronašla sam ono što će me održati.

„Jer su i anđeli i đavli, i narcis i grijeh, potrebni za smeh.“


„Sami biramo svoj život!“

I onda ja više nisam pristajala. Izgubivši toliko toga, bežeći od lekcija kojih nisam želela da se sećam, postala sam neko drugi. Neko dalek i zatvoren. Neko ko mi se nije dopadao. Neko koga nisam mogla da volim, samo da bih preživela. A u preživljavanju, nikada, nije bila poenta...

Vreme, zapravo, nikada nije bilo ni od kakvog značaja. Sekunde, sati, minuti... sve je to moglo da teče, nestaje u nepovrat, niko ih nikada nije zaustavio, nikada stigao, nikada vratio. Ali je večnost mogla da stane u trenutak. Mogla je da stane u malu snežnu kuglu, savršeni oblik koji bi vratio smisao, kada se slegne uskovitlani sneg protresen nekom bezobzirnom rukom. Predugo su moje ruke bile bezobzirne. Predugo sam vitlala taj sneg plašeći se da, ispod njega, nema onoga za čime sam tragala. Samom sobom. Onakvom kakvu me je Ona zatekla, pronašla, i na rukama iznela na svetlost dana. Otapanje je započelo, zatičući me sasvim nespremnu. Ispod tog snega moglo je biti svega. Razbacanog đubreta ostavljenog da trune pod debelim naslagama. Zaštićenog semena koje čeka priliku da proklija, sa tajnim genetskim kodom koji se može razviti u biljku mesožderku ili u streliciju. Nisam to mogla znati, ništa na ovome svetu nije sigurno. Ali je postojala vera, čvrsta vera da nikada ne možemo, zaista, izgubiti sebe same. Možemo se zagubiti, možemo, svesno ili ne, bežati od sebe, možemo se ne sećati, ali izgubiti? Ne... Sneg se slegao... Bilo je neobično gledati unutra i videti sebe, isprva bojažljivo, lagano napipavajući obrise, sećati se poznatih staza, tražiti njihove početke, koračati, oprezno, korak po korak, sve dok zvuk jednog širokog sveta nije pozvao noge da potrče. Nazad. Kući. Konačno... U carstvo jednog sveta koji je, ponovo, želeo da se pokaže. Peva. Igra. Leti. Trči. Diše. Živi...

I nisam više želela da ga gubim. Stvarala sam je dugo, kao meku postelju na koju ću, ponovo, položiti nekog... Nekog ko nije tek „neko“, nekog ko bi umeo da prošeta sa njom i ne uznemiri ništa, nekog ko bi umeo da širom otvori prozore i vrata i spoji dva sveta koji se poznaju.

„Sami biramo svoj život!“

Juče se navršilo dve godina od kako spavam sama... Ljudi koji se sretnu, imaju stotine godišnjica svakog dana ljubavi u kojima su nešto, zajedno, činili po prvi put. Ljudi koji se rastanu, imaju samo jednu godišnjicu, godišnjicu rastanka, ali i ona izbledi, vremenom, nekim novim sretanjem. Ljudi koji su nam otrgnuti iz života imaju večnost, i naše misli, uspomene, naše živote koji se nastavljaju...

Juče sam shvatila............

Jedno, sasvim obično, normalno pitanje, i moja reakcija na njega, došapnula mi je tu tajnu...
„Sami biramo svoj život!“

Tako jednostavno, tako dobro zvuči. Tako utešno, tako istinito.

A nije...

Jer, nisam pusto ostrvo koje luta beskrajnim okeanom. Nismo sami. I, ako želim da sačuvam sve ono što vredi, meni vredi, bez čega nikada ne bih umela, ponovo, da se dam, istoriju će morati da pišu pobednici...






TETA


Danas mi je, neko, po prvi put, rekao ’’teto’’...

To je, doduše, bio moj dvogodišnji sestrić kome i jesam tetka...

Ne. Nije stvar u godinama koje prolaze. Nemam problema sa ’’brojanjem’’ istih, ne jurim za ’’slatkom pticom mladosti’’. (Možda i zbog toga što nikako da se otresem te ptičurine što kruži iznad moje glave, a svi znaju kakve ’’opasnosti’’ dolaze od tih slađanih ptičica iz visina, mada neki kažu kako je to sreća kad te p****e neki ptičurak.) Ionako imam problema da me, uopšte, neko shvati za ozbiljno.

Naprotiv! To ’’teto’’ mi je, danas, nekako, dodalo na ’’važnosti’’, nekako me je ubacilo u krug onih koji su, kao, stariji & pametniji & znaju šta rade, pa makar to izrekao dvogodišnjak sa osmehom od uveta do uveta, dok sam se sa njim lomatala po podu u potrazi za izgubljenim klikerom, zavlačeći se pod krevet, vireći iza komoda, izmišljajući nemoguće poze da bih se zavukla iza ormana, sve vreme izigravajući tigra Too-a (sad je u fazi Winnie the Pooh-a).

Ej! Koliko je poštovanja bilo u tom ’’teto.’’! Kako i ne bi? Niko drugi nije se čak ni potrudio da shvati važnost jednog izgubljenog klikera za jednog dvogodišnjaka, a kamoli da se spustio toliko ’’nisko’’ da ga traži po čitavom stanu. Al’ zato je Bog stvorio tete...

’’Više volim maminu sestru nego svoju sestru. Mamina sestra mi je tetka, a moja sestra nije mi ništa!’’ rekao je Duško Radović.

A posle smo, opet, izgubili kliker... Ali je moj poštovalac, i jedini koji me je, bar na tren, ubacio u svet ’’odraslih’’, morao na spavanje, pa nam je ’’mama-veštica’’, pokvarila igru.

’’Gora si od njega, kad ćeš već jednom da odrasteš?’’

E, pa možete se pouzdati u to da će doći do nekog ’ladnog tuša baš kada vam je najlepše.

Pa... Ja se nešto nadam da će me to ’’odrastanje’’ zaobići, i to u najširem mogućem luku. Neka hvala, daleko mu lepa kuća.

I sad sve nešto mislim... Nikada nikome nisam bila teta. Uvek su me mlađi od mene smatrali sebi ravnom, uvek sam bila ortak, drugar, Badi, pas košarkaš. Jes’ da mi košarka nikad nije išla od ruke, ali šta sad. Problem je, naime, u visini. Ne mojoj (mislim, nije da baš nemam nikakvih problema u bioskopu kad neko sedne ispred mene, ali nije u tome poenta). U visini koša. I u preciznosti. Mislim, uvek ja, nekako, uspem da zafrljačim loptu NEGDE u pravcu koša, al’ nekako, retko domašim, a i, uglavnom, to bude levo ili desno od onog obruča. Ali, što jeste-jeste, uvek lopta padne u okvir reketa. Sad, možda bih ja i dobacila do koša da me niko ne ometa, ali kad uvek ima nekog ko mi smeta u koncentraciji i uvek nekog kome, baš, treba lopta. I šta sad? Fina, kakva jesam, ja uvek dam loptu. Što? Pa kad tom nekom više treba. A i može da dobaci do koša. Mada, nije da mi baš nijedna igra sa loptom ne ide od ruke. Samo košarka. Na primer, bila sam prvak kvarta u Između dve vatre, a u Neka bije, neka bije, bila sam poznata i na opštinskom nivou. Ali, svejedno, najbolje sam umela da lopte proglašavam za čarobne kugle, kristalne kugle i tako to, i uspevala da ubedim i druge koji su se grozno žurili da odrastu da je to baš to, i ništa drugo, a sa kristalnim kuglama, naravno, ne može da se igra košarka.

Ne. Uvek sam bila buddy, ortak, neko kome se dotrči kada te niko drugi ne razume, a imaš dovoljno godina da deluješ kao da nešto znaš o životu. Jesu me ’’koristili’’, što jeste-jeste. Pisala sam sve moguće i nemoguće pismene zadatke na sve moguće i nemoguće teme, crtala ’’završne radove’’, polagala jedno četiri mature (čak i svojoj sestri koja me danas pita kad ću, već jednom, da odrastem), išla na roditeljske sastanke i pravdala neopravdane izostanke, bila ’’dimna zavesa’’ kad je trebalo da neko bude sa mnom, a u stvari je na prvom sastanku sa najboljim frajerom ili devojkom u školi, organizovala žurke i slične stvari, vodala ’’ortake’’ po Zoološkom vrtu i objašnjavala im razliku između majmuna koji su u kavezu, i onih majmuna ispred kaveza koji se krevelje onim majmunima koji su u kavezu, izmišljala specijalne bajke i priče sa stvarnim likovima u glavnim ulogama, vukla ’’dečicu’’ po bibliotekama, bioskopima, pozorištima, vodila ih na zimovanja i letovanja (a posle, kad su pričali drugarima gde su bili, govorili kako su išli na more ili skijanje bez matoraca, kao da ja ne spadam u tu kategoriju), učila ih da igraju lastiš, školice, voze bicikl, rolšule i trotinet, a posle su oni mene učili da vozim skejt i rolere, pronalazila im ’’stare’’ pesme iz ’’davne praistorije’’ jer su, baš, počeli da se zanimaju za ’’takvu’’ muziku, čitala njihove tajne dnevnike jer ih je mrzelo da mi prepričavaju slobodnim rečima, a meni mogu da ih pokažu, slušala tajne, zebnje, tračeve, rešavala testove iz časopisa za ’’mlade’’ i malo manje mlade, davala im stvari na pozajmicu, puštala ih da surfuju sa mog kompjutera, objašnjavala im kako su nastali, i odakle su došli, pričala sa njima o seksu, ljubavi, drogama, alkoholu...

Ali, nikada nisam bila teta. Nikada nisam bila član tog velikog i povlaštenog društva velikih, odraslih, pametnih, sređenih, razumnih, ozbiljnih, onih koji znaju sve i imaju rešenje za sve, onih kojima je tako lako da sve svedu na tri reči i time objasne sve, onih kojima je lopta samo lopta, i kako god okreneš, ako ne završi u košu, totalno je promašena suština ’’igre’’, onih kojima je i igra samo još jedna stvar u kojoj se zna i ko je pobednik i ko je pobeđeni, i u kojoj se zna šta je važno (ali to nikada nije sama igra)...

A danas? Danas sam po prvi put postala ’’teta’’!

I nekako... Kako god okrenem, kada malo razmislim o tome, to ’’teta’’ me još više i možda i bespovratno, udaljava od tog društva...

Bože... Tako je divno biti teta.







JEDNOROG


Jednorog je dvojno biće. U najmanju ruku dvojno. Zapravo, priroda jednoroga je višestruka, ali je dvojnost ono što se stavlja u prvi plan.

To je jednostavno objašnjenje, njegova dualnost, princip najsličniji jin-jang principu.

Esencija dobrote opremljena ubitačnim rogom od čistog zlata.

Jednorog predstavlja sve ono što je čisto, neuprljano, nedotaknuto spoljnim svetom, odsustvo svake od mana koje odlikuju ljudski rod.

U isto vreme, on je opremljen ubojitim oružijem koje bi moglo, bez imalo problema, da liši života svako biće koje mu se približi.

Ipak, nijedan čovek koga je rodila žena nije nikada iskusio ubitačnost njegovog roga (kao i nijedno drugo živo biće). On može da ubije, može da uništi, svestan svoje snage, svestan svoje moći, ipak, tu moć nikada ne koristi za zlo. Samo za dobro.

Jednorog je konj (beli ili crni, jer, pored “uobičajenih”, belih jednoroga, koji predstavljaju samu esenciju dobrote i neiskvarenosti, postoje i crni jednorozi, bića zadojena principom neuprljane dobrote, ali, u isto vreme, crni jednorozi su osvetnici i pravednici, koji, sakriveni mrakom i tamom čiste svet od sveg zla svojim vatrenim rogom koji prolazi kroz sve što je zlo i iskvareno, ali se o njima jako malo govori), životinja, veličanstvena, ali i dalje životinja.

U isto vreme, on je i biće satkano od snova, duše, ljubavi, sa sasvim ljudskim principima i shvatanjima. On je suština svake moralne dileme u ljudskom rodu, i njeno rešenje.

Njegova fizička snaga je nemerljiva. On predstavlja mitskog heroja koji zahvaljujući svojoj čistoj duši i nadljudskoj snazi zavređuje pažnju Bogova. I može ga dotaći i zarobiti samo devica, jedino što u ljudskom sistemu vrednosti može da se meri sa simbolom čistote, dobrote i čistog srca. U svetu van ljudskog pogleda, jednorozi su pratioci i prijatelji vila, sledećeg simbola dobrote i čistote koji, za razliku od jednoroga koji je animalan, ima sasvim ljudsko obličje sa nekim magičnim dodacima nedostupnim ljudima (ekvivalent hrišćanskim anđelima) poput krila i moći isceljenja. Za razliku od jednoroga, koje nikada ne muče ljudske mane, vile, ponekad, mogu i da se odmetnu, i mogu postati zle (samim njihovim ljudskim obličjem, data im je i mogućnost da posrnu i postanu daleko “ljudskije”).

Ubistvo jednoroga je smrtni greh. Zločin nad zločinima, ravan ubistvu deteta. Smatra se da njihov rog krije u sebi mistične moći, i da onaj koji ga odseče sa tela jednoroga i upotrebi za sebe, dobija nadljudsku snagu, dugovečnost, moć da pobedi sve neprijatelje, veliku seksualnu moć i sposobnost da osvoji svaku ženu koju poželi (iz ovoga se da naslutiti da su ubice jednoroga muškarci koji u ovim stvarima vide dovoljan razlog da liše života jedno ovakvo biće). Jednorog može biti ubijen samo ako ga, prvo, prizove devica, pa se naivne i nevine (to se može i tako reći, mada...) devojke koriste kao mamci da bi se namamili jednorozi na strelomet (sama pomisao na to da se nešto čisto i neuprljano iskoristi da bi se ubilo nešto drugo čisto i neuprljano, nosi u sebi popriličnu simboliku). Od njegovog roga, zatim, prave se pehari iz kojih ubice jednoroga piju crveno vino (ekvivalent krvi što postoji i u hrišćanskoj mitologiji), i kroz njega upijaju moć jednoroga iz roga koji su na takav način stekli. Nepotrebno je naglasiti kako su zadovoljstva nastala takvim putem vrlo kratkotrajna, a ubice jednoroga ubrzo otkriju da su proklete i žive život u paklu na zemlji da bi se, nakon dugog vremena mučenja (unutrašnjeg) preselile u pravi pakao (prokletstvo proisteklo iz toga da su, pored moći koju su želeli, od jednoroga poprimili i ponešto što nisu tražili, na primer grižu savesti zbog svesti o nedelu koje su počinili).

Jednorog je spoj onog životinjskog i ljudskog u nama na način da, iako životinjsko u nama ima negativnu konotaciju, ovo biće je dokaz da to ne mora biti tako. Naprotiv. Lepota onog životinjskog u nama, pomirenje sa postojanjem istog, pomirenje sa samima sobom, dokaz je da, iako u nama postoji “životinjsko” kome se, povremeno, prepuštamo, ono predstavlja suštinu dobrog i čistog, jednostavno jer smo pomireni sa samima sobom takvima kakvi smo.

Određena doza opasnosti, koja je naglašena njegovim vrlo oštrim vrhom, jeste i svest o tome kako je to, ipak, vrlo ubojito oružje. Njegov rog dominira njegovom glavom, mestom odakle kreću sve njegove misli i akcije, ne zato što je uspravni, čvrsti rog glavni pokretač njegovih misli i akcija, već zato što je upravo glava ono “sveto” mesto koje može da “ponese” svu težinu i odgovornost jednog takvog moćnog i ubojitog oružija. Taj rog je uvek prisutan, uvek čvrst, uvek uspravan, i nije čudo što su mu se pripisivala svojstva koja su mu se pripisivala.

Jednorog je vrlo muški simbol. Njegova očigledna telesna snaga očitovana u izraženim mišićima koji podrhtavaju ispod zategnute kože, svakako predstavlja jasan dokaz kako je jednorog, prvo i osnovno, mužjak, muško biće koje ne treba uzimati nimalo naivno. Njemu može prići samo devica, neuprljana i neobeščašćena, dakle, kao da mu je prinesena na žrtvu. Kao žrtva Bogovima u pradavna vremena, kada su se žrtvovale device, kao jedina bića dovoljno čista i vredna samih Bogova. Ali, jednorog, nikada ne prima devicu kao žrtvu. Naprotiv. On joj prilazi i u njoj prepoznaje sličnost, svoje ogledalo, i nikada joj ne nanosi nikakvo zlo. Mada, devicu, u ovom slučaju, treba shvatiti vrlo simbolično. Ne kao devojku bez ikakvog seksualnog iskustva, već kao ženu “čistu” iznutra, jer će jednorog, nepogrešivo nanjušiti svaku lošu misao i svaku prljavštinu (u prenesenom značenju, žena koja nije “devica”, neće prići ni blizu jednorogu, jer ga nije dostojna).

Ali...

Iako vidljivo muški, jednorog je, zapravo, obdaren svim ženskim osobinama. On je misaono i duševno biće koje, iako poseduje ogromnu snagu i moćno oružje, svoje dane provodi mirno gledajući svoja posla, ne ugrožavajući nikoga, ne koristeći svoja očigledna preimućstva kako bi sebi obezbedio premoć, prevlast, teritoriju, ne ulazi u borbe zbog ženki, ne smeta mu niko, pokazaće se, u svoj svojoj lepoti, samo onima dostojnima i sposobnima da shvate i prihvate toliku lepotu. Prilagođava se situaciji i radije se skriva od nedostojnih nego da ulazi u otvorenu borbu sa njima, iako samom svojom pojavom uliva strahopoštovanje, a i, osim čoveka, nijedna druga životinja ga ne može pobediti. Njegova “oružija” su bezgranična i nesebična ljubav prema čitavom svetu, praštanje čak i svojim ubicama, vera u sve dobro i pozitivno, sposobnost da energiju potrebnu za svoje postojanje crpi iz snova, lepote, prirode. U svojoj unutrašnjosti, u svojoj lepoti, jednorog je ženski.

On je jedinstvo, pomiren princip muškog i ženskog, ona ekstremno retka kombinacija koja se savršeno nadopunjuje, i samo takav, jedinstven, on je savršen.

Ujedinjene osobine i principi muškog i ženskog, u sebi nose simboliku savršenog odnosa između muškarca i žene, i samo takav, “savršen” odnos, u kome svako ima svoje mesto i to mesto prihvata i shvata kao svoju prirodu sa kojom je savršeno pomiren, sa apsolutnim poštovanjem oba principa i njihovog mesta i potrebe za postojanjem takvog mesta, sa principom u kome oba dela “služe” jedan drugom kako nijedan ne bi nestao i kako bi i dalje mogli da se nadopunjuju, približava takav odnos samom pojmu jednoroga: savršenog bića u potpunom skladu sa svetom oko sebe i svetom u sebi.

Jednorog je simbol iskrenosti, poverenja, sama esencija ljubavi, satkan od snova i mitske magle privida, koji postaje stvaran tek za one koji su spremni da mu se poklone, da ga priznaju, da se odreknu svega što ga može učiniti manje stvarnim. On je stvaran samo za one koji veruju u njega, koji su spremni da ne dišu, ako je to potrebno, kako ga ne bi uznemirili.

Jednorog, zapravo, predstavlja snagu ujedinjenja. Njegova dvojnost je samo privid. Samo ujedinivši sve svoje osobine, sve svoje “dvojnosti”, jednorog predstavlja apsolutno savršenstvo. Svaka njegova osobina, ma kako sjajna bila, sama za sebe, nema snagu da predstavlja savršenstvo.

Jednorog je, u isto vreme, dominantna figura, svesna svoje snage i moći, ali mu ne nedostaje poniznosti i skromnosti. Bez jednog, drugo bi bilo suvišno. I bezvredno. Potpuna ravnoteža ova dva principa, njihovo koegzistiranje i nadopunjavanje, ponovo, čine vrednim i jedno i drugo, tvoreći savršenstvo.

Svako narušavanje ravnoteže između dva elementa čini jednoroga tek običnim konjem, lepim i vrednim bićem, ali tek jednim od mnogih sličnih.

Jednorozi su retki. Skoro istrebljeni. Istrebljeni čovekovom rukom ili čovekovim umom. Umom kome je bitnije sve materijalno i ovozemaljsko, možda i zaslepljenjem kako je za savršenstvo potrebno mnogo više od unutrašnje ravnoteže i prihvatanja sebe samog, iskrenosti i poverenja, saosećanja, ljubavi, snova, te prihvatanja prirode i njenih zakona kao zakona koji su svetu podarili jedno biće kakvo je jednorog, sa kojim svet nije imao šta drugo da radi, nego da ga uništi, istrebi i upotrebi za svoje ciljeve.


Proročanstvo roga

U tami ću nestati
u mraku koji je načinio čovek
ali, kroz to mutno svetlo zasijaće sunce.
Kada sam izgubljen ponovo sam pronađen.
Oslobađanje! Oslobađanje! Prizivam te
u novim zemljama prekomorskim.
Neka drugi, uzanim stazama, dođu meni.
Najdalji i najviši, ali ne izvan domašaja,
izaberite dobro stazu koja će vas učiti:
Kako se posrnuli podižu, i kako se praznina ispunjava,
i kako se lutajuće srce može, konačno, umiriti.
Tražite Kamen Veličanstvenosti! Obeležite ga dobro znakom
i oni koji ga vide znaće da je moj.
I oni koji mogu da vide će saznati i sigurno znati
kao što su davni zapisali „Kako gore, tako i dole“.
I ja ću čuvati izvor Veličanstvenosti
čekajući na suzu koja se rodila nije ni iz sreće ni iz tuge
u srebro vezan, ispod zemlje,
ja sam spiralni rog.


Slika
Korisnikov avatar
By Mariška
#2062672
Sretan je ko ume da voli - III deo (drugi post)




GOSPODAR I ROBINjA


Rekla je:
-Ostavite me.
Bele su pregače zalepršale iz prostorije, sklopivši vrata bez šuma. Nije se obazrela. Opšte je poznato bilo da je pod njenim krovom zabranjena svaka glasnija reč ili korak. Kako je živela, tako je od drugih zahtevala.
Najposle, za neistomišljenike uvek postoji bič.
Kada je imala petnaest godina, noć uoči njenog venčanja, majka joj je došla u spavaonicu, sama. Već je puki taj čin bio neobičan. Gospođe majčinog ranga nigde se ne pojavljuju bez pratnje, čak ni pod sopstvenim krovom. Ona je sedela na rubu postelje, bosonoga i raspletene kose pale skoro do peta; gledajući majku kako prilazi istim onim korakom kojim danas i sama hoda: lakim, bez šuma, koji jedva da pomera skute. Te je noći, zadnje svog detinjstva, dobila dve pouke: bračna istina nikad ne napušta zidove bračne ložnice.
I, služinčad se nikad ne udara rukom; pogotovo ne otvorenim dlanom.
Njena je majka smatrala da nema životnih istina većih koje bi joj trebala preneti.
Kako živiš, tako od drugih zahtevaj.

Pogled sa prozora bio je veličanstven, ali uvek je takav bio. U maglu uvijeni plavi vrhovi snežnika koji cepaju oblake; vrisak bezmernih provalija i ledeno bleštanje mrtvih zimskih jezera. Posmatrala je ne videći, i ništa ne osećajući. Gledala je kroz taj prozor i prve noći svog braka; kada se u praskozorje popela do njega sitnim, ranjenim koracima; uvijena u krvavu plahtu. Gledala ga je dok je u znoju, ne pustivši glasa, rađala svoje prvo muško dete. Sasvim se sigurno seća kako je uz njega stajala posle prvog šamara koji joj je rasekao usnu i srce. Bilo je to pošteno. U izvijenu kovanu rešetku izlivena stakla jedina su u kojima je ikad videla svoj pravi odraz.
Ne devicu pokidane utrobe. Ne nasmrt izmučenu, krhku petnaestogodišnjakinju s kostima kao od ružinih latica, koja u krvi rađa. Ne sramotu šamara nadlanicom, kao da je neposlušni kmet.
Nikad suncem ogrejani vrhovi snežnika i mrtva jezera.
Pravi odraz.

Uzela je da upliće kosu zlatnu i crvenu poput meda. To je zlo, rekla je majka jednom kad su je sluškinjice češljale pred spavanje. Prošle su godine pre nego ju je razumela. Mada je jutro posle svoje prve bračne noći odenula do grla zakopčanu, zift-crnu udovičku haljinu; i nikad potom ponovo otvorila svoju od ružinog drveta rezanu kutiju za nakit; ta nesretna crvena kosa nikako se nije dala pokoriti. Bila je sasvim neprimerena.
U njenim očima, lepota koju su joj pripisivali uvek je izazivala podozrenje i sumnju. Lepota je bila teret; robila je tuđe poglede i šaptanja. Sve što je ikada u životu tražila, bio je - posluh.
Ne spevavanje u ode. Lepotu niko ne uzima za ozbiljno.
Nakon deset godina; bilo je podnošljivije.
Okrenula se od prozora i osmotrila sobu - četvrtasta, svedena, neukrašena; onako kako je zahtevala. Nije morala prevlačiti vrhom prsta po komodama ni njušiti plahte. U kaminu visine čoveka praskalo je zdravo, mirisno drvo. Prošla je kraj njega ne zastavši da ogrije ruke.
Svugde duž kamenom popločanih hodnika pred njom su sevala leđa. Pognuta leđa u radu; jedina kakva je u svojoj blizini trpela. Nije bilo zastajkivanja, češanja jezika, ni otvorenih pogleda. Kuda bi okom uspela da dosegne, retko je kad bilo uopšte - prisutnih. Ponekad se osećala kao Mojsije kad je ono sekao more.
Sve se živo sklanjalo od njene pažnje.

Hodala je ne praveći nikakvog šuma, kičme koju ništa ne sagiba, skutova za koje se nikakva nečist ne hvata. Hodnici su isli miljama sa vrhe kule; ali svi su podovi bili pometeni, sve sveće useknute, sve tapiserije po zidovima oprašene. Iz vešernice je kuljala para s mirisom lavande. Znala je da se u pećinastoj kuhinji ovog momenta na ražnju okreće zverinje; ali ti joj mirisi nisu čak ni podraškali nosnice. Ona, koja već deset godina nije u usta stavila komad mrtve životinje; sasvim je dobro obučila kuhinjsko osoblje čemu služe zatvorena vrata.
Kad je spuštala nogu sa zadnjeg stepenika, neko joj, pognut i krijući lice, reče da je stigao. Zastala je na pola trena, tek koliko je trebalo njenoj maloj, nemuštoj sluškinjici da joj pritrči i popravi ukosnicu. U nekoj drugačijoj situaciji, iznenadila bi se. S njenih crnih haljina nije bilo trunčica koje bi se morale skinuti ni pod srebrnim šnalama pramenova koje bi valjalo dotegnuti.
Skoro nikad.
Ovaj se put, pak, nije začudila. Ovaj je put, naravno, izuzetak.

Dva su paža u žutom i modrom pred njome otvorila teška dvokrilna vrata. Na pragu joj lice zali miris konjske balege i nagorelog drveta. Nije imala vremena da gadljivo nabire nos. Parčići smrznute zemlje varničili su pod rasnim kopitama; umreženo je prstenje oklopa zvečalo; muški je smeh činio da joj potplati čizama od one fine, meke kože, podrhtavaju.
Stajala je na pragu, prepletevši prste na baršunu svoje haljine, kičme kao od željeza, dignute brade.
Kora ledničkog jezera puče. Nešto se pomeri u crnim dubinama.
Dok ga je gledala kako baca uzde štitonoši i prilazi joj; drhtaj joj je prošao kroz kičmu od čelika. Niko to nije video.
Ni on.
Stao je pred nju, visinom i ramenima zaklonivši nebo. Stao i bacio senku duž praga na kom je drhtala; jedinu u kojoj je ikad dozvolila da bude. Namirisala je teško sečivo za pasom, metal, krzno i kožu.
Krv.
Trepavice su joj zaigrale dok je spuštala pogled. Mrzeći svaki slog svog glasa, rekla je:
-Dobro mi došli, gospodaru, mužu moj.
Dok su paklene vatre počinjale da plamte, a ledena kora svuda duž površine cvilela cepajući se i topeći; ništa se nije moglo porediti s mržnjom koju je osećala spram znanja da bi sa istom očajnom iskrenošću iste reči izgovorila ponovo.






LEPA HODžINA KĆI


Jedva je čupala noge iz teškog, sivog blata. Nalazila se u nekoj čudnoj građevini, grubih, nedovršenih zidova. Čitav svet, sve oko nje, bilo je sive, turobne, beživotne boje. Mimo nje promicali su ljudi obučeni u sive dronjke i prnje, sivih upalih lica, mrtvih očiju. Čitav svet, sve oko nje se raspadalo. Bio je to svet kome je neko oduzeo energiju. Entropija. Nisu postojale boje, sem sive. Sivo, olovno nebo pritiskalo je odozgo. Nije bilo zvuka. Nije bilo svetlosti. Ni radosti. Samo tuga, sivilo i propadanje.

Nije bilo života.



Probudila se, uzdrhtala i znojava. Minutima je posmatrala Njeno lice pored sebe, vraćajući se u život. Otvorila je oči i nasmešila se. Videvši njeno lice i strah u očima, zagrlila ju je, a ona joj je ispričala san. Utešila ju je poljupcima.

Sada je znala da je sanjala budućnost.


-o-

Čitava kuća bila je grobnica. Živela je u grobnici. Grobnici sećanja. Groblju uspomena. Ili, bolje bi bilo reći, u hramu. Posvećenom Njoj. A ona je bila vernik i apostol.

Sve je bilo kao dana kada se nije vratila.

Slike, njih dve, nasmejane, prašina na komodi, uvelo cveće u vaznama. Njena odeća, uredno složena, kao da čeka da je obuče. Njene knjige, neke složene na policama, a neke razbacane po kući, tamo gde bi ih ostavila. Ponekad bi čitala nekoliko knjiga istovremeno, ponekada tražila samo neki odlomak, sentencu, drag deo.

Zatvorila je oči i ugledala njen osmeh. Kako joj se oči šire svaki put kada bi je ugledala. Borice, u uglovima usana, koje su joj davale vedrinu. Oči, toliko žive, toliko duboke, nisu dozvoljavale da skloni pogled sa njih.

Gde god bi se okrenula, nalazila se Ona. U uglačanim daskama poda. U rukopisu njenog dnevnika (Avganistanci su imali običaj da pre svadbe daju mladoj svoj dnevnik, kako bi one znale sve o njima pre no što krenu za njih).

U četkici za zube. U mirisima njenih stvari. U začinima u kuhinji koje je nabavila, a ona za većinu nikada ranije nije ni čula. U hiljadama sitnica koje je koristila, donela i ostavila za sobom.

U njoj.

Drugi deo njenog života odvijao se u snovima. Sanjala ju je. Iz dana u dan, iz noći u noć. Ponekad se ne bi setila snova, i začuđena bi se budila na vlažnom jastuku, ne shvatajući u prvom trenutku zašto je mokar, a onda bi sećanje navrlo i nova niska bisera pridružila bi se bolu istočenom u noći.

Nije želela da se probudi. Sanjala je. Sanjala je nju, kako razgovaraju. Videla joj je začetak suza u očima, sijale su, isijavale, ljubav, tugu, sve ono što joj je još htela reći, pokloniti, a za šta nije preostalo vremena, što je ostalo zauvek neizrečeno i prepušteno bespućima zaborava.

Prinela je ruku njenom licu, dodirnula obraz, nežno, obazrivo, plašeći se da će nestati, da će ukoliko samo za tren zatvori oči, trepne, ispariti, vratiti se u limb, ostaviti je ponovo samu, samu, bez Nje...

Bez nje.

Osetila joj je toplinu obraza. Ruka joj krete ka njenoj kosi, želeći da još jednom uroni u nju, prošara prstima, promrsi. Prinela je usne njenima, poljubila je, usisala usnama, uzimajući je očajnički, plašeći se da napusti ovaj trenutak kada je opet ima, kada je ponovo njena, kada su ponovo zajedno i jedno, moleći se Bogu, moleći se svemu u šta je verovala da se ovaj tren zaledi u vremenu i potraje zauvek.


Bila je svesna da se jednom neće probuditi. Da će ostati u njenom zagrljaju. Pomislila je, zna li iko, da bi dala sve što poseduje, svoj život, samo da još jednom oseti njene ruke u svojima, da još jednom potone u njeno naručje, da još jednom oseti toplinu i njeno telo koje joj kaže „tvoja sam”? Zna li iko, koliko vredi jedan zagrljaj?

Ona je znala njenu vrednost.

Fuge su ionako trajale sve duže, i bila je beskrajno zahvalna zbog toga. Ima li nečeg lepšeg no otići dok je u njenim rukama?

-o-

Posmatrala je prašinu kako se kovitla na ulici pod vetrom pustinje. Čula je prigušeno stenjanje, šapat, ponekad tužan jauk, kada bi neki dašak prodro kroz bedeme njene grobnice. Ulica je bila pusta. Tek ponekad, brzim korakom bi prošla neka žena u crnoj burki, ili bradati muškarac u kratkim pantalonama. Povremeno bi protutnjao Hamer pun američkih vojnika. Stajala bi kraj prozora satima, gledajući u prazno, posmatrajući a ne videći, sve dok se ne bi prenula, nesvesna kako se uopšte našla na tom mestu, praznih misli i olovna srca.

Trgla se videvši malu devojčicu, odevenu u hidžab, kako trči ulicom ka kapiji preko puta njenog stana. Setila se sebe i svojih sestara, njihovih igara, lupanja drvene kapije okovane željezom, ružičnjaka u dnu dvorišta, česme sa pumpom pored nje, setila se svog oca Hodže, uvek namrštenog, ozbiljnog, kako mu kuva crni čaj, želeći, kao i njene sestre, da mu ugode, vapijući da iščupaju neki osmeh iz njegovog uvek zatvorenog lica, koji će potvrditi da ih ipak voli. Bila je pretposlednje dete, četvrta kći svoga oca, koji je očajnički želeo sina, naslednika imena Kuće. Kao mala, nije shvatila zašto je Babo nikada ne uzima sebi, zašto je kažnjava nakon najmanje greške, nakon glasnog uzvika, smeha...

Tek kada joj se mati porodila Hafizom, konačno se na lice njenog oca doselio osmeh, ponekad bi se i njoj nasmejao, a u onim zaista retkim, veličanstvenim prilikama, pomilovao po glavi.

Često bi se okupili nakon večernjeg namaza, te bi im Babo čitao odlomke iz Kur’ana, jer je bio jedan od retkih koji je umesto napamet naučenih sura znao arapski, objašnjavao bi reči Muhamedove, upućene mu od Boga jedinoga, Alaha.

Još od malena naučila se smernom ponašanju, poštovanju roditelja, pravilnom oblačenju. Babo joj je često znao objasniti, zašto kada izlazi iz kuće mora nositi burku ili nikab, da će samo tako ostati čista, da će je smerna odeća zaštititi od fitneta. Tako bi, uz pratnju oca ili strica, išla do bazara, dok bi joj samo šake i oči izvirivale iz crnine.

Kada se zadevojačila, preko očiju je stavljala i zar, u želji da još vise udovolji Babi, osećajući, da što je veća njena smernost, to će je Babo više voleti. Videla bi, ponekad, kao se Babine oči smeše, videvši je tako odevenu. Omotana teškim odorama, sa zarom na licu, osećala bi se zaštićenom i voljenom. Ali, suze su bile unutra...

-o-

2001. godine došli su Amerikanci, kada je imala dvanaest godina. Babo bi pljuvao na zemlju kada bi ih video ili kada bi ih neko od njegove braće pomenuo, nazivajući ih nevernicima i psima. Zemlja je bila iscrpljena, prvo Rusima, zatim Talibanima, a onda i Amerikancima. U kvartovima je bilo više ruševina no čitavih kuća. Na ulicama su trunule zarđale olupine, dajući im lice potpune pustoši i propadanja.

U svojoj šesnaestoj godini, uveliko je bila spremna za udaju, kako su to njeni roditelji smatrali. Majka bi ponekad, stidljivo, govorila o nekoj porodici, govoreći uvek o glavi porodice, ocu, tek uzgred pominjući i sina, opisujući njegove vrline. Razgovori o tim strancima, nisu joj skoro ništa značili, sem nekog čudnog uzbuđenja, koje ni sama nije znala da objasni. Možda zbog toga što je po prvi put u životu ona bila ta kojoj se posvećivala pažnja.

Jednog jutra, u ranu jesen, prvi put je videla NjU. Bila je na pazaru, sa stricem, kupujući voće. Upravo je birala nar, kada je sa druge strane tezge videla Nju. Pogledi su im se slučajno ukrstili, a ona joj se nasmešila. Ostala je zaleđena, što zbog osmeha, što zbog straha da je to brzo ukrštanje očiju video i stric. Brzo se osvrnula, ali je on bio zauzet razgovorom sa ćoravim prodavcem za susednom tezgom. Niko drugi to nije opazio. Nije imala hrabrosti da još jednom podigne pogled, već je, ne gledajući šta radi, ostavila voće i brže-bolje odvukla strica kući.

-o-


Na papiru je stajao broj telefona u Kabulu, i jedno ime. Lara.

Premetala je po usnama i mislima, puštajući da se kotrlja u njoj, dopuštajući da je oseti. Lara.

Trećeg dana, u mrklo doba noći, spustila se u sobu gde je Babo primao vernike, zatvorila vrata, i do jutra posmatrala crni telefon na stolu. Popela se nazad u svoju sobu, a da ga nije dotakla.

To se ponavljalo iz noći u noć sve do sedmoga dana, kada je, zatvorivši vrata, ne čekajući ni časa, podigla slušalicu i okrenula već odavno napamet naučen broj. U slušalici je zašuštalo, a zatim zazvonilo. Ti sekundi bili su i najduži u njenom dotadašnjem životu. Svaki zvon, svaka pauza, odzvanjala joj je vekovima. I upravo u trenutku kada se njena hrabrost slomila, kada je krenula da odloži slušalicu nazad u ležište, sa druge strane začuo se ženski glas.

„Lara”, rekla je i zaćutala.

Tišina je preplavila sobu. Nije ni disala. Prsti su joj pobeleli od stiskanja slušalice.


„Lara?”, ponovi ona. „Da”, odgovori glas s druge strane žice.


-o-

Čitave nedelje taj osmeh nije joj izlazio iz glave. Sa njime bi legala, sa njime bi se budila. Vremenom je postala svesna i očiju koje su je pratile. Očiju koje su se smejale same za sebe.

Majka i sestre primetile su njenu zamišljenost, te su je zadirkivale, ne znajući o čemu se radi. Idućeg petka, ponovo je sa stricem otišla na pazar. I za istom tezgom, ponovo je bila ona. Da li je čekala? Dolazila svaki dan? Da li radi tu? Hiljadu misli rojilo joj se u glavi. I onda, ponovo te oči, u kojima se začeo nagoveštaj osmeha, a kada su se zasmejale, to su otpratile i usne. Ponovo je pobegla.

Iduće nedelje, ne gledajući u njenom pravcu, praveći se da je slučajno, prišla joj je, te prebirajući po voću na tezgi, slobodnom rukom stavila cedulju u ruku. Zgrčila je šaku, čitavo telo, u stomaku joj je bio čvor, zažmurila je, ostavši tako, a kada je otvorila oči, nje više nije bilo.

Kući, u osami svoje sobe, satima je posmatrala zgužvani komad papira, plašeći se da ga dodirne, plašeći se i istovremeno radujući onome što on nosi sa sobom.

Istovremeno se plašila onog što piše na njemu, ali se plašila i sebe. Instinkt joj je govorio da ono što će učiniti može da joj promeni čitav život.

Tako je i bilo.


-o-

Razgovori su trajali sve do jeseni, svake noći, ponekad do jutra. Nikada nije pomislila, ni naslutila, da se neko može upoznati toliko, da se sa nekim može postati tako blizak, zavoleti, a ne videti je nikada. Ajša nikada nije bila govornik. Nikada, doduše, nije ni imala prilike da mnogo govori; ali sa Larom, to je nekako teklo samo od sebe, bez napora, spontano, otvarala joj je dušu, i ona njoj, bez zazora, bez razmišljanja, njihovi razgovori tekli su poput planinskog potoka, žuborili, skretali, usporavali i ubrzavali, kao što bistra voda prati tok.

Posle par meseci znala je o njoj sve što se moglo znati, kao i ona o njoj. Znala je njene tajne, znala je čega se plašila, čega se stidi. Upoznala je.

Sa šest godina usvojio ju je bračni par britanskih diplomata, koji je par godina kasnije, kada su došli Rusi, napustio Kabul da bi bio postavljen u Evropi. Prvo Pariz, a zatim Beograd. Studirala je književnost i filologiju istovremeno. Zbog zemlje u kojoj se nalazila, izabrala je Slavistiku. Čitala joj je, ponekad, kratke priče i pesme koje joj je prevodila. Kada su Amerikanci zbacili Talibane, njeni roditelji ponovo su dobili postavljenje u Avganistanu.

Postojalo je nešto zbog čega se plašila. Ona je bila od Hazara, slugu, i to Šiit. Njen otac bio je Paštun, Sunit. U njenom narodu Hazari su bili sluge. Talibani su ih maltene istrebili. Ni njen otac nije imao visoko misljenje o njima, mada mu je jedna hazarska porodica služila kao služinčad već više decenija.

Lara je odrastala sa roditeljima druge vere i jedva bi se mogla nazvati Muslimankom. Nije joj to smetalo. Kao ni njoj njeno Verovanje. Poštovala je i nju, i ono u šta veruje.

Razgovori bi potrajali verovatno ko zna koliko dugo, da otac jedne noći nije ušao u sobu. Ostala je da stoji, ukopana, kao srna pod svetlosti farova, sa slušalicom na uhu, posmatrajući kako njenom Babi navire crvena boja u lice.


-o-


Nedelju dana nije joj dozvoljeno da izađe iz sobe. Voda, hleb, molitva.

Molila se Alahu, Pravednome, iz dana u dan, iz sata u sat, želeći samo jedno – da joj vrati Laru. Prvi put u životu saznala je šta je samoća. Istinska, prava samoća. Kada ti neko odjednom oduzme nešto što ti je značilo najviše na svetu. Odjednom se našla iščupana, gola na vetrometini, ne znajući ni gde će ni kud će, šibana groznicom želje i nedostajanja. Kao ptić izbačen iz gnezda.

Nedostajala joj je.

Nedostajala.

Nedostajala.

Tukli su je svaki dan...
Tecite, suze moje, pomisli.


-o-

Vukla se po kući kao duh. Tek prikaza nekdašnje devojke u cvatu.

Videla je uplašene poglede na licima svojih ukućana, njenog brata i sestara, videla je strah u očima svoje majke, tugu koju je delila sa njom, a koju nije smela priznati i pred ocem podeliti sa svojom kćeri.

Lice joj je posivelo. Sa njega je nestala radost i živost. Nešto u njoj je umiralo sa svakim sledećim trenom. Iz dana u dan, iz noći u noć.

Svakoga dana bilo ju je sve manje i manje.

-o-


Tačno mesec dana nakon zadnjeg razgovora, Lara je zakucala na kapiju. Otac joj je naredio da ode u svoju sobu.

Kasnije se nije tačno sećala tih trenutaka neizvesnoti. Um joj je bio u potpunom haosu. Nada, strah, neizvesnost, želja... sve to je bilo pomešanu u jednu nerazmrsivu gomilu zbog koje je jedva disala, lica i dlanova priljubljenih uz grubu teksturu drvenih vrata.

Sišla je...

Babo se okrenuo, očiju koje su je naterale da ustukne korak unazad. U njima nije bilo ničeg što je poznavala. U nju je gledao potpuni stranac. U njima su se nalazile samo dve stvari.

Mržnja.

Prezir.

Pljunuo je na pod... Babo je drhtao čitavim telom. Podigao je ruku... Teška je, jako...

„Idi”, procedi on...
„Idi”, ponovi još jednom, otvorenih očiju koje ju nisu videle. Udahnula je, a sa udahom, kao pozadinsku muziku, čula je jecaje svoje majke.

Okrenula se i otišla iz očeve kuće da se više ne vrati u nju. Više ga nikada nije videla.


-o-

Život sa Larom bio je – život. Po prvi put u svome životu svaki dan imao je svoj razlog postojanja, budila se i legala sa osmehom na usnama, radovala bi se, banalne stvari postale su smislene, živela je i uživala u svakom trenutku. Iz dana u dan otkrivala je sebe, otkrivala je nju. Ponekad lako, ponekad teško, rušili su se tabui, nametnute i samonametnute zabrane koje su u nju usađivane čitavog života.
.....................Nedostajale su joj sestre...

-o-

Sreća je potrajala devet meseci.

-o-


Radila je kao prevodilac za vladu. I jedne večeri jednostavno je nije bilo. Večera je već uveliko bila hladna, a nje i dalje nije bilo. Zvala je kancelariju, bez odgovora. Luda od brige, hodala je po sobi, napred-nazad, kao zver u kavezu, da bi u ponoć začula udarce na vratima.

Kao bez duše potrčala je kapiji, zastavši samo na tren, hvatajući se za metalni obruč, da udahne, znajući šta je čeka i pre no što je otvorila.

Ispred kapije stajala su dvojica policajaca sa turbanima na glavama. Pogledavši ih u lica, pre no što su išta stigli da kažu, sa vriskom je pala na kolena.


-o-


Nakon sahrane, dani su joj se sveli na stupor i trenutke lucidnosti, kada bi oživljavala prošlost. Prolazila bi kroz prostranu kuću, kroz sobe i hodnike, tražeći je, tražeći njene seni i tragove. Noću bi prizivala snove da joj je donesu i vrate.

Čekala je da njeno vreme dođe.

Ulicom je trčao, posrćući, bradati mladić, tek zamomčen. Razdrljena košulja bila mu je crvena na ramenu i grudima. Osvrtao se za sobom, saplitao, padao, ustajao ponovo, podižući oblačiće prašine na mestima gde bi se srušio. Dokopao se kapije, skoro provalio kroz nju, da bi par trenutaka kasnije začula kako udara po ulaznim vratima.
...............................................

Podigla je pogled i na vratima videla vojnika sa puškom u rukama. Bez pitanja, vojnik je zakoračio u sobu, udariviši je čizmom po sred lica. Pala je teško na leđa, ispruživši se po podu, osećajući sopstvenu krv u ustima.

„You, go left! Jim and Mike, upstairs! Go now!”. Vojnici su se rastrčali po kući, rušeći i lomeći sve pred sobom.

„Clear!!!”, urlali su, jedan po jedan, provaljujući iz sobe u sobu. Čula je kako nogama razvaljuju vrata.

-o-


Sedokosi je otišao. Ožiljak je okupio ostale vojnike oko sebe, nešto im govorio, pogledavajući prema njoj. Ostali vojnici takođe su je pogledavali, a ono što im je čitala na licima nije joj se dopadalo ni malo.

Jedan od vojnika ode do vrata i zaključa ih. Ostali je okružiše, kao čopor vukova koji opkoljava žrtvu.

„Take off your clothes, bitch!”, viknu Ožiljak. Gledala ga je ne razumevajući šta zahteva od nje. „Are you deaf?”, viknu. „Take off!!!”, razdra se ponovo, pokazujući prstom ka njoj, a zatim se hvatajući za košulju i cimajući je.

Shvatila je šta se od nje traži. „Ne, ne, zamuca, vrteći glavom. Molim vas, ne.”

„Hold her!” naredi Ožiljak, a vojnici je uhvatiše za ruke i podigoše na noge.

...................................................................

-o-


Pred očima bila je Lara . Kao da je gledala i pozivala. Njeno lice nalazilo se tu, tačno ispred nje... Ustala je i otišla na poslednji sprat... Stala je na ivicu...


Ti si moje svetlo i moja tama.

Pokušali su iskopati te

Sa sretnim vidom iz očinjih jama.


I bez očiju Te mojih vidim


Jer Ti si

Moje svetlo

I moja tama.



Suze nisu bile sad tu...
Korisnikov avatar
By Mariška
#2062675
Sretan je ko ume da voli - IV deo





BOŽIĆNI POKLON


Jasna je volela dane pre Božića. Ne toliko svetla, poklone i blagdansko veselje, koliko neki slatki osećaj iščekivanja. Kada je bila dete iščekivala je igračke. Sada se retko kojega Božića dešavalo da dobije nešto što želi, ali osećaj iščekivanja je ostao.

Ingrid je napisala da će biti u gradu samo dva sata. "Putujem i presedam u tvom gradu, imam dva sata između autobusa. Volela bih te videti ako imaš vremena."

Naravno da je imala vremena. Isplatilo bi se odgoditi bilo koji posao zbog Ingrid.

Dva sata sa njom - na autobusnoj stanici i uz kaficu, u centru grada. Jasna je bila istovremeno ushićena i razočarana.

Mnogo puta je zamišljala prvi susret. Zamišljala je da se susreću u nepoznatom gradu, na ogromnom železničkom kolodvoru, provode vikend u hotelu - dugi sati za polagano upoznavanje, predavanje, otkrivanje.

Dva sata u centru grada bila su tako malo u usporedbi s onime o čemu je maštala. Ali, bili su i neočekivano puno.

Stajala je na autobusnoj stanici i čekala međugradski autobus, promatrajući treperava svetla na trgu. Velika jelka na sredini trga bila je okićena crvenim kuglicama, kasno zimsko popodne već je odavno nalikovalo na noć.

Iz autobusa je izašlo puno ljudi. Poželela je da ima više svetla, pokušala je prepoznati ženu koju je vidjela samo na fotografijama.

Gomila putnika okupila se oko vozača koji je otvorio prtljažnik. Jasna je stajala podalje, sa nervozom koja je prerastala u osećaj bespomoćnosti jer nije uspevala prepoznati Ingrid.

"Hej malena, tu sam", čula je prisan, iako potpuno nepoznat glas. Okrenula se i susrela pogled druge žene, osećajući kako se nešto otapa u njoj. Lice joj se bez ikakve svesne kontrole razvuklo u osmeh.

Ingrid je nosila crnu jaknu i svetli šal, nasmejala se i stavila torbu na tlo. Ispružila je ruke i zakoračila prema Jasni. Ona je odgovorila istim pokretom i u sledećem su se trenutku našle u zagrljaju.

Bilo je čudno i predivno, potpuno novo a opet nekako poznato. Ingrid joj je stavila ruke na ramena i malo je odmaknula od sebe. Promatrala ju je neko vreme smešeći se, a onda rekla: "Izgledaš baš kao na slikama."

"I ti isto", odgovorila je Jasna. To je bilo tačno, a opet sasvim pogrešno. Nijedna fotografija nije je mogla pripremiti na način na koji su je gledale ove oči: duboko, dopirući nekamo unutar nje.

Naručile su kafu u obližnjem kafiću. Jasna je pustila svoju kafu da se hladi, jer su joj ruke drhtale.

Razgovarale su o putovanju i ona se trudila koncentrisati na Ingridine reči. Ipak, razmišljala je o tome kako u prostoru oko nje oseća nešto prekrasno i snažno - energiju i toplinu. I kako jako želi ostati u tom prostoru. Gledala je njene ruke kako drže šolju sa kafom i pokreću se u razgovoru, a zatim lice, osmeh i prodoran pogled.

Ingrid je ispružila ruku i prešla kažiprstom lagano preko Jasninih usana. "Sviđa mi se ovo što vidim u tvojim očima", rekla je.

Nasmešila se, ne znajući šta da odgovori.

"Nisi ovako zamišljala naš prvi susret, zar ne?"

Jasna je slegnula ramenima. "Nisam ga nikako zamišljala. Samo sam maštala..."

"Da imam vremena odvela bih te nekamo i učinila ti sve ono o čemu smo pričale, i puno više od toga. Ali dovoljno mi je i ovo da osetim da si moja."

Gledala ju je bez treptanja i Jasna nije bila u stanju odvojiti pogled od njenih očiju. "Hoćeš li mi to sve jednom učiniti?" pitala je tiho.

"Naravno da hoću. Ne mogu ti obećati kada će to biti, ali hoću." Dotaknula je Jasnin obraz, a njezinim telom su prošli trnci.

Kada joj je Ingrid rekla da će polako morati krenuti prema stanici, Jasna se setila da je donijela nešto za nju. Izvadila je paketić iz torbe i pružila ga sramežljivo. "Nisam znala šta da ti kupim, pa sam se odlučila za najjednostavnije. Rekla si da voliš tamnu čolokladu - ova je sa lešnicima..."

Ingrid se nasmešila i uzela čokoladu, milujući usput prstima Jasninu ruku.

"Imam i ja nešto za tebe. Neću ti reći šta je unutra, ne smeš sada otvoriti."

Izvadila je iz torbice mali paketić, umotan u zlatni papir i pružila ga. Bio je težak, iako dovoljno malen da stane na Jasnin dlan. Držala ga je u ruci trenutak, s nekim neobičnim, gotovo fizičkim zadovoljstvom, a onda ga stavila u džep kaputa.

"Moram li čekati do Božića?"

"Ne, ne moraš toliko čekati, možeš ga otvoriti čim ja odem."

Ispred ulaza u autobus Ingrid je stavila dlanove na Jasnine obraze i poljubila je nežno, zatvorenih usana. Jasna joj je stavila ruke oko struka i stisnula šakama tkaninu njezine jakne. Na trenutak joj se učinilo da neće biti u stanju popustiti stisak i pustiti je da ode.

"Napiši mi pismo kada otvoriš poklon", rekla je Ingrid.

"Hoću."

"Vidimo se!"

Kada je autobus otišao stajala je još neko vrijeme nepomična, na osvetljenoj ulici. Stavila je ruke u džepove i desnom šakom obuhvatila mali paketić. Milovala je prstima mala izbočenja na ukrasnom papiru, uživajući u glatkoći, sitnim naborima i rebrastoj pruzi vrpce.

Nije ga želela otvoriti, ne odmah. Doći će vrijeme za to. Za sada, radovalo ju je držati ga u ruci.

Krenula je polako prema stanici lokalnog autobusa. Blagdanska svetla su osvetljavala trg, ispunjavajući ga radosnim treperenjem.





RUŽA BEZ CELOFANA

Slika

Bilo je to drugi put da sam bila pozvana na zabavu u Dubravkinoj kući. Prvi put sam došla sa Anitom, njenom koleginicom s posla, sa kojom sam tada bila u vezi. Dubravku sam onda poznavala samo iz viđenja - sedela sam u ćošku sobe celo veče i izdaleka je pratila pogledom.

Sada, tri meseca kasnije, Anita nije bila pozvana na zabavu. Nije da bi mi to smetalo, veza je bila kratka i površna. Ipak, bilo mi je drago što je nije pozvala.

Ponudila sam da ću joj pomoći oko pripreme hrane, no rekla je da ne treba: "Doći će Marijana, ona radi u poslastičarnici i doneće kolače."

Došla sam u vreme koje mi je rekla, kuća je već bila puna gostiju. Čuo se smeh, zveckanje čaša, tiha muzika. Dubravka je nosila dugu crnu haljinu i belu ogrlicu oko vrata. Pitala sam treba li pomoći, namešila se i odgovorila: "Ne treba, samo se ti zabavi."

Ostavila me je samu i otišla do prve grupice ljudi, čula sam je kako se smeje. Poželela sam i ja krenuti prema toj grupici, ali nisam bila sigurna kako bih se uključila u razgovor. Prišla mi je jedna žena koju sam poznavala iz viđenja. Popričale smo nakratko o sportskom događaju koji je bio aktuelan. "Ja inače ne pratim atletiku," rekla sam, "ali čula sam da je bilo zanimljivo." Nastavila mi je pričati o tome.

Malo kasnije Dubravka je prošla kraj nas i obratila se ženi: "Ana, šta je bilo juče sa onim poslom?"

"Ma bilo je super, bolje nego što sam očekivala. Čak mi se čini da će nam produžiti ugovor..."

Stajala sam zbunjeno nekoliko trenutaka, ne shvatajući zašto me Dubravka nije ni pogledala. Njih dve su nastavile pričati o poslu ne obraćajući pažnju na mene. Počela sam se osećati nelagodno pa sam prišla stolu sa hranom.

Mali sendviči bili su prekrasno aranžirani. Muškarac i žena koji behu upravo napunili tanjire nasmešili su mi se, praveći mesta da prođem. Imala sam osećaj da su me odmerili od glave do pete. U prvi tren sam pomislila na to kako mi stoji odeća koju nosim, a onda sam se zapitala znaju li nešto o meni.

Kada sam se sa napunjenim tanjirom odmaknula od stola, par je bio na drugoj strani sobe i nije obraćao pažnju na mene. No ja sam nastavila razmišljati o tome znaju li ljudi oko nas u kakvoj smo vezi Dubravka i ja. Smatraju li me samo poznanicom, prijateljicom, ili znaju šta smo jedna drugoj. Odnosno, znaju li šta je ona meni – ni ja sama odjednom više nisam bila sigurna šta sam ja njoj.

Ovako, na zabavi na kojoj sam bila samo jedna od gostiju, počelo mi se činiti da joj ne značim ništa više od drugih. U stvari, nisam mogla biti sigurna jesu li neki od muškaraca i žena u sobi nekada bili njeni ljubavnici, ili to još uvek jesu.

Sela sam na kauč i polako jela sendviče. Dubravka je prošla pored mene, ali nije me ni pogledala. Nervoza je počela sve više rasti u meni.

Iznenadilo me je pitanje: "Mogu li sesti?"

Žena je bila lepa i divno obučena. Imala je ugodan osmeh i velike smeđe oči. Svideo mi se način na koji me gledala.

Počeli smo razgovarati o vremenu. Rekla mi je da imam prekrasan osmeh, da je podsećam na devojku u koju je bila zaljubljena. Nasmejala sam se i pitala je šta je bilo s tom devojkom. "Ostavila me je zbog jedne bogatije devojke, ali nisam je nikada zaboravila", rekla je i uzela mi čašu iz ruke. "Vidim da je prazna. Drugu?“

Klimnula sam glavom, ustala je sa dve čaše u ruci, a ja sam pogledala prema Dubravki. Stajala je u društvu, okrenuta tako da sam joj lice videla iz profila. Nisam mogla biti sigurna vidi li da je gledam. Smejala se nečemu što je pričala žena pored nje, a onda joj stavila ruku na rame, zadržavajući je tamo.

Moja prijateljica, he, vratila se i pružila mi vino. "Jesam li u pravu kada kažem da niko ovde nema sreću biti vaša?" pitala je.

Nasmejala sam se, nadajući se da će misliti da glumim neugodu koja se videla na meni. Zapitala sam se na trenutak je li u pravu, a onda odgovorila: "A šta biste vi napravili kada bih vam rekla da je to istina?"
"Odmah bih vas pokušala nagovoriti da odete sa mnom na kafu, i to već sutra. I dala bih vam broj mobilnog."

Nasmejala sam se i rekla da mi se sviđa odgovor. "Znaš šta", nastavila je. "Neću pitati jesi li slobodna, ali ću ti dati moj broj, pa možeš kasnije odlučiti želiš li sa mnom na kafu."

Izvadila sam mobilni i pustila je da mi izdiktira broj. Ovog puta sam bila sigurna da me je Dubravka videla. "Javiću se", rekla sam glasno, a zatim ustala i otišla na drugi kraj sobe.

Stajala sam kraj poslužavnika sa kolačima, sa novom čašom vina u ruci, kada sam začula Dubravkin glas: "Kako si, je li sve u redu?"

Poželela sam joj reći da se osećam vrlo loše, da sam ljubomorna na druge goste, da me postaje strah da joj nije uopšte stalo do mene. I da bih jako želela da priča sa mnom. No nešto iznutra, u meni, stisnulo se ispunjeno ljutnjom i prkosom.

"Dobro sam, naravno. Baš su ukusni ovi kolači." rekla sam.

Klimnula je glavom i otišla. Gledala sam je kako seda na kauč pored nekoliko ljudi koji su je srdačno dočekali.

Poželela sam učiniti nešto da bih privukla njenu pažnju. Vrisnuti, baciti čašu u zid, baciti se na kolena pred njom pred svim gostima. Na trenutak sam se zabavljala zamišljajući što bi se desilo da to učinim. Ljutnja se skupila u meni, divljajući u mojoj krvi zajedno s alkoholom na koga nisam bila navikla. Stavila sam ruku na stoljnjak i pomakla je samo malo - tek toliko koliko je bilo potrebno da tanjir sa kolačima, koji je ionako stajao na rubu, padne na pod.

Teški stakleni tanjir ostao je nerazbijen ležati na tepihu, nakon što se začuo mukli zvuk. Kolači su se rasuli po podu. Podigla sam tanjir, sa osećajem da sam na rubu nečega.

Kada sam podigla glavu Dubravka je stajala pored mene, gledajući me bez reči.

"Ispričavam se na nespretnosti", rekla sam. "Najbolje da odem kući."

"Čekaj, idem sa tobom." rekla je.

***

Pretpostavila sam da će me izgrditi zbog ponašanja. Znala sam da je ljuta i odjednom osetila strah. No prkos je ipak bio jači, i odlučila sam da ću na bilo kakav prekor odgovoriti sa "Baš me briga!" Pogledom sam počela tražiti moj kaput...

No ona me nije ni pogledala, prišla je vratima na zidu desno od ulaza, otključala ih i otvorila, paleći svetlo unutra.

"Dođi", rekla je držeći vrata otvorena.

Pokušavala sam shvatiti šta planira, ali s njenog lica nisam mogla ništa pročitati. Shvatila sam da nisam u stanju reći "ne" i da bih pristala na sve samo da se ne ljuti na mene i da budem s njom.

Prišla sam bliže i kroz otvorena vrata videla drvene stepenice prema dole, te još jedna vrata na dnu. Znala sam šta je tamo – iako nisam nikada bila u toj prostoriji. Nešto me je stegnulo u trbuhu, strah i želja istovremeno.

Sišla je za mnom, čula sam kako iznutra zatvara vrata. Soba je izgledala sasvim uobičajeno, parketi na podu i ormari postavljeni uza zid. Nisam stigla dobro pogledati uokolo jer je Dubravka stajala kraj mene. "Svuci se", rekla je.

Ruke su mi se počele tresti, jedva sam bila u stanju otkopčati košulju. Stavila sam odeću preko stolice i pogledala je upitno. Pokušala sam postaviti pitanje i započela: "Šta...", ali me je prekinula sa "Ćuti! I stani ovamo!"

Stala sam na mesto koje mi se pokazala, gledajući je u lice. Videla sam hladnoću, udaljenost, nisam mogla otkriti o čemu razmišlja. Osećala sam paniku kako raste u meni. Ipak, nisam se pokušala odupreti kada mi je uzela ruke... hehe itd. ..................

Sledeće što sam osetila bila je tkanina preko mojih očiju. Zažmurila sam refleksno, a trenutak kasnije nisam mogla videti niti trag svetlosti.

Čula sam njene korake kako se udaljavaju, zatvaranje vrata, korake prema gore uz stepenice i zatim tišinu.
Bilo je hladno, osećala sam kako mi se hladnoća i tama uvlače pod kožu.

Ljutnja i prkos su se ponovno vratili, puno snažniji nego pre. Nije bilo mogućnosti da ih izrazim i osetila sam se vrlo bespomoćno. Postalo mi je žao što nisam otišla kući, što sam joj dopustila da me veže i ostavi u ovako neudobnom i ponižavajućem položaju.

Pitanje koje me je već u nekoliko navrata mučilo u poslednja dva mjeseca, vratilo se u svom najgorem obliku. Zapitala sam se što meni ovo treba, zašto dopuštam toj ženi da mi ovo radi. Zašto dopuštam samoj sebi takvu vezu, takve osećaje, zašto sam uopšte bila tako silno ljubomorna večeras.

Obećala sam samoj sebi da ću reći Dubravki - kada se vrati - da je mrzim i da želim da me odveže i pusti da odem, da se više ne želim vratiti.

No vrijeme je polako topilo moj bes i bilo mi je pomalo žao što nestaje, jer je bilo lakše biti ljuta nego biti uplašena. Telo me je počelo boleti, drhtala sam od straha i zime. Osluškivala sam zvukove s etaže iznad mene – nisam puno mogla čuti, samo daleko odzvanjanje glasova, nagoveštaj koraka po podu hodnika. Počela sam, bez vlastite volje, zamišljati Dubravku kako se vraća i grli me, shvatila sam da želim njezin dodir i da opet želim da se ne ljuti na mene.

Prevrtala sam u glavi sve događaje sa zabave i stigla do trenutka kada me je pitala je li sve u redu. Pitala sam se je li očekivala da joj priznam da sam ljubomorna, "Molim te, budi malo sa mnom..." Ili je u stvari htela videti hoću li joj to priznati.

Pokušala sam zamisliti šta bi se dogodilo da sam bila iskrena, ili da sam se uspela bolje kontrolisati do kraja večeri. "Volela bih da mi posvetiš više pažnje, ali dobro sam, naći ću sebi društvo..." Shvatila sam da me je uspela izazvati. Nisam bila sigurna je li to bila neka vrsta testa na kome sam uspela pasti, ili nešto drugo. U svakom slučaju, znala sam da sam je razočarala.


U trenutku kada sam počela očajnički snažno želeti da se Dubravka vrati, čula sam korake i otvaranje vrata.
Prvo me poljubila... jedva sam izdržala da ćutim...........................................................................

Ponekad smo se u mom rodnom gradiću, kao deca, takmičili u ronjenju. Prvi takmičar preplivao bi ispod površine onoliko koliko bi mogao izdržati, a onda bi izronio i ostao na mestu. Drugi takmičar bi imao zadatak roniti prema prvome i pokušati nastaviti još malo, dovoljno da bude pobednik.

Uvek bi bilo neizmerno teže biti onaj prvi – zato što prvi ne zna koliko dugo treba roniti. Probija se napred kroz vodu, pluća i mišići ga bole, ali sve što vidi je plavozelena voda. Pritisak postaje neizdrživ, ali on pokušava roniti još malo, zamahnuti rukama još barem jednom, dva puta, tri puta... Nadajući se da će biti dovoljno.

....................Počela je grubo...

U trenutku kada sam počela šaptati "Molim te, molim te..." čitavo telo mi je gorelo i činilo mi se da sam, iznutra i izvana, razlomljena na komadiće.

Kada mi je skinula povez, pitala sam se šta treba izdržati da zaslužim da me zagrli i kaže mi da je sve u redu.

"Idi gore i istuširaj se", čula sam je kako govori. Pogledala sam prema odeći koja je stajala na stolici, žmirkajući na jakom svetlu. Soba se vrtela oko mene, svaki pokret je boleo. Gledala me je nekoliko trenutaka, promatrajući kako ustajem s poda, a zatim krenula uz stepenice natrag prema sobi u kojoj su još bili gosti.

Ostala sam nepomična dok se bol nije smanjila, a onda sam se obukla. Pitala sam se zašto mi je rekla da se istuširam, kada ću ionako morati otići kući. Iako sam bila sva znojava, činilo mi se jednostavnijim da se obučem i odem ravno do mog automobila koji je bio parkiran u dvorištu.

Osećala sam se previše slomljeno da bih razmišljala o mogućnosti da ne poslušam.

Ostala sam dugo pod tušem, dok se nisam potpuno smirila. Zaključila sam da me je Dubravka poslala da se istuširam upravo zato da se smirim.

Zatvorila sam vodu, pronašla peškir i polako se obrisala...


Obukla sam se i sišla u prizemlje, pitajući se očekuje li Dubravka da jednostavno odem ili da joj se javim pre toga. Želela sam je videti, iako sam se bojala šta ću videti na njenom licu.

Srela sam je na ulazu, upravo je ispratila jednog od posljednjih gostiju. Iz dnevne sobe se još čuo tihi žamor.

"Gde ćeš ti?" rekla je. "Vrati se gore u sobu."

Vratila sam se trčeći prema gore po stepenicama, u paničnom naletu radosti. Ušla sam u sobu i stala nasred poda, zbunjena.

Uvek do sada, kada bi me poslala da je čekam – rekla bi mi da sednem i pronađem nešto za čitanje ili da je čekam, a ona će odmah doći... Sada mi nije rekla ništa i osjetila sam se zbunjenom, nisam znala šta da učinim.

Više od toga što nisam znala šta da učinim, zbunjivalo me je to što nisam mogla pogoditi što će se desiti kada ona dođe gore – je li još ljuta na mene ili je kazna završena.

Odlučila sam sesti na pod u odeći i čekati je da dođe. Čula sam glasove, zvuk paljenja automobila. U kući više nije bilo gostiju, ali Dubravka nije dolazila. Sedela sam naslonjena na zid. Ljutnja i prkos počeli su se polako vraćati.

Ipak, kada je konačno ušla u sobu, snažno sam poželela da mi se nasmeši.

Prošla je pored mene, gledajući me razočaranim pogledom i otišla u kupatilo...
No nešto se podiglo u meni kao plima, ustala sam sa poda i otišla za njom...

Skidala je šminku pred ogledalom, nije se morala okrenuti da mi vidi lice.

"Nemam pojma šta želiš od mene! Nisi mi ništa rekla, a sad si razočarana sa mnom – hoću da mi kažeš zašto mi to radiš. Koja je svhra svega ovoga danas, i na zabavi i sada..."

Počela sam glasno, gotovo vičući. No ljutnja se brzo istopila pred njenim smirenim pogledom. Rekla sam tiho, gotovo plačnim glasom: "Molim te reci mi šta da radim."

Dovršila je skidanje šminke, zatim se okrenula i izašla. Uzela je moju torbicu, koja je ležala na podu, izvadila ključeve od auta i pružila mi. Još uvek držeći moje ključeve u ruci, dohvatila je telefon i nazvala taksi službu.

"Taksi će biti dole za 5 minuta. Nećeš voziti kući jer si pila večeras. Sutra ujutro dođi po ključeve i auto."

Ljutnja je bubrila u meni celim putem kući, a kada sam izašla iz taksija jedva sam se suzdržala da ne zalupim vratima. Ušla sam u zgradu i počela se penjati stepenicama.

Najednom sam stala, iznenađena onime što sam u tom trenutku shvatila.

"Kakva sam ja glupača", pomislila sam. "Trebala sam, ako već ne na zabavi, onda tamo u kupatilu - reći što osećam. Reći da sam bila ljubomorna, da me je bilo strah da joj nije bilo stalo, a ne tražiti objašnjenja! Nisam trebala skinuti odeću, nego..."

***

Sljedećeg dana sam otišla u cvećarnicu u centru grada, jednu od retkih koje su radile nedeljom. Kupila sam jednu tamno crvenu ružu. Prodavačica me pitala u kakav papir da je zamota. Rekla sam da ne želim ni papir ni mašnu.

"Dajte da vam je barem stavim u celofan", rekla je. "Nije baš uobičajeno ovako poklanjati cveće, ovako golo."

Uverila sam je da ne želim ni celofan.

Pozvonila sam na Dubravkina vrata s ružom u ruci. Otvorila mi je i pozvala me unutra.

"Bila sam jako ljubomorna sinoć. Želela sam tvoju pažnju i ponašala se glupo zbog toga. Počela sam se bojati da ti nije stalo do mene", rekla sam. Pružila sam joj cvet i pokušala u njenim očima pročitati ljuti li se još na mene, ali nisam mogla biti sigurna.

"Dođi, baš se spremam skuvati kafu."

Otišle smo u kuhinju, stavila je vodu da se greje, a ja sam izvadila šoljice. "Donesi onu usku vazu iz sobe", rekla mi je.

Vratila sam se sa vazom u ruci, a ona me je pitala: "Ima li ova ruža neko simboličko značenje?"

Klimnula sam glavom. "Ima. Cveće se obično poklanja u celofanu i sa mašnom, isto kao i ljudi."

Nasmešila se. Uzela je vazu iz mojih ruku, napunila je vodom i stavila cvet unutra. Nakon toga je stavila vazu nasred stola i zagrlila me.








TAKO SLATKO


Mislim... Šta li misliš, sada, dok te zamišljam kako stojiš sa rukom još uvek na tek spuštenoj slušalici, sa laganim nagoveštajem razočarenja u očima koje nisi uspela sasvim ukloniti iz glasa dok si mi saopštavala (glasom istreniranim da prenosi hladne i bezlične činjenice) da se večeras, ipak, nećemo videti? Jesam li te uspela ubediti da je u redu i da razumem? Jesam li uspela, iz svog glasa, ukloniti drhtaj čežnje koja me obavija čitav dan? Jesam li uspela sakriti koliko sam želela da obavijem ruke oko tvog vrata i da te udišem, pamtim, i budem srećna tu, u tvom zagrljaju, ispunjena i ostvarena? Sumnjam...

I slatko mi je to, tako slatko, to što skrivamo jedna od druge da znamo da se možemo uzajamno... Slatko mi je dok precrtavam dane u kalendaru do onog dana obeleženog malim, tajnim, samo nama razumljivim znakom. Slatko mi je ovo čekanje koje se produžava, slatko mi je i to što sam zaustavljena u koraku, što sam se, u trenutku tvog poziva, pogledala u ogledalo zadovoljna što sam lepa za tebe, što sam se, trenutak kasnije, zapitala čemu ta slika u ogledalu (dok je tvoj glas milovao moje uho saopštavajući mi vest koju nisam želela da čujem), za koga sam se doterivala čitav dan zamišljajući šta ćeš reći kada me budeš videla, da li će ti se dopasti, da li sam pogodila, ponovo pogodila...

Slatko mi je i što sam ti se mazila kroz slušalicu, puštajući da moj glas dopre do tebe... Ne još. Ne večeras... Slatko mi je i što sam uhvatila tvoj uzdah, što sam dobila tvoje – nemaš pojma koliko mi je žao zbog ovoga, ali..., slatko mi je što ti znaš da sam te čekala, i što ja znam da sam te čekala, i što obe znamo da sam te čekala, slatko mi je i tvoje odobravanje kada sam se ljutnula u trenutku i odmah to zaboravila jer si mi čvrsto obećala to sledeće veče do koga precrtavam dane u kalendaru "makar sekire padale"...

Slatko mi je i što me dobijaš tako lako i usputno, i što se ja dajem tako lako i usputno, a ne držiš me čvršće nego što si držala nežnu stabljiku tek procvetalog đurđevka... Slatko mi je što me činiš svesnom tvoje snage svojom nežnošću, i što želim da je pronađem duboko u tebi... Slatko mi je kako nam želje sazrevaju i otvaraju se, polako, lagano, neprimetno, i postaju sve snažnije i veće, rastu i pomaljaju se između stisnutih zuba nepoverenja u same sebe...

Slatko mi je kako te upoznajem svojim reakcijama i kako me otkrivaš svojim, slatko mi je kada se iznenadimo onim što smo otkrile. Slatko mi je...
Slatko mi je da te čekam dok se pitam šta li misliš sada... Tako slatko...




ZAGREBALA SI


Posmatram te dok spavaš. Kradem ti te trenutke u kojima nemaš nikakvu odbranu preda mnom, dok ti se grudi dižu ravnomerno, lice ti je opušteno i mirno, a san ti je ispisan na čelu... Kako je lako ispružiti ruku i prelaziti vrhovima prstiju tik iznad tvoje kože, posmatrati te tada... Tajni znak iscrtan, samo meni vidljiv, sada dok ga iscrtavam, i ostavljen pod tvojom kožom da svrbi i bocka onda kada i ja prestanem da ga se sećam. Tragovi koje ja ostavljam su nevidljivi, nečujni i trajniji od tvojih...

Treba mi svetla, isijavanja toplote tvoga tela dok mirno leži, tako potpuno prepušteno snovima, tako podatno i snažno, bespomoćno... Upijam je pogledom, mislima, pohranjujem je u sećanja. I sada sam ti bliža nego par sati ranije dok si bila zarivena u moje telo, dok si me držala pod sobom, dok si me gledala u oči misleći da vidiš sve, dobijaš sve, dok se izraz trijumfa razlivao tvojim licem, a ja tonula u svoj mrak miljama daleko od tebe...

Došla si sa strahom u očima... Ne brini. Među nama je glad, pomalo divlja, pomalo pripitomljena, olakšana iskustvom, neutoljena na obe strane. Ne moraš smišljati velike reči, meni one nisu potrebne. Potrebna si mi ti. Takva. Strasti koje slamaju otpor razuma, mogućnost da posegnem za tvojom rukom i pronađem mir u njenom stisku, pružena prilika da vidim ženu koja jesam u tvom pogledu, nju, ženu koju sam počela da zaboravljam jer je toliko dugo bila sve drugo – negovateljica, ispovednik, učiteljica, marioneta, utešiteljka... eh toliko toga... povređena sujeta i životni neuspesi za koje se očekivalo da ih otklonim čarobnim štapićem... Pored tebe sam ja ona koja je umorna, ti si ta koja me leči... Nisam ti ja potrebna da te učinim ženom. Ti to već jesi...

Nemo slamanje granica koje ispitujem vrhovima prstiju, oprezno, lagano, izgubljena tvojim dodirom, pronađena tvojim pogledom. Klizim koritom koje si izgradila za mene, još uvek mirna, još uvek lenja kao ravničarska reka, čekajući trenutak kada će to korito postati pretesno za mene, ispunjavam ga, propinjem se, i još mu uvek ne pronalazim ivice. Kao da znaš, bez izgovorene reči, kao da znaš da me ne treba oivičiti...

Dodirujemo se mislima, snovima, željama. Puštaš me da ti priđem sama a privlačiš me osmesima, zagrljajima, čeličnom voljom da ne sklopiš šaku onda kada ti se sklupčam na dlan.

.......

Izazivam te da postupiš jednako kao i svi ostali, dok tražim razlog da ti se nasmejem u lice pokazujući ti kako te poznajem jer je dovoljno da te uporedim. A osećam da treba da spustim pogled, da treba da zaćutim i samo osetim u sebi da je moja predaja laka, prirodna i iskrena, neodglumljena, da sve ovo nije tek čarobna igra kojoj znam kraj i pre nego što je počela. Zabavna, očaravajuća, zahtevna, ali ipak samo igra. Crni ples. Da ovaj put nisam jača, da se ovaj put neću samo igrati, završavajući sve čistim rezom, pustivši te, prethodno, da se sama zakopaš...

Kao vlažni trag na koži, kao dodir hladnog čelika, kao vrelina iznenadnog bola, misao koja reže, parališe i istovremeno oslobađa zaslepljujući spektar boja neslućene slobode, iščišćene od sterilnosti pojmova dostupnih onima koji je nisu osetili. Misao o tome da sve ovo nije samo igra. Ne više. Zagrebala sam suviše duboko, tražeći više, želeći više, preumorna od istih slika, istih ograda, istih strahova o koje sam se saplitala godinama, pokušavajući da stignem na mesto koje sam želela da otkrijem, dotaknem, oslobodim u drugima, tražeći, uvek, samo odgovor na sebe samu. Zagrebala naglo, bez najave, bez strpljenja da čekam danima, mesecima, godinama, da se odgovor sam pojavi, bez želje da se još jednom okrenem i odem pronašavši samo manje ili više vešto skrivanu prazninu za koju se očekivalo da je ja ispunim. Zagrebala žudno, bez zadrške, bez straha od onoga što ću pronaći. Bez očekivanja... Dovoljno zaslepljena vlastitom potragom da ne primetim da si, mnogo pre nego što sam ja načinila prvi pokret, ti zagrebala po meni...

Prvi put kada si zaspala pored mene, pre mene, mirno, prepuštajući se snovima bez treptaja oka pred san, bez potrebe da pokušaš da zadržiš kontrolu nad sobom, nad situacijom, nada mnom... Misao. Utešna kao uspavanka, kao miris lipe, kao lagani ritam kiše, kao poljubac za laku noć, kao... Užasavajuća kao ponor kome se ne nazire dno, kao pregaženi san, kao gorak ukus koji ništa ne može ublažiti... Oslobađajuća kao lepet krila plave ptice, kao zrak sunca proboden kroz tmurne oblake, kao nalet mašte koji ruši sve granice mogućeg, kao istina koja se ne odupire tom naletu... Nije igra. Nije samo igra... Zaspala mirno, sigurna u mene, sigurnija čak i od mene same...

Sutra ne postoji, sutra nije važno. Taj trenutak je danas...





TIŠINU,


- Pssst, slušam tišinu.
- Kakva tišina? Jesi ti luda? Dreka napolju, bubnjanje kapi kiše po staklu, koraci u ulazu...
- Ne čujem. Moje uvo je na tvom stomaku. Slušam tišinu.
- Kakva tišina? Zar ne čuješ krv kako juri tebi i srce koje si uplašila svojom blizinom.
- Kucaš mojim ritmom, tečeš poput mene. Zato to i ne mogu čuti.

Samo uz tebe mogu čuti tišinu.





NEDELjNU TIŠINU,


Nedjelja, obična svakodnevna nedelja.
Uvek me nedeljom probudi tišina. Ovaj put i samoća, pomislila je.

Otišla je, uistinu je otišla. Osećala je da se sprema, osećala je njen nemir dok su mirovale. Ništa nije govorila, gledala je i dalje dublje od očiju, smeškala se pokušavajući joj ne izreći koliko joj je lepo. Držala je čvrsto, omotala noge oko nje i dalje onako kako je to činila od prvog dana. A ipak, nešto je visilo u zraku. Neminovnost promene. Znale su to, već je jednom zakucala, pa su je složno prevarile i pokazale joj krivi put. Sada je tekla njenim žilama i više nije bilo uzmaka.

Probudile su se juče ujutro zajedno i bilo joj je sve jasno. Uvek se inače budila peščanih očiju i volela je provoditi još neko vreme... pre definitivnog ustajanja. Sada je sela odmah, uspravnih leđa i okrenula glavu prema njoj. Oči su bile jasne i bistre. Sanjala sam. Sve. Tebe, mene. Sanjala sam vrtuljak. Znaš, onaj s kabinama koji se okreće okomito. U svakoj kabini ti i ja. Bila sam i promatrač i... Odjednom prošla je prazna kabina. Nikoga. U sledećoj si bila samo ti i gledala si me u oči. Ostala sam s ove strane.
Na tren su joj se oči zamutile... Nekom drugom prilikom rekla bi joj, kao da je oblak prošao nebom u ubrzanoj sekvenci. Ćutala je i čekala. Ma koliko bilo jasno, neko je ipak trebao reći.
Vratila je pogled na nju. I ruke.
Volele su se to jutro posebno. Dugo, nežno, gotovo bestrasno, a opet duboko. Zaspala je nakon jer se tada uvek osećala sigurna i smirena. Kada se probudila nije je više bilo.

Juče popodne proteklo je kao i svaka subota. Ona je obično išla prijateljicama, pa koliko god je znala da ovaj puta nije tako, pustila je prividu da je zavarava. I zaspala je čak mirna ignorirajući nepostojanje njenih stvari u kupatilu. I nije sanjala ništa, što joj se činilo kao dobar znak kad je probudila nedeljna tišina.

Sama, sama, sasvim sama, nemam je više, otišla je dalje, svojim putem u kojem nema mesta za mene.
I ona je sama. Jer ja sam na putu na kojem više nema mesta za nju. Ali osećam njenu snagu u meni da idem dalje, nasmešila se suzi koja je kapnula.





SASVIM OBIČNE VEČERI...


Nedostajanje.

Ostala je sama. S laptopom na krilu i čašom višnjevače na terasi. Sunce je zašlo pre sat vremena. Nebo je bilo nežno ljubičastosivo. Na njemu perje belkastih oblaka, činilo se poput crteža na porculanskom tanjiru.
More se namreškalo predosećajući noćnu buru i vetrić ju je ugodno naterao da stavi makar majicu.
Bila je zadovoljna izgledom. Sasvim po njenom ukusu. Mogla je zasukati rukave i početi pisati.
Par prvih reči kapnulo je. Nije bilo teško pisati na zadatu temu. Pogotovo ljubavnu. Takvih reči je imala pregršt, što u glavi što u srcu. Svaki put je slagala drugačije kombinacije i nove priče su se lako rađale. Uvek je išlo brzo kada je atmosfera oko nje bila lepa, kao što je to bilo večeras. Uspevala bi napisati, sklopiti laptop, i već se srčano predati nečem drugom.

Tema za ovaj mesec bilo je nedostajanje.
O kako lako. Nije niti ona baš odmah srela onu s kojom će podeliti život. A i kada je srela bilo je tu trenutaka razdvojenosti kada joj je strašno nedostajala. Ovo ćemo završiti za pet minuta, pomislila je odvažno, već s mislima na seriji koja počinje u devet.

Podigla je pogled samo da proveri boju neba i ugledala ... hej, niko joj nije rekao da zvezde mogu padati i dok je nebo ovako svetlo, pa je ni ne prepoznaš. Ali padala je tako sporo da je mogla prevladati iznenađenje i realno odlučiti da to ipak nije srušeni avion. Padala je ispred nje, na čistom komadu neba boje suve lavande, mala srebrno bela tačka koju je obasjavalo sunce već utonulo za njene oči.
I same su potekle, nezvane, dok je zaželela, jasno i glasno, da je sada tu kraj nje.

Bila je to kratka priča, upravo ovakva, ni 1600 znakova.
Stigla je popiti još čašu likera pre serije u devet. Koju, sušeći suze od čežnje u jastuku, nije ni pogledala.







SRETAN JE KO UME DA VOLI


- Vreme je da pustiš.
- Ne mogu, ne mogu, plakala je.
- To je jedino ispravno. Tako treba biti.
- Ne mogu, ne želim, grčevito je držala.
- Vrlo je jednostavno. Ispruži prst po prst.
- Ali onda će otići.
- Da, tamo gde treba biti.
- Tu treba biti, kraj mene.
- Postaće nesretan ako ostane. Ne ovaj tren, ali uskoro. Puštamo ih tren pre nego osete želju za slobodom. Tako će uvek biti makar malo naši, onoliko koliko je našoj taštini potrebno da polako odumre.

Otvorila je dlan. Komadić svile ravnao je svoja krila. Samo treptaj oka trajala je neverica.

- Pogledaj kako je lep.

- Moj. Moj.

- Da, sada to možeš reći, sada kada ga više ne držiš u ruci.

************************************************
************************************************

- Gledaj, leti okolo naokolo kao da je izgubljen.
Lupa krilima.
Šćućurio se u ćošku i drhti.

- Sada je vreme da ga opet uzmeš u ruke. Došao je po malo nežnosti i po malo sigurnosti.
Samo ispruži dlanove i ne govori ništa. Prepoznaće put kući.

- Gle, ne moram ni skupiti prste, neće odleteti.

- Neće više, jer zna da ga ne želiš sebično zadržati. Zna da ti može doći kad mu treba i da ćeš ga pustiti kad zaželi.

- A kad on meni treba?

- Treba li ti?

- Pa... ne. Volim kad je sretan.

*****************************************
*****************************************

- A šta ako više ne želim da mi dođe?
- A zašto ne bi želela da ti dođe?
- Pa... zato jer mi se ne da biti na istom mestu za svaki slučaj. Zato jer se ne želim igrati leptirima. Zato jer trebam vreme za nešto drugo. Zato jer sam drugačija sada.
- E, onda to prvo reci.
Uvek na kraju možeš reći “ne”.

- A ako se rasplače?

- Onda te još ne voli dovoljno. Onda nema mene da mu pomognem kao ja tebi. Onda… seti se sebe kada... nisi htela pustiti na početku priče.

Slika








ZAUVEK


- Pobedila sam - pogledala ju je ravno u oči, onako kako samo pobednice mogu.
Taj trenutak nadmoći se činio dovoljnim da bude srećna ceo život.

Izdržala je pogled trudeći se da joj brada ne zadrhti. Znala je da treba znati i izgubiti da bi se pobedilo. Jednom je već bila pobednica, a tek je sada, u drugoj ulozi, razmišljala, je li zaista bila?

- Jesi, s pravom - dostojanstveno joj je odgovorila, samo jedan kratki trenutak pomislivši da joj možda kaže da u ovoj igri nema pobede i nema gubitka. Znala je da ne bi shvatila.

- Prva sam je našla i sad je moje - morala je još nepotrebno dodati.

Igra traženja svakog leta je privlačila devojke. Prošle godine blago je ona našla. Škrinju u koju je svaka stavila za nju najvredniji komad. Bilo je školjki, kamenčića, pesama i citata, jeftinih komada nakita, i još koječega. Najveće blago bilo je Njeno pismo. Najlepša devojka leta. Dobivši blago dobila je i Nju i bila je samo njena do sledeće sezone. Dovoljno dugo da inertni um pomisli - zauvek.

Ove godine ju je pretekla. Uporna, neumorna, gazila je sve samo da se prva domogne škrinje. U jednom trenu, kad joj je preprečila put, čak ju je i pustila. Nije se htela tako boriti. Nije bilo čari. Na silu se puno toga može. Samo je kratkotrajno. I ima posledice.
Sa veseljem je gledala sitnice koje su se šarenile. I sa posebnom radošću su joj drhtale ruke dok je otvarala njeno pismo. Bila je njena, makar ovu noć...
Pustila ju je da uživa u svojoj pobedi i polako, natraške, krenula u mrak.

U prolazu samo, Njena ruka ju je ovlaš dodirnula po ruci i šapnula: Ipak sam tvoja.

- Ma daj, to je samo igra - odgovorila joj je, ne znajući da li sa žaljenjem ili sa veseljem.
Korisnikov avatar
By Mariška
#2062676
Sretan je ko ume da voli - V deo





SUNCE


- Mislim da imam sve.
- I šta sad, sad možeš nestati?
- Ne, tek sada počinjem živeti.
- Kakav će to biti život bez želja? Dosadiće ti.
- Nije li najveća želja biti srećna?
- Pa... zapravo da.
- I... ako sada znam da sam srećna, znači nestajem?
- Ne, ali onda želiš nešto drugo.
- Npr.?
- Pa zdravlje, bogatstvo, prijatelje...
- A kako sreća može biti bez toga? Sreća je povezana sa svime.
- Dobro onda slobodu. Ljubav?
- Baš si budalica. Je li bi ti mogla biti sretna da ne voliš? I da nisi slobodna?
- Ne bih. I šta sad - upitala je sa strahom da ne nestane.
- Sada mogu davati.





SUSRET


- Kako mogu otići kada nikad nisam ni došla?
- Kako nisi? Pa tu si?!
- Ma daj, nemoj mi reći da nakon silnih godina nisi shvatila.
- Šta?
- Pa da sam uvek tu, samo me pre nisi videla.
- Hm, misliš li da smo svi uvek tu?
- Da, mislim da smo svi poput planeta, satelita, sazvežđa. Idemo svojim putanjama, ali jednostavno se ne vidimo. Nisu nam oči uvek okrenute u istom smeru.
- Ne odlazimo? Ne dolazimo?
- Ne. Samo jesmo.
- Znači, zavisi o drugome hoće li nas videti.
- Da, ali pazi, niti ja tebe nisam pre videla, iako si šetala mojim vidokrugom.
- Znači ipak poklapanje.
- Da, sretno je poklopila jednim poljupcem.







SAMSARA


Slika

"Ja se sećam kako sam se rodila!" tvrdila je devojčica. Stajala je na drvenoj klupi, laktovima naslonjena na sto, a male ruke su joj bile umrljane testom.
"Nađa dušo, ti se sećaš onoga šta ti je tata pričao", odgovorila je kuvarica. Nađa je odmahnula glavom. „Nije mi tata pričao.“ Onda je pokazala prstom na gotove kolače: „Ovde treba dodati cimeta, i još malo maslaca, da bude mekše.“
Mala Nađa, kneževa jedinica, često je svojim izjavama iznenađivala odrasle. Pogledala bi oca u oči i ozbiljno rekla: "Moja mama je znala da će umreti kada me rodi, zato me nije želela." Knez nije znao šta da odgovori detetu i pravio bi se da je nije čuo. S druge strane, devojčica je radije vreme provodila sa slugama nego sa strogim i distanciranim ocem.
Nađina majka došla je iz grada dve godine pre njenog rođenja. Nije nikome htela reći zašto je došla u kneževinu, niti uopšte išta o sebi - osim da dolazi iz grada. Ta njena tajnovitost privukla je mladog kneza. Brzo se zaljubio u zagonetnu devojku tamne kose koja se zaposlila u pekari, te joj se počeo udvarati.
Na sredini levog dlana imala je ožiljak od opekotine. Jednom je knez uzeo njenu ruku u svoju i prešao prstima preko dlana. Crvene linije bile su zastrašujuće."Ko ti je to učinio?" upitao je.
"Ne želim pričati o tome. Ali ne brinite, više uopšte ne boli." Devojka ga je smireno gledala u oči i lagano povukla ruku. Knez je u njenim očima prepoznao duboku tugu...
Zaprosio ju je, ali devojka ga je odbila. Ispričala je knezu kako je jednom jako volela nekoga i kako nije u stanju ponovo voleti. "Vi zaslužujete ženu koja će biti zaljubljena u vas", rekla je.
"Ali ja želim tebe. Reci mi, postoji li mogućnost da ponovno pronađeš tu izgubljenu ljubav?"
"Ne, nikada", rekla je devojka tiho.
"Onda je ionako bolje da se udaš za mene. Nećeš biti sama i ništa ti neće nedostajati. Imaćemo decu i biti sretni." Rekla mu je da se ne želi udati i imati decu.
Knez nije odustajao - posećivao ju je svakog dana, donosio joj poklone i obećavao bogatstvo. Ona bi se samo tužno nasmešila i tiho rekla da ne želi biti njegova žena. No mladi knez je bio navikao da uvek dobije ono što želi. Jednom joj je rekao: "Znaš, ako ne pristaneš mogao bih reći meštanima da si prognana iz grada zbog krađe. I zamoliti ih da ti daju samo najteže poslove i da te ne puštaju izvan granica. Ili nešto mnogo gore. Puno je bolje za tebe da pristaneš."
Nađina majka nije imala snage za borbu ili beg. Pristala je i venčanje je proslavljeno uz veliku svečanost. Nadala se da neće zatrudneti, ali pola godine nakon venčanja počela je osećati dete u utrobi.
Nađa je znala šta je njena majka osećala u to vreme, iako joj je to bilo nerazumljivo. Znala je da je osećala izmešanu radost i strah, proživljavala optimistična razdoblja u kojima je verovala da se njeni strahovi neće ostvariti. I razdoblja paralizirajućeg straha, koji joj nije dao disati.
Jednom je rekla svom mužu da će umreti kada rodi dete. "Gluposti", odgovorio je. "Ima dobrih lekara ovde, neću dopustiti da ti se išta dogodi."
Iako je bila zdrava, u zadnjim mesecima trudnoće počela je bivati sve slabija. Lekovi za jačanje nisu pomagali. Dete je raslo, ali njegova majka je postajala sve bleđa i nemoćnija. Poslednje što je videla bilo je lice svoje devojčice. Detešce koje su joj stavili u naručje bilo je zdravo i snažno, a velike oči na malom crvenom licu, naboranom od poroda, promatrale su je nežno.
"Ne možeš se sećati svoje majke, male bebe se ne sećaju ničega", rekli su odrasli...
"Ne sećam se kako je ona izgledala", odgovorila je. "Sećam se kako sam ja izgledala kada sam se rodila."
Sećala se još mnogih stvari koje nije mogla razumeti... Učila je vrlo brzo, mnoge stvari bi zapamtila i razumela tako brzo da bi zadivila učitelje. Kad je napunila deset godina, na njenom dlanu se počeo pojavljivati neobičan trag. Dadilja je prvo pomislila da je pala i udarila se, pa joj je na ruku stavila lekovite trave i omotala je zavojem. No nakon nekog vremena su se crvene linije povećale, umesto da se smanje. Dadilja je pozvala kneza i on je uzeo mali dlan u svoju ruku.
"Nisam pala, tata. I ne boli me uopšte", rekla je devojčica. Knez je prstima prešao preko linija i prepoznao tragove... otiska leptira.
Kako su linije na dlanu postajale izražajnije, u Nađinoj glavi bilo je sve više čudnih maštanja... Počela je sanjati ženu svetle kose, u zlatnožutoj haljinii. Bila je lepa, ali njezin ju je lik silno uznemiravao. Nakon što bi se probudila, njena slika ne bi joj izbledela iz misli, kao što se inače događa sa snovima...
Ni dadilja, ni učitelji, ni otac, nisu joj uspevali pomoći. Govorili su joj da mora razlikovati snove i maštanja od stvarnosti. Počela se osamljivati, odlaziti u duge šetnje kroz šumu i preko reke. Kada bi bila dalje od kneževskog dvorca, u nekom nepoznatom delu šume, neželjena sećanja su postajala ređa i osećala se mirnije.
Jednom je pitala oca: "Zašto si prisilio majku da se uda za tebe? Bilo bi puno bolje da si je ostavio na miru!" Knez je od tada sve češće izbegavao devojčicu.
***
Kada je Nađi bilo četrnaest godina, u goste je došla njena tetka. Nepozvana se pojavila pred knezom i rekla: "Htela bih upoznati svoju nećakinju."
"Nisam znao da je Nađina majka imala sestru?"
"Ja sam tek nedavno saznala da je ona rodila devojčicu. Bilo bi vreme da se upoznamo."
Knez je ispričao da je devojčica izvan poseda, na jednom od svojih lutanja. I da je čudna, da ne razlikuje maštanja od stvarnosti.
"Sva deca u njenim godinama su malo čudna", odgovorila je žena. "Volela bih je povesti sa sobom na put, a zatim u grad na školovanje, ako dopuštate."
Knez se složio. Priznao je da Nađa nije izrasla u ćerku kakvu je priželjkivao.
..........
"Ja sam sestra tvoje mame", rekla je žena. Nađa je klimnula glavom. "Teta Doriana", rekla je.
Nađa je rado pošla na put sa svojom tetom. Tri godine su putovale po svetu, obilazile gradove i znamenitosti. Otišle su brodom na drugi kontinent, putovale kočijom preko velikog prostranstva. "Želim da upoznaš svet, vidiš nove krajeve", rekla je Doriana.

Jednom su stigli u grad koji je imao mali kružni trg okružen visokom zgradom u obliku slova "U". U sredini je bilo stablo i kameni sto, okružen skulpturama. Videla je plavu svetlost i gotovo osetila bol u dlanu. Podigla je levu ruku prema licu i zagledala se u otisak leptira. Sećanje je bilo zastrašujuće i plašilo je. Istovremeno, kameno dvorište prizvalo je lik mlade žene svetle kose i širok, prekrasan osmeh...
"Aleksandra!" izgovorila je njeno ime naglas.
Doriana je pogledala sa brigom i razumevanjem. "Vreme je da se vratimo u grad u kome je odrasla tvoja majka."

Nedelju dana nakon što su stigle u grad, teta je povela na ples. Velika dvorana oduševila je prostranošću i ukrasima. Takođe je imala osećaj da je već bila unutra. Obuzelo je svečano, radosno raspoloženje.
Prišla joj je devojka u svetloplavoj haljini sa žutim ukrasima i žutim šnalama u kosi. Nasmejala se i predstavila. "Vidim da si prvi put ovde, dopusti da ti budem partnerica, he, u prvom plesu."
Bila je zbunjena i rekla da nikada nije plesala, ali ona je uzela za ruku i povukla prema sredini sale.
Uplašila se ljudi... Kada se sala popunila plesačima iskrali su se na terasu i provukli između stubova i grmova ruža.
Malo kasnije, devojka se otela iz njenog zagrljaja zadihana, drhteći. "Nemojmo ovde, neko bi nas mogao videti", šapnula je. A onda se nasmejala, sa sjajem u očima.
Nađa je pocrvenila, ne znajući šta da odgovori. Želela joj je reći da nikada do sada nije poljubila devojku, ali nekako nije bila sigurna je li to istina.
Kada su se vratile unutra, dvorana je bila eksplozija svetla, muzike i pokreta. Teta ih je dočekala u delu koji nije bio predviđen za ples, ali je bio ispunjen žamorom i smehom. "Htela bih da nekoga upoznaš", rekla je.
Nađa je stajala zbunjena, još zadihana od poljupca. Čula je kako Manuela nekome govori: "Zdravo mama!"
Još jedan ženski glas dopirao je iza njenog levog ramena: "Nađa, vidim da si već upoznala moju ćerku."
Prvo je osetila paniku, zatim se uplašila da će se raspasti na komadiće. Glas je bio topao i mek, poznat i neizmerno privlačan. Kao u transu, okrenula se u smeru glasa.
Iza nje je stajala žena u tamnocrvenoj haljini sa skupljenom svetlom kosom. Lice joj je bilo duguljasto, s malim nosom i sjajnim, plavim očima. Oko rubova usana i na čelu bile su sitne bore, izgledala je puno starije nego se sećala. Gledala je u njene oči nalazeći poznatu toplinu. Svet se skupio na prostor između te zene i nje.
"Aleksandra!" prošaptala je, nesposobna da kaže išta drugo.
"Ličiš na svoju majku, Nađa. Sećaš li me se?" pitala je žena.
Nađa je klimnula glavom. Nije bila u stanju odvojiti pogled s njenog lica. Ispružila je ruke i zagrlila je lagano, pokretom kojim se grle rođaci i prisni prijatelji. Utonula je u njeno naručje kao da pada u provaliju, slepo, kao noćni leptir u svetlost sveće.
Prekid zagrljaja doneo joj je razočaranje slično fizičkoj boli. "Moramo razgovarati o puno toga. Dođi sutra", rekla je. Onda se obratila Doriani: "Mislim da je bolje da ja sada odem. Imaćemo prilike za razgovor."
Nasmešila se Manueli, a Nađu pozdravila sa "Doviđenja dušo!" Nije bila u stanju odgovoriti.
Kasnije, na putu kući, pitala je tetu: "Ne razumem šta mi se događa?"
"Volela bih da ti Aleksandra objasni. Strpi se do sutra."
Nije zaspala te noći. Sedela je kraj prozora i mislila na Aleksandru.

Ujutro je stajala pred njenim vratima, s laganom vrtoglavicom od neispavanosti i uzbuđenja. Dok je čekala da joj se otvore vrata, shvatila je da je tu već bila mnogo puta. Samo je bršljan na stupovima bio bujniji nego se sećala, a stabla kestena puno viša.
Aleksandra je uvela u dnevnu sobu, sela u fotelju i ponudila joj da sedne nasuprot nje. Umesto da sedne na kauč, kleknula je kraj nje i stavila joj glavu u krilo, brzo i grozničavo. Činilo joj se sasvim prirodno i uobičajeno da to učini. "Tako mi je drago što sam s tobom..."
Osetila je nežnu ruku u svojoj kosi. "Nađa dušo, shvataš li šta ti se događa?"
Nađa je odmahnula glavom, poluzatvorenih očiju, tražeći njene ruke. "Želim te!" šaptala je.
Aleksandra je obuhvatila rukama njenu glavu i prisilila je da je pogleda. "Ovo što osećaš nisu tvoji osećaji. Ni sećanja nisu tvoja. Tvoja majka i ja bile smo ljubavnice a ti nosiš njena sećanja." ...

Aleksandra je odlučno odmahnula glavom.
"Molim te sedi na kauč!"
Ustala je, a u ušima joj je zujalo...
"Onda ću ja pričati, reći ćeš mi čega se sećaš. Tvoja majka i ja smo zajedno provele djetinjstvo. Kada smo odrasle, nisu nas zanimali mladići. Želele smo samo jedna drugu. Sakrivale smo se i otkrivale ljubav i strast u zaključanim sobama i skrivenim kutovima njene i moje roditeljske kuće. Roditelji su mislili da smo samo prijateljice i puštali nas da budemo zajedno. Tvoj deda je želeo da se ona uda za sina jednog uglednog čoveka koji mu je bio prijatelj. Nastavile smo se sastajati i nakon venčanja, nismo mogle jedna bez druge, nije bilo te sile ni pretnje koja bi nas razdvojila."
Nađa je klimala glavom. "Sećam se, njen muž vas je zatekao zajedno, u ovoj kući, gore na spratu." Sećala se mladog čoveka s divljim pogledom, izbezumljenim od besa. I grubog stiska ruke na ramenu, zatim udarca preko lica i okusa krvi u ustima, bola i straha. Ispričala je to Aleksandri a onda zastala, jer je sećanje postajalo nejasno.
"Muž tvoje majke nije hteo javno suđenje koje bi ga osramotilo. Doveo je ljude u crnim haljinama. Odveli su je u malo dvorište iza njihove kuće i vezali za kameni sto. I mene su doveli i prisilili da gledam.
Ljudi u crnom izveli su neki čudan obred, hodajući u krug. Zatim je jedan od njih izrekao presudu, rekavši da je proklinje tako da joj zabranjuje da ima decu. Ako ipak rodi dete, ona će umreti na porodu, a dete će nositi njena sećanja. I prokletstvo će se dalje prenositi, na sve buduće generacije.
Imali su nešto što je ličilo na baklju, samo što je svetlost bila plava. Kada su joj to prislonili na ruku vrištala je od boli."
Nađa je rekla da se toga seća. I da je bol bila gora od bilo čega što je ikada doživela ili zamislila. Sećala se mraka i ležaja u podrumu danima nakon toga, groznice i bolova u ruci.
"Jednom su me sluškinje pustile da je vidim, dok njen muž nije bio kod kuće. Ne bih verovala u prokletstvo da nisam videla ranu. Krvarila je i ruka je natekla, ali je iz ruke izbijala plava svetlost."
Nađa je otvorila svoju levu šaku i pogledala otisak u obliku leptira. Zatim je okrenula dlan prema Aleksandri. "Kasnije je svetlost nestala i nije više bolelo."
Aleksandra je klimnula glavom. "Kada se dovoljno oporavila prognali su je iz grada, a ja nisam imala drugog izbora osim da se udam. Pokušavala sam je naći godinama, uz pomoć glasnika i istražitelja. Pre tri godine sam saznala da je umrla, ali da je rodila ćerku. Doriana i ja smo odlučile da je najbolje da te ona potraži i da te na neko vreme odvede dalje od mjesta koja je poznavala tvoja majka."
"Ako se prokletstvo prenosi, onda ni ja ne smem imati decu?"
Aleksandra je klimnula glavom. "Moraćeš pronaći neki drugi smisao života, jer ne možeš imati porodicu."
"Moraš naučiti razlikovati svoje osećaje i one koje si nasledila od majke. Razmišljaj o meni kao o ženi koju si juče upoznala i koja bi ti mogla biti majka."
Nađa je klimnula glavom. Bilo joj je teško razmišljati ali se prisilila. "To znači da vas više neću viđati?"
"Ne, naprotiv. Jako mi je stalo do tebe i volela bih da dolaziš često.“
Na rastanku je poljubila u obraz a ona se jedva suzdržala da ne obavije ruke oko njenog struka. "Zovi me teta Aleksandra", rekla je.
Sada kada je postala svesna da poseduje sećanja dve osobe, pokušavala ih je razdvojiti. Koračala je ulicom i uspomene na tu ulicu razvrstavala u mentalne ladice: ona svežija sećanja, prikupljena u zadnja dva dana bila su njena. Nekoliko šetnji s tetom, jedna kiša, prodavac sladoleda.
Starija sećanja bila su mutna i puno složenija. Devojčica koja drži roditelje za ruku, igračka koja je pala na tlo, sestre, zatim sama s Aleksandrom...
Kada je sljedeći put došla Aleksandri dočekala je u hodniku, sa širokim osmehom.
Pred kraj večeri, kada je hrana bila pospremljena sa stola i kada su sedeli u ležernom razgovoru, učinilo joj se da u Aleksandrinom pogledu prepoznaje nešto drugo. Osmeh, pokret ruku, neke reči koje nisu bile upućene njoj – podsetile su je na devojku duge kose koja je pre mnogo godina sedela za istim stolom.
Bio je sasvim svesna da je to sećanje njene majke. Ipak, te je noći mislila na nju i dugo nije mogla zaspati.
"Biće lakše kada prođe neko vreme", rekla je teta Doriana kada joj je ispričala da ne može prestati misliti na Aleksandru.
Počela se viđati s Manuelom, potajno, jer je znala da im Aleksandra ne bi dozvolila da budu zajedno. Bilo je lepo ljubiti je i držati u naručju. No nakon nekog vremena počela je shvatati da u devojci traži njenu majku, da zamišlja da grli Aleksandru.

Manuela je shvatila nakon nekog vremena. "Ti si zaljubljena u moju majku a ne u mene!" rekla je uvređeno, na rubu suza.
Aleksandra je pozvala u vreme kada Manuela nije bila kod kuće. "Moja ćerka je nesretna, znam da je to zbog tebe. Bolje je da ste prekinuli", rekla joj je.
„Molim te da ne dolaziš, dok ne preboli...“
Nađa je bila ne rubu suza, gledala je Aleksandru mutnim pogledom. "Ja nisam zaljubljena u Manuelu nego u vas", prošaptala je. Kada joj je Aleksandra rekla da je to besmisleno i da mora otići počela je plakati i moliti da je ne otera...
Manuela je došla i lupala na njena vrata, govoreći joj da je voli i da joj oprašta, ali uzalud.
Otvorila je vrata tek nakon nekoliko dana, kada joj je teta rekla da je stigla vest da joj je umro otac.
***
I kod kuće, u kneževini, mislila je na Aleksandru. Kada bi imala slobodnog vremena sedela bi sama na klupi pored reke, na mestu na kome je puno puta sedela njena majka. Razmišljala je o istome o čemu je ona razmišljala: o mladoj ženi svetle kose, o njenom osmehu i poljupcu.
Jednog dana došla je Manuela. Stajala je pred njom raspletene plave kose i umornog pogleda. "Došla sam jer nisam mogla bez tebe", rekla je. "U ove tri godine otkada si otišla nije prošao ni jedan dan a da nisam čeznula za tobom."
"Ne želim te ovde, vrati se kući." rekla je Nađa. No ona je sela na klupu do nje i rekla da ne želi otići.
"Naređujem ti da odeš iz kneževine, odmah sada!" rekla je grubo i krenula prema kući.
Nekoliko dana kasnije našla je kako sedi na klupi. Zagrlila je i rekla: "Pronašla sam načina da se vratim. Nikada neću otići, ne možeš me oterati!"
Istrgla se iz njenog naručja...
Zatvorila se u sobu i pokrila uši dlanovima, da je ne sluša kako vrišti i doziva njeno ime. Plakala je zgrčena na krevetu, ljuljajući se napred-nazad.
Kasnije, kada se već malo smirila i kada je bila sigurna da joj Manuela nije u blizini, neko je kucao na vrata. Jedan od njenih sluga ispričavao se što smeta. "Molim vas nemojte se ljutiti, ali preklinjala nas je da je dovedemo vama."
Ustala je, ispunjena besom, udarila bi slugu da se Manuela nije provukla kroz vrata, dotrčala njoj i bacila joj se oko vrata. Bila je vrela, kao u groznici, i disala ubrzano. Slomila je blizina njenog tela i umesto da je ljutito odgurne od sebe, zagrlila je željno...
Kada je pogledala vlastiti dlan, plavi leptir...


***
Prošlo je dosta vremena...
Mislim na Aleksandru dok stojim kraj prozora škole i promatram mlade ljude na dvorištu. One koji žive samo svoj život misleći da su najljepše stvari upravo one koje se događaju njima. Sretnike, koji svoja sećanja ne mogu ni sa čime uporediti.
Jer najljepša uspomena koju ja nosim, nije uopšte moja.
Mlada žena svetle kose, sa svećom u ruci, smeje mi se i pruža ruku...
I ja tonem u njeno naručje, kao da padam u provaliju, slepo, kao noćni leptir u svetlost sveće...







VAPAJ NESRETNE DUŠE


Bio jednom jedan Kralj koji je imao prekrasnu ćerku kose crvene poput vatre, lica od najfinijeg kineskog porculana, očiju crnjih od tame, a tela tako izvajanog da bi svaki smrtnik koji bi je jednom ugledao zaboravio na svet i sebe i ostao zauvek uz nju... Beše ona toliko lepa da joj se i samo Sunce klanjalo kada bi je dotaklo svojim zracima. Koliko beše lepa toliko više pokvarena beše njena duša. Najveća joj je radost bila šibati jadne zaljubljene duše koje su je pratile sve dok ne bi poput psa cvilele za milost da ih barem pogleda dok im krv rasipa. Zluradi njen smeh odjekivao je dvorcem po cele dane i noći jer od svoje zlobe Princeza nije mogla niti spavati, niti svoje lepe oči zatvoriti, niti vatrenu glavu na jastuk položiti; zloba je terala da divlja i muči svoje bez božjeg odmora.

Dobri Kralj beše očajan. Slao je svoje najbolje Vitezove, najhrabrije muževe da je zaustave, ali avaj, pomoći nije bilo; svaki muž koji bi samo pogledao njene vatrene kose, njene crne oči, isti čas bi nestajao za ovaj svet i priključio se tužnoj povorci. Tražio je Kralj rešenje dugo vremena i davao pola kraljevstva i ruku kćeri svoje i sve što Kraljevi u tim situacijama nude, ali hrabrog muža više ne nađe.

Jedne noći dođe mu u san njegova pokojna žena sva u milosti Božjoj i reče mu: "Predragi mužu, Kralju moj, ne traži spasioca među onima koji pored zdravih očiju ne vide istinu, a pored zdravih ušiju ne čuju reč koja će osloboditi našu kćer", to reče i nestade kao da je nikada nije ni bilo. Kralj se probudi i odmah sazva glasnike da traže onog koji zna čarobnu reč koja će osloboditi Princezu i njegovo kraljevstvo.

Iza sedam gora, sedam mora i sedam planina beše malo selo u kojem beše Mladić bez ikoga svoga, siromašan toliko da mu trava i lišće behu gozba, a voda iz potoka najfinije vino. No, iako tako siromašan u njega je sreća bila potpuna.
Polagano tapkajući dođe do Kralja koji ga uputi Princezi. Koliko već dugo Princeza nije oka sklopila, njen smeh na vrisak sve više počinje da liči, a njene jadne... pate svakim trenom sve jače i jače, jer opaka duša njena svakim trenom sve gore kazne za svoje roblje smišlja. Jednog pored drugog eno ih reda i onda po njima izvodi divlji ples...

Uto dođe i naš Mladić sa štapom. Zastade na tren, pomoli se Bogu i usmeri glavu svoju prema zloj Princezi koja se upravo sprema zapaliti veliku lomaču napaćenih duša. Pogleda Princeza njega, zastade da vidi još jednu dušu kako joj pada, ali avaj. Stoji Mladić kao od stene odvaljen, ni mišić da mu se trzne na licu ozarenome. Stade Princeza, zazove Momče milozvučnim glasom svojim neka klekne... Doziva ga jednom, doziva ga dva puta, doziva tri puta, ali on samo onako stoji i ne miče se. Ne može odoleti Princeza tome čudu pa mu priđe bliže na dohvat ruke, približi baklju licu hrabroga Mladića... na predivnom licu njegovu oči slepe stajaše, a uši njegove zvuka nikada nisu čule! Potekoše suze niz porculansko lice, ugasiše baklju što spremna na lomaču beše, potekoše suze tolike da ugasiše žeđ onih jadnih..., potekoše suze tolike da kameno srce otopiše. Vatrene kose natopljene suzama poput lave prekriše nago telo njeno. Zagrli Princeza Momče naše, poljubi mu ruke snažne i klonu na rukama njegovim. Prisloni Momak lice na grudi njene, shvati da spava, sede u travu i tako je držao sve dok lepe oči ponovo ona ne otvori. Beše ona sada odmorna Božja duša blagog osmeha; možda ne toliko lepa... Imala je onog koji je gledao bez očiju i slušao bez ušiju, onog koji je gledao dušom svojom.

Uze ga zatim za ruke Princeza i odvede u dvor, održaše venčanje o kojem se i danas priča i sretni proživeše sve dane svoje.


"Ako očima vidiš neprijatelja svoga, pogledaj srcem, možda je to zapravo samo nesretna duša koja prijatelja traži. Ako čuješ reči što u propast te vode, začepi uši i osluhni dušom, čućeš vapaj usamljene duše kojoj pomoći treba."







KIŠA IZ NjENIH OČIJU


Postoje neke stvari koje je teško rečima opisati. Postoje reakcije koje nas ostave bez teksta. Ponekad tuđe, ali najčešće naše sopstvene. One nastanu kada nas nešto iz dubine, iz mraka koji postoji u nama, iznenada dotakne. Možda nam ta reakcija prekine rečenicu, možda nam pomeri poredak misli ili vrednosti... ali najjača reakcija koja može nastati kod jedne žene je... suza.

Prva takva suza koju sam pustila, bila je zbog gubitka drage osobe. Ali to nije čudno, jer svima se to dešava. Čak i tada prošao je ceo dan, kao da je sve potpuno normalno. Služila sam drage ljude koji su došli da podele tugu sa mnom i porodicom, sve je bilo normalno. Kada su se razišli, sela sam. Tog momenta, same su krenule niz lice. Tekle su dugo, dugo, dugo... kao da nikada neće stati. Nakon toga, samo su prestale i bilo mi je lakše.

Sećam se suze koja je krenula u noći... bila je to suza brige za jednom dragom osobom. Bile su to suze nemoći, jer ništa nisam mogla učiniti da joj pomognem. Mogla sam se samo moliti da sve bude u redu, da bude sretna i da nevolju prebrodi. I tada su tekle tiho, donoseći olakšanje sa sobom. Stigao je radostan glas, bila je dobro. Osmeh je ozario lice.

Ali ona najteža suza... to je suza zbog ljubavi. Iako se o tome ne govori, često. Otkud da žena pusti suzu? Da, ima nas raznih... Zato kažem žena...
Možda ti se desi da je pustiš kada si sama, kada nikoga nema da je vidi. Tada to i može proći, negde u mraku gde niko ne vidi. Ali ta suza najčešće je iz besa, zbog izneverenih očekivanja i nadanja. Tada sa njom izađu iz čoveka neki bes i... Nakon nekog vremena... sve se stiša. Nastaviš dalje nošena maticom života. Ostaju slike koje, polako ali sigurno, izblede s vremenom.

Sve ove suze mogu da objasnim i shvatim.

Ali ne mogu shvatiti onu koja krene kada vidiš suzu u njenom oku. Ćutiš, tešiš je, biće sve dobro (govoriš ono što znaš da će je utešiti). Nije ti jasno zašto su suze u njenim očima? Nešto je potresa, samo ona zna šta. Kad se oluja u njoj stiša, tek tada osetiš da pogađa tebe. Osetiš prvu kap kako klizi niz lice, topla, silazi lenjo. Za njom kreće druga, pa treća... kao kad kiša počinje da pada. Nije ti jasno šta se dešava sa tobom. Pokušaš se sabrati, koncentrisati. Govoriš samome sebi da to nema smisla. Ništa ne pomaže... one same teku. Kao da imaju sopstvenu volju, ne možeš ih zaustaviti. Ono što može (za nekoga) biti ponižavajuće je to što ona sve to vidi. Vidi tvoje oči i zamućen pogled. Vidi da nemaš kontrole nad sobom. Ali ako vidi da su te suze kiša koja je prešla iz njenih očiju, tek tada možeš reći da je zaista videla.
Kakva će biti njena reakcija? Možda ti kaže prekini, aaa. Ako to pomisli, ta žena te ne voli, jer je slepa na ono što joj tvoje srce govori. Ako ti priđe i usnama ih sa tvog lica pokupi, to je znak da je shvatila, he. Shvatila je da se njena duša ogleda u tvojoj. Shvatila je da vas samo odraz ogledala razdvaja... ogledala koje vas sastavlja.

Svaku sam osetila i nisam se stidila, jer kad mi je bilo teško u životu nikad je nisam pustila. Sve nevolje koje mi donose problemi vezani s razumom mogu podneti. Ali kada srce zadrhti, tu nema nikakvih garancija. Možda ih je tada i bolje pustiti da teku, možda će donijeti olakšanje... makar na trenutak.






GORSKO OKO


Bio bi to običan grad, jedan od onih čije ime naučiš u osnovnoj školi za peticu i već za par meseci ne znaš ni kojoj državi pripada. Da nije imao jezero. Jezero koje je teklo između ulica, doticalo trg, obuhvatalo ga kružno, pojavljivalo se tačkasto na periferiji. Jezero veće od grada, grad rasut po jezeru.
Kada je prvi puta došla mislila je da je to reka. Kretalo se, micalo, bilo je živo. Teklo je neprestano u svim smerovima. Bilo je protivno definiciji i zato je za nju to bila reka. Reka sa izvorom i ušćem u samoj sebi, na površini od nekoliko kilometara.
Ni to nije bilo neobično još uvek. To je bila samo njena vizija, ostali su se privikli.
Na rubu jezera, u starom delu grada bio je kameni kip. Autor je bio nepoznat, u arhivima nisu pronađeni nikakvi podaci, u crkvi nikakvi zapisi. Kamen je već bio šupljikav i odlomljen, a opet čvrst i činilo se da je izrastao sam baš na tom delu. Prikazivao je muškarca. Ništa posebno, malo veći od proseka, uspravnih prsa i jakih ramena, snažnog vrata na kojem su bujale žile i glave okrenute prema jezeru. Oble kamene zenice gledale su u daljinu, a blago talasasta kosa padala je do ramena. Bio je neprikosnoveno lep.
Sam, nezainteresovan, pogleda okrenutog od ljudi stajao je na zemlji, a opet, nije bio deo nje.
Privukao je. A koga nije? Koju ženu nije?
Gledala ga je kao da je u njemu ispunjenje svih snova. Znala ga je mamiti rečima ne bi li okrenuo taj pogled njoj. Znala se vrtiti oko njega ne bi li mu zaustavila oči. Znala se naslanjati na njega sa željom da oseti toplinu ispod kamena. Pričala mu je o neuzvraćenim ljubavima, o muškarcima koji se zasite, o onima koji očekuju, o tome kako ni jedan zapravo nije bio dovoljno snažan da se osloni na njega uvek ni dovoljno mekan da joj pogledom odgovori na sva pitanja.
Ni to još ne bi bilo čudno da je jednog jutra nije probudio neobičan mir u njenom gradu.
Napolju je bilo belo. Svuda je bila gusta magla. Jedna od lepote prelaznog perioda. Odlučila se prošetati. Dan se tek rađao i sivkasto svetlo prodiralo je iz mraka, tek toliko da dobro vidi belinu magle. Znala je napamet put do jezera i nije se plašila da će se izgubiti. Svuda oko nje samo snežna zavesa. Polako je svetlost jutra gurala prema zemlji i zaustavila se na nekoliko centimetara ispod njenog vrata. Hodala je očarano kroz more magle prema njemu. Ugledala ga je kako mu izranjaju prsa, kako nadlaktice... Znala je da mu pripada. Znala je da je čekao ceo svoj život, još dok je bio samo stena. Magla ispod nje se pretvorila u jato ptica. Bile su svuda, hrpa nežnih krila. Osetila je kako je podižu. Ispružila se na njima i pustila da je odnesu. Vodili su je tačno prema njemu. Prvi put bila je iznad i prvi puta bila je sa druge strane njegovih očiju.
Tišina je bila teška tog jutra kada je veliko narandžasto sunce, zlatnije od cele šume lišća tog malog grada, otkrilo njeno telo nasred jezera. Činilo se kao da pluta oko svoje ose. Njegove zenice tog jutra nisu više bile dve jasne kugle usmerene u beskraj. Kapci su se spustili dovoljno da pogled više nije mogao skinuti sa nje.
Sa druge strane jezera poznati autor napravio je kameni kip žene. Pružala je ruke prema njemu dok joj se kosa igrala na vetru.
I tako je postalo lako zapamtiti taj grad. Grad ljubavi koju je razdvajalo i spajalo jezero.
Korisnikov avatar
By Mariška
#2062679
Sretan je ko ume da voli - VI deo





TAMARIS


Jednom, dok sam još bila dete, ubrala sam nekoliko grančica tamarisa. Bilo je rano proljeće i bile su lepe – bez listova ali s nežnim ružičastim cvetovima - ona nijansa ružičaste boje koja se na prvi pogled čini sivom, a tek kad bolje pogledaš prava boja izroni na površinu. Lepo su pristajale uz beli stoljnjak u dnevnoj sobi, no bilo je i drugog cveća pa je ta vaza uskoro dospela na ormar.

Zaboravila sam na grančice i one su dugo stajale u vazi, sve dok voda nije postala gusta i lepljiva, pretvarajući vazu u malu blatnu močvaru. Kada sam izvadila grančice iz vode, pojavili su se mali belkasti korenčići, nalik na konac koji je neko polepio na lepljive stabljike. Bile su ljigave i krhke, kao nečija utroba i kao novorođeni mačići pre nego ih mačka opere lizanjem. Sve što se rađa je lepljivo i bezbojno, i samo naizgled krhko.

Korenčići su bili lepljivi i blatni, nalik na nešto što treba sakriti, kao da se biljka stidi vlastite želje da prestane biti cvet u vazi i postane stablo. Ipak, oduševila me je njezina sposobnost da pusti korenje, da započne samostalan život zaboravljena u ustajaloj vodi. Posadila sam grančice u vrt i one su se polako, godinama, pretvarale u stablo.

Tamaris je izdržljiva biljka. Jednog leta bila sam na otoku na kome nema ničega osim zapuštenog svetionika i kamenja. Nema čak niti trave, stene i kamen izrastaju iz mora i dovoljne su same sebi. Otok je prekriven belim i sivim - usred plavetnila i ispod nemilosrdne sunčeve vreline. Jedina boja koja se izdvaja usred tog kraljevstva kamena je jarkozelena, gotovo fluorescentna krošnja tamarisa. Stari, podivljali grm jedino je što je ostalo od vrta pored svetionika, grčevito čuva svoju vlagu i prkosi zelenilom.

U tom kraju, pored obale, rastu bezbrojni grmovi tamarisa. Neki su brižno oblikovani u stabla a neki pušteni da rastu divlje i u svim smerovima. Svaki put kada vidim tamarisov grm, pogled mi se zaustavi na njegovoj krošnji a misli krenu nesvesnim, vlastitim smerom.

Ne razmišljam o ružičastim cvetovima niti o izdržljivosti mediteranske biljke. Zagledam se u krošnju i pogledom tražim savršenstvo...

.............................................................................................................................


Svet je reduciran na nekoliko oseta. Hladno, toplo, bol. Bez zvuka, bez trajanja i promjene. Trenutak savršenstva.

Početkom proljeća prolistat će prvo ružičastom, a onda zelenom bojom. Ne zna da je za mene postala simbol. Da u njoj vidim moju vlastitu želju koja je izrasla iz ljepljivih, blatnih korenčića i razvila se u stablo koje stoji na suncu.

***

Kada ljudi pogledaju tamaris, verojatno vide samo biljku. Ja vidim vlastita maštanja koja više nisu bledi, blatni korenčići koje treba sakriti. Moja maštanja rastu na stablu. Dobar je osećaj kada najmračniji, dugo skrivan deo tebe, konačno raste na suncu.

Nekada sam verovala da savršene stvari ne postoje u stvarnosti. Ponekad ipak postoje. Ovaj sunčani dan, ruža na mome krilu i ovo stablo iznad mene dokaz su da postoje.


Slika


.............................................................................................................................


Ispred moje kuće raste jedan veliki grm. Jako je narastao ovog proleća, nagnuo se preko ruba vrta. Otežavao je vidljivost kada se s autom izlazilo na cestu, a krošnja mu se proširila nad pločnik tako da je trebalo hodati po cesti kada se prolazilo pored njega.
Smetao je, zaista.

Moji su mi rekli da ga treba poseći, uzeti sekiru i maknuti ga, a na njegovo mesto posaditi nešto manje, kultiviranije, nešto što neće smetati.
Nisam dala grm tamarisa. Zbog prekrasne zelene krošnje i zbog ružičastih cvetića kojima se ukrasi u rano proleće. Ali i zbog simbolike koju ima za mene. I zato što me podseća na jednu ženu koju sam želela, prebolela, ali nisam zaboravila.

I zato nisam uzela sekiru. Uzela sam špagu i škare. Odrezala sam grančice koje su štrčale prema cesti i vezala grane tako da ih špaga povuče prema unutra.
Dok sam to radila pronašla sam simboliku u tom vezivanju i podrezivanju.
To što sam napravila s grmom, radimo li to svi ponekad sa svojim fantazijama, željama, čežnjama? Odbijamo ih poseći, samo ih podrezujemo i odmičemo od prolaza? Proređujemo ih, stanjujemo, uklanjamo delove koji štrče - zato da bi se uklopile u naše vrtove i da ne bi smetale našim cestama.

Ali podrezane i povezane grane rastu i dalje, pružaju izboje prema suncu i ne mare za smer ceste i pločnika.
Moj tamaris je uređen, ne smeta, lepo uokviruje prolaz i ne tera prolaznike da izlaze na cestu. Sasvim obično, uredno drvo. Barem do sledećeg proleća.


Slika








KORENI


Jesi li nekada imala priliku da pod prstima osetiš pesak Sahare? Postoji legenda koja kaže da se taj, najfiniji od svih prahova zemlje, koristi samo za posebne peščane satove, one koji ne mere vreme već život, jer ne klizi, ne kaplje, ne curi. On teče kao voda, brzo, nezadrživo, i sa sobom nosi svetlost zarobljenu u toploti koju zadržava... Možda i ne postoji ta legenda. Možda sam je izmislila u pustinjskoj noći dok sam stajala sama, sa hiljadama mesečevih zraka pod nogama, nesposobna da se pomerim, da zakoračim, da stopalima pređem po odsjaju meseca...

Kliziš mi između prstiju poput tog najfinijeg peska iz razbijenog peščanog sata. Lomim se na granici želje da čvrsto stisnem šaku i zadržim bar neko zrnce, i želje da okrenem šaku i pustim pesak da nestane sasvim i otresem sve što bi se moglo zadržati u udubinama linija na dlanu.

Stigle su laste... Ne tako davno slušala sam krik divljih gusaka dok su preletale kuću. Ne znam da li je blagoslov ili prokletstvo kada se kuća sagradi na njihovom putu...

Ne znam više, ima li te u meni? Ne mogu se osloniti na sećanja, na snove. Kada razmišljam o tebi, razara me činjenica proste linearnosti vremena u kome je sve samo sada, sve je samo trenutak. Ne postoji ništa trajno, i nema sećanja, uspomene su ukinute nemogućnošću nastajanja.

Nema ladice koju bih mogla da otvorim, da pronađem nešto što će me podsetiti na tebe. Ili postojiš sada, ili ne postojiš uopšte. A ne postojiš... Kako da te vidim stvarnu i postojeću kada ne mogu ni da te se setim?

Ne mogu da te zamislim u nekoj meni dragoj pozi, dok sediš, ispruženih nogu i ruku iza vrata, ne mogu da te zamislim kako pričaš, kako se smeješ, kako... Ne mogu.

Ti si senka Petra Pana... Ne znam da li odbijam da je prišijem, ili ona nestaje, kao sve senke što nestaju, jer je svetlo na pogrešnoj strani...

Možda sam samo tvrdoglava. Možda je za sećanja potreban neki drugi materijal, možda je tvar od koje su satkana previše krta ili previše elastična, možda ne umem da je uhvatim dok tumaram noćima zagledana u aprilsko nebo, ponekad mutno i neprozirno, ponekad bistro i zvezdano i bolno daleko...

Grize me mesto na kome sam. Zove me put, neka daljina kojoj ne znam pravac. Noge bi same da krenu, bose, nezaštićene, ogoljene.

Ipak je strašno sagraditi kuću na putu divljih gusaka, roditi se bez zvezde, čvrstog uporišta na nebu barem, puštati korene, uporno, duboko, sa željom da negde ostaneš, da negde pripadneš, a biti tek deo cveta, malena semenka koja sačeka prvi vetar da se otisne i nestane, što dalje, padati i puštati korene, sve iz početka, samo zato da bi se, ponovo, krenulo negde...

Sećanja su kao koreni. Možda sam samo želela da budeš to čvrsto stablo, taj koren koji ne umem da pustim, nešto oko čega bih se mogla omotati, u šta urasti, nešto što bi me zadržalo na jednom mestu? Ne znam.

Ne znam jesam li ja to tebe prepoznala, ili sam ugledala varljivi odraz krivog ogledala? Možda sam, samo, tražila u tebi nešto što sam želela da nađem, i pristala na varku svetlosti...

Raskršća paraju nebo, sve su zvezde putokazi...






RAVNOTEŽA


Pokloniće se duboko pred ženom. Kada je nađe. Dotle nervozno okreće stranice spomenara u potrazi za greškom koju nije uočila. Slike se smenjuju pred očima. Ne trepće, ubeđena kako je treptaj dovoljan da previdi ono što traži. Dodiruje stranice, tražeći uspomenu mirisa. Odmahuje rukom u znak predaje pred činjenicom da ih ne oseća jer možda mirisa nije nikada ni bilo. Pregleda uredno složene bočice na polici, otvara ih, prinosi nozdrvama, pokušava da oseti samo dašak mirisa za koji je sigurna da je boravio tu, zarobljen staklom izvajanim u različite oblike u koje je ubrizgana boja nekog drugog sveta. Nervoza se lagano penje uz njenu kičmu. Ne oseća ništa. Tako je sigurna da je u te bočice zatvorila mirise. Tako sigurna. A opet... Možda se ne seća dobro? Možda je sve tek varka njenog uma u kojem se stvari ređaju nanizane na niti paučine a nedostajući delovi se nadoknađuju iz bogate riznice, radi savršene ravnoteže u koju teži da smesti svoj svet. Svaka suza mora imati svoj osmeh inače će zamrzeti svet oko sebe.

Gde su nestali mirisi? Blaga panika tera je da otvara ormane, pretura po fiokama, jednim pokretom ih izvlači iz njihovih ležišta i ne obazirući se prosipa njihov sadržaj po podu. Sapliće se o knjige koje izvlači sa polica i baca ih iza sebe, stopala joj nemarno gaze po sitnicama koje je brižljivo slagala na njihovo mesto da ih sačuva od zaborava, ruke joj lete po prostoru pred očima slepim za rušenje svega što je imalo svoje mesto. Ne oseća ništa. Ni traga od mirisa za kojima žudi, jer joj nedostaju da sklopi konačnu sliku.

Zatvara oči i pušta svoj nos da je vodi. Ruke spušta niz telo i ne dozvoljava im da se pomere. Ako sebi uskrati ta čula, čulo mirisa je neće izneveriti. Pronaći će mirise za koje zna da ih je negde smestila. Još uvek čuje sebe kako tumara po kući. Čuje cvrkut ptica kroz otvorene prozore, čuje šapate vetra dok se miluje sa krošnjama drveća, čuje ljudske glasove, čuje cveće dok cveta, čuje travu kako raste, čuje vodu kako žubori nezaustavljiva, čuje život... Podiže ruke i dlanove stavlja na uši čvrsto ih stisnuvši. Nema vremena sada. Kasnije. Ne sada. Sada joj trebaju mirisi. Pokušava da se seti. Pokušava da oprosti sebi to što njena sećanja ne dopiru do tamo dokle je njoj potrebno da dopiru. Pokušava sebi da oprosti potrebu da zauvek memoriše samo stvari koje joj pomažu da ide dalje. Uvek dalje. Pokušava sebi da oprosti odricanje od sidra koje bi je zaustavilo i pustilo da se odmori u senci svih onih stvari koje mogu da zaustave i unište nešto. Pokušava sebi da oprosti potrebu da sakuplja i brani sve ono što je moglo biti uništeno a ona to nije dozvolila...

Gde su? Gde ih je pohranila, sakrila od sveta, sakrila od sebe same, uplašena da će pokleknuti i dozvoliti im da ispare i nestanu? Gde ih je mogla staviti? Gde sakriti? Zaštititi i sačuvati zauvek? Ili su oni tu, samo je ona zaboravila kako da ih oseti? Neobjašnjiva tuga popela se uz njeno telo puzeći uz njenu kožu ostavljajući za sobom trag hladnoće i neutehe. Zaplakala je. Neutešno. Spustila ruke niz telo, pognula glavu i skliznula u priznanje poraza. Tupo je gledala negde u daljinu ne videvši ništa. Tonula je u samosažaljenje kao utopljenik koji se prepušta dubinama... I tada ih je osetila. Kao zrnca prašine koja igraju zarobljena u zraku sunca, prikradali su joj se sa svih strana. Mirisi. Njeni mirisi! Pronašli su oni nju. Široki osmeh obasjao joj je lice. Tasovi njenog sveta su se izjednačili.

Slika







DAN ČETRDESETI...


Tu si, pored mene, mogu te dosegnuti i skliznuti rukom niz tvoju sve do šake, isprepletati prste sa tvojim. A ipak to ne činim. Gledam te ispod trepavica i očekujem da načiniš prvi korak na koji mogu da pristanem ne izgubivši ništa od ženstvenosti na kojoj sam istkala svoje ja. Budiš i neguješ ono najdragocenije u meni, ono čega se odričem svakodnevno nudeći svetu kompromis uzajamnog podnošenja. Postajem tvoj dužnik čekajući, ovako, na tvoj poziv, svesnija sebe sada nego što sam to bila eonima ranije.


Dan četrdeseti...


Zaključujem da me mogu dodirnuti još jedino ljudska dostignuća, onaj momenat kada ljudi zagrabe duboko u sebe i potaknu iskru kojom će zapaliti svet, čineći stvari za koje nisu bili sigurni da mogu da ih naprave. Stvarni ljudi, obični ljudi, oni o koje se svakodnevno češemo prolazeći ulicom bez prepoznavanja. Lica im odišu čuđenjem, kao da govore – zar sam to stvarno ja napravila? I misle da je to tako malo. A nije.

Ako staviš nekom osmeh na lice učinio si najviše što se može učiniti za drugo ljudsko biće. Sve ostalo je ogledalo sujete u očima drugih ljudi kada se ispada veliki i plemenit prvenstveno u svojim očima i očekuje se da i drugi to shvate. Retki su ljudi koji uživaju u osmehu na tuđem licu i to im je dovoljno, oni koji ti neće, kasnije, natrljavati na nos kako su ti jednom stavili osmeh na lice i gurati ti pod nos, na naplatu, onu menicu koju si, kao, potpisao osmehom. Zaista retki. Zato me i dodiruju nepoznati ljudi koji ni mene ne poznaju, a ipak se smešim zbog njih.


Dan četrdeseti...


Sve teže praštam sebi sve što sam ikada prećutala misleći da time štitim onoga kome prećutkujem. I, da se ne lažemo, štiteći time sebe od istine da sam, opet, ona jača. A onda si došla ti. Uhvatila si me u trenutku sustižućeg umora od pokušaja da slažem sebe da je neka jača ne zato što ja to dozvoljavam, nego zato što to zaista jeste, i nisam ti popustila. Navalila sam se na tebe svom svojom težinom misleći da je došlo vreme kada je važno hoće li se to pokazati odmah ili kroz more vremena preko koga me mrzelo da ponovo plivam. Ali si, zato, zaplivala ti. Kroz mene, hrabrošću koja me je ostavila bez daha. Bez povlačenja, bez predaje, poklonila sam ti se do zemlje, ne kao pobednici nego kao sebi ravnoj. I udahnula slatki miris spoznaje da si me time pustila da budem ja sama i da to možeš podneti i izdržati. Jača si.


Dan četrdeseti...


Tu si, u meni. Ne moram te nikada više dodirnuti da bih mogla da posegnem za tobom, da bih znala koliko ti pripadam. Ne moram više nikada osetiti tvoj dodir na svom telu da bih znala kome pripadam. Nije mi potrebna nikakva potvrda, nikakav čulni nadražaj, ne moram tražiti sigurnost u tvojoj blizini da bih znala da sam utisnuta u tvoj dlan. I dobro mi je tu, tu pripadam ovakva kakva jesam. Tvoja i svoja. Mirna. Potpuna.


Dan četrdeseti...


U glavi misao da mi je potrebna širina neba i vazduh, mnogo vazduha koji niko ne može nazvati svojim, odseći komad i ograničiti ga čuvajući ga svim sredstvima. Daj čoveku grudvu zemlje i on će već pronaći razloge da se zbog te grudve upusti u rat sa ostatkom sveta, zaboravljajući pri tom da će ga ta grudva zemlje nadživeti. Ostatak sveta koji postoji u istom trenutku kada i ona - neće. Ljudi su tako čudni kada biraju svoje prioritete... Izlazim napolje, noć je, sve je tiho, i mojim malim šorom caruju snovi ljudi zabarikadiranih iza spuštenih roletni i čvrsto zaključanih kapija. Želim im mirne snove dok napuštam taj svet lebdeći negde visoko iznad na čarobnom ćilimu, rukama dodirujem zvezde a put se pruža tamo kuda sam se uputila. Nekuda ću vec stići...


Dan četrdeseti...


"Zašto otkrivaš drugima toliko o sebi?", pitaš me.

Zato što ne vidim poentu u sakrivanju. I ne znam zbog čega misliš da je to otkrivanje? Tolikima sam crtala neke stvari, pa opet ništa. Oni koji otkriju bez crtanja, pred njima nema nikakvog smisla skrivati se (bio bi to moj gubitak), a oni koji ne otkriju ionako ne shvataju o čemu se tu radi. Skrivanje me umanjuje i lišava me toliko toga. Nisam ništa manje tvoja zbog toga. Samo me ima više za tebe. Jer rastem zahvaljujući onima koji su me otkrili (i pustili me da ja otkrijem njih). I ne brini. Nema ih tako mnogo kao što misliš. Zaista nema.

"Ne brinem", kažeš.

I to je sasvim dovoljno da ti verujem...


Dan četrdeseti...


Klackaju se oblaci sa suncem, jesen stiže. Uskoro će se i klinovi divljih gusaka ocrtavati spram punog meseca. Moja kolekcija suvog lišća već je zatrpala zidove, a moje "dobre" cipele za štrapac već nepogrešivo biraju šuštave gomile uz put. Potrebna je još samo potka od kiše pa da moje cipele počnu same da gađaju barice izmamljujući mi osmehe dok zamišljam izraze lica ljudi koji će spustiti pogled na te cipele kasnije. Na ponekom, tek, licu zaiskriće onaj zaverenički osmeh prepoznavanja. Ti se računaju. Kao tvoj, one večeri kada si rekla (gledajući u moje izdajničke cipele): "Gazila si po barama? Predivno!" i time me kupila za čitav život. Volim kada ne moram da objašnjavam, volim kada je sve tako jednostavno jasno jer je moje objašnjenje već u nekom drugom, samo je potrebno prizvati ga.


Dan četrdeseti...


"Zar te nikada nije strah da ćeš se, jednog dana, probuditi kao ekscentrična usedelica okružena gomilom mačaka kojima ćeš na kraju, u nedostatku boljeg izbora, ostaviti sve što imaš?"

Nije me strah. Radije ću rizikovati ekscentričnost usedelištva nego izabrati da se budim pored bilo kojeg tela samo zato što je to neko drugo telo i zato što me izjeda strah od samoće. Gledaš me i oči ti se smeše.

"Tako je jednostavno", kažeš. "Tebi ne treba neko da tebe voli. Tebi treba neko da ti nju voliš."

Istina. Ali to nije tako jednostavno kao što izgleda... Ne mogu voleti nekoga samo zato što je to tom nekom potrebno. Previše puta su me optužili da ostavljam isuviše lako, da prelako odlazim i ne osvrćem se. A nije tako. To nije čin surovosti. To je čin samilosti. Nisam bezazlena. U jednom trenutku moram izabrati koga da zaštitim. Uvek izaberem da zaštitim druge od sebe. Zato i ne prilazim ljudima. Puštam ih da oni priđu meni. Ali to je njihova odluka (mada znam da ljudi retko preuzimaju odgovornost za svoje odluke), moje je samo da im ne prilazim prva.


Dan četrdeseti...


Ne znaš da li bi me smestila na pusto ostrvo ili bi me okružila ljudima. Ne znaš gde pripadam više.

"Pomozi mi da otkrijem", kažeš.

Lako je. Meni je svugde dobro, svuda se dobro snalazim. Ja nisam čardak ni na nebu ni na zemlji. Ja sam i na nebu i na zemlji, i jednako mi je lepo na oba ta mesta. Uvek mogu zagrabiti u sebe i izvući pregršt boja da obojim svet. Nikada im nisam zatvarala vrata i one me nikada nisu izneverile. To što, ponekad, više volim sivu od neke druge boje, to je zato što je siva tako dobra potka za snove. I što, posle sive, sve druge boje blistaju još jače. Smesti me gde god poželiš i ne brini za mene. Nećeš mi time oduzeti baš ništa. Ali, ako baš želiš da znaš gde je meni najlepše, smesti me u svoj zagrljaj (i tvoje pitanje će i tebi samoj postati besmisleno).


Dan četrdeseti...


Ne znam da li su to samo sećanja, ili je "sada" probilo onu tananu membranu vremena koja ovija svet iluzijom da postoji vreme prošlo i vreme buduće? Ono što je u meni ne mogu meriti vremenom, prisutnošću, odsutnošću, materijalizovanim oblicima. Ono što je u meni je tu. Sada. Makar to "sada" imalo svoje mesto u kalendarima koje ionako ne gledam i ne kačim po zidovima. Ne precrtavam dane i ne slušam otkucaje sata. Za mene je, ionako, sve stalo u trenutku kada sam se pogledala u ogledalo i shvatila da tako ne vidim ništa. Možda je danas dan četrdeseti nekog leta Gospodnjeg 1987-og, ili nekog sličnog broja, većeg ili manjeg. Za mene ljudi stare i menjaju se isključivo iznutra, ne vidim bore ili kilograme kao godove na nekom drvetu makar oni svoje dane provodili meni pred očima. Nije to tajni sastojak, neka čudna vračka koju rabim iz skrivenog izvora da bih postala srećna. Ja jesam srećna. Nisam zaustavljena i skamenjena u jednom trenutku sreće, ja tečem sa njom, prepuštena toj struji koja me nosi. I ti si tu. U tom toku. U meni. Srećna si?


Dan četrdeseti...


"Kako možeš da budeš baš toliko sigurna?", pitaš.

Mogu. Zaista mi nije bitno da li ću te ikada više videti svojim očima, da li ću te ikada više dodirnuti, ikada više osetititi tvoj dodir na sebi. Ispunila si u meni jedinu prazninu koju nisam mogla sama da ispunim. Sada sam potpuna. Tvoja. To što sam dobila od tebe, to mi niko ne može oduzeti, to ne podleže menjanju i zubu vremena. Nikada ništa drugo i nisam tražila, osim da znam da postojiš i da nisi san. Sve ostalo je Božija volja i ja joj se rado poklanjam...








DOVOLjNO JE


Zadržan dah u ostacima tečnosti u dve čaše koje su ostale na stolu, trag prsta na mojoj koži, zraci sunca koji gamižu kroz spuštene roletne uvlačeći se u sigurni polumrak sobe iz koje snovi još nisu krenuli u svoj uzaludni pohod ka nebu pokušavajući da se provuku pored hvatača snova kojima su osigurani svi prozori na ovoj kući...

Možda strašno grešim što ih hvatam, što im ne dozvoljavam da pobegnu i odnesu sa sobom građu koja im pripada i koja tako tupo i čudno odjekuje pod suncem koje prekriva zidove. A možda i ne grešim. Ne znam. Još nisam pokušala da živim bez njih, još nisam pokušala da ogoljena i nezaogrnuta snovima grickam dan do trenutka kada se na nebu pojavi bleda svetlost meseca, ponekad tek naslućena kroz mutne zastore oblaka, ponekad jasna, sa neprikrivenim ludilom koje isijava na zemlju.

Noć je moja sudbina...

Volela bih da mogu da ti zamerim mnogo toga. Ne mogu. Zameranje bi značilo da te doživljavam kao ovojnicu stvarnosti koja zaokuplja sate, dane, mesece... Ti si samo deo mojih noći, senka na zidu moje sobe, prošaputana reč koja počinje i završava u prvom pramenu kose koji joj se nađe na putu, nož koji, zariven i sakriven duboko u mesu, svrdla svoj put ka nečemu tajnom i skrivenom...

Male laži, velike laži, laži zaodenute šarmom paukove mreže u koju se uplićemo svesno i pristajući na njih kao na nasušnu potrebu disanja. Osmesi praštanja, kao da govoriš - znaš da lažem. U redu je. Znam. I prsti koji se traže u mraku prepoznavanja, kao da dodir predstavlja jedinu istinu koja je potrebna...

Izgovaraš tolike velike reči. Pusti... Velike reči obično kriju u sebi male i, na kraju krajeva, toliko nebitne stvari. Ne govori stvari iza kojih ne možeš stati, ne dozvoli da te obeleže, preuzmu, da nosiš njihov znak i teret koji nose sa sobom. U male reči, obične reči, toliko toga velikog može da stane, samo ako umeš da ih otkriješ, prepoznaš, uhvatiš. Mada, istina je, male reči su mnogo teže od velikih. Male reči sa sobom ne nose velika obećanja. One traže, zahtevaju, da iza njih staneš i ispuniš ih, inače te progone i melju te, odnoseći san i osmehe u nepovrat.

Psssst... Ćuti... Nevažno je to što želiš da mi kažeš. Ne možeš mi reći ništa što već ne znam i ništa što već nisam čula. Tvoje izmišljene istine padaju na plodno tlo, uvijam se u njih kada ustanem iz kreveta da odem po cigarete ili da promenim disk, da se zaštitim od hladnoće sveta koji postoji izvan tog sigurnog mesta u kome toplota čaršava i mirisi strasti brišu sve što vreba izvan nas.

Psssst... Samo spavaj. Mirno. I ne brini...





KRAJNOST IZMEĐU


Kapljice noći na mojim prozorima najavljuju bujicu misli. Volela bih da umem da otupim oštricu kojom režem duboko i široko, izvlačeći toliko toga zdravog zajedno sa malignim delovima, da umem da se slomim, zaplačem, zavapim prema nebu u molbi i optužbi... Ne umem. Sprečava me svaki novi dan koji dolazi, svaka noć koja donosi sa sobom sećanja na mene samu.

Isklesala si čudnu stenu, koristeći moje meke delove kao materijal, rasparane snove kao konac kojim ćeš ušiti naša usta, poderane oblake kao pokrov koji će pokriti sve i prekriti jedan život mrakom prepipavanja, ispitivanja i preispitivanja...

Suprotstavila si tvrdu pragmatičnost, čvrsto stajanje na zemlji sa obe noge, krutost svesti, izmišljenu realnost činjenja pravih stvari ma kako one pogrešno završile, jednom svetu u kome je Ljubav Bog, u kome nema nerešivih stvari, u kome je vrednost jednog sna nemerljiva ičim što možeš dotaći...

Ne znam šta te je navelo na pomisao da možeš pobediti? Koju moć ima pragmatičnost nad jednim jedinim krpenim pajacem crvenog nosa?

Postoje stvari koje ne razumeš, koje ne možeš razložiti, koje ne možeš objasniti raščlanjavanjem na sastavne delove i proučavanjem tih delova pod mikroskopom. Postoje stvari koje, jednostavno, postoje. Drhtave, nestalne, koje odlete na prvi nagoveštaj pokušaja da ih uhvatiš, i vraćaju se sa tugom u očima da ti pokažu, još jedan put, da možeš samo da ih prihvatiš...

Znam da deluju krhko, slabo, smešno u poređenju sa silom koju nosiš u sebi, koju namećeš pretnjom lomljenja svega što pokuša da se suprotstavi. Znam. Znam da izazivaju svojim smešnim prkosom i suludom hrabrošću da stanu na put i odbiju da se pomere. Znam. Ali pogledaj me i izdrži taj vlastiti pogled bez želje da pobegneš pred onim sa čime ne znaš kako da izađeš na kraj... Onda ćeš shvatiti. Možda i razumeti?

Znaš li koliko duboko je zarivena ta divlja ruža, koliko su čvrste i savijene bodlje koje su urasle u moje meso? Ne možeš je iščupati. Možeš je povući i sa njome privući čitavu mene, iskidanu i krvavu, ali i dalje čvrsto obraslu oko nje. ... I to je varka. Ne nosim ja taj divlji žbun, nego on nosi mene, lista, cveta, rađa svoje crvene, opore plodove hraneći se mojom nutrinom, dajući mi, zauzvrat, svet na dlanu...

Na toliko razdvajajućih načina smo različite, i toliko bolno iste... Samo što ono što nas čini istima ustukne uvek pred onim drugim, spašavajući nas za još jedan trenutak u želji da se odloži. Moja potreba da ti se prilagodim i tvoja da ostaneš neprilagođena, moja želja da ostanem slobodna u svom davanju, i tvoja da ne prihvatiš ono što ti se daje, moj poriv za življenjem neslamanja preko kolena, i tvoj poriv da slomiš i uništiš da bi nešto iz ruševina moglo da iznikne, novo, čisto i poznato tvoje...

Neće nas dotući ono što nas razdvaja, neće nam prići svojom razarajućom moći uništenja. Razbiće nas ono što nas spaja... Sposobnost da se izgori do kraja.
Korisnikov avatar
By Mariška
#2062681
Sretan je ko ume da voli - VII deo





SAN


Slika


Čula se polako izoštravaju, kao rubovi slike koja dolazi u fokus. Osećam da mi je telo teško, ruke su iznad glave, ne mogu se pomeriti. Osećam da nemam odeće na sebi, da je u sobi toplo ali da ipak drhtim... Pa onda meki dodir ženske ruke.

Ona stoji iza mene. Želim je videti. Čujem kako korača polako. Dolazi ispred mene. Gledam je.

Vidim visoku devojku, brzih pokreta.

To nije Ona. Sanjam neku devojku koju pamtim od leta, s plaže, ili iz nekog bara.

To nije Ona. Želim sanjati Nju, želim sanjati Nju...

Ustajem. Nema fizičke boli, samo razočarenje i frustracija koja me kida. A ja kidam san.
Ležim na krevetu, ubrzano dišući. Boli me glava, tupa i udaljena bol, znoj se cedi sa tela. Ustajem i pipam oko sebe. Soba je u magli, obrise stvarnosti ne mogu dovesti u fokus.

Mrzim zimu.

Ustajem, oblačim se, razbuđujem se onoliko koliko je moguće. Odlazim u bar. Stolovi su puni, gužva je. Vidim siluete ljudi, kao da je u prostoriji vrlo mračno. Nije mračno, ali naša čula jedva percipiraju svetlost. Vid je sveden na minimum. Ljudi izgledaju kao senke. Stolovi, stolice i sav nameštaj obrubljeni su fluoroscentnim trakama, da bi bili lakše uočljivi.

Ljudi sede i razgovaraju. Razgovor je jedna od retkih stvari koje funkcionišu. Možemo pričati jedni s drugima, razmenjivati misli. To je tako puno. To je ono što nam pomaže da preživimo zimu, da ne poludimo u ovom podzemlju. Da ostanemo svoji u polumraku. Svedeni smo na senke koje razgovaraju.

Ne vidimo lica. Ali nakon nekog vremena naučiš prepoznati prijatelje po visini, načinu kretanja, po mestu na kojemu obično sede. Nema još nikoga od mog društva. Nema ni Nje. Uzimam čašu s pićem i sedam za sto.

Svi ovdje piju energetsko-umirujuće napitke. Ionako, svako drugo piće bi imalo isti ukus – i pivo i vino i kafa i voda.

Vidim Nju kako dolazi. Leptirići u trbuhu mogu biti strahovito snažan osećaj, kada je većina ostalih prigušena.

- Tu si – kaže mi. – Dođi...

Sledim je. Ulazimo u sobu, sad smo same, Ona zatvara vrata.
Volim biti s Njom. Raduje me što je izabrala mene za ovu igru, za ovaj san.

Jer ovo što imamo, što delimo, je san. Lepi san. Ne može biti ništa više, sada, tu, dok je zima i dok mi ličimo na senke...

Razgovaramo. Dugo. Dodir ne bi ništa značio, ne bismo ga osetili. Kasnije, kada nas savlada umor, odlazimo natrag u svoje sobe. Ja spavam i sanjam.

Okrećem se, želim je vidjeti. Samo na trenutak, samo da vidim kako izgleda. Ne mogu okrenuti glavu.

Još dodira, još uzbuđenja.

Onda konačno uspem videti ko stoji iza mene. Vidim ženu, kratke kose, široka ramena...

Ne, ne, ne... Želim sanjati Nju.

Vičem ne! Ne i ne! Budim se.

Ležim na krevetu, u mojoj sobi, nekoliko kilometara ispod površine. U toploj utrobi planeta, koji je većinu vremena pravi raj za ljudsku vrstu. Samo kada nastupi zima, i kad se probude radioaktivne oluje, površina postaje vrlo ubojito mesto.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Svake godine, svi stanovnici planeta provedu tri meseca pod zemljom.
Tako da svaki dan provedemo neko vreme polusvesni, hodamo podzemljem, družimo se i pijemo energetska pića.

Odlazim u bar. Ona dolazi, zove me u našu sobu. Razgovaramo. Ne vidim joj lice ali kaže mi da se smeši zbog onoga što ja govorim. Kaže da je poželela pomilovati me po kosi.

Tako je slatko, slatko, slušati Njene reči. Prekrasan, prekrasan san.


Ovde, mogu joj samo dati svoje reči i svoje misli.

Ne znam skoro ništa o Njoj. Naše upoznavanje dogodilo se u podzemlju, u onom baru gde se susrećemo i družimo. Ne znam kako izgleda, ne znam kako bi izgledala da se sretnemo napolju. Ona ne zna kako ja izgledam.

Pokušavam je zamisliti.

Istovremeno, pitam se bi li se Njoj svidjelo kako ja izgledam.

Pokušavam zamisliti prvi pogled, prvi osmeh, prvi dodir. Čini se tako daleko, tako nemoguće. Ako se ikada sretnemo, možda se nećemo prepoznati. Možda ću u Njenim očima videti strankinju, a ne ženu o kojoj maštam. Možda će se to dogoditi Njoj kada vidi mene.

Ovo je samo san. Tako sladak, prekrasan san.



Ovaj san je različit od drugih po tome što je ne pokušavam videti. Ležim zatvorenih očiju i uživam u Njenom dodiru. Ne pokušavam podignuti glavu niti otvoriti oči. Ovog puta zaista, bez ikakve sumnje, znam da je to Ona.

Ovaj puta zaista sanjam Nju.

Mislim na Nju. Postalo mi je navikom da se budim s mislima na Nju i da zaspim s mislima na Nju.

Razmišljam o snu kojega delimo.
Ovo što imamo Ona i ja, to možda nije san. Možda je obećanje.







LEDENA


Trenutak. Smznuti tren. Zaleđeno vreme. Uhvaćeni pokret.

Kao na drevnim, požutelim razglednicama, svet uhvaćen u zaustavljenom kadru.

Zvukovi su usahli, uhvaćeni u zamci zaustavljenog vremena.

Moment koji je mogao potrajati zauvek, do kraja vremena.

Tren kada ju je ugledala na suprotnoj strani restorana izgradio je sopstveni fraktalni talas u tkivu vremena. Ostala je sleđena, u grču započetog pokreta, polupodignute ruke i otvorenih usta.

Posle nekog vremena shvatila je da je zaboravila da diše.

Dah joj se vratio, kao ropac, kao prvi i poslednji udisaj, dobrodošao kao drag, dugo odsutan prijatelj. Zadrhtala je čitavim telom. Zadrhtala je kao dojenče, koje iz dubine majčine utrobe surovo biva izbačeno u ledeni svet.

Sklopila je oči. Da bi ih ponovo otvorila, trebala joj je sva hrabrost koju je ikada sakupila. A možda i više od toga.

I dalje je bila tu. Ista...

Ona.

Bila je u potpunosti sigurna, jer Ona je živela i dalje u njoj i kroz nju. Malo bleđa, ali, to je bila Ona, neosporno. Mogućnost greške bila je u potpunosti isključena.

Sedela je tupo za svojim stolom dok joj se hrana hladila, osećajući pulsirajući bol u ramenima i leđima, shvativši da je već dugo potpuno nepokretna. Misli su joj u jednom trenutku bile kovitlac nesuvislih ideja, da bi se u sledećem pretvorile u stupor.

Nije znala šta da uradi. Potraga koju je godinama sprovodila, nije donela nikave rezultate. Sva vrata za nju, Toplu, bila su zatvorena. I sada, nakon tri pune i duge godine, Ona je bila tu.

Ona.

Sedela je u društvu muškarca i žene, nešto starijih od nje, ali njihova lica joj nisu nudila prepoznavanje. Posmatrajući ih pomno, shvatila je da među njima postoji očigledna povezanost koja joj je izmicala. Bilo joj je očigledno da predstavljaju grupu, zajednicu, ali nije uočavala uobičajene znake koji bi joj pomogli da shvati njenu strukturu. Način na koji su komunicirali međusobno, fluid koji su delili, bio joj je potpuno stran.

Malo kasnije ustali su i krenuli ka izlazu. U trenutku strave, shvatila je da će proći pored nje.

Ona se, naravno, nalazila na čelu povorke. Baš kao što ju je pamtila, visoka, gipkog dugačkog koraka, prirodne elegancije, brzo je napredovala ka njoj.

Počela je da ustaje u trenutku kada je stigla do nje. Pogledala je pravo u oči.

Teško se sručila nazad u stolicu. Osetila je iznenadnu težinu koja ju je srušila, kao da joj se u srcu stvorila crna rupa.

Praznina koju je osećala u utrobi pretila je da implodira, da je usisa u sebe, da je rascepi. Ta praznina jedino se u apsolutnim razmerama mogla porediti sa prazninom koja ju je dočekala u Njenom pogledu.

Ni jednog znaka raspoznavanja. Ni jedne iskre. Iskrice. Plamička. Njene oči bile su mrtve, baš kao što je mrtva bila i ona sama.

- o -

Sledećih nekoliko dana nejasno se sećala; ... pomešana sećanja, bludenje po tami, sve to joj se mešalo u glavi. Bilo je teško da razlikuje prošlost i sadašnjost; u jednom trenutku pomislila bi da se nalazi u danu nakon Njenog odlaska u Hladni grad, a već sledećeg trena bi uzdrhtala pomislivši da čuje Njene korake.

Znala je samo jedno, jedino u šta je bila potpuno sigurna, cilj ka kome je bio okrenut njen univerzum. Morala je da ju nađe.

Morala je da nađe, ponovo.

Nije videla čak ni tračak mogućnosti da nastavi da živi sopstveni život dok ne dobije odgovore. Racionalno, negde, kao u velikoj daljini, shvatala je da je njena potraga postala kompulsivna opsesija.

Nije na to davala ni pare.

- o -

Kabinet doktora Bojda bio je uređen po najnovijoj modi. Svetlosne stukture i hologrami preplitali su se, osvetljeni iznutra, u precizno izračunatim energetskim čakrama prostorije. Sem njih dvoje, tu su se nalazile još samo dve crvene stolice.

Doktor je imao duguljasto lice engleskog plemića. Rano je počeo da ćelavi, te su mu se zalisci povukli do polovine lobanje. Usne su mu bile blago povijene na gore, što je davalo utisak neprestanog ironičnog osmeha. Međutim, oči su bile ono što je davalo pečat njegovoj ličnosti. Isprano plave, prodirale su u sagovornika kao svrdlo u beton.

Pomislila je gledajući ga, da ne bi želela da joj čovek sa takvim očima bude neprijatelj.

“S kime god da sam razgovarala, uvek se sve svodilo na vas”, reče Valerija. Sedeli su jedno naspram drugog, svako na svojoj stolici, malo pognuti unapred, kao dva sumo rvača spremna na sudar. “Vi znate najviše o mrtvima od svih živih”, reče, te se nespretno nasmeja. “Izvinite, misli su mi... čudne ovih dana.”

Doktor ju je zainteresovano posmatrao.

“Zašto vas interesuju mrtvi?”, upita on.

Dugo je razmišljala, i pre i tokom sastanka, šta da mu kaže.

“Iz privatnih razloga”, reče, kopajući po tašni tražeći cigaretu. Našla je kutiju i krenula da zapali, shvativši u istom trenutku da nema pepeljare. Cigareta je ostala da se premeće među njenim nervoznim prstima.

“Želim...”, nesigurno reče, “Želim... da pronađem jednu osobu”. Doktor je zurio u nju ništa ne govoreći. Počela je da se oseća kao na času, na ispitu. Shvatila je da je to manje-više istina.

“Želim da pronađem ženu umrlu... uf... pre tri godine, Uzdignutu u Hladnom gradu.”

“Zašto?” upita doktor.

“Ona je bila moja... moja, žena. ... Videla sam je prošlog meseca u Parizu. Mislim da me nije prepoznala.”

“Kako je došlo do susreta?” upita on.

“Slučajno”, reče Valerija. “Ugledala sam je tokom večere u restoranu. Bila sam toliko... iznenađena da nisam uspela da joj priđem. Kada je odlazila, prošla je pored mene ali me nije prepoznala.”

“Zašto to mislite?” upita doktor. “Zato,” uzvrati ona, “jer da jeste, reagovala bi svakako. Ona je... mi smo... mi smo bile... ah... vezane. Jako. Ona nikada ne bi... ona me ne bi zaboravila.” Shvativši šta govori, ispravi se: “Odnosno, verovatno sam se promenila. Da me je prepoznala, reagovala bi.”

Doktor Bojd posmatrao ju je nekoliko dugih trenutaka, dozvolivši tišini da se spusti na njih.

“Vaša žena je mrtva”, reče.

Mrtva.

Mrtva.

Odzvanjalo joj je u glavi.

Reči je udariše kao maljevi.

“Vaša žena je mrtva. Ono što ste videli, više nije ona. Bar ne ono što smatrate da jeste.”

“Ali...”, progovori ona osećajući kako joj se suze nemoći i besa skupljaju u očima, a knedla u grlu postaje sve veća, skoro joj onemogućavajući govor. “Ali ona... to je Roberta. To je Ona. Ja to znam. To je Ona.”

“Gospođo Devenport,” progovori doktor blago, “rekli ste mi da je vaša žena preminula pre tri godine?”

“Da”, odgovori ona.

“Pretpostavljam da ste pokušavali da stupite u kontakt sa njom i pre ovog susreta, zar ne?”

“Da, pokušavala sam. U stvari, potrošila sam skoro polovinu imovine u pokušajima i podmićivanjima.”

“Šta vam to govori?”, upita on.

Nije znala šta da kaže. Odnosno znala je, ali je odgovor bio suviše težak i bolan da bi ga glasno izgovorila. Sledeću rečenicu izgovorila je kao da pljuje, kao psovku:

“Možda Ona ne zna da Je tražim. Možda je šok prelaska bio suviše težak. Možda...” Glas joj se slomio pod kišom suza koje su nezaustavljivo jurnule iz njenih očiju. Tuga je isticala iz nje kao bujica kroz srušenu branu.

Doktor Bojd je bio strpljiv čovek. Pustio ju je da se isplače i potpuno smiri. Sačekao je da obriše oči i izduva nos, a kada je bio siguran da je ponovo potpuno prisutna nastavio je.

“Gospođo Devenport, činite jednu veliku grešku. Grešku koja je razumljiva i očekivana, ali je ipak greška. Pokušajte da shvatite i upamtite jednu zasigurnu činjenicu - vaša žena je mrtva.”

Akcentovao je i naglasio poslednju reč.

“Odnosno, umrla je da bi se ponovo rodila. Ali ona više nije živa kao ostali toplokrvni. Tehnologija i medicina koje su je vratile promenile su je na način koji je čini potpuno različitom od svih živih, uključujući tu i mene i vas. Uskrsnuće je moguće samo nakon potpune telesne i moždane smrti. Uzdignuti više nisu ljudi, makar ne kao što smo mi. Mozak im radi drugačije. Oni su različiti. Druga vrsta.”

“Zapamtite. Ona je umrla. Prešla je granicu. A zatim je vraćena. Mrtvi se sećaju svega, draga moja. Ali im jednostavno nije stalo. Za njih, to je bio neki drugi svet. Bukvalno. Drugi svet.”

“Sa kojim oni više nemaju ništa.”

“U ovom trenutku, njihovu kulturu čini preko sto hiljada osoba. Ne postoji ni jedan zabeležen slučaj da je neko od Mrtvih nastavio kontakt sa živima. Za njih smo mi... mrtvi.”

“Poštedite sebe patnje. Poštedite sebe razočarenja. Ona je...”, zastade doktor trazeći pravu reč, “Otišla... Mrtva je. Pokušajte da zapamtite to.”

“ I tako će i ostati.”

- o -

Valerija je posrtala niz stepenice izlazeći iz ordinacije.

Ona je znala, o da, znala je, bila je sigurna, da, kada bi samo imala šansu, jednu jedinu priliku, da se sretne sa Njom, da joj se obrati, podseti je na sve što su bile i što su delile...

- o -

Uprkos svemu, zbog pretpostavke da je Ona i dalje u Parizu, bilo joj je malo lakše.

Na njeno iznenađenje, nekoliko nedelja kasnije pristigla je poruka. Na displeju je pisalo: “....”. Ovog puta nije trčala pred rudu, raspustila je ostale žbirove, a najpouzdanijeg je ostavila da dežura u blizini. Uskoro je bilo jasno; Robertina grupa se svake subote tu sreće. U promenljivoj geometriji restorana, zakupljivali su privatnu sobu u kojoj su mogli da se bave onim, čime se već mrtvi inače i bave. Nije imala ni najbližu predstavu o čemu je reč, ali joj to uostalom nije ni bilo važno.

- o -

Pripreme su potrajale skoro mesec dana; više psihičke nego fizičke. Stotinama puta je uvežbavala govor (a na samu pomisao na pojam “govor” počela bi glupavo da se kikoće u sebi; osećala se kao šiparica).

Razmišljala je šta da Joj kaže, kako da najbolje potkrepi svoje stavove; svađala se sama sa sobom u pustoj kući, dok su joj se sopstvene reči vraćale kao odjek izrugujući joj se.

Ubeđivala je samu sebe kako je ovaj ili onaj pristup bolji. Naterala se da više spava, dobro se hranila, te su se podočnjaci i upali obrazi polako povukli.

::::

Koračala je lagano ka restoranu. Što se više približavala, svaki naredni korak činio joj se sve teži i naporniji. Učinilo joj se da se vazduh zgusnuo, te da joj sputava pokrete, kao u ružnom snu, gde je za pokret svakog uda potrebna nadljudska snaga.
..................
Kao u filmu koji uspori, pa zatim naglo ubrza, našla se pred vratima.

Pošto je bila sama, šef sale poveo ju je do rezervisanog stola. Nekoliko trenutaka kasnije, kao čarolijom, tu se našao konobar da joj uruči Carte du jour i Carte des vins.

Odabrala je aperitiv, sačekala da se konobar udalji, te krenula ka private odeljku.

Stala je ispred paravana podeljene sale, gde osim nje nikoga nije bilo. Približivši se uskim prorezima, sa druge strane stola ugledala je Robertu, okrenutu licem pravo ka njoj.

Duboko je udahnula i ušla u prostoriju.

- o -

Dok se približavala grupi za stolom, sve što je nedeljama uvežbavala isparilo joj je iz glave kao što bi isparila kap vode u jezgru sunca. Nije je više vodio razum, već ogoljeni instinkt i nepatvorena želja.

Obišla je sto dok su Uskrsnuti svojim mrtvim, ribljim očima zurili u nju, stala pred Robertu...

Pogledala je kratko njeno tako poznato, a ipak strano lice, te hitro spustila pogled.
Samo joj je jedna reč napustila usne, dobijajući sopstveni odjek u utihloj prostoriji...

“Ljubavi...”

Reč je ostala da visi u vazduhu, sve dok njeni damari nisu potpuno utihnuli. Tišina je poprimila skoro fizički oblik, vreme kao da je stalo, a njeno srce se zaledilo zajedno sa njom.

Dugo vremena ništa se nije pomerilo niti čulo; čitav prizor najviše je podsećao na platna renesansnih majstora, na prizor nacrtan uljanim bojama, život uhvaćen u trenu.

Začula je škripu stolice; Roberta se uspravila nad njom. Osetila je blagi dodir njene ruke na kosi, dodir toliko lagan i suptilan, da nije u potpunosti bila sigruna da li se uopšte desio.

Osetila je njen dah na vratu, a pratila je samo jedna, kratka rečenica:

“Ne razumeš...”

Zatim zakorači i prođe pored nje, izlazeći iz prostorije, dok su je ostali Mrtvi pratili.

Ostala je nepokretna poput statue, u istom položaju još minutima, dok joj se gorčina suza slivala u dušu.

- o –

Ustala je, okrenula se vratima, te vrisnula.

Jednom, pa drugi put.

Njoj, nebu, sudbini.

“Kako si mogla? Kako si mogla?”

“Sebični, sebični skote. Jesi li mislila kako ću dalje bez tebe? Znaš li da sam mrtva kao ti??? Znaš li da sam mrtva, iznutra???”

Nebo nije odgovorilo.

- o -

“Kada budem mrtva... Upravljaćete mojim novcem dok ne dobijete nalog da drugačije postupite. Ukoliko uskrsnuće ne uspe, raspolagaćete sa njim po sopstvenoj volji.”

Advokat je ćutao.

- o -

Svetlo ju je vređalo. Mahnula je rukom ispred lica, zaklanjajući oči. Nakašljala se, što je izazvalo navalu grčeva u grudima. Napad je polako prolazio, a ona je izranjala iz ništavila.

Prostorija je bila potpuno bela. Toliko bela, da je sa teškoćom nazirala gde se zidovi spajaju sa podom. Difuzno svetlo dopiralo je kroz mlečni prozor koji je zauzimao čitav prednji zid. Pored kreveta stajala je nepoznata žena.

Ona se okrete prema Valeriji i progovori.

“Kada budeš spremna, reci.”

- o -

Videla je sebe na skoro dvojan način. Sebe, nekadašnju, i sebe sada. Ubrzo, osetila je kako se te dve slike spajaju, tako što je ona prva postajala sve bleđa i prozračnija, utapajući se postepeno u drugu.

Pogledala je napolje, na ulice Hladnog grada. Čula su joj bila drugačija, istovremeno je primala informacije koje su joj ranije bile nedostupne ili na njih nije obraćala pažnju; nove nijanse oblika, predmeta i stvari, vibracija i mirisa opčinjavale su joj čula. Nije više bila ista. Shvatila je, da se... promenila.

Valerija je bila mrtva. Valerija se rodila.

“U drugoj prostoriji čeka te Roberta”, reče žena iza njenih leđa.

- o -

Bila joj je okrenuta leđima kada je kročila kroz vrata. Lagano se okrenula, a izraz njenog lica, do tog trenutka toliko stran i zagonetan, govorio joj je sve.

Pružila je ruku te se blago dodirnuše prstima.

“Razumeš zašto ranije nisam mogla...”, započe.

“Razumem”, prekide je ona. Reči su bile bespotrebne. Suštinski suvišne.

Razumela je. Razumela je sav ponor između svetova. Sada je znala da ni ona ne bi mogla drugačije da postupi na njenom mestu.

“Sada... sada je sve drugačije. Sada... čeka nas čitav svet”, zausti ona.

Okrenula joj je leđa i zakoračila.

Njena figura se sve više smanjivala kako se udaljavala, a njene reči zamirale, postajući nečujne i beznačajne, utapajući se u šum vetra i lišća na ulici.

No, to je bilo tako potpuno nevažno.

Ali u jednom je bila u pravu.

Čeka je čitav svet.




Dok smo gradili raj, ni sanjali nismo kakvi nas sve užasi tamo čekaju.






HLADNI GRAD


Slika

Gledala je unezverenu devojku pravo u oči.

Na njenom još uvek detinjem licu video se strah i nepoverenje. Izgledala je kao ptica spremna da prhne i poleti.

"Šššš... polako", izgovori tiho.

Devojka se osvrte oko sebe, privijajući uz grudi prljavu kesu dok se polako povlačila unazad.

"Neću ti nauditi", reče joj gledajući je pravo u oči. "Sama sam, kao i ti."

Devojka se primetno opustila. Telo joj se ispravilo iz zgrčenog položaja.

Stajale su ispred razbijenog izloga odavno rasturene i opljačkane samoposluge.

"Kako se zoveš?", upita ju.

Izgledalo je kao da za devojku predstavlja veliki napor da progovori. Ana je videla naznaku reči koje su se pojavile u devojčinim očima tren pre nego što je uspela da ih izgovori.

"Mila", prošaputa ona. Reč je bila izgovorena škripavim glasom, kao da se koristi uređaj koji već dugo nije upotrebljavan te je, godinama stojeći i kisnući, zarđao.

"Ja sam Ana", reče ona devojci. "Drago mi je što sam te srela."

Svaka izgovorena reč otkravljivala je Milinu nesigurnost. Strah, koji se toliko dugo prikupljao u njoj, tražio je izlaz. Iznenada, ruke joj zadrhtaše i poleteše ka licu. Zaplaka. Uz svaki novi udah, plač je postajao sve jači i jači, prelazeći u ridanje i gušenje. Presamitila se i pala na kolena.

Ana joj priđe, kleknu kraj nje i zagrli je. Ljuljala ju je lagano, kao što bi majka uljuljkala bebu u san.

"Sve je u redu, Mila. Sve je u redu. Polako. Sve će biti u redu", ponavljala je Ana neprestano, kao da izgovara mantru, znajući da uprkos izgovorenim rečima ipak neće biti sve u redu, ali osećajući u sebi kako ove prazne reči ipak deluju na devojku.

Ljutila se na svoje ruke koje daju lažnu nadu biću pored nje. Ljutila se na svoje usne, koje govore laži. Ljutila se na svoje srce, koje je zahtevalo od nje da postupi ovako.

Devojka se polako smirivala. Jecaji koji su joj potresali telo kopnili su lagano. Ana je osećala na obrazu vlagu devojčinih suza. Kosa joj je bila prljava i umršena, a lice ispijeno, bledo i prljavo.

"Koliko dugo si sama?", upita je.

Činilo se kao da devojka razmislja šta da kaže pre nego što joj odgovori.

"Dugo", reče. "Mnogo dana. Prestala sam da brojim. Dugo, dugo, dugo... Prvo smo živeli u grupi, a onda je nestalo hrane. Lutali smo. Onda smo se razdvojili. Ostali smo Milan, Lea i ja. I onda... i onda..."

Ponovo je briznula u plač. Plakala je, čisteći dušu, oplakujući izgubljene.

Plakala je za Milanom.

Plakala je za Leom.

Plakala je za sobom.

"Uhvatili su nas na spavanju. Nismo ih čuli. Milan me je... zaštitio. Pobegla sam kroz prozor. Čula sam ih kako vrište. Nisam se vratila. Nisam smela. Trčala sam sve dok sam imala snage. Sve dok nisam pala. Pobegla sam. Pobegla. Pustila sam ih. Ostavila. Ostavila... da umru. Tako me je stid. Tako... tako me je... stid", izgovori Mila rasplakavši se ponovo.

Ana ništa nije progovarala. Znala je da joj ne može zaceliti rane ničim što bi rekla. Znala je da mora pustiti da iz Mile isteče jad koji se u njoj nakupljao ko zna otkada.

Ostale su u zagrljaju još dugo.

"Hvala ti", reče Ana. "Hvala ti...hvala ti što si tu".

Mila dozvoli sebi da joj se usne blago nasmeše.

"Jesi li gladna?", upita devojku. Znala je odgovor i pre nego što je Mila odgovorila, ali iz čiste pristojnosti morala je da postavi pitanje.

"Jesam", klimnu Mila glavom stidljivo. "Gladna sam", ponovi to kao očiglednu činjenicu. "Gladna."

Zastade za trenutak, podigavši glavu, kao da razmislja o tome šta to zapravo znači.

"Sve smo teže nalazili hranu", reče.

"Zato su nas i uhvatili. Mislim da su razvili neki osećaj, i da znaju da ćemo tražiti hranu u prodavnicama, samouslugama, tržnim centrima. Ili je to nešto što im je zaostalo od pamćenja, instinkt koji ih upućuje na mesta gde su se nekada okupljali ljudi. Otkada sam sama, retko nalazim mesta na kojima još ima hrane, a gde mogu bezbedno da je uzmem."

"Poći ćemo kod mene", reče Ana. "Moja kuća nije opljačkana, a još na početku, moja...", zamalo ne reče Žena, "moja ... je napunila čitav kamion hranom koja može dugo da se čuva. To će potrajati godinama."

"Kako ste preživeli do sada?", upita Mila.

Ana ju je posmatrala dugo, pravo u oči.

"Samo sam ja preživela", reče.

"Ona... ona više nije živa."

Mila se uhvati za usta, kao da će taj gest vratiti izgovorene reči.

"Izvini. Nisam znala."

"Naravno da nisi znala. U redu je." Nasmeši se kratko.

"Smestili smo se u bivšu ambasadu. Povučena je i ima visoku metalnu ogradu preko koje oni ne mogu da pređu."

Nenadno, negde iz blizine začu se zvuk. Obe se ukočiše. Zvuk se ponovi.

"Brzo!", šapnu Ana uzimajući Milu za ruku.

"Ne pravi buku!"

Ušunjaše se kroz razbijeni izlog u samouslugu i sakriše se u mrak iza ispražnjenih pultova.

"Budi tiha, diši na usta. Ne pomeraj se."

Napolju se začuo bat nesigurnih koraka koji se približava. Zvuk je sve više jačao. U pitanju nije bio samo jedan zvuk, već čitavo mnoštvo.

Kako su se koraci približavali tako su se pojačavali i nemušti urlici i mrmljanje.

Nemrtvi su dolazili.

Prolazili su pored polomljenog izloga, vukući noge, ili ono šta je od njih ostalo. Bilo ih je desetak. Neki primalni instinkt terao ih je da se drže u čoporu. Neki su bili obučeni, a neki goli. Odeća onih koji su je imali bila je prljava, iscepana i u dronjcima. Koža onih koji su bili goli bila je u istom stanju. Neki su imali otvorene, zagađene rane. Nekolicini su iz preloma virili parčići kostiju. Drugima su nedostajali udovi. Poneki su imali samo jedno oko, nekima su nedostajale uši, a jednom su se creva vukla po zemlji. Saplitao se o njih.

Slika

Užasniji od same njihove pojave bili su zvuci koje su proizvodili. Poneki urlik, nerazgovetno mrmljanje, a najtrašnije od svega, poneka smislena reč, izgubljena, zaostala, a onda nekim čudom ponovo pronađena u njihovim razorenim mozgovima, kao fragment sećanja, kao tupo nevoljno podsećanje na ono što su nekada bili. Te reči, koje su ponekad silazile sa njihovih usana, krajnje groteskno, poput "mama", "ljubav" ili "draga", otvarale su nove horizonte užasa kod onih koji su ih čuli, jer su na neki jeziv način, izgovarane od strane ovih kreatura, menjale svoje značenje i smisao, te postajale perverzna antiteza onome što su nekada predstavljale.

Živeli su sa samo jednim ciljem. Da se nahrane.

Ljudskim mesom.

Živim ljudima.

Devojke su čučale skrivene iza polica u dnu radnje, posmatrajući sa užasom nevoljnu povorku užasa. Ana je videla kako se u Milinim očima nakuplja užas i gađenje, kako joj ivice usana podrhtavaju i kako joj se rađa krik u grudima. Stavila joj je ruku na usta i privila uz sebe. Drhtale su, zajedno, sve dok zvuci sa ulice nisu zamrli.

Lagano se šunjajući, prišle su do ivice izloga i ispratile pogledom poslednjeg Nemrtvog u daljini. Zatim pođoše ka Aninoj kući.

-o-

Trava je izbijala kroz pukotine na betonu posle tri godine od Sloma. Uskoro, već za par godina, priroda će prevladati. Sa obe strane ulice nalazile su se olupine nekadašnjih automobila. Neki su bili isprečeni na kolovozu, prevrnuti, otvorenih vrata i razlupanih prozora, kao neki čudni insekti izvrnuti na leđa. Razbacani po ulici, društvo su im pravili kosturi, odavno osobođeni mesa. Skoro polovina kuća bila je spaljena, te su od njih ostali samo crni zidovi sa nagorelim gredama. Prozori na kućama i radnjama bili su polupani, što od strane nesretnika koji su tražili hranu, što od Nemrtvih koji su ih progonili.

Ana je otključala kapiju, te njih dve uđoše unutra.

Unutrašnjost vile bila je lepo sređena. Bogat nameštaj, slike na zidovima, vrhunski parket i tepisi odavali su luksuz.

"Tamo ti je kupatilo, svetlo se pali sa strane a imaš i tople vode. Imaš šampon i sapun, okupaj se. Ne moraš da žuriš", reče Ana.

"Kako...", zamuca Mila. "Otkud svetlo, topla voda...?"

"Moja žena je u prvoj godini nakon Sloma postavila solarne kolektore preko čitavog krova. Tu je i gomila akumulatora u podrumu koji se napajaju preko njih tako da, sem kada nije potpuno tmurno vreme, imam dovoljno struje za imitaciju normalnog života", reče Ana ironično se nasmejavši.

"Nekada... to mi je izgledalo toliko normalno..." ne završi Ana rečenicu, jer jednostavno nije imala šta više da kaže.

Kroz otvorena vrata videla je Milu kako se skida.

"Baci tu odeću, daću ti čistu. Kanta je u kuhinji."

Posmatrala ju je kako prolazi pored nje, stidljivo spuštenog pogleda.

"Istuširaj se prvo, a onda napuni kadu i lezi", reče joj Ana.

"Ne, ne treba..." zausti Mila, ali je Ana prekide. Stavi prst na usta i reče: "Učini to."

Posmatrala je mladu ženu kako se tušira, kako trlja svoje belo telo sapunom. Videla je kako bezuspešno pokušava da raščešlja zamršenu kosu.

"Sačekaj", reče Ana. "Napuni kadu i lezi. Pomoći ću ti."

Devojka je posluša. Ana sede na ivicu kade, a zatim poče metodično da je raščešljava. Potrajalo je dugo dok je uspela da razmrsi sve čvorove.

"Ustani", reče Mili. "Imaš još skorene prljavštine po ramenima i leđima."

"Ali..." zausti Mila.

"Ustani." reče Ana, gledajući je pravo u oči.

Devojka lagano ustade. Dugačka kestenjasta kosa padala joj je niz ramena i leđa.

Devojčina koža se zacrvenela.

"Prija ti?", upita Ana.

"Da...", odgovori Mila neodređeno.

Ana uze tuš i spra sapunicu sa Mile. Zatim ponovo uze sunđer i bez objašnjenja nastavi da prelazi njime preko Milinih leđa. U kupatilu se osim zvuka disanja i povremenog kapljanja vode nije čula ni reč.

Zatim ju je obrisala i pokazala svoju odeću.

"Biće ti prevelika, ali bolje i to nego one prnje. Obuci se i dođi da večeraš."

Izvadila je konzerve, otvorila ih i natočila crno vino. Mila je ušla u trpezariju u tom trenutku. Ana je primetila kako su joj oči blesnule kada je ugledala hranu.

"Jedi", reče joj Ana. Devojka sede i bez suvišnog prenemaganja prionu na jelo. Ana ju je posmatrala kako, ne uspevajući da se suspregne, halapljivo jede.

"Polako," reče Ana, "imam dovoljno hrane za puk. Nisam te očekivala," nasmeja se, "pa nema ničeg specijalnog. Sutra za ručak ćemo imati nešto lepše."

Devojka je bez reči proždirala hranu, zalivajući je vinom.

"Kada završiš, čeka te krevet. Sutra ćemo razgovarati."

Ana je primetila da se devojci cakle oči. Od sreće ili suza, nije bila sigurna. Verovatno i od jednog i od drugog.

-o-

Idućih dana, Mila se uglavnom hranila, popunjavajući se, dok se Ana hranila njom. Uživala je u mladoj devojci, iz dana u dan, iz sata u sat.

Prošlo je nedelju dana. Kuća je ponovo bila živa. Osećala se promena, neka nova, srećnija i lagodnija atmosfera.

-o-

"Ana", progovori Mila tiho, ne gledajući je u oči. "Ja..." zausti, pa stade. "Ja... ja sam...", ponovo zastade. "Bila radoznala!" ispali brzo i dalje gledajući u pod, kao malo dete kada ga uhvate u laži.

"Radoznala?", upita Ana. Ostavila je pitanje da lebdi u vazduhu.

"Razgledala sam stan", progovori ponovo Mila. "I...", zastade ponovo, "ovaj ormar."

Zaćutala je, dok ju je Ana posmatrala.

"Slike...”

"Znam.", odgovori Ana smireno, gledajući je pravo u oči.

"Otvori ga", reče joj Ana ravnim glasom.

"Ne, to nije moja st..."

"Otvori ga", ponovi Ana prekinuvši je.

Miline oči bile su širom raširene.

“Slike tvoje žene... su... divne...”

"Da", odgovori kratko Ana. "Bila sam, i jesam njena, srcem i dušom, u svakom mogućem smislu te reči. Ona me je posedovala. U potpunosti. Predala sam joj sebe, ono što sam bila, ono što jesam i ono što ću biti."

"Šta se desilo... sa njom?"

"Napali su nas Nemrtvi dok smo uzimale zalihe. Spasla me je ali je bila ugrižena. Zaražena."

"Kada...", krenu da upita Mila, ali je Ana preteče.

"Pre osam meseci.”

Mila se ponovo okrete prema ormaru.

-o-

"Zašto plačeš?", prošaputa Mila. Ana ustade, ode do ormara i naglo se okrete.
Ana je pocela da je šamara i...

Ana je bilo potpuno znojava od napora. Konačno stigoše do podnožja. Nalazile su se u malom hodniku ispred sledećih metalnih vrata. Ana ih sopčući otključa i otvori.

Zapahnu ih strahovit smrad. Miris raspadanja, krvi i smrti udario je Anu pravo u mozak... Sa suprotne strane stakla, umrljanog nečim crvenim, videla se senka koja se pomerala. Mahniti udarci terali su masivna vrata da podrhtavaju. Neljudski urlici probijali su se kroz njih kao da su od kartona. Stvor sa suprotne strane osetio je prisustvo živih.

Slika

Nemrtvi se bez zvuka stropošta na pod, trzajući se nekontrolisano. Ana sačeka nekoliko trenutaka da se telo smiri a zatim je uhvati za ruku i odvuče u prostoriju iz koje je izašla... U njoj je smrad bio još gori, a miris crkotine i raspadanja, koji se širio sa nekoliko skoro potpuno oglodanih skeleta koji su se nalazili na podu, bio je nesnošljiv.

Morala je biti brza.

Vrati se hitro u prethodnu prostoriju, dohvati Milu koja se mahnito otimala i na jedvite jade je odvuče u drugu prostoriju, dok se ova uvijala i bacakala po podu na kojem su ostajali krvavi tragovi njenih prstiju sa slomljenim noktima.

Ana kleknu kraj Nemrtve.

"Hrana, Ženo", prošaputa ona, mada je znala da je ne moze ni čuti, ni razumeti.

"Za Tebe. Izvini što si ovoliko čekala. Bila je mršava."

"Ngh...neeeeeeeeeeeeeeeee...neeeeeeeeeeeeeeeeeee...mholhiiiiiiiiiimmm", naricala je Mila.

Nemrtva je počela da se pomera.

"Žao mi je", reče Ana, okrenuvši se prema devojci na podu. "Žao mi je", ponovi. Sagnu se, te joj spusti lagani poljubac oproštaja na čelo.

Zatim izađe i zaključa vrata za sobom.

Slika

Došla je jesen. Sivo, olovno nebo uklapalo se u sliku opšteg propadanja koje ju je okruživalo. Ana je lutala pustim, prljavim ulicama tražeći žive. Prošlo je skoro dva meseca od kako je našla Milu. Nailazila je samo na Nemrtve. Većina njih nalazila se u užasnom stanju. U svakoj grupici na koju bi naišla, svega nekoliko je još moglo da hoda, skoro svakome je nedostajao poneki deo tela, a većina, zbog nedostatka udova ili zbog drugih povreda, više nije mogla da hoda već se vukla, puzeći po zemlji.

Potcenila ih je. Samo pukom srećom i igrom slučaja, nisu je uhvatili dok je istraživala bivši hipermarket. Spasla ju je čista sreća, jer se Nemrtva koja se iznenada pojavila iza pulta i zapanjujuće brzo nagrnula ka njoj, okliznula i saplela na sasušeni leš na podu, usporivši dovoljno da joj omogući da bezglavo pobegne, izbegavajući ostale iz njene vrste koji su počeli da se pomaljaju iz mraka prostorije.

-o-

Pokušavala je da zaspi, pritiskajući šake na uši. Kad god bi stavila glavu na jastuk, priviđalo joj bi se da čuje udarce koji su dopirali iz podzemlja.

Silazila bi zatim u sklonište, prislanjala lice na hladnoću metalnih vrata, i šaptala Joj reči ohrabrenja, da se strpi, da će joj naći hranu, a kada više ne bi mogla da izdrži, odlazila bi, besciljno, na ulice napuštenog grada, govoreći sama sa sobom i vičući u mrak.

-o-

Sve više je i sama podsećala na Nemrtve. Oči su joj upale, a ispod njih stvorile su se crne kese od umora i nespavanja. Njen nekada graciozan hod sada se pretvorio u neku vrstu skaradnog teturanja. Ulice su bile skoro potpuno puste. Tek s vremena na vreme ugledala bi ponekog Nemrtvog koji se mučno vuče po prašini.
Urlici, stenjanja, nemušte reči...

-o-

Od Njenih urlika i krikova nije mogla pobeći. Pratili su je u snu i na javi. Osećala je Njenu glad kako ju doseže. Osećala je Njenu potrebu, snagu koja ju je privlačila kao magnet. Očajanje je jačalo. Živih više nije bilo. Nije mogla da je nahrani. Njena bol ranjavala ju je i kidala joj dušu.

-o-

Ustala je rano, želeći da još jednom vidi izlazak sunca. Sedela je na ivici kreveta, posmatrajući prve sunčeve zrake kako se pomaljaju na ivici horizonta. Osetila je toplotu na obrazu i nesvesno podigla ruku da ga pomiluje.

Shvatila je da gleda pravo u sunce koje se promolilo iza horizonta.

"Nemoj nikada gledati u sunce", govorila joj je majka. Nasmejala se gorko u sebi. Gledala je pravo u sunce toliko godina, pa joj nije naškodilo. Njeno sunce, njen centar vasione, njen centar gravitacije kome je težila sve te godine, nalazio se ukopan u crnu zemlju, ispod njenih nogu.
Napunila je kadu toplom vodom i legla u nju, zatvorivši oči. Dugo vremena provela je tako, ne razmišljajući ni o čemu, puštajući da je toplota omami i odvede na neka druga mesta.
Ustala je i zažmurila...

Krenula je.

Žena Nemrtva je mahnito udarala na vrata, osetivši njenu blizinu i miris. Miris života.

Ona zaurla još glasnije, obznanjujući svoje pravo.

Znala je da će zadovoljiti njene potrebe na manje od mesec dana. Smršala je suviše.

Srećna činjenica bilo je saznanje da pljuvačka Nemrtvih sadrži enzime koji izazivaju koagulaciju krvi i sprečavaju iskrvavljenje na mestima ugriza, tako da će Nemrtva moći nedeljama da je konzumira.

Razmišljala je odakle će početi. Da li od očiju, čemu se potajno nadala, kako ne bi morala da Je posmatra onakvu kakva je sada. Svakako će odluku prepustiti Njoj.

Duboko je udahnula, otključavši vrata. Konačno je došao taj trenutak. Tren kada će se konačno sjediniti sa Njom.

Nakon toliko godina ljubavi i pripadanja, konačno će postati njen deo. Njih dve će napokon postati neraskidiva celina.

Zatvorenih očiju, dok je još uvek posedovala usne, reče - više sebi samoj nego njoj:

"Tvoja sam."

I zatim jos tiše,

"Zauvek."







ZAUVEK ZABORAVLjENA REČ: VOLIM TE


Naučnici su decenijama usavršavali ljudsku vrstu otklanjanjem gena za koje se smatralo da su nosioci iracionalnih kodova. Tako se došlo do nove generacije ljudi, otpornih na spoljašnje uticaje. I na unutrašnje, što je mnogo značajnije za opstanak čoveka. Mentalna disciplina dovedena je do savršenstva. Eksperimentima je recimo dokazano da se emocije kod čoveka pojačavaju strahom od ustaljenih navika. Da se nagoni pojačavaju obrnuto proporcionalno sa mogućnošću njihove realizacije.

Mnogo nesavršenosti je otkriveno i otklonjeno kod čoveka. Nauka je odnela konačnu pobedu nad emocijama, nagonima, ambicijama, maštarijama... iracionalnim porivima svake vrste. Eto, tako je nestala duša. Ponekad bi se pojavilo neko biće sa tragovima duše kao u nekakvom Epilogu, gde se očigledno vidi da je autorka imala otvoreni prelom duše dok je pisala, pa sam i sama posumnjala da imam dušu. Tražila sam da mi je hirurški odstrane. Umesto toga, predložili su mi aktivan odmor.

Odabrana je osoba ženskog pola, koja će mi najviše doprineti relaksaciji, povećanju koncentracije i dodatno doprineti aktiviranju mog voljnog momenta. Ja sam njoj odgovarala, jer je procenjeno da je mogu naučiti da prestane projektovati maštu u realnost na pogrešan način. Tako su bar pokazali testovi. Imali smo mali otpor da prihvatimo rezultate istraživanja... ali nauka zna šta je najbolje za nas. Odmor je dakle značio da treba da se posvetimo jedna drugoj. Očigledno se to od nas zahtevalo.

Ona je posumnjala na grešku u istraživanju. Nije mogla verovati da treba da provede nedelju dana na skoro pustom ostrvu. Jedva sam joj objasnila da ne postoji mogućnost greške i da testovi već godinama daju stopostotno tačne projekcije i da iza svega stoji tim vrhunskih programera.

Ne znam kako je do toga došlo, ali sam spontano počela da joj pričam o svojim snovima i kako ponekad imam neodoljivu želju da napravim neku glupost nedostojnu svog savršenog života. To je valjda podstaklo i nju da se raspriča o svojim strahovima i koliko nije sigurna u sebe. Setila sam se jednog problema koji su nekada ljudi imali, da osoba koja nema samopoštovanje nikada ne može biti veran i pouzdan životni partner niti prijatelj, jer su takvoj osobi stalno potrebni novi podsticaji da bi mogao da preživi njen ego.

Neprestano pričajući o našim nedostacima nekako spontano došlo je i do toga da sam poželela da se bavim seksom, što uopšte nije bilo predviđeno u planu našeg odmora. Odbila me. Odbijanje je najjači afrodizijak. Nauka još nije pronašla sredstvo takvog inteziteta. To sam iskusila iste noći. Šetala sam plažom i shvatila zašto je ljudima život olakšan kada im je odstranjena duša. Jedan od nedostataka duše bio je taj što je najjači poriv upravo za onim što joj nedostaje.

Što je manja verovatnoća da ostvari želju, poriv se srazmerno uvećava. A može se uvećavati skoro do ludila. Tako su nastajali ljudi upropašćene sudbine. U Kabali piše da od ljudi upropašćene sudbine nastaju demoni. Te noći uplašila sam se da ne postanem demon. Borila sam se sa tim porivom i ma koliko je moja borba bila istrajna, voljni momenat mi nije bio dovoljno snažan. Bila sam nemoćna pred tim novim izazovom. Ujutru sam je želela još više.

Čim se probudila počela sam da je ubeđujem. Moja lektira za svakodnevnu upotrebu bila je vrhunska, pokazala su se opravdana sva ulaganja u strarinske knjige i tuđe misli koje sam bila dužna da zapamtim. Veštim kombinovanjem prevaziđenih životnih stavova i atraktivnih citata uspela sam da je pokolebam. Pristala je. Ali pod uslovom da mi tokom seksa ne prolaze one misli koje me povremeno opsedaju već da to obavimo po svim načelima Uputstva za dobar seks.

Pristala sam. Na vrhuncu, dok smo obe bile u ekstazi, ujela sam je za bradavicu. Uplašila sam se. Očekivala sam da će me odgurnuti i pobeći. Naprotiv, ona je tek tada nastavila. Njen orgazam bio je takav kakav verovatno ni jedno klonirano biće nije imalo mogućnosti da postigne. Podigla se prašina sa kamenja od vibracija njenog glasa... Tek tada smo prestale, obe u strahu da bi ovo moglo da potraje večno.

Od tada smo ili pričale o našim nedostacima ili vodile ljubav. Ponekad obe stvari u isto vreme. Više nije bilo potrebe ni da joj grizem bradavice, dovoljno je bilo da radim sve suprotno onom što nalaže Uputstvo za dobar seks...Vodite ljubav, kažem u sebi!!!

Rekoh li ja to malopre "vodimo ljubav"? Bila je to najveća promena koja nam se dogodila. Počeli smo da upotrebljavamo reči koje nisu u svakodnevnoj upotrebi. Sve češće smo koristili gestove kao sredstva komunkikacije: pogled, osmeh, ruke. Od reči postalo je važnije intonacija izgovorenog. Neuhvatljivi drhtaj sa samoglasnicima preciznije je objašnjavao neku želju, gest ili misao nego cela hrpa rečenica.

Dešavalo se da satima razgovaramo a da nijedna ne progovori ni reč. Već sam razlikovala desetak njenih uzdaha koji su odražavali isto toliko raspoloženja. Ona je razlikovala moje poglede ali nije uspevala da ih uvek razume. Često bi me pitala: "Zašto me tako gledaš?" Nisam uspevala da rečima objasnim šta sam počela da osećam, jer meni koja sam bila napunjena rečima za razne vrste upotreba, nedostajale su upravo reči. A pogled me odavao.

Želela sam da ovaj odmor nikad ne prestane, svesna toga da ne znam kako je to moguće izvesti. Tada sam pogrešila. Te noći, dok sam u ekstazi ispuštala sebe, ugrizla sam je za vrat i rekla reč za koju sam bila ubeđena da je zauvek izbrisana iz mog sećanja. Istog trena izvukla se ispod mene. Napolju ju je već čekao brod. Jedna reč uključila je sve njene odbrambene mehanizme. Počelo je odbrojavanje.

Istrčala sam za njom. Pokušala da se ukrcam, ali mi nisu dozvolili. Po mene će doći novi brod za tri dana, rekli su.

Dok sam gledala na pučinu shvatila sam da je ona samo klon sa greškom. Neoprostivom. Stvorena sa porivom da spoznaje nepoznato a bez sposobnosti da vidi da je najveća tajna upravo u njoj. Samim tim bila je nemoćna da poštuje tu tajnu koju nosi u sebi.
By LeDeNa_
#2062735
Mariska hvala...

Ovako za sada...

Slika

Znas zasto ne pisem.
Nemam sta.
Pisati mogu samo ono sta ostane u mom umu i pretvori se u sliku.
Ne zelim vise da ista ostaje u mom umu i pretvara se u slike, ma kako lepe bile.
Ne. Zato jer u trenucima kada nema lepih slika onda um groznicavo trazi po proslosti i vadi na povrsinu neke stare. Stvara se secanje, stvara se zaljenje za proslim.
Ti znas da ne zelim ziveti u proslosti (mislim da znas tj). Cak ni sekundu. Cak ni najlepsu sliku. Jer ako je bilo, bice. Jedino sta moram uciniti potruditi se da bude sada. Na bilo koji nacin.
Lenjom umu u trenutku kada nema lepih slika lakse je ceprkati po secanju nego potruditi se napraviti novu.
Ti znas da svako ko pise pise prvo zbog sebe.

Eto, zato ne pisem sada. Dok je um protocan.

:)

:mazi:
Korisnikov avatar
By Mariška
#2062845
"Dakle, došao sam danas kod bivšeg Majstora, koga nisam video već pola godine, i posle nagoveštaja njegovog famulusa za sebe sam očekivao malo od te posete ili nisam ništa; jednostavno, uplašio sam se da nas poštovani stari gospodin može uskoro napustiti, pa sam pohitao ovamo da ga bar još jednom vidim. Kad me je poznao i pozdravio, lice mu je zasvetlelo, ali nije rekao ništa osim mog imena i pružio mi je ruku; a činilo mi se da su i taj pokret i ta ruka svetleli, iz njega celog, ili bar iz njegovih očiju, njegove bele kose i svetloružičaste kože, kao da je strujalo neko lagano hladno zračenje. Seo sam pored njega, a on je oterao studenta, samo jednim jedinim pogledom, i tad je počeo najčudniji razgovor koji sam ikad doživeo. Spočetka je, istina, to za mene bilo vrlo neobično i nelagodno, a i postidno, jer ja sam se stalno obraćao starcu i postavljao mu pitanja, a on ni na šta nije odgovarao drukčije do pogledom; nisam mogao razabrati da li moja pitanja i saopštenja dopiru do njega drukčije negoli kao kakav dosadan šum. To me je zbunjivalo, razočaravalo i zamaralo, činio sam se sebi tako izlišan i nametljiv; ma šta da sam kazao Majstoru, zauzvrat sam dobijao samo osmeh i kratak pogled. Zaista, da ti pogledi nisu bili toliko prepuni blagonaklonosti i srdačnosti, morao bih pomisliti da starac otvoreno zbija šalu sa mnom, da se podsmeva mojim pričama i pitanjima, celokupnom nepotrebnom naporu koji sam utrošio na putovanje i ovu posetu. No, u njegovom ćutanju i osmehivanju je konačno i bilo neke slične namere, oni su zbilja bili izvesna odbrana i prekorevanje, samo što su to bili na drugi način, na jednoj drugoj ravni i na drugom smisaonom stupnju nego što bi to mogle biti podrugljive reči. Morao sam najpre klonuti i pretrpeti potpun brodolom sa svojim, kako mi se činilo, strpljivo-učtivim pokušajima da ga navedem na razgovor, pre nego što sam počeo shvatati da bi starac lako bio dorastao i sto puta većoj strpljivosti, upornosti i učtivosti nego što su bile moje. Moguće je da je to trajalo četvrt ili pola sata - meni se činilo kao da je pola dana prošlo; počeo sam da bivam tužan, umoran i ljutit i da se kajem zbog svog putovanja, usta su mi se osušila. Eto, tu je sedeo taj dostojanstveni čovek, moj zaštitnik, moj prijatelj koji je, otkako pamtim, imao moje srce i poverenje i nikad neku moju reč nije ostavio bez odgovora, sedeo je tu i slušao me kako govorim, ili me i nije slušao, sedeo i potpuno se sakrio i ušančio iza svog zračenja i osmehivanja, iza svoje zlatne maske, nedostižan, pripadnik nekog drugog sveta s drugim zakonima, i sve što je težilo da se iskaže od mene k njemu, iz našeg sveta u njegov - slivalo se niz njega kao kiša niz kamen. Najzad - već sam bio izgubio svaku nadu - najzad je probio taj čarobni zid, najzad mi je pomogao, najzad je rekao jednu reč! Bilo je to jedino što sam danas čuo od njega.

'Zamaraš se, Jozefe', rekao je tiho i glasom punim one dirljive ljubaznosti i staranja kakav poznaješ kod njega. To je bilo sve. 'Zamaraš se, Jozefe.' Kao da me je dugo gledao kako nešto naporno radim, pa sad hoće da me opomene. Izgovarao je reči pomalo s naporom, kao da već veoma dugo nije upotrebljavao usne za govorenje. U isti mah je položio šaku na moju ruku - bila je laka kao leptir - prodorno me pogledao u oči i osmehnuo se. U tom trenutku sam bio pobeđen. Nešto od njegove vedre tišine, nešto od njegovog strpljenja i spokojstva prešlo je u mene, i odjednom me je skolilo razumevanje za starca i za zaokret što se desio s njegovim bićem, koje se udaljavalo od ljudi i kretalo ka muzici, udaljavalo od misli i kretalo ka jedinstvu. Shvatio sam šta mi je bilo dato da ovde gledam, a tek sada sam shvatio i ovaj osmeh, ovo zračenje; jedan svetac, jedan čovek koji je dostigao savršenstvo, dozvolio mi je da ovde tokom jednog sata suobitavam u njegovom sjaju, a ja, šeprtlja, ja sam hteo da ga zabavljam, ispitujem i zavodim na konverzaciju. Hvala Bogu, nisu mi se prekasno otvorile oči. Mogao je i da me otera i tako me zauvek odgurne od sebe. Time bih bio lišen onog najneobičnijeg i najdivnijeg što sam ikada doživeo."

(...)

"Kasno je već, trebalo bi da odem na spavanje, sutra moram u cik zore na put. Nadam se da ću uskoro ponovo doći. Dozvoli mi da ti još sasvim ukratko ispričam svoju priču do kraja! Dakle, pošto mi je rekao: 'Zamaraš se', uspeo sam najzad da se okanim svojih napora da započnem neki razgovor, uspeo ne samo da budem tih nego i da svoju volju odvratim od tog grešnog cilja da se ta ćutalica ispituje pomoću reči i razgovora i da se od njega stekne neka korist. I od trenutka kad sam se odrekao toga i sve prepustio njemu, sve je pošlo kao samo od sebe. Možeš kasnije da moje izraze kako god ti je volja zamenjuješ drugima, ali sad me saslušaj, pa i ako izgleda da sam neprecizan i da brkam kategorije. Ostao sam kod starca oko sat ili sat i po i ne mogu ti saopštiti šta se između njega i mene događalo ili šta je razmenjivano; reči pri tom nisu bile govorene. Samo sam osećao, pošto je moj otpor bio slomljen, da je i mene primio u svoj mir i svoju svetlinu, i njega i mene su obujimali vedrina i predivno spokojstvo. Iako nisam voljno i svesno meditirao, to je donekle ličilo na neku uspelu i usrećujuću meditaciju, čija tema bi bila život bivšeg Majstora. Video sam ga ili sam osećao i njega i tok njegovog nastajanja od onog dana kad sam ga, kao dečak, prvi put sreo, pa do ovog časa. Bio je to život predanosti i rada, ali slobodan od prinude, slobodan od častoljublja i prepun muzike. I razvijao se tako kao da je on, postavši muzičar i Majstor muzike, izabrao muziku kao jedan od puteva ka najvišem čovekovom cilju, ka unutrašnjoj slobodi, ka čistoti, ka savršenstvu, i kao da otada nije činio ništa drugo nego puštao da ga muzika sve više prožima, preobražava, pročišćava, počev od spretnih, pametnih pijanističkih ruku i bogatog, ogromnog muzičkog pamćenja, pa da svih delova i organa tela i duše, do bila i udisaja i izdisaja, do spavanja i sna, pa je sada samo još simbol, bolje reći jedan pojavni oblik, jedno otelovljenje muzike. Ja sam bar ono što je iz njega zračilo, ili što se kao ritmičko disanje talasalo tamo-amo između njega i mene, potpuno osećao kao muziku, koja svakoga ko uđe u taj čarobni krug prihvata kao višeglasna pesma nov glas koji upada. Neki nemuzičar bi tu milost možda sagledao u drugim slikama, astronom bi možda sebe video kako poput meseca kruži oko neke planete, ili bi filolog čuo kako ga oslovljavaju na nekom magičnom iskonskom jeziku koji sadrži sva značenja. - Dosta je sad, opraštam se od tebe. Bila je to za mene velika radost, Karlo."

(Herman Hese: "Igra đinđuvama")
By LeDeNa_
#2063447
Slika

Slika

********************************************************

Bio bi to obican grad, jedan od onih cije ime naucis u osnovnoj skoli za peticu i vec za par meseci ne znas ni kojoj drzavi pripada. Da nije imao jezero. Jezero koje je teklo izmedju ulica, doticalo trg, obuhvatalo ga kruzno, pojavljivalo se tackasto na periferiji. Jezero vece od grada, grad rasut po jezeru.
Kada je prvi puta dosla mislila je da je to reka. Kretalo se, micalo, bilo je zivo. Teklo je neprestano u svim smerovima. Bilo je protivno definiciji i zato je za nju to bila reka. Reka sa izvorom i uscem u samoj sebi, na povrsini od nekoliko kilometara.
Ni to nije bilo neobicno jos uvek.To je bila samo njena vizija, ostali su se privikli.
Na rubu jezera, u starom delu grada bio je kameni kip. Autor je bio nepoznat, u arhivima nisu pronadjeni nikakvi podaci, u crkvi nikakvi zapisi. Kamen je vec bio supljikav i odlomljen, a opet cvrst i cinilo se da je izrastao sam bas na tom delu. Prikazivao je muskarca. Nista posebno, malo veci od proseka, uspravnih prsa i jakih ramena, snaznog vrata na kojem su bujale zile i glave okrenute prema jezeru. Oble kamene zenice gledale su u daljinu, a blago talasasta kosa padala je do ramena. Bio je neprikosnoveno lep.
Sam, nezainteresovan , pogleda okrenutog od ljudi stajao je na zemlji, a opet, nije bio deo nje.
Privukao je. A koga nije? Koju zenu nije?
Gledala ga je kao da je u njemu ispunjenje svih snova. Znala ga je mamiti recima ne bi li okrenuo taj pogled njoj. Znala se vrtiti oko njega ne bi li mu zaustavila oci. Znala se naslanjati na njega sa zeljom da oseti toplinu ispod kamena. Pricala mu je o neuzvracenim ljubavima, o muskarcima koji se zasite, o onima koji ocekuju, o tome kako ni jedan zapravo nije bio dovoljno snazan da se osloni na njega uvek ni dovoljno mekan da joj pogledom odgovori na sva pitanja.
Ni to jos ne bi bilo cudno da je jednog jutra nije probudio neobican mir u njenom gradu.
Napolju je bilo belo.Svuda je bila gusta magla. Jedna od lepote prelaznog perioda. Odlucila se prosetati. Dan se tek radjao i sivkasto svetlo prodiralo je iz mraka, tek toliko da dobro vidi belinu magle. Znala je put napamet do jezera i nije se plasila da ce se izgubiti. Svuda oko nje samo snezna zavesa. Polako je svetlo jutra guralo prema zemlji i zaustavila se na nekoliko centimetara ispod njenog vrata. Hodala je ocarano kroz more magle prema njemu. Ugledala ga je kako mu izranjaju prsa, kako nadlaktice ... Znala je da mu pripada. Znala je da je cekao ceo svoj zivot, jos dok je bio samo stena. Magla ispod nje se pretvorila u jato ptica. Bili su svuda, hrpa neznih krila. Osetila je kako je podizu. Ispruzila se na njima i pustila da je odnesu. Vodili su je tacno prema njemu. Prvi put bila je iznad i prvi puta bila je sa druge strane njegovih ociju.
Tisina je bila teska tog jutra kada je veliko narandzasto sunce, zlatnije od cele sume lisca tog malog grada otkrilo njeno telo nasred jezera. Cinilo se kao da pluta oko svoje ose.Njegove zenice tog jutra nisu vise bile dve jasne kugle usmerene u beskraj. Kapci su se spustili dovoljno da pogled vise nije mogao skinuti sa nje.
Sa druge strane jezera poznati autor napravio je kameni kip zene. Pruzala je ruke prema njemu dok joj se kosa igrala na vetru.
I tako je postalo lako zapamtiti taj grad. Grad ljubavi koju je razdvajalo i spajalo jezero.
****
Sad...

****
Korisnikov avatar
By Mariška
#2066459
1)


Dan četrdeseti...


Sve teže praštam sebi sve što sam ikada prećutala misleći da time štitim onoga kome prećutkujem. I, da se ne lažemo, štiteći time sebe od istine da sam, opet, ona jača. A onda si došla ti. Uhvatila si me u trenutku sustižućeg umora od pokušaja da slažem sebe da je neka jača ne zato što ja to dozvoljavam, nego zato što to zaista jeste, i nisam ti popustila. Navalila sam se na tebe svom svojom težinom misleći da je došlo vreme kada je važno hoće li se to pokazati odmah ili kroz more vremena preko koga me mrzelo da ponovo plivam. Ali si, zato, zaplivala ti. Kroz mene, hrabrošću koja me je ostavila bez daha. Bez povlačenja, bez predaje, poklonila sam ti se do zemlje, ne kao pobednici nego kao sebi ravnoj. I udahnula slatki miris spoznaje da si me time pustila da budem ja sama i da to možeš podneti i izdržati. Jača si.






2)


Gledala ga je kao da je u njemu ispunjenje svih snova. Znala ga je mamiti rečima ne bi li okrenuo taj pogled njoj. Znala se vrtiti oko njega ne bi li mu zaustavila oči. Znala se naslanjati na njega sa željom da oseti toplinu ispod kamena. Pričala mu je o neuzvraćenim ljubavima, o muškarcima koji se zasite, o onima koji očekuju, o tome kako ni jedan zapravo nije bio dovoljno snažan da se osloni na njega uvek ni dovoljno mekan da joj pogledom odgovori na sva pitanja.






3)


SUNCE


- Mislim da imam sve.
- I šta sad, sad možeš nestati?
- Ne, tek sada počinjem živeti.
- Kakav će to biti život bez želja? Dosadiće ti.
- Nije li najveća želja biti srećna?
- Pa... zapravo da.
- I... ako sada znam da sam srećna, znači nestajem?
- Ne, ali onda želiš nešto drugo.
- Npr.?
- Pa zdravlje, bogatstvo, prijatelje...
- A kako sreća može biti bez toga? Sreća je povezana sa svime.
- Dobro onda slobodu. Ljubav?
- Baš si budalica. Je li bi ti mogla biti sretna da ne voliš? I da nisi slobodna?
- Ne bih. I šta sad - upitala je sa strahom da ne nestane.
- Sada mogu davati.
By LeDeNa_
#2068030
Originally posted by Mariška

- Želim da proživljavam ovu noć zauvek.
Nastavimo ovaj Trenutak... :)

Setale smo obalom jezera, ona i ja. Nepoznata prolaznica privucena mojom opipljivom zeljom da se neko seta sa mnom. Ritam koraka uskoro nam je postao isti, zustriji od vecine prolaznika. Jedni od retkih koji uzivaju u koraku, a ne u gledanju. Disanje je bilo ubrzano, kaplje znoja osetila sam na ledjima dok su misici pod bokovima poceli lagano treperiti. Dosta. Stala sam, stala je i ona. Nismo pitale nista,nismo ni odgovarale. Reci, Lepo je ili Kako je jezero lepo ili Gle, sneg pada je bilo sasvim suvisno. To sve jeste i bez nasih reci.
Ipak, skinula je rukavice i okrenula dlanove prema nebu. Sneg koji je postajao sve gusci topile su se na njenim dlanovima. Smejala se potmulo. Takav smeh nikada nisam cula. Jos zadrhtim od njega. Dolazio je iz dubine njenog bica i izlazio kroz pore njene koze pre nego bi se oblikovao u u uvu naviknut zvuk. Bilo je to cisto zadovoljstvo. Sagnula je glavu jos dublje zemlji da joj se pahulje uvuku... Izvijanje njenog tela pratilo je topljenje u kapljice koje klize kicmom.
Osetila sam tu nepoznatu prolaznicu. Ona je bila utelovljeni Trenutak.
Morala sam je dodirnuti. Takva sam, volim dodirnuti coveka. Skinula sam rukavicu i primila joj bradu nezno rukama, Digni taj pogled da ti vidim oci. Sve vreme gledala si stazu.
Polako, minutama se mogao meriti pokret koji je produzivao vrat i lice se podiglo. Spusteni kapcu su zadnji dosli na red. Na vrhu trepavica pojavile su se krupne kaplje otopljenog snega. Kao da su dale dodatnu tezinu.
Otvorila ih je osmehom. Nisam znala da zenice mogu obuhvatiti sve i ne videti. Shvatila sam.
Zagrlile smo se snazno.
Otprati cu te do autobuske stanice, zadrhtala sam kad sam shvatila da je Trenutak cementiran u meni i da ce ostati deo mene zauvek. Ispraticu te, postaje... a onda vec znas i sama.

:) ...sad
By LeDeNa_
#2068967
...Trenutak i dalje....

Ovo je moj dan, rekla je cim je osetila kako se svest vratila u telo. Ovaj dan ce biti posebno lep, bila je to njena jutarnja molitva. Uvek ispocetka, ma sta god on sa sobom donosio.

Ritual nije postojao. Ili, bolje receno, imala ih je nekoliko. Probudila se dovoljno Soljica kafe je zvonila. Sva cista i glatka, pod frotirskim ogrtacem sela je pred veliki prozor svog dnevnog boravka.Napolju je padao sneg, krupne pahulje koje su hvatale zemlju. Nije razmisljala. Samo je gledala i osecala veselje kako buja. Nije zelela nista vise ni manje od tog trenutka.
Zacula je njen glas, Jesi li spremna?
Nije se bojala. Njen glas je bilo nesto sto je pratilo vec dugo. Ponekad je cula u sebi, ponekad ju je samo procitala, a u posljednje vreme, glas se sirio i prostorom u kojem je bila. Nije je trazila pogledom, znala je da je nece videti. Ipak, nije bila sigurna moze li joj potvrdno odgovoriti.
Jos nije u potpunosti shvatila pitanje.
Cutala je i srcem koje se predavalo lepoti. Cutala je pogledom koji je gutao trenutak. Cutala je telom koje je mirovalo zadovoljno sobom.
Nije ponovila pitanje tog jutra. Pustala je neka sama odluci.

Znala je da ce jednom morati odgovoriti na to pitanje. Mozda ce se umeti promeniti. Mozda ce biti stara i napolju sneg nece padati. Mozda nece gledati prozor vec samo zid neke sobe.
Jednostavno se mora ici napred i dalje. Koliko god joj ovog trena bilo lepo shvatila je da ona mora pozeleti promenu. Jer ce inace neko drugi nametnuti drugaciju sliku njenom pogledu.

Da, spremna sam na promenu, rekla je u trenutku guzve na putu, dok je po zaledjenom putu milila prema svom poslu. Da, spremna sam, glas joj se mesao sa reklamama na radiu. Da, pogledala je nestrpljivu zenu iza sebe u retrovizoru i namignula joj. Uvek ce biti neke hrpe snega, i neki lepi prozor i neki frotirski ogrtac.
Ja sam ta koja bira.

***sad
Korisnikov avatar
By Mariška
#2072994
Originally posted by LeDeNa_
Originally posted by Sanja Steppenwolfin
Originally posted by Mariška

Hrana za vukove


Slika
prelepo... bas sam se zamislila.. kada me neko pita za nick i ja to slicno obrazlozim, na osnovu Heseovog Stepskog vuka i unutrasnje borbe koju junak prezivljava (ali kod njega dobru stranu predstavlja covek, zlu vuk).. ali ovo mi se jako, jako svidja :)
Eh ta knjiga---

******************************************

Jedva sam nasla kada sam citala knjigu sta sam zapisala...Potrudila sam se:)

Davno bese...i drago mi sto ste me podsetile...

Ovako..

Hari Haler, junak ovog romana, piscev dvojnik i lik koji nosi u sebi mnoge probleme coveka modernog doba nalazi se u sukobu sa sobom i Svetom koji ga okruzuje kao "Stepski Vuk", zivotinja koja simbolizuje usamljenost, izdvojenost i nemir.Izlaz iz tog sukoba, autor nalazi u prevazilazenju bipolarnosti, umnozavanjju judskog JA i oslobadjanju od gradjanskog konforizma putem humora koji je jedino u stanju da ostvari zahteve.VISOKE ZIVOTNE MUDROSTI. :)

********************

"Ne, ubedjen sam da nije sebi oduzeo zivot.On i dalje zivi i svojim umornim nogama ide gore dole stepenicama tudjih kuca, pilji negde ukocenim pogledom u oribane parkete...danju sedi po bibliotekama, a nocu po krcmama ili lezi na svom iznamljenom divanu slusajuci iza prozora zivot ljudi, svestan da je iz njega iskljucen, ali se ne ubija jer mu neki ostatak vere govori da tu patnju, tu opaku patnju u svom srcu mora da iskusi do kraja i da mora da umre bas od patnje.Cesto mislim na njega.Taj covek mi nije olaksao zivot, u njemu nije bilo sposobnosti da podupire i potpomaze ono sto je snazno i radosno u MENI, on, NAPROTIV!

********************

"Ako danas u borbi izmedju ocajanja i kukavicluka mozda opet pobedi, kukavicluk sutra i svakoga dana.Preda mnom ce stajati ocajanje, uvecano samoprezrenjem."

********************

"Sudija koji sedi nasuprot zlocincu, gledajuci mu u oci, i koji za trenutak cuje kako ubica govori njegovim (sudijinim) glasom, a sve pobude, sposobnosti i mogucnosti ubice nalazi u svojoj dusi, ipak se vec iduceg trenutka ponovo pretvara u jedinku, postaje sudija, ponovo se vraca u ljusku svog uobrazenog JA, izvrsava svoju duznost i osudjuje ubicu na smrt".
Da se igramo malo "magičnog pozorišta" iz Heseovog romana "Stepski Vuk". U tom pozorištu ja bih igrala (bar) tri uloge: Marko, Mariška, Marija...

MARKO - to je moja nametnuta uloga. Ne, nemam ništa protiv tog imena, samo protiv uloge koju mi nameću, koju očekuju da igram. No ipak je igram, doduše nevoljno, loše, neuspešno, ali i dalje je igram, jer to jeste život, životna nužda... Marko je ono kako me vide drugi, i ja moram bar donekle da odgovorim njihovim očekivanjima. Često se čak i "instinktivno" laćam te uloge, ali taj tzv. "instinkt" zapravo je samo navika, nastala decenijskom presijom, ispiranjem mozga, ukalupljivanjem, kojem sam i sama podosta dugo doprinosila, godinama pokušavajući da se smestim u nekakve očekivane okvire... Možda to i sada činim...

MARIŠKA - to je moja samoodabrana uloga, ona koja mi leži, u kojoj se prepoznajem, da tako kažem... Za razliku od Marka koji predstavlja ulogu po kojoj me prepoznaju drugi ljudi, Mariška je uloga po kojoj ja sama sebe prepoznajem. Mariška je "shemale", žena sa muškim udom, koji joj dođe kao kakav strap-on, ali tako čvrsto nakalemljen na njeno telo da ga je nemoguće skinuti bez upotrebe (hirurškog) noža... Ne smeta mi taj moj strap-on, smetaju mi druge stvari koje idu uz njega, a koje su se takođe na mene nakalemile, npr. dlake po telu, i još više one u predelu brade i nausnica, ali mi pre svega smeta to što taj strap-on na meni čini da me ljudi smatraju Markom, muškarcem, i ja im još i sama poverujem...

MARIJA - još jedna od mojih samoodabranih uloga. Prepoznajem se u njoj onda kada se dobro osećam, kada volim sebe, drugim rečima - kada volim Marišku... Marija je žena, onakva žena kakva bih ja sama bila da sam rođena kao žena u ženskom telu, umesto što sam rođena kao "shemale" - žena u muškom telu... Marija je deo mene, ona obitava u mojoj duši... Ona zapravo jeste moja duša - Mariškina duša istovetna je Marijinoj duši, a sve ono u čemu se Mariška razlikuje od Marije posledica je pomenutog strapa, te sa njim povezanog društvenog pritiska... Ali te razlike meni nisu bitne, meni je najvažnija istovetnost naših duša. Zato ja nisam samo Mariška, ja sam i Marija! Marko... koliko po nuždi...
Korisnikov avatar
By Mariška
#2074091
Da, Marko sam koliko po nuždi... No, to ne znači da ga ne volim. Naprotiv! Marko je deo mene, on je moj prijatelj. Prijatelj pred kojim se mogu otvoriti, kome sve mogu reći, znajući da će me razumeti, da se ni zbog čega neće zgražavati, da će me prihvatiti takvu kakva sam, i da će me podržati u mojim nastojanjima da se promenim. Takva je i Marija, moja prijateljica. Volim ih oboje! Marko je moj prijatelj. I ljubavnik. Marija je moja prijateljica. I ljubavnica.
Da, znam da je sve ovo što pišem skroz blesavo i van pameti, ali to je cena ulaznice u magično pozorište: razum. Naposletku, šta je ono što ostaje kada se oslobodimo kontrole razuma? Ljubav! :love:
Korisnikov avatar
By Mariška
#2087775
Originally posted by LeDeNa_

Posveceno mom drugaru sa neta...

Otvorio je oci.

Poznavao je svaku crticu, svaku ogrebotinu, svaku mrlju, nabor i senku na plafonu iznad sebe. Ni sam nije znao kolike dane i mesece je proveo zureci u njega. Uzasavao se tog momenta. Trenutka u kojem bi po ko zna koji put spoznao da je citav dan pred njim. Saznanja da je vece daleko. Najteze mu je bilo ustati iz kreveta. Uvek mu je tesko padalo da cini nesto u cemu ne nalazi smisao.

Dan kao i svaki drugi. Jos jedan u nizu, bez znacenja i svrhe, u beskrajnom nizu. Nisu se medju sobom razlikovali ni po cemu sem po imenu ili broju. Cesto je sebe hvatao da ne zna koji je dan u nedelji, ni datum. Nekada se u mislima rugao ljudima koji su zivotarili a ne ziveli. Znao je da ce sati proci, a da uvece nece znati na sta je potrosio vreme. Bio je umoran. Toliko umoran. Tuga je oduvek bila najteza vrsta umora.

Toliko bi bilo dobro ostati u snu, zauvek. Na jedinom mestu gde su ON i On jos uvek bili...

Otvorio je oci.

Pored sebe zacuo je ravnomerno disanje. Ne smejuci da okrene glavu, lagano je pomerio ruku, pokrecuci je tiho, oprezno, kao lopov, sve dok nije dodirnuo njegova ledja.

Nije mu trebalo nista vise.

Iz ociju mu grunuse suze, ovog puta radosnice, tresao se od nemog placa, i u tom trenutku, u tom nemerljivo kratkom trenu u koji je mogao stati citav jedan zivot, osetio je kako mu sa pleca spada tovar tereta, milioni tona tuge i ocaja, kako nestaju kao da nikada nisu postojali...

Njegovo lice nadnelo se nad njegovo, njegove tamne, tople i duboke oci zabrinuto i sa ljubavlju su ga posmatrale.

„Sta ti je? Nocna mora?“

Samo se nasmesio, bez snage da mu odgovori, "da, nocna mora...", pomisli, te ga privi uz sebe, poljubivsi ga, poljupcem koji topi kamen, od kojeg citavo telo gori, poljupcem koji prozima svaku celiju. Sreca mu je preplavljivala ducu, mocna, cista kao vodopad s glecera, preteci da ga raznese kao udarni front pescane oluje.

Otvorio je oci.

Na usnama je jos uvek osecao slatkocu njegovog poljupca.

Osmehnut, pruzio je ruku ka mestu na kom je spavao. Prsti su mu zahvatili samo prazne carsafe i mozda tek poneki odjek sna. Nekada davno procitao je knjigu koja je nosila naslov „Covek praznih saka“. Tek ovog trena shvatio je sta to uistinu znaci.

Nema niceg toliko praznog ni samotnog poput prazne postelje.

Zatvorio je oci.

p.s.srce moje....ceznja :(

Ljubim te puno!

2010....sad....

*
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=UeSWgMIW ... re=related[/youtube]
By LeDeNa_
#2089793
...Dok gledam tvoje slike
kao da promatram more
kad je .....
i kad se peni
i dok obale ljubi
dok gledam tvoje slike
kao da vidim more
plavo i mirno
uspavano
snovito, zelenkasto
katkad nemirno i tuzno
ponekad skoro sivo
setno i daleko
al uvek carobno lepo
duboko, duboko...
dok gledam tvoje slike
kao da gledam svoje drago more

....2005...
By LeDeNa_
#2089802
****Danas je dan od poezije

Neka mi oproste kilovati
trafostanice i vodici
ispricavam se kolegama
i sefovima
novinskim naslovima
i nesvrsenim poslovima
neka cekaju
neka svi cekaju jer

***Danas je dan od poezije

danas letim prostranstvima
Neba
danas sam dusa
koja plovi maglicastim oceanima
danas sam uufff
koji prenosi
dobre vibracije

***Danas je dan od poezije

danas vas sve volim
i vas koje ne volim
i nema onih koje mrzim
ne postoje dosadni
nestalo je zlih
danas nisam od krvi i mesa
nisam telo
ne trebaju mi odeca
ni hrana
samo zrak i boje

***Danas je dan od poezije

da, postoji Ona
moja vlastita frekvencija
svi moji megaherci
za Nju disu
zivimo na istoj
valnoj duzini
sljubljeni...
postojimo nevidljivi
oslobodjeni sile
zemljine teze

Danas je Njen dan
Dan poezije*****************************

2006
By LeDeNa_
#2091086
....Mojoj hm dami....davno napisana....

Od preksinoc varam svoju zenu.
Hm,mozda je prevara ipak prevelika rec,zivimo u modernem dobu koje nije mimoislo ni nas odnos,sve sa raznoraznim poli-definicijama,od amorije do gamije. Jos nismo postali polimehanicari,a ni poliglote),ali koristimo polivinil,poligrafski smo iskreni a verovatno bolujemo pomalo i od polineuropatije ,). Tako sam se i ja okrenula poliprovodu. I iako je to,ako nista drugo zbog produhovljene proaktivnosti i SSC-a, sasvim legitimno,kod staromodnih devojaka poput mene-volim ovo da kazem... (mozda priznavanje zeni dokazuje da nisam staromodna,vec samo egoisticna te perem griznju savesti govoreci joj) ipak budi osecaj prevare…u najmanju ruku jeste prevara problema.I da kazem to Kafkom,iako je sama ljubav jednostavna poput auta,probleme uzrokuju ulica,vozac i saputnici. Nasa ulica je odavno postala monotona, a moj devojka,tj dama kuce, je izgubila u poslednje vreme svoju car. Nasi razgovori su zatajili sa njenim skretanjem u ulicu slikovitosti i vizualne prezentacije,dok je svoj um zaokupila povrsnim pricama o muzici i bontonskim razgovorima o svakidasnjici. I treca velika promena je usla na nasa mala auto-vrata u obliku njene nove BFF, nazovimo je Aljona...
I drugi povremeni i stalni saputnici naseg motorizovanog oklopa su uvideli promene,te je nasa, nekada vrlo posecena, kuca u kojoj su se odvijali inspirativni i nadahnuti razgovori, opustosena. Retko nam neko dodje na vrata,poneki klosar koji nema gde da se ogreje,poneki znatizeljan posmatrac,nekolicina privrzenih prijatelja. Jedan od njih,stariji gospodin koji pomalo lici na Clark Gable-a na stulama, je pre nekog vremena spomenuo nju (moj razlog ove tako intimne ispovesti). Potsetio me je na zenu koju sam davno upoznala,jedno od onih lica koja ostanu nezapamcena,a mozda i iskrivljena losim prvim utiskom.
I tako, pretprosle veceri,veceri kada je cutanje obavilo ove zidove i moja dama bila i sama umorna od prikazivanja,prosetah,iz dosade,radoznalosti,monotonske monotonije ili kaprica,do zaboravljene poznanice. U secanju mi je ostala kao preglasna,vulgarna,raskalasna spek-barbika,jedna od onih izblajhovanih sredovecnih girls kojima je hidrogen nagrizao sive celije,dama koja Gucci koupuje kod kineza odrzavajuci svoj kicasti nivo . Ali… Predrasude i iskrivljena secanja me ostavise zgranutom. Kuca moje nove svalerke je bila prepuna smeha,razgovora,setaca,ljubaznih,manje i vise poznatih lica punih pozdrava.
Covek se tako lako ponese,tako lako se proda zu malo bezazlenosti i zaborava. Tome i sluze sve svalerke,da nam vrate onaj pocetni elan,da reflektuju ono lepo u nama,da nas vrate u dane bezbriznosti umesto da ih sami stvaramo.… mi ne zelimo videti da je svaka ljubavnica samo jedna nekadasnja zena,da je bezbriznost osigurana nepoznavanjem,magija samo maska koja ne dozvoljava istinski obnazen poljubac. Ali nekada je tako lepo slagati sebe,popiti casu banalnosti i zaboraviti tezinu svakodnevnice. Potsetila sam se na nekadasnje zive razgovore,na svadje i,na razmene,osmehe,saznanje,gluposti,restrikcije. Tu i lezi ironija moje ljubavnice,ona je poput zene bez kecelje koju sam joj sama vezala Ta novina starog daje toliko energije. Svi mi trazimo to u tudjim ocima,ne onog drugog,vec samog sebe u ranijem,srecnijem izdanju.Afera...…Zavisi od ekonomicnosti ljubavnice. A ova moja je jeftina. Crno-crvena kombinacije malo odvlaci od zelje za razmenom misljenja,vise budi oci,mozda i iritara u ovom wanna be lady izdanju,ali i Gaga se tako naziva u danasnje doba (dolazim do zakljucka da je celo doba malo gaga). I pored tog vulgarnog tela,tu je taj energican,raskosan zivot,svestranost jedne grupe istomisljenika koja privuce i pokrene. I setam ja tako kroz njen dom,razmenim koju rec,posmatram bljestavilo koje odvlaci paznju od prljavstine (kao kod osoba koje parfem smatraju kupanjem,ili domacica kojima red prikriva crnilo stekera),i kako ulazim dublje tako zalazim i u sebe,zatvaram se i okrecem secanju na moju divnu zenu,na sve zajednicke godine,i rodjene izrode i rodove koje smo zajedno zaceli,i shvatam da ce me kratko drzati ova navala serotonina,endorfina i adrenalina,ni klasicnih 3 meseca… Guido balerina,rekoh ja sebi. Covek pozeli malo povrsnosti,i nadje se u seciranju i podsmehu povrsnih,kao i uvek. (Naravno,moja arogancija je ciste fizioloske prirode,nos mi je oduvek stremio ka nebu,zato i Isidora B. ceni moje drustvo od skoro… Jedini problem nastaje u sudaranju sesira,ali barem su korisni pri pljusku,spojeni zamenjuju satorska krila.)
I eto,iako sam sjajan kisobran,ljudi to ne znaju da cene,te mi Karma nesto Schumacher brzinom opada u kuci moje svalerke. Prosto sabotiraju moj cilj zadnjeg zivota. Idu po nekim tajnim odajama, pokazu inkognito prstom na mene,prosto mi laskajuci tim intenzitetom kojim me docekuju,mojim prisustvom i velicinom koju zauzimam u njihovim mislima. Nasi kucni prijatelji,kucne svalerkei sada u bludnom domu moje ljubavnice. O izdaje li,izdaje. Moji ufffi… cudne su i te njihove promene,vredne psiholoske statistike. U nasem sredjenom domu,sa jasnim pravilima i ponekim briljantnim umom,kao male kosutice tihi i povuceni,a u bordelu moje ljubavnice,glasni,puni misli (kvantitenih,ako niste drugo),stavova,definicija.
Eto draga moja zeno,ja kao glavna papucarka*****savesti donosim verbalno cvece i raport,te uz tvoj moderno-feministici-poli oprostaj odoh opet kod svalerke na malo verbalne ....

2003

Mariska....komentar tvoj ako imas jer je ovo totalno drigacije...Ako nemas, ok...

i SRECNA TI NOVA GODINA....Sve najbolje ti zelim.
Korisnikov avatar
By Mariška
#2091283
Originally posted by LeDeNa_

....Mojoj hm dami....davno napisana....

Od preksinoc varam svoju zenu.
Hm,mozda je prevara ipak prevelika rec,zivimo u modernem dobu koje nije mimoislo ni nas odnos,sve sa raznoraznim poli-definicijama,od amorije do gamije. Jos nismo postali polimehanicari,a ni poliglote),ali koristimo polivinil,poligrafski smo iskreni a verovatno bolujemo pomalo i od polineuropatije ,). Tako sam se i ja okrenula poliprovodu. I iako je to,ako nista drugo zbog produhovljene proaktivnosti i SSC-a, sasvim legitimno,kod staromodnih devojaka poput mene-volim ovo da kazem... (mozda priznavanje zeni dokazuje da nisam staromodna,vec samo egoisticna te perem griznju savesti govoreci joj) ipak budi osecaj prevare…u najmanju ruku jeste prevara problema.I da kazem to Kafkom,iako je sama ljubav jednostavna poput auta,probleme uzrokuju ulica,vozac i saputnici. Nasa ulica je odavno postala monotona, a moj devojka,tj dama kuce, je izgubila u poslednje vreme svoju car. Nasi razgovori su zatajili sa njenim skretanjem u ulicu slikovitosti i vizualne prezentacije,dok je svoj um zaokupila povrsnim pricama o muzici i bontonskim razgovorima o svakidasnjici. I treca velika promena je usla na nasa mala auto-vrata u obliku njene nove BFF, nazovimo je Aljona...
I drugi povremeni i stalni saputnici naseg motorizovanog oklopa su uvideli promene,te je nasa, nekada vrlo posecena, kuca u kojoj su se odvijali inspirativni i nadahnuti razgovori, opustosena. Retko nam neko dodje na vrata,poneki klosar koji nema gde da se ogreje,poneki znatizeljan posmatrac,nekolicina privrzenih prijatelja. Jedan od njih,stariji gospodin koji pomalo lici na Clark Gable-a na stulama, je pre nekog vremena spomenuo nju (moj razlog ove tako intimne ispovesti). Potsetio me je na zenu koju sam davno upoznala,jedno od onih lica koja ostanu nezapamcena,a mozda i iskrivljena losim prvim utiskom.
I tako, pretprosle veceri,veceri kada je cutanje obavilo ove zidove i moja dama bila i sama umorna od prikazivanja,prosetah,iz dosade,radoznalosti,monotonske monotonije ili kaprica,do zaboravljene poznanice. U secanju mi je ostala kao preglasna,vulgarna,raskalasna spek-barbika,jedna od onih izblajhovanih sredovecnih girls kojima je hidrogen nagrizao sive celije,dama koja Gucci koupuje kod kineza odrzavajuci svoj kicasti nivo . Ali… Predrasude i iskrivljena secanja me ostavise zgranutom. Kuca moje nove svalerke je bila prepuna smeha,razgovora,setaca,ljubaznih,manje i vise poznatih lica punih pozdrava.
Covek se tako lako ponese,tako lako se proda zu malo bezazlenosti i zaborava. Tome i sluze sve svalerke,da nam vrate onaj pocetni elan,da reflektuju ono lepo u nama,da nas vrate u dane bezbriznosti umesto da ih sami stvaramo.… mi ne zelimo videti da je svaka ljubavnica samo jedna nekadasnja zena,da je bezbriznost osigurana nepoznavanjem,magija samo maska koja ne dozvoljava istinski obnazen poljubac. Ali nekada je tako lepo slagati sebe,popiti casu banalnosti i zaboraviti tezinu svakodnevnice.
Potsetila sam se na nekadasnje zive razgovore,na svadje i,na razmene,osmehe,saznanje,gluposti,restrikcije. Tu i lezi ironija moje ljubavnice,ona je poput zene bez kecelje koju sam joj sama vezala Ta novina starog daje toliko energije. Svi mi trazimo to u tudjim ocima,ne onog drugog,vec samog sebe u ranijem,srecnijem izdanju.Afera...…Zavisi od ekonomicnosti ljubavnice. A ova moja je jeftina. Crno-crvena kombinacije malo odvlaci od zelje za razmenom misljenja,vise budi oci,mozda i iritara u ovom wanna be lady izdanju,ali i Gaga se tako naziva u danasnje doba (dolazim do zakljucka da je celo doba malo gaga). I pored tog vulgarnog tela,tu je taj energican,raskosan zivot,svestranost jedne grupe istomisljenika koja privuce i pokrene. I setam ja tako kroz njen dom,razmenim koju rec,posmatram bljestavilo koje odvlaci paznju od prljavstine (kao kod osoba koje parfem smatraju kupanjem,ili domacica kojima red prikriva crnilo stekera),i kako ulazim dublje tako zalazim i u sebe,zatvaram se i okrecem secanju na moju divnu zenu,na sve zajednicke godine,i rodjene izrode i rodove koje smo zajedno zaceli,i shvatam da ce me kratko drzati ova navala serotonina,endorfina i adrenalina,ni klasicnih 3 meseca… Guido balerina,rekoh ja sebi. Covek pozeli malo povrsnosti,i nadje se u seciranju i podsmehu povrsnih,kao i uvek. (Naravno,moja arogancija je ciste fizioloske prirode,nos mi je oduvek stremio ka nebu,zato i Isidora B. ceni moje drustvo od skoro… Jedini problem nastaje u sudaranju sesira,ali barem su korisni pri pljusku,spojeni zamenjuju satorska krila.)
I eto,iako sam sjajan kisobran,ljudi to ne znaju da cene,te mi Karma nesto Schumacher brzinom opada u kuci moje svalerke. Prosto sabotiraju moj cilj zadnjeg zivota. Idu po nekim tajnim odajama, pokazu inkognito prstom na mene,prosto mi laskajuci tim intenzitetom kojim me docekuju,mojim prisustvom i velicinom koju zauzimam u njihovim mislima. Nasi kucni prijatelji,kucne svalerkei sada u bludnom domu moje ljubavnice. O izdaje li,izdaje. Moji ufffi… cudne su i te njihove promene,vredne psiholoske statistike. U nasem sredjenom domu,sa jasnim pravilima i ponekim briljantnim umom,kao male kosutice tihi i povuceni,a u bordelu moje ljubavnice,glasni,puni misli (kvantitenih,ako niste drugo),stavova,definicija.
Eto draga moja zeno,ja kao glavna papucarka*****savesti donosim verbalno cvece i raport,te uz tvoj moderno-feministici-poli oprostaj odoh opet kod svalerke na malo verbalne ....

2003
Nije Mila lepa, mada nije ružna. Nije Mila pametna, nije glupa, nije Mila, razmislim li bolje, nije ni mila ni draga, već je nešto što zauzima prostor u našem salonu, u nečijem krevetu, u mom ili Milojevom životu, vidljiva kad treba, opipljiva kad hoću, odsutna kad zažele bez težine na savesti i u svesti.
Tako je lagodno misliti o Mili! Nema čoveka koga sam sreo u životu, a koji me nije prisilio da posle dve reči uočim okolnosti koje ga okružuju. Nema nijednog i nijedne o koju sam se očešao u životu, koga sam preko pogledao, koji me je udario u pleksus, pljunuo u potiljak, nema čoveka na koga sam pomislio ili koji je čuo o meni, čak iako ništa ne zna o tome, nema nikog koji me nije opteretio svojim okolnostima. I ona najgora prostitutka iz ulice Aleksandra Glišića, što krezuba prima od dva do šest, i ona što će zatražiti da joj se unapred plati, ni ona ne propušta da me upetlja u svoje okolnosti makar bežao glavom bez obzira čim istresem iz džepa duplu cenu kao specijalnu taksu za beznoge, i ona stigne da mi ispriča svoj strah od gazdarice koja od petnaestog hoće da joj otkaže sobu, svoju želju da dovede kćerku sa sela gde je baba tuče, nesreću svog života koji je počeo u krevetu nekog prebogatog stranca kome na kraju krajeva žena nije dala razvod braka. Nema nogatog koga sam u životu zapitao kako je, a da mi nije ispričao da nema para za drva, nema prosjaka kome sam dao banku, a da me nije upoznao sa svojom željom da i meni takav kakav sam bog vrati milo za drago, nema sreće među nogatima, nema mira među tolikim okolnostima. (...)
Ne bi bilo nogatog izvan okolnosti da nije Mile na ovom svetu. Mila je bez prošlosti, bez budućnosti, bez ljubomore, bez morala, bez griže savesti, ona je sušta sadašnjost, ako tako nešto može da postoji, onda je to van svake sumnje Mila.
Već godinama je Milojeva sekretarica i najodanija ljubavnica. Ona je uvek tu, kada druge nema, Mila je uvek spremna da uskoči u ulogu koja joj se dodeli, srećna i nasmejana, srećna zato što je živa i neopterećena okolnostima, nasmejana zato što uvek ima kita koje se pod čarobnim dodirom njenih nasmejanih usana krute nebu pod oblake. Sve se menja, ali Mila ostaje i volim što je u mojoj opustošenoj glavi kroz koju zvižde rečenice o Mili, reči bez boje i mirisa, ispražnjeni redenici smisla. (...)
Još odavno je Mila postala i moja ljubavnica. (...) Nisam je pitao nikad ni da li ju je Miloje prvi put poslao u moju sobu, jer sam znao da jeste. Bilo mi je sasvim svejedno da li ju je ili je nije. Mogao sam, naravno, da je pitam, ali nije me interesovalo. Bilo mi je važno samo to što Mila ne pravi nikakvu razliku između mene i onih sa nogama. Nisu, naravno, ni druge nikada govorile da primećuju nešto čudno na meni. Bile su mahom zadovoljne, ali uvek, ili skoro uvek primećivao sam na njihovim bledim licima, u njihovim očima iza spuštenih kapaka, u smirenom disanju posle, naročito u nestrpljivosti Milojevih pulenki za mene dovedenih, navaljivanju da se sa milovanja pređe na posao, uvek sam primećivao malo sramote na njihovim zajapurenim jagodicama, nešto gađenja u njihovim uzdrhtalim bedrima, nagoveštaj otpora i u njihovim velikim, raskvašenim vaginama. Primećivao, naravno da sam primećivao, i pravio se lud. Nisam hteo da gledam kako ne gledaju u moje patrljke, u moju belu, veliku stomačinu, u debele, neformaste gomile sala na bedrima i guzici, u mlohave sise koje mi se spajaju sa stomakom kao kod orangutanke dok goji. Toliko sam dobro poznavao ponašanje malog i velikog ženskinja, mahom pijanog i možda uprkos volje i boljeg znanja zadovoljnog za vreme, kad ne misle - da mi nikako ne bi promakao ni najmanji znak nestrpljenja na Milinom licu da se ikada pojavio. Ali nije. Mila je uživala sa mnom, i moji patrljci joj nikada nisu smetali. Čak, evo, sećam se sada da je sve i počelo od mojih patrljaka. Nisu, doduše, bili ni izdaleka ovako debeli kao sada, niti je na mom telu tada bilo sala. Bio sam, verovatno, mršaviji nego ikad ranije i posle toga. Mučen Draginim prisustvom za stolom, nisam praktično ni jeo. Probrljao bi nešto po tanjiru i odlazio od stola što brže mogu. Nisam spavao. Sačekivao sam jutra ječeći na kanabetu.
(...)
Prvo je malo zagledala jedan po jedan od moja dva patrljka, a zatim je smešeći se nekako začuđeno i ljubopitljivo počela da gladi desni, malo duži od levog. Pravila se kao da uopšte ne primećuje moju ogromnu kitu koja se ustobočila u gaćama još pre nego što sam skinuo pantalone. Zatim se zgodnije namestila na kauču, pa je stavila moj patrljak među svoje butine i počela polako da ga trlja pogledajući me u oči s vremena na vreme. Mora da je videla da sam već jednom svršio, ali pravila se da ne primećuje. Ponašala se kao da uopšte nemam kitu, već samo patrljke. Nastavila je da ga masira, a onda se namestila još zgodnije, i nasela je sasvim na njega, mada je moja kita nastavila da stoji uspravna kao crnačko božanstvo, uprkos tome što sam i drugi put svršio. Zaklopila je oči i počela teško da diše. Polako se vrtela ukrug na mom uspravnom patrljku držeći ga obema rukama među svojim mekim, belim butinama. Zažmurio sam i ja. Treći put smo svršili zajedno. Dok smo svršavali, pala je sa mog patrljka po meni i zagrlila me čvrsto. Mili zaista nisu smetali moji patrljci. Tek kada je, deseti ili petnaesti put došla kod mene, Mila se setila da imam kitu i počela je nju da uptrebljava, mada se i tada često vraćala na patrljak. Mila ga je zaista volela. Volela je i moju kitu, doduše, ali nekako uvek sam verovao da više voli patrljak. Nešto joj se to sviđalo. (...)
Tako mi je lepo i lako bilo sa Milom koja se sutra ujutru ničega ne seća, koja sve prašta i zaboravlja da bi živela kao ptica, ili kao alga obdarena svešću što ne zna da kombinuje već samo živi znajući da razlikuje prijatno od neprijatnog!

(Slobodan Selenić: "Memoari Pere Bogalja")


Mariska....komentar tvoj ako imas jer je ovo totalno drigacije...Ako nemas, ok...
Pa evo, ovo gore je moja prva asocijacija na onaj boldovani deo. Selenić je inače moj omiljeni pisac. Znači: MEGALIKE !!!


i SRECNA TI NOVA GODINA....Sve najbolje ti zelim.
Srećna i tebi!
Poznanstvo sa tobom na ovom forumu je ono najlepše i najznačajnije što mi se dogodilo u 2010. godini!
Sad bi Mars rekao: Kako je to tužno.
Ali ja mislim da nije!
:hail: , LeDeNa_!
Korisnikov avatar
By Mariška
#2091994
Pre šest nedelja, vraćajući se sa sledovanjem proje koje sam podigao u Takovskoj, sreo sam Moni Hadžipopović na Tašmajdanu, ispred zatarabljenog ulaza u Markovu crkvu.
- Više puta sam se pitala šta je sa vama - rekla je, mekša nego što sam je upamtio, ne onako ponosita i daleka, ali lepa, čak lepša nego u prvoj mladosti zbog izvesnog umora koji se uvukao u njen izraz dajući pravilnim crtama lica neku novu punoću. Odgovorio sam joj da sam ja ipak ponešto čuo o njoj:
- Od kolege Filipa Reljića doznao sam da ste u Beogradu. Živi i zdravi.
- Ali - rekla je upitno - glavu više ne nosim kao kćerka nekog moćnog habsburškog nadvojvode?
Nasmejali smo se.
- I dalje ste vrlo lepi, ako me to pitate.
- Nisam vas pitala baš to, ali sam odgovorom ipak zadovoljna. Kako ste preživeli ove godine?
Pokazao sam joj komad buđave proje koji sam držao u rukama:
- Tja, onako kako se mora. Ali tu smo, kraj više nije daleko.
Kraj zaista nije bio daleko. Vlast u gradu se raspadala. Učestala hapšenja i streljanja, o kojima se već pričalo i po redovima za proju, samo su potvrđivala da se priprema evakuacija. Znalo se da su Rusi kod Turn Severina prešli Dunav, ali su se širili glasovi da ne nadiru dalje zato što je Srbija engleska interesna sfera. Moja rečenica o skorom kraju, dakle, bila je sasvim očekivana, ali umesto da se na njoj zaustavim, čuh sebe, zapanjen, gde izgovaram i sledeću:
- Čuli ste jutros na radiju đenerala Nedića: "Bog je dobar i dovešće našeg kralja ponovo u Srbiju"!
Bilo je, naravno, vrlo neukusno u Moninom prisustvu pominjati kralja, naročito zbog ružnog događaja na nikšićkom aerodromu, ali zlo je već bilo učinjeno i nije se dalo ispraviti. Moju trapavost, međutim, Moni je dobro podnela. Začas me je odmerila jednim brzim, upitnim pogledom, pa odlučila da pređe preko bezobrazluka, ili omaške, praveći se neveštom:
- Bog, međutim, nije dobar. Dovešće ruskog baćušku na tenku - rekla je, i kao da želi promeniti predmet razgovora, brzo dodala:
- Kuda ste se uputili, Dragane? Imate li neku obavezu?
- Zašto pitate?
- Ako ste slobodni, haj'te sa mnom. Upravo sam pošla kod Filipa, priređuje žur u bašti. Biće mu drago da vas vidi.
Pristao sam. Polako smo pošli prema Profesorskoj koloniji, gde je bila Filipova roditeljska kuća. Moni je bila svesna moga šantanja. Osećao sam to, ali mi nije suviše smetalo što zbog mene neprirodno usporava svoje korake. Razgovarali smo o medicini. Nije bila sigurna da će nastaviti taj studij posle rata, ali se čudila mojoj odluci da pređem na Istoriju kada sam tako uspešno okončao tri godine i položio većinu teških ispita.
- Nije li to malo - tražila je pravu reč i konačno rekla - razmetno? Već smo ionako svi izgubili četiri korisne godine života.
Da li je tako? Podstaknut njenom tvrdnjom, pitao sam se: da li su protekle četiri godine zaista izgubljene za mene? Nisam imao brz i konačan odgovor, pa sam, zatečen, prvi put o tome stao razmišljati. Međutim, pre nego što sam došao do ma kakvog zaključka, Moni iznenada zastade, na ćošku Takovske i Dalmatinske, i bez uvoda, kao da nastavlja neki ranije započeti razgovor, reče:
- Za vaše znanje i ravnanje, nisam bila kraljeva ljubavnica.
Želeo sam da se izvinim zbog nezgrapne rečenice o dolasku kralja, ali nisam nalazio prave reči. Pošli smo dalje ćuteći. Mislio sam da je razgovor o kralju gotov, pa se iznenadih kada Moni - zamišljena, zagledana u pločnik ispred sebe ili u vrhove svojih cipela - nastavi da govori o predmetu o kome nikada ranije nije, ne makar meni, rekla ni jedne reči:
- Ne umem sve to ni sebi da objasnim. Kako da vam kažem, uvek mi se, nekako, činilo da sam mnogo starija od njega, a ne tek godinu i po dana. Znate, kralj, kakvog sam ja poznavala, bio bi obično derište, razmaženo derište, da nije bio i sve ono što jeste - praunuk Karađorđev, potomak kralja Nikole, engleske kraljice Viktorije, ruskog cara Aleksandra II Oslobodioca, i šta ti ja sve ne znam.
- Moni - rekao sam - ja se izvinjavam zbog svoje glupe rečenice. Odista, ne morate o tome govoriti ako ne želite.
- Zašto? Nikada mi nije bilo nelagodno zbog priče o toj ljubavnoj vezi. U tuđim očima, u tuđim ustima ona izgleda drukčija nego što je bila u stvarnosti. Sasvim drukčija. Gledajući dečaka Petra kako, recimo, u ljutnji besno udara nogom o pod, ili kako popravlja antenu svog radio-prijemnika, ili kako, kradom, puši - uvek mi je bila smešna pomisao da postanem njegova ljubavnica. Balavčeva ljubavnica. I sama balavica, pa ljubavnica jednog uobraženog balavca. Znate li šta je rekao kralj pošto me je prvi put, u njegovoj učionici, poljubio?
Mada je to bilo pitanje na koje, naravno, nisam mogao znati odgovor, Moni je čekala da se izjasnim. Rekao sam prvo što mi je palo na pamet:
- Da vas voli, pretpostavljam.
Nasmejala se, očito zabavljena uspomenom:
- Ni govora! Rekao je, pompezan i smešan: "Moni, znaš li da si poljubljena u skamliji najmlađeg kralja na svetu!"
Sada smo se smejali zajedno.
- Eto. To vam je moj princ iz kraljevske bajke. Nisam postala njegova ljubavnica ne zato što sam želela sačuvati nevinost. Pobogu, ne mislite valjda da mi je stalo do takvog glasa! Mnogi misle da sam koketovala, želeći na taj način da vežem kralja za sebe, što, takođe, nije tačno. Nisam htela da udovoljim njegovoj kraljevskoj strasti jer sam znala da će me, kao razmaženo dete igračku, odbaciti kao igračku čim zadovolji svoju plahu radoznalost. E, tu pomisao nisam mogla da podnesem. Verujte, ili nemojte da mi verujete. Svejedno mi je. Ne smeta mi glas kraljeve ljubavnice zbog oskrnavljenog obraza. Gluposti. Uostalom, kada me je njegov vaspitač, Englez Sesil Perot, pozvao u krevet, nisam se kolebala ni jednog časa. Jer mi se Sesil dopadao. Sa dečakom Petrom nisam htela.
Zastala je začas i, odjednom, ljutita i nervozna, upitala:
- Jesam li sada zadovoljila vašu radoznalost? - a potom žurnim korakom nastavila dalje, prvi put zaboravljajući na obzir prema mojoj šantavosti.

(Slobodan Selenić: "Timor mortis")
Korisnikov avatar
By Mariška
#2092788
Volim Selenićeve romane...

Valjda zato i ne pišem...

Nego, odoh ja na neko vreme sa ovog foruma... nadam se bar...

To mi ja kao neka "novogodišnja odluka" za 2011. godinu - da odem sa foruma i fejsbuka dok ne realizujem neke moje druge novogodišnje odluke...



:bye:
Korisnikov avatar
By Madonna
#2104577
što smaraju ljudi s tim kolačićem
  • 1
  • 50
  • 51
  • 52
  • 53
  • 54
  • 55
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!