Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Ostale teme i diskusije...

Moderatori: Stripi, Moderators

Korisnikov avatar
By Mariška
#1979325
Originally posted by LeDeNa_
Originally posted by Mariška
Originally posted by LeDeNa_

Kahlil Gibran - Duhovne izreke


Kako je težak život onoga koji traži ljubav a prima strast!

Da bi bio bliže Bogu, budi bliže ljudima.

Najviši stepen duše je poslušati čak i ono čemu se um protivi. A najniži stepen uma je protiviti se onome čemu se duša pokorava.

Verujete li da možete shvatiti suštinu raspitujući se o cilju? Možete li reći kakav je ukus vina gledajući na krčag?

Kada sam posejao svoj bol na polje strpljenja, on je proizveo plod sreće.
:klavir:
Ako mozes potrazi jer je BUM! :D

p.s.Hvala ti Mariška

:)
Za mene je pravi BUM ova tvoja Crtica! :yes:

:)
Korisnikov avatar
By Mariška
#1979363
Poslala sam i Tamaris tamo u Riznicu mudrosti 2010. Nisam mogla da odolim! :love:
By LeDeNa_
#1980124
Originally posted by Mariška

Poslala sam i Tamaris tamo u Riznicu mudrosti 2010. Nisam mogla da odolim! :love:
Probacu jos malo o tamarisu sad.

Ispred moje kuce raste jedan veliki grm. Jako je narastao ovog proleca, nagnuo se preko ruba vrta. Otezavao je vidljivost kada se s autom izlazilo na cestu, a krosnja mu se prosirila nad plocnik tako da je trebalo hodati po cesti kada se prolazilo pored njega.
Smetao je, zaista.

Moji su mi rekli da ga treba poseci, uzeti sekiru i maknuti ga, a na njegovo mesto posaditi nesto manje, kultiviranije, nesto sto nece smetati.
Nisam dala grm tamarisa. Zbog prekrasne zelene krosnje i zbog ruzicastih cvetica kojima se ukrasi u rano prolece. Ali i zbog simbolike koju ima za mene. I zato sto me podseca na jednu zenu koju sam zelela, prebolela, ali nisam zaboravila.

I zato nisam uzela sekiru. Uzela sam spagu i skare. Odrezala sam grancice koje su strcale prema cesti i vezala grane tako da ih spaga povuce prema unutra.
Dok sam to radila pronasla sam simboliku u tom vezanju i podrezivanju.
To sto sam napravila s grmom, radimo li to svi ponekad sa svojim fantazijama, zeljama, ceznjama? Odbijamo ih poseci, samo ih podrezujemo i odmicemo od prolaza? Proredjujemo ih, stanjujemo, uklanjamo delove koji strce - zato da bi se uklopile u nase vrtove i da ne bi smetale nasim cestama.

Ali podrezane i povezane grane rastu i dalje, pruzaju izboje prema suncu i ne mare za smer ceste i plocnika.
Moj tamaris je uredjen, ne smeta, lepo uokviruje prolaz i ne tera prolaznike da izlaze na cestu. Sasvim obicno, uredno drvo. Barem do sledeceg proleca.

Slika

p.s.na brzinu sam napisala...ljubim
By LeDeNa_
#1980335
Ma idem, kud puklo da puklo. Moram.
I kisa pada dosadno i cini se kao da oblaci nikada nece nestati s horizonta. I kao da nema kraja nicemu sivom. Ali ipak idem. Sedam za volan, zaboravljam da su gume letnje i da nemam ABS. Svejedno, bas me briga, idem. Jednostavno ne mogu vise. Kuci moram glumiti da je sve u redu. Moam se smeskati.
Dajte mi barem sat vremena auta. Tih kvadrat, dva mog prostora gde mogu urlati ako hocu, derati se sasvim bez sluha oponasajuci i Edith Piaf ako bas hocu, psovati do u beskraj veseleci se harlekinski sto socnijim recima.
- Idem, viknuh. Dodjem za sat, dva.
Brisaci trepere. Treperim ja. Pocinjem tiradu:
- Odi u tri picke materine!
- Jebo te glupi nezasitni.
Glupo. Nisam zadovoljna. Smeje mi se.
Ajmo probat dalje:
- A jadna ja, tako sam joj verovala... I onda mi drugarice kazu da sta sad. Ni prva ni zadnja.. Da ce je proci..... buuuuu
Blesavo. Ni suze. Smeje joj se.
Ajmo. Gibonni na najjace. Oprosti. Pateticno. Tebe nisam bila vredna. Sladunjavo.
Sta je ovo, zabrinuto se gledam u retrovizor. A gde ti je nesreca, mala, pitam se ljuta na samu sebe.
Zar vise neces patiti i biti jadna?

Ne, ozdravila si, sapcu joj dva mirna oka iz ogledalca. Bolje ti je da namignes ovojoj zgodnoj sto pokraj tebe daje gas cekajuci zeleno na semaforu.
I ... probaj je prestici!

@jednom nicku...prepoznace se :)
Korisnikov avatar
By Mariška
#1980403
Originally posted by LeDeNa_
Originally posted by Mariška

Poslala sam i Tamaris tamo u Riznicu mudrosti 2010. Nisam mogla da odolim! :love:
Probacu jos malo o tamarisu sad.
Sjajno!

Dodala sam onoj prvoj priči.

Mislim da može da ide kao celina:


TAMARIS


Jednom, dok sam još bila dete, ubrala sam nekoliko grančica tamarisa. Bilo je rano proljeće i bile su lepe – bez listova ali s nežnim ružičastim cvetovima - ona nijansa ružičaste boje koja se na prvi pogled čini sivom, a tek kad bolje pogledaš prava boja izroni na površinu. Lepo su pristajale uz beli stoljnjak u dnevnoj sobi, no bilo je i drugog cveća pa je ta vaza uskoro dospela na ormar.

Zaboravila sam na grančice i one su dugo stajale u vazi, sve dok voda nije postala gusta i lepljiva, pretvarajući vazu u malu blatnu močvaru. Kada sam izvadila grančice iz vode, pojavili su se mali belkasti korenčići, nalik na konac koji je neko polepio na lepljiive stabljike. Bile su ljigave i krhke, kao nečija utroba i kao novorođeni mačići pre nego ih mačka opere lizanjem. Sve što se rađa je lepljivo i bezbojno, i samo naizgled krhko.

Korenčići su bili lepljivi i blatni, nalik na nešto što treba sakriti, kao da se biljka stidi vlastite želje da prestane biti cvet u vazi i postane stablo. Ipak, oduševila me je njezina sposobnost da pusti korenje, da započne samostalan život zaboravljena u ustajaloj vodi. Posadila sam grančice u vrt i one su se polako, godinama, pretvarale u stablo.

Tamaris je izdržljiva biljka. Jednog leta bila sam na otoku na kome nema ničega osim zapuštenog svetionika i kamenja. Nema čak niti trave, stene i kamen izrastaju iz mora i dovoljne su same sebi. Otok je prekriven belim i sivim - usred plavetnila i ispod nemilosrdne sunčeve vreline. Jedina boja koja se izdvaja usred tog kraljevstva kamena je jarkozelena, gotovo fluorescentna krošnja tamarisa. Stari, podivljali grm jedino je što je ostalo od vrta pored svetionika, grčevito čuva svoju vlagu i prkosi zelenilom.

U tom kraju, pored obale, rastu bezbrojni grmovi tamarisa. Neki su brižno oblikovani u stabla a neki pušteni da rastu divlje i u svim smerovima. Svaki put kada vidim tamarisov grm, pogled mi se zaustavi na njegovoj krošnji a misli krenu nesvesnim, vlastitim smerom.

Ne razmišljam o ružičastim cvetovima niti o izdržljivosti mediteranske biljke. Zagledam se u krošnju i pogledom tražim savršenstvo...

.............................................................................................................................



Svet je reduciran na nekoliko oseta. Hladno, toplo, bol. Bez zvuka, bez trajanja i promjene. Trenutak savršenstva.

Početkom proljeća prolistat će prvo ružičastom, a onda zelenom bojom. Ne zna da je za mene postala simbol. Da u njoj vidim moju vlastitu želju koja je izrasla iz ljepljivih, blatnih korenčića i razvila se u stablo koje stoji na suncu.

***

Kada ljudi pogledaju tamaris, verojatno vide samo biljku. Ja vidim vlastita maštanja koja više nisu bledi, blatni korenčići koje treba sakriti. Moja maštanja rastu na stablu. Dobar je osećaj kada najmračniji, dugo skrivan deo tebe, konačno raste na suncu.

Nekada sam verovala da savršene stvari ne postoje u stvarnosti. Ponekad ipak postoje. Ovaj sunčani dan, ruža na mome krilu i ovo stablo iznad mene dokaz su da postoje.


Slika



.............................................................................................................................



Ispred moje kuće raste jedan veliki grm. Jako je narastao ovog proleća, nagnuo se preko ruba vrta. Otežavao je vidljivost kada se s autom izlazilo na cestu, a krošnja mu se proširila nad pločnik tako da je trebalo hodati po cesti kada se prolazilo pored njega.
Smetao je, zaista.

Moji su mi rekli da ga treba poseći, uzeti sekiru i maknuti ga, a na njegovo mesto posaditi nešto manje, kultiviranije, nešto što neće smetati.
Nisam dala grm tamarisa. Zbog prekrasne zelene krošnje i zbog ružičastih cvetića kojima se ukrasi u rano proleće. Ali i zbog simbolike koju ima za mene. I zato što me podseća na jednu ženu koju sam želela, prebolela, ali nisam zaboravila.

I zato nisam uzela sekiru. Uzela sam špagu i škare. Odrezala sam grančice koje su štrčale prema cesti i vezala grane tako da ih špaga povuče prema unutra.
Dok sam to radila pronašla sam simboliku u tom vezivanju i podrezivanju.
To što sam napravila s grmom, radimo li to svi ponekad sa svojim fantazijama, željama, čežnjama? Odbijamo ih poseći, samo ih podrezujemo i odmičemo od prolaza? Proređujemo ih, stanjujemo, uklanjamo delove koji štrče - zato da bi se uklopile u naše vrtove i da ne bi smetale našim cestama.

Ali podrezane i povezane grane rastu i dalje, pružaju izboje prema suncu i ne mare za smer ceste i pločnika.
Moj tamaris je uređen, ne smeta, lepo uokviruje prolaz i ne tera prolaznike da izlaze na cestu. Sasvim obično, uredno drvo. Barem do sledećeg proleća.


Slika
Korisnikov avatar
By Mariška
#1980425
Originally posted by Mariška

KRILA


Posmatram kako dogoreva cigareta na ivici pepeljare, plavičasti dim čiji put prema tavanici remeti disanje, poigrava, izvija se, prati ritam udisaja i izdisaja. Zašto sve ima prizvuk tvoga imena, neke reči koja nema značenje, nema smisao, izgovorena po slogovima ne znači ništa, a ipak je sposobna da oiviči čitav jedan svet?

Želim da vratim vlastiti ritam svom disanju, da ga naučim na staro. Tiha igra bubnjeva u daljini misli, ujednačena, mukla, tupa, duboka, melje svaku pomisao koja ne vodi putu kojim odbijam da krenem. Meko zaurlava vetar koji tera šalukatre da drhte i grane da lupkaju u njih.

Zatvaram oči, puštam da muzika i dim zaogrnu svaku stvarnost koja mi može razbiti snove. Plaši me zvuk slomljenog stakla, plaši me svetlost zarobljena u komadićima razasutim po podu, plaši me krhkost celine koja se drži zajedno dokle god o njoj mislim kao celini.

Ponekad me uplaši lakoća spremnosti da neki san pustim da odleti, kao dete koje otvara šaku i posmatra zmaja koji, lelujajući na vetru, odlazi u nepovrat. Još više me plaši odlučnost kojom odbijam da otvorim šaku i zagrlim slobodu vetra pod krilima. Možda si, zaista, uspela da me privežeš, upleteš u paučinu, šapućeš mi hipnotišuću pesmu ostanka dok ovijaš moje misli nitima koje pokazuju ulaz u lavirint...

Sa vetrom upletenim u kosu, slušala sam noćas kako zvone terači duhova. Ima li ih više u vetrovitim noćima, ili je njihovo prisustvo jasnije u uskovitlanim krošnjama mladog zelenila koje je obavilo ovo staro drveće? Sve je tako tiho uprkos svim tim zvucima koji bude umrtvljene osećaje duboko u meni. Treperavi odjeci zarobljene čežnje, zabranjene želje, drhtavi nizovi slika koje plove pred očima. Tako lako, tako prirodno bi bilo raširiti krila...

Ostaju sklopljena...








LeDeNa_, mislim da bi najbolje mesto za ovu tvoju priču bilo tamo u prvom delu zbirke, između priče "Na dlanu" i priče "Zina".
RAŠIRI SVOJA KRILA


U očima joj vidi želju, u glasu čuje potrebu, u smislu oseća strah...

Vlažna izmaglica obavija je zidom iza koga se oseća sigurnom, mada je ta sigurnost tek jedna od slatkih laži samozavaravanja.

Jedan lagani dodir vrhom prsta zaparao bi taj zid kao sjajni čelik koji hvata odsjaj svetlosti na svom putu ka razotkrivanju.

Zato tog dodira nema.

Pušta je. Otvara šaku i malena zmajica, razapetog i zategnutog naslikanog osmeha na laganom drvenom kosturu, elastičnom ali krhkom, odlazi put neba nošena vetrom...

"Slobodna si," dovikuje joj, "možeš učiniti sve što poželiš sa svojom slobodom. Sve!"

Skuplja šaku, čvrsto, u pesnicu. Sjajni čelik joj urezuje novu liniju života u dlan...

Jezikom skuplja kapljice krvi, i otvara šaku. Posmatra još jednu liniju na svom dlanu.

"Ima još mesta," pomisli, "još puno mesta."

Divan, sunčani dan pozvao ju je da raširi svoja krila...






LeDeNa_, mislim da bi najbolje mesto i za ovu tvoju priču bilo tamo u prvom delu zbirke, između citirane priče "Krila" i priče "Zina".

P.S. Sviđa mi se tvoje raspoloženje !!!
By LeDeNa_
#1982262
Jezdila je sumom. Na crnom divljem konju koji je slusao samo nju. Zenu sa srebrnim stitom. Drzala ga je ispred sebe znajuci da nikakav mac, nikakva strela ne mogu prodreti kroz njega.
Trazila je nepravdu da joj pokaze Svetlo istine.
Trazila je ranjene da ih digne.
Trazila je slabost u dominaciji moci da im pokaze aryin Zemljine mere.
Trazila je crnog Jahaca.
Sve je nasla.
Ispravila nepravdu, vidala rane, ponizila zle.
A crni Jahac je uzmicao. Bojao se dodirnuti Plemenitost. Znao je svoju moc, a nije poznavao njenu ljubav.
Ljubav zene.

davnoooo
By LeDeNa_
#1984357
Nesto me povuklo kroz san.
Tanka srebrna zica koja tece mojom kraljeznicom i obicno me drzi za zemlju. Napela se kroz vrat i glavu i podigla me.
Jos je mrak oko mene iako u okolnim kucama svetlucaju prozori ranih putnika.
Ustajem i klizim po kuci u mekanim papucama da ne probudim uspavane.
Srebrna nit me vuce do prozora. Boja noci na izmaku je boja ugljika, ne ugljena. Smedje siva, rastopljena u magli koja prekriva moje mesto, mesto blizu velike reke.
Osecam maglu toliko gustom poput Mrtvog mora. Gotovo da poletim zadrzala bi me.
Vec si se obukla, pitaju me snene oci na koje nanosim jutarnji poljubac.
Naspavala sam se, kazem glasno, a u sebi dodajem, magla me zove da plivam u njoj.
Povlaci me srebrna nit van iz kuce.
Jos svetle ulicne svetiljke i cuje se tapkanje uzurbanih potpetica prema autobusnoj postaji. Ulazim u auto i krecem prema reci. Imam dovoljno vremena. Ma ako ista imam to je vreme, sipko i nevidljivo, moje i tudje, nicije.
Pazljivo vozim sledeci bele oznake na cesti koje izranjaju kasno. Magla postaje golubinje siva, ponesto zuckasto prljava. Podignem pogled i osetim da se kroz nju pokusava ukazati mi naranzasta kugla na izvoru. Znam da je sunce i znam da je s druge strane reke. I znam sta ce se dogoditi kada dodjem do mosta. Uvek se dogodi u ovo vreme dan, dva pre pocetka jeseni.
Srce mi kuca brzo od uzbudjenja. Stajem ranije da se mogu dosetati.
Usi mi ispunjava sum nabujale reke, a srebrna nit u meni pokazuje gde prestaje, a gde pocinje dan. Crta koja odvaja maglu od kristalno cistog zraka je vidljiva samo jutarnjem oku na posebnom mestu posebnog dana u godini.
Volim sto jesam.

2006
Korisnikov avatar
By Mariška
#1984417
Sretan je ko ume da voli - sadržaj (preliminarni)


I deo

Drugi put
Igra
Na dlanu
Krila
Raširi svoja krila
Zina


II deo

Masline, obične
Nova godina
Novododišnje odluke
Iskrica u tami


III deo

Sami biramo svoj život!
Teta
Jednorog
Gospodar i robinja
Lepa Hodžina kći


IV deo

Božićni poklon
Ruža bez celofana
Tako slatko
Zagrebala si
Tišina
Nedeljna tišina
Sasvim obično veče
Sretan je ko ume da voli


V deo

Sunce
Susret
Samsara
Vapaj nesretne duše
Kiša iz njenih očiju


VI deo

Tamaris
Koreni
Ravnoteža
Dovoljno je
Krajnost između


VII deo

San
Ledena
Hladni grad
Zauvek zaboravljena reč: Volim te
By LeDeNa_
#1984425
Ufff nateraces jos malo....srecice, samo da sredim tekstove pa cu videti...ljubim
Korisnikov avatar
By Mariška
#1984436
Ja ovo sada iščitavam i sređujem, a ti ako pošalješ još nešto probaću da ubacim negde u ovih sedam delova. Onako, po mom nekom ukusu, ti posle napravi po svom.

:shake:
Korisnikov avatar
By Mariška
#1986803
Sretan je ko ume da voli - IV deo





BOŽIĆNI POKLON


Jasna je volela dane pre Božića. Ne toliko svetla, poklone i blagdansko veselje, koliko neki slatki osećaj iščekivanja. Kada je bila dete iščekivala je igračke. Sada se retko kojega Božića dešavalo da dobije nešto što želi, ali osećaj iščekivanja je ostao.

Ingrid je napisala da će biti u gradu samo dva sata. "Putujem i presedam u tvom gradu, imam dva sata između autobusa. Volela bih te videti ako imaš vremena."

Naravno da je imala vremena. Isplatilo bi se odgoditi bilo koji posao zbog Ingrid.

Dva sata sa njom - na autobusnoj stanici i uz kaficu, u centru grada. Jasna je bila istovremeno ushićena i razočarana.

Mnogo puta je zamišljala prvi susret. Zamišljala je da se susreću u nepoznatom gradu, na ogromnom železničkom kolodvoru, provode vikend u hotelu - dugi sati za polagano upoznavanje, predavanje, otkrivanje.

Dva sata u centru grada bila su tako malo u usporedbi s onime o čemu je maštala. Ali, bili su i neočekivano puno.

Stajala je na autobusnoj stanici i čekala međugradski autobus, promatrajući treperava svetla na trgu. Velika jelka na sredini trga bila je okićena crvenim kuglicama, kasno zimsko popodne već je odavno nalikovalo na noć.

Iz autobusa je izašlo puno ljudi. Poželela je da ima više svetla, pokušala je prepoznati ženu koju je vidjela samo na fotografijama.

Gomila putnika okupila se oko vozača koji je otvorio prtljažnik. Jasna je stajala podalje, sa nervozom koja je prerastala u osećaj bespomoćnosti jer nije uspevala prepoznati Ingrid.

"Hej malena, tu sam", čula je prisan, iako potpuno nepoznat glas. Okrenula se i susrela pogled druge žene, osećajući kako se nešto otapa u njoj. Lice joj se bez ikakve svesne kontrole razvuklo u osmeh.

Ingrid je nosila crnu jaknu i svetli šal, nasmejala se i stavila torbu na tlo. Ispružila je ruke i zakoračila prema Jasni. Ona je odgovorila istim pokretom i u sledećem su se trenutku našle u zagrljaju.

Bilo je čudno i predivno, potpuno novo a opet nekako poznato. Ingrid joj je stavila ruke na ramena i malo je odmaknula od sebe. Promatrala ju je neko vreme smešeći se, a onda rekla: "Izgledaš baš kao na slikama."

"I ti isto", odgovorila je Jasna. To je bilo tačno, a opet sasvim pogrešno. Nijedna fotografija nije je mogla pripremiti na način na koji su je gledale ove oči: duboko, dopirući nekamo unutar nje.

Naručile su kafu u obližnjem kafiću. Jasna je pustila svoju kafu da se hladi, jer su joj ruke drhtale.

Razgovarale su o putovanju i ona se trudila koncentrisati na Ingridine reči. Ipak, razmišljala je o tome kako u prostoru oko nje oseća nešto prekrasno i snažno - energiju i toplinu. I kako jako želi ostati u tom prostoru. Gledala je njene ruke kako drže šolju sa kafom i pokreću se u razgovoru, a zatim lice, osmeh i prodoran pogled.

Ingrid je ispružila ruku i prešla kažiprstom lagano preko Jasninih usana. "Sviđa mi se ovo što vidim u tvojim očima", rekla je.

Nasmešila se, ne znajući šta da odgovori.

"Nisi ovako zamišljala naš prvi susret, zar ne?"

Jasna je slegnula ramenima. "Nisam ga nikako zamišljala. Samo sam maštala..."

"Da imam vremena odvela bih te nekamo i učinila ti sve ono o čemu smo pričale, i puno više od toga. Ali dovoljno mi je i ovo da osetim da si moja."

Gledala ju je bez treptanja i Jasna nije bila u stanju odvojiti pogled od njenih očiju. "Hoćeš li mi to sve jednom učiniti?" pitala je tiho.

"Naravno da hoću. Ne mogu ti obećati kada će to biti, ali hoću." Dotaknula je Jasnin obraz, a njezinim telom su prošli trnci.

Kada joj je Ingrid rekla da će polako morati krenuti prema stanici, Jasna se setila da je donijela nešto za nju. Izvadila je paketić iz torbe i pružila ga sramežljivo. "Nisam znala šta da ti kupim, pa sam se odlučila za najjednostavnije. Rekla si da voliš tamnu čolokladu - ova je sa lešnicima..."

Ingrid se nasmešila i uzela čokoladu, milujući usput prstima Jasninu ruku.

"Imam i ja nešto za tebe. Neću ti reći šta je unutra, ne smeš sada otvoriti."

Izvadila je iz torbice mali paketić, umotam u zlatni papir i pružila ga. Bio je težak, iako dovoljno malen da stane na Jasnin dlan. Držala ga je u ruci trenutak, s nekim neobičnim, gotovo fizičkim zadovoljstvom, a onda ga stavila u džep kaputa.

"Moram li čekati do Božića?"

"Ne, ne moraš toliko čekati, možeš ga otvoriti čim ja odem."

Ispred ulaza u autobus Ingrid je stavila dlanove na Jasnine obraze i poljubila je nežno, zatvorenih usana. Jasna joj je stavila ruke oko struka i stisnula šakama tkaninu njezine jakne. Na trenutak joj se učinilo da neće biti u stanju popustiti stisak i pustiti je da ode.

"Napiši mi pismo kada otvoriš poklon", rekla je Ingrid.

"Hoću."

"Vidimo se!"

Kada je autobus otišao stajala je još neko vrijeme nepomična, na osvetljenoj ulici. Stavila je ruke u džepove i desnom šakom obuhvatila mali paketić. Milovala je prstima mala izbočenja na ukrasnom papiru, uživajući u glatkoći, sitnim naborima i rebrastoj pruzi vrpce.

Nije ga želela otvoriti, ne odmah. Doći će vrijeme za to. Za sada, radovalo ju je držati ga u ruci.

Krenula je polako prema stanici lokalnog autobusa. Blagdanska svetla su osvetljavala trg, ispunjavajući ga radosnim treperenjem.





RUŽA BEZ CELOFANA

Slika

Bilo je to drugi put da sam bila pozvana na zabavu u Dubravkinoj kući. Prvi put sam došla sa Anitom, njenom koleginicom s posla, sa kojom sam tada bila u vezi. Dubravku sam onda poznavala samo iz viđenja - sedela sam u ćošku sobe celo veče i izdaleka je pratila pogledom.

Sada, tri meseca kasnije, Anita nije bila pozvana na zabavu. Nije da bi mi to smetalo, veza je bila kratka i površna. Ipak, bilo mi je drago što je nije pozvala.

Ponudila sam da ću joj pomoći oko pripreme hrane, no rekla je da ne treba: "Doći će Marijana, ona radi u poslastičarnici i doneće kolače."

Došla sam u vreme koje mi je rekla, kuća je već bila puna gostiju. Čuo se smeh, zveckanje čaša, tiha muzika. Dubravka je nosila dugu crnu haljinu i belu ogrlicu oko vrata. Pitala sam treba li pomoći, namešila se i odgovorila: "Ne treba, samo se ti zabavi."

Ostavila me je samu i otišla do prve grupice ljudi, čula sam je kako se smeje. Poželela sam i ja krenuti prema toj grupici, ali nisam bila sigurna kako bih se uključila u razgovor. Prišla mi je jedna žena koju sam poznavala iz viđenja. Popričale smo nakratko o sportskom događaju koji je bio aktuelan. "Ja inače ne pratim atletiku," rekla sam, "ali čula sam da je bilo zanimljivo." Nastavila mi je pričati o tome.

Malo kasnije Dubravka je prošla kraj nas i obratila se ženi: "Ana, šta je bilo juče sa onim poslom?"

"Ma bilo je super, bolje nego što sam očekivala. Čak mi se čini da će nam produžiti ugovor..."

Stajala sam zbunjeno nekoliko trenutaka, ne shvatajući zašto me Dubravka nije ni pogledala. Njih dve su nastavile pričati o poslu ne obraćajući pažnju na mene. Počela sam se osećati nelagodno pa sam prišla stolu sa hranom.

Mali sendviči bili su prekrasno aranžirani. Muškarac i žena koji behu upravo napunili tanjire nasmešili su mi se, praveći mesta da prođem. Imala sam osećaj da su me odmerili od glave do pete. U prvi tren sam pomislila na to kako mi stoji odeća koju nosim, a onda sam se zapitala znaju li nešto o meni.

Kada sam se sa napunjenim tanjirom odmaknula od stola, par je bio na drugoj strani sobe i nije obraćao pažnju na mene. No ja sam nastavila razmišljati o tome znaju li ljudi oko nas u kakvoj smo vezi Dubravka i ja. Smatraju li me samo poznanicom, prijateljicom, ili znaju šta smo jedna drugoj. Odnosno, znaju li šta je ona meni – ni ja sama odjednom više nisam bila sigurna šta sam ja njoj.

Ovako, na zabavi na kojoj sam bila samo jedna od gostiju, počelo mi se činiti da joj ne značim ništa više od drugih. U stvari, nisam mogla biti sigurna jesu li neki od muškaraca i žena u sobi nekada bili njeni ljubavnici, ili to još uvek jesu.

Sela sam na kauč i polako jela sendviče. Dubravka je prošla pored mene, ali nije me ni pogledala. Nervoza je počela sve više rasti u meni.

Iznenadilo me je pitanje: "Mogu li sesti?"

Žena je bila lepa i divno obučena. Imala je ugodan osmeh i velike smeđe oči. Svideo mi se način na koji me gledala.

Počeli smo razgovarati o vremenu. Rekla mi je da imam prekrasan osmeh, da je podsećam na devojku u koju je bila zaljubljena. Nasmejala sam se i pitala je šta je bilo s tom devojkom. "Ostavila me je zbog jedne bogatije devojke, ali nisam je nikada zaboravila", rekla je i uzela mi čašu iz ruke. "Vidim da je prazna. Drugu?“

Klimnula sam glavom, ustala je sa dve čaše u ruci, a ja sam pogledala prema Dubravki. Stajala je u društvu, okrenuta tako da sam joj lice videla iz profila. Nisam mogla biti sigurna vidi li da je gledam. Smejala se nečemu što je pričala žena pored nje, a onda joj stavila ruku na rame, zadržavajući je tamo.

Moja prijateljica, he, vratila se i pružila mi vino. "Jesam li u pravu kada kažem da niko ovde nema sreću biti vaša?" pitala je.

Nasmejala sam se, nadajući se da će misliti da glumim neugodu koja se videla na meni. Zapitala sam se na trenutak je li u pravu, a onda odgovorila: "A šta biste vi napravili kada bih vam rekla da je to istina?"
"Odmah bih vas pokušala nagovoriti da odete sa mnom na kafu, i to već sutra. I dala bih vam broj mobilnog."

Nasmejala sam se i rekla da mi se sviđa odgovor. "Znaš šta", nastavila je. "Neću pitati jesi li slobodna, ali ću ti dati moj broj, pa možeš kasnije odlučiti želiš li sa mnom na kafu."

Izvadila sam mobilni i pustila je da mi izdiktira broj. Ovog puta sam bila sigurna da me je Dubravka videla. "Javiću se", rekla sam glasno, a zatim ustala i otišla na drugi kraj sobe.

Stajala sam kraj poslužavnika sa kolačima, sa novom čašom vina u rucu, kada sam začula Dubravkin glas: "Kako si, je li sve u redu?"

Poželela sam joj reći da se osećam vrlo loše, da sam ljubomorna na druge goste, da me postaje strah da joj nije uopšte stalo do mene. I da bih jako želela da priča sa mnom. No nešto iznutra, u meni, stisnulo se ispunjeno ljutnjom i prkosom.

"Dobro sam, naravno. Baš su ukusni ovi kolači." rekla sam.

Klimnula je glavom i otišla. Gledala sam je kako seda na kauč pored nekoliko ljudi koji su je srdačno dočekali.

Poželela sam učinito nešto da bih privukla njenu pažnju. Vrisnuti, baciti čašu u zid, baciti se na kolena pred njom pred svim gostima. Na trenutak sam se zabavljala zamišljajući što bi se desilo da to učinim. Ljutnja se skupila u meni, divljajući u mojoj krvi zajedno s alkoholom na koga nisam bila navikla. Stavila sam ruku na stoljnjak i pomakla je samo malo - tek toliko koliko je bilo potrebno da tanjir sa kolačima, koji je ionako stajao na rubu, padne na pod.

Teški stakleni tanjir ostao je nerazbijen ležati na tepihu, nakon što se začuo mukli zvuk. Kolači su se rasuli po podu. Podigla sam tanjir, sa osećajem da sam na rubu nečega.

Kada sam podigla glavu Dubravka je stajala pored mene, gledajući me bez reči.

"Ispričavam se na nespretnosti", rekla sam. "Najbolje da odem kući."

"Čekaj, idem sa tobom." rekla je.

***

Pretpostavila sam da će me izgrditi zbog ponašanja. Znala sam da je ljuta i odjednom osetila strah. No prkos je ipak bio jači, i odlučila sam da ću na bilo kakav prekor odgovoriti sa "Baš me briga!" Pogledom sam počela tražiti moj kaput...

No ona me nije ni pogledala, prišla je vratima na zidu desno od ulaza, otključala ih i otvorila, paleći svetlo unutra.

"Dođi", rekla je držeći vrata otvorena.

Pokušavala sam shvatiti šta planira, ali s njenog lica nisam mogla ništa pročitati. Shvatila sam da nisam u stanju reći "ne" i da bih pristala na sve samo da se ne ljuti na mene i da budem s njom.

Prišla sam bliže i kroz otvorena vrata videla drvene stepenice prema dole, te još jedna vrata na dnu. Znala sam šta je tamo – iako nisam nikada bila u toj prostoriji. Nešto me je stegnulo u trbuhu, strah i želja istovremeno.

Sišla je za mnom, čula sam kako iznutra zatvara vrata. Soba je izgledala sasvim uobičajeno, parketi na podu i ormari postavljeni uza zid. Nisam stigla dobro pogledati uokolo jer je Dubravka stajala kraj mene. "Svuci se", rekla je.

Ruke su mi se počele tresti, jedva sam bila u stanju otkopčati košulju. Stavila sam odeću preko stolice i pogledala je upitno. Pokušala sam postaviti pitanje i započela: "Šta...", ali me je prekinula sa "Ćuti! I stani ovamo!"

Stala sam na mesto koje mi se pokazala, gledajući je u lice. Videla sam hladnoću, udaljenost, nisam mogla otkriti o čemu razmišlja. Osećala sam paniku kako raste u meni. Ipak, nisam se pokušala odupreti kada mi je uzela ruke... hehe itd. ..................

Sledeće što sam osetila bila je tkanina preko mojih očiju. Zažmurila sam refleksno, a trenutak kasnije nisam mogla videti niti trag svetlosti.

Čula sam njene korake kako se udaljavaju, zatvaranje vrata, korake prema gore uz stepenice i zatim tišinu.
Bilo je hladno, osećala sam kako mi se hladnoća i tama uvlače pod kožu.

Ljutnja i prkos su se ponovno vratili, puno snažniji nego pre. Nije bilo mogućnosti da ih izrazim i osetila sam se vrlo bespomoćno. Postalo mi je žao što nisam otišla kući, što sam joj dopustila da me veže i ostavi u ovako neudobnom i ponižavajućem položaju.

Pitanje koje me je već u nekoliko navrata mučilo u poslednja dva mjeseca, vratilo se u svom najgorem obliku. Zapitala sam se što meni ovo treba, zašto dopuštam toj ženi da mi ovo radi. Zašto dopuštam samoj sebi takvu vezu, takve osećaje, zašto sam uopšte bila tako silno ljubomorna večeras.

Obećala sam samoj sebi da ću reći Dubravki - kada se vrati - da je mrzim i da želim da me odveže i pusti da odem, da se više ne želim vratiti.

No vrijeme je polako topilo moj bes i bilo mi je pomalo žao što nestaje, jer je bilo lakše biti ljuta nego biti uplašena. Telo me je počelo boleti, drhtala sam od straha i zime. Osluškivala sam zvukove s etaže iznad mene – nisam puno mogla čuti, samo daleko odzvanjanje glasova, nagoveštaj koraka po podu hodnika. Počela sam, bez vlastite volje, zamišljati Dubravku kako se vraća i grli me, shvatila sam da želim njezin dodir i da opet želim da se ne ljuti na mene.

Prevrtala sam u glavi sve događaje sa zabave i stigla do trenutka kada me je pitala je li sve u redu. Pitala sam se je li očekivala da joj priznam da sam ljubomorna, "Molim te, budi malo sa mnom..." Ili je u stvari htela videti hoću li joj to priznati.

Pokušala sam zamisliti šta bi se dogodilo da sam bila iskrena, ili da sam se uspela bolje kontrolisati do kraja večeri. "Volela bih da mi posvetiš više pažnje, ali dobro sam, naći ću sebi društvo..." Shvatila sam da me je uspela izazvati. Nisam bila sigurna je li to bila neka vrsta testa na kome sam uspela pasti, ili nešto drugo. U svakom slučaju, znala sam da sam je razočarala.


U trenutku kada sam počela očajnički snažno želeti da se Dubravka vrati, čula sam korake i otvaranje vrata.
Prvo me poljubila... jedva sam izdržala da ćutim...........................................................................

Ponekad smo se u mom rodnom gradiću, kao deca, takmičili u ronjenju. Prvi takmičar preplivao bi ispod površine onoliko koliko bi mogao izdržati, a onda bi izronio i ostao na mestu. Drugi takmičar bi imao zadatak roniti prema prvome i pokušati nastaviti još malo, dovoljno da bude pobednik.

Uvek bi bilo neizmerno teže biti onaj prvi – zato što prvi ne zna koliko dugo treba roniti. Probija se napred kroz vodu, pluća i mišići ga bole, ali sve što vidi je plavozelena voda. Pritisak postaje neizdrživ, ali on pokušava roniti još malo, zamahnuti rukama još barem jednom, dva puta, tri puta... Nadajući se da će biti dovoljno.

....................Počela je grubo...

U trenutku kada sam počela šaptati "Molim te, molim te..." čitavo telo mi je gorelo i činilo mi se da sam, iznutra i izvana, razlomljena na komadiće.

Kada mi je skinula povez, pitala sam se šta treba izdržati da zaslužim da me zagrli i kaže mi da je sve u redu.

"Idi gore i istuširaj se", čula sam je kako govori. Pogledala sam prema odeći koja je stajala na stolici, žmirkajući na jakom svetlu. Soba se vrtela oko mene, svaki pokret je boleo. Gledala me je nekoliko trenutaka, promatrajući kako ustajem s poda, a zatim krenula uz stepenice natrag prema sobi u kojoj su još bili gosti.

Ostala sam nepomična dok se bol nije smanjila, a onda sam se obukla. Pitala sam se zašto mi je rekla da se istuširam, kada ću ionako morati otići kući. Iako sam bila sva znojava, činilo mi se jednostavnijim da se obučem i odem ravno do mog automobila koji je bio parkiran u dvorištu.

Osećala sam se previše slomljeno da bih razmišljala o mogućnosti da ne poslušam.

Ostala sam dugo pod tušem, dok se nisam potpuno smirila. Zaključila sam da me je Dubravka poslala da se istuširam upravo zato da se smirim.

Zatvorila sam vodu, pronašla peškir i polako se obrisala...


Obukla sam se i sišla u prizemlje, pitajući se očekuje li Dubravka da jednostavno odem ili da joj se javim pre toga. Želela sam je videti, iako sam se bojala šta ću videti na njenom licu.

Srela sam je na ulazu, upravo je ispratila jednog od posljednjih gostiju. Iz dnevne sobe se još čuo tihi žamor.

"Gde ćeš ti?" rekla je. "Vrati se gore u sobu."

Vratila sam se trčeći prema gore po stepenicama, u paničnom naletu radosti. Ušla sam u sobu i stala nasred poda, zbunjena.

Uvek do sada, kada bi me poslala da je čekam – rekla bi mi da sednem i pronađem nešto za čitanje ili da je čekam, a ona će odmah doći... Sada mi nije rekla ništa i osjetila sam se zbunjenom, nisam znala šta da učinim.

Više od toga što nisam znala šta da učinim, zbunjivalo me je to što nisam mogla pogoditi što će se desiti kada ona dođe gore – je li još ljuta na mene ili je kazna završena.

Odlučila sam sesti na pod u odeći i čekati je da dođe. Čula sam glasove, zvuk paljenja automobila. U kući više nije bilo gostiju, ali Dubravka nije dolazila. Sedela sam naslonjena na zid. Ljutnja i prkos počeli su se polako vraćati.

Ipak, kada je konačno ušla u sobu, snažno sam poželela da mi se nasmeši.

Prošla je pored mene, gledajući me razočaranim pogledom i otišla u kupatilo...
No nešto se podiglo u meni kao plima, ustala sam sa poda i otišla za njom...

Skidala je šminku pred ogledalom, nije se morala okrenuti da mi vidi lice.

"Nemam pojma šta želiš od mene! Nisi mi ništa rekla, a sad si razočarana sa mnom – hoću da mi kažeš zašto mi to radiš. Koja je svhra svega ovoga danas, i na zabavi i sada..."

Počela sam glasno, gotovo vičući. No ljutnja se brzo istopila pred njenim smirenim pogledom. Rekla sam tiho, gotovo plačnim glasom: "Molim te reci mi šta da radim."

Dovršila je skidanje šminke, zatim se okrenula i izašla. Uzela je moju torbicu, koja je ležala na podu, izvadila ključeve od auta i pružila mi. Još uvek držeći moje ključeve u ruci, dohvatila je telefon i nazvala taksi službu.

"Taksi će biti dole za 5 minuta. Nećeš voziti kući jer si pila večeras. Sutra ujutro dođi po ključeve i auto."

Ljutnja je bubrila u meni celim putem kući, a kada sam izašla iz taksija jedva sam se suzdržala da ne zalupim vratima. Ušla sam u zgradu i počela se penjati stepenicama.

Najednom sam stala, iznenađena onime što sam u tom trenutku shvatila.

"Kakva sam ja glupača", pomislila sam. "Trebala sam, ako već ne na zabavi, onda tamo u kupatilu - reći što osećam. Reći da sam bila ljubomorna, da me je bilo strah da joj nije bilo stalo, a ne tražiti objašnjenja! Nisam trebala skinuti odeću, nego..."

***

Sljedećeg dana sam otišla u cvećarnicu u centru grada, jednu od retkih koje su radile nedeljom. Kupila sam jednu tamno crvenu ružu. Prodavačica me pitala u kakav papir da je zamota. Rekla sam da ne želim ni papir ni mašnu.

"Dajte da vam je barem stavim u celofan", rekla je. "Nije baš uobičajeno ovako poklanjati cveće, ovako golo."

Uverila sam je da ne želim ni celofan.

Pozvonila sam na Dubravkina vrata s ružom u ruci. Otvorila mi je i pozvala me unutra.

"Bila sam jako ljubomorna sinoć. Želela sam tvoju pažnju i ponašala se glupo zbog toga. Počela sam se bojati da ti nije stalo do mene", rekla sam. Pružila sam joj cvet i pokušala u njenim očima pročitati ljuti li se još na mene, ali nisam mogla biti sigurna.

"Dođi, baš se spremam skuvati kafu."

Otišle smo u kuhinju, stavila je vodu da se greje, a ja sam izvadila šoljice. "Donesi onu usku vazu iz sobe", rekla mi je.

Vratila sam se sa vazom u ruci, a ona me je pitala: "Ima li ova ruža neko simboličko značenje?"

Klimnula sam glavom. "Ima. Cveće se obično poklanja u celofanu i sa mašnom, isto kao i ljudi."

Nasmešila se. Uzela je vazu iz mojih ruku, napunila je vodom i stavila cvet unutra. Nakon toga je stavila vazu nasred stola i zagrlila me.








TAKO SLATKO


Mislim... Šta li misliš, sada, dok te zamišljam kako stojiš sa rukom još uvek na tek spuštenoj slušalici, sa laganim nagoveštajem razočarenja u očima koje nisi uspela sasvim ukloniti iz glasa dok si mi saopštavala (glasom istreniranim da prenosi hladne i bezlične činjenice) da se večeras, ipak, nećemo videti? Jesam li te uspela ubediti da je u redu i da razumem? Jesam li uspela, iz svog glasa, ukloniti drhtaj čežnje koja me obavija čitav dan? Jesam li uspela sakriti koliko sam želela da obavijem ruke oko tvog vrata i da te udišem, pamtim, i budem srećna tu, u tvom zagrljaju, ispunjena i ostvarena? Sumnjam...

I slatko mi je to, tako slatko, to što skrivamo jedna od druge da znamo da se možemo uzajamno... Slatko mi je dok precrtavam dane u kalendaru do onog dana obeleženog malim, tajnim, samo nama razumljivim znakom. Slatko mi je ovo čekanje koje se produžava, slatko mi je i to što sam zaustavljena u koraku, što sam se, u trenutku tvog poziva, pogledala u ogledalo zadovoljna što sam lepa za tebe, što sam se, trenutak kasnije, zapitala čemu ta slika u ogledalu (dok je tvoj glas milovao moje uho saopštavajući mi vest koju nisam želela da čujem), za koga sam se doterivala čitav dan zamišljajući šta ćeš reći kada me budeš videla, da li će ti se dopasti, da li sam pogodila, ponovo pogodila...

Slatko mi je i što sam ti se mazila kroz slušalicu, puštajući da moj glas dopre do tebe... Ne još. Ne večeras... Slatko mi je i što sam uhvatila tvoj uzdah, što sam dobila tvoje – nemaš pojma koliko mi je žao zbog ovoga, ali..., slatko mi je što ti znaš da sam te čekala, i što ja znam da sam te čekala, i što obe znamo da sam te čekala, slatko mi je i tvoje odobravanje kada sam se ljutnula u trenutku i odmah to zaboravila jer si mi čvrsto obećala to sledeće veče do koga precrtavam dane u kalendaru "makar sekire padale"...

Slatko mi je i što me dobijaš tako lako i usputno, i što se ja dajem tako lako i usputno, a ne držiš me čvršće nego što si držala nežnu stabljiku tek procvetalog đurđevka... Slatko mi je što me činiš svesnom tvoje snage svojom nežnošću, i što želim da je pronađem duboko u tebi.... Slatko mi je kako nam želje sazrevaju i otvaraju se, polako, lagano, neprimetno, i postaju sve snažnije i veće, rastu i pomaljaju se između stisnutih zuba nepoverenja u same sebe...

Slatko mi je kako te upoznajem svojim reakcijama i kako me otkrivaš svojim, slatko mi je kada se iznenadimo onim što smo otkrile. Slatko mi je....
Slatko mi je da te čekam dok se pitam šta li misliš sada... Tako slatko...




ZAGREBALA SI


Posmatram te dok spavaš. Kradem ti te trenutke u kojima nemaš nikakvu odbranu preda mnom, dok ti se grudi dižu ravnomerno, lice ti je opušteno i mirno, a san ti je ispisan na čelu... Kako je lako ispružiti ruku i prelaziti vrhovima prstiju tik iznad tvoje kože, posmatrati te tada.... Tajni znak iscrtan, samo meni vidljiv, sada dok ga iscrtavam, i ostavljen pod tvojom kožom da svrbi i bocka onda kada i ja prestanem da ga se sećam. Tragovi koje ja ostavljam su nevidljivi, nečujni i trajniji od tvojih...

Treba mi svetla, isijavanja toplote tvoga tela dok mirno leži, tako potpuno prepušteno snovima, tako podatno i snažno, bespomoćno... Upijam je pogledom, mislima, pohranjujem je u sećanja. I sada sam ti bliža nego par sati ranije dok si bila zarivena u moje telo, dok si me držala pod sobom, dok si me gledala u oči misleći da vidiš sve, dobijaš sve, dok se izraz trijumfa razlivao tvojim licem, a ja tonula u svoj mrak miljama daleko od tebe...

Došla si sa strahom u očima... Ne brini. Među nama je glad, pomalo divlja, pomalo pripitomljena, olakšana iskustvom, neutoljena na obe strane. Ne moraš smišljati velike reči, meni one nisu potrebne. Potrebna si mi ti. Takva. Strasti koje slamaju otpor razuma, mogućnost da posegnem za tvojom rukom i pronađem mir u njenom stisku, pružena prilika da vidim ženu koja jesam u tvom pogledu, nju, ženu koju sam počela da zaboravljam jer je toliko dugo bila sve drugo – negovateljica, ispovednik, učiteljica, marioneta, utešiteljka... eh toliko toga... povređena sujeta i životni neuspesi za koje se očekivalo da ih otklonim čarobnim štapićem... Pored tebe sam ja ona koja je umorna, ti si ta koja me leči... Nisam ti ja potrebna da te učinim ženom. Ti to već jesi...

Nemo slamanje granica koje ispitujem vrhovima prstiju, oprezno, lagano, izgubljena tvojim dodirom, pronađena tvojim pogledom. Klizim koritom koje si izgradila za mene, još uvek mirna, još uvek lenja kao ravničarska reka, čekajući trenutak kada će to korito postati pretesno za mene, ispunjavam ga, propinjem se, i još mu uvek ne pronalazim ivice. Kao da znaš, bez izgovorene reči, kao da znas da me ne treba oivičiti...

Dodirujemo se mislima, snovima, željama. Puštaš me da ti priđem sama a privlačiš me osmesima, zagrljajima, čeličnom voljom da ne sklopiš šaku onda kada ti se sklupčam na dlan.

.......

Izazivam te da postupiš jednako kao i svi ostali, dok tražim razlog da ti se nasmejem u lice pokazujući ti kako te poznajem jer je dovoljno da te uporedim. A osećam da treba da spustim pogled, da treba da zaćutim i samo osetim u sebi da je moja predaja laka, prirodna i iskrena, neodglumljena, da sve ovo nije tek čarobna igra kojoj znam kraj i pre nego što je počela. Zabavna, očaravajuća, zahtevna, ali ipak samo igra. Crni ples. Da ovaj put nisam jača, da se ovaj put neću samo igrati, završavajući sve čistim rezom, pustivši te, prethodno, da se sama zakopaš...

Kao vlažni trag na koži, kao dodir hladnog čelika, kao vrelina iznenadnog bola, misao koja reže, parališe i istovremeno oslobađa zaslepljujući spektar boja neslućene slobode, iščišćene od sterilnosti pojmova dostupnih onima koji je nisu osetili. Misao o tome da sve ovo nije samo igra. Ne više. Zagrebala sam suviše duboko, tražeći više, želeći više, preumorna od istih slika, istih ograda, istih strahova o koje sam se saplitala godinama, pokušavajući da stignem na mesto koje sam želela da otkrijem, dotaknem, oslobodim u drugima, tražeći, uvek, samo odgovor na sebe samu. Zagrebala naglo, bez najave, bez strpljenja da čekam danima, mesecima, godinama, da se odgovor sam pojavi, bez želje da se još jednom okrenem i odem pronašavši samo manje ili više vešto skrivanu prazninu za koju se očekivalo da je ja ispunim. Zagrebala žudno, bez zadrške, bez straha od onoga što ću pronaći. Bez očekivanja... Dovoljno zaslepljena vlastitom potragom da ne primetim da si, mnogo pre nego što sam ja načinila prvi pokret, ti zagrebala po meni...

Prvi put kada si zaspala pored mene, pre mene, mirno, prepuštajući se snovima bez treptaja oka pred san, bez potrebe da pokušaš da zadržiš kontrolu nad sobom, nad situacijom, nada mnom... Misao. Utešna kao uspavanka, kao miris lipe, kao lagani ritam kiše, kao poljubac za laku noć, kao... Užasavajuća kao ponor kome se ne nazire dno, kao pregaženi san, kao gorak ukus koji ništa ne može ublažiti... Oslobađajuća kao lepet krila plave ptice, kao zrak sunca proboden kroz tmurne oblake, kao nalet mašte koji ruši sve granice mogućeg, kao istina koja se ne odupire tom naletu... Nije igra. Nije samo igra... Zaspala mirno, sigurna u mene, sigurnija čak i od mene same...

Sutra ne postoji, sutra nije važno. Taj trenutak je danas...





TIŠINU,


- Pssst, slušam tišinu.
- Kakva tišina? Jesi ti luda? Dreka napolju, bubnjanje kapi kiše po staklu, koraci u ulazu...
- Ne čujem. Moje uvo je na tvom stomaku. Slušam tišinu.
- Kakva tišina? Zar ne čuješ krv kako juri tebi i srce koje si uplašila svojom blizinom.
- Kucaš mojim ritmom, tečeš poput mene. Zato to i ne mogu čuti.

Samo uz tebe mogu čuti tišinu.





NEDELjNU TIŠINU,


Nedjelja, obična svakodnevna nedelja.
Uvek me nedeljom probudi tišina. Ovaj put i samoća, pomislila je.

Otišla je, uistinu je otišla. Osećala je da se sprema, osećala je njen nemir dok su mirovale. Ništa nije govorila, gledala je i dalje dublje od očiju, smeškala se pokušavajući joj ne izreći koliko joj je lepo. Držala je čvrsto, omotala noge oko nje i dalje onako kako je to činila od prvog dana. A ipak, nešto je visilo u zraku. Neminovnost promene. Znale su to, već je jednom zakucala, pa su je složno prevarile i pokazale joj krivi put. Sada je tekla njenim žilama i više nije bilo uzmaka.

Probudile su se juče ujutro zajedno i bilo joj je sve jasno. Uvek se inače budila peščanih očiju i volela je provoditi još neko vreme... pre definitivnog ustajanja. Sada je sela odmah, uspravnih leđa i okrenula glavu prema njoj. Oči su bile jasne i bistre. Sanjala sam. Sve. Tebe, mene. Sanjala sam vrtuljak. Znaš, onaj s kabinama koji se okreće okomito. U svakoj kabini ti i ja. Bila sam i promatrač i... Odednom prošla je prazna kabina. Nikoga. U sledećoj si bila samo ti i gledala si me u oči. Ostala sam s ove strane.
Na tren su joj se oči zamutile... Nekom drugom prilikom rekla bi joj, kao da je oblak prošao nebom u ubrzanoj sekvenci. Ćutala je i čekala. Ma koliko bilo jasno, neko je ipak trebao reći.
Vratila je pogled na nju. I ruke.
Volele su se to jutro posebno. Dugo, nežno, gotovo bestrasno, a opet duboko. Zaspala je nakon jer se tada uvek osećala sigurna i smirena. Kada se probudila nije je više bilo.

Juče popodne proteklo je kao i svaka subota. Ona je obično išla prijateljicama, pa koliko god je znala da ovaj puta nije tako, pustila je prividu da je zavarava. I zaspala je čak mirna ignorirajući nepostojanje njenih stvari u kupatilu. I nije sanjala ništa, što joj se činilo kao dobar znak kad je probudila nedeljna tišina.

Sama, sama, sasvim sama, nemam je više, otišla je dalje, svojim putem u kojem nema mesta za mene.
I ona je sama. Jer ja sam na putu na kojem više nema mesta za nju. Ali osećam njenu snagu u meni da idem dalje, nasmešila se suzi koja je kapnula.





SASVIM OBIČNE VEČERI...


Nedostajanje.

Ostala je sama. S laptopom na krilu i čašom višnjevače na terasi. Sunce je zašlo pre sat vremena. Nebo je bilo nežno ljubičastosivo. Na njemu perje belkastih oblaka, činilo se poput crteža na porculanskom tanjiru.
More se namreškalo predosećajući noćnu buru i vetrić ju je ugodno naterao da stavi makar majicu.
Bila je zadovoljna izgledom. Sasvim po njenom ukusu. Mogla je zasukati rukave i početi pisati.
Par prvih reči kapnulo je. Nije bilo teško pisati na zadatu temu. Pogotovo ljubavnu. Takvih reči je imala pregršt, što u glavi što u srcu. Svaki put je slagala drugačije kombinacije i nove priče su se lako rađale. Uvek je išlo brzo kada je atmosfera oko nje bila lepa, kao što je to bilo večeras. Uspevala bi napisati, sklopiti laptop, i već se srčano predati nečem drugom.

Tema za ovaj mesec bilo je nedostajanje.
O kako lako. Nije niti ona baš odmah srela onu s kojom će podeliti život. A i kada je srela bilo je tu trenutaka razdvojenosti kada joj je strašno nedostajala. Ovo ćemo završiti za pet minuta, pomislila je odvažno, već s mislima na seriji koja počinje u devet.

Podigla je pogled samo da proveri boju neba i ugledala ... hej, niko joj nije rekao da zvezde mogu padati i dok je nebo ovako svetlo, pa je ni ne prepoznaš. Ali padala je tako sporo da je mogla prevladati iznenađenje i realno odlučiti da to ipak nije srušeni avion. Padala je ispred nje, na čistom komadu neba boje suve lavande, mala srebrno bela tačka koju je obasjavalo sunce već utonulo za njene oči.
I same su potekle, nezvane, dok je zaželela, jasno i glasno, da je sada tu kraj nje.

Bila je to kratka priča, upravo ovakva, ni 1600 znakova.
Stigla je popiti još čašu likera pre serije u devet. Koju, sušeći suze od čežnje u jastuku, nije ni pogledala.







SRETAN JE KO UME DA VOLI


- Vreme je da pustiš.
- Ne mogu, ne mogu, plakala je.
- To je jedino ispravno. Tako treba biti.
- Ne mogu, ne želim, grčevito je držala.
- Vrlo je jednostavno. Ispruži prst po prst.
- Ali onda će otići.
- Da, tamo gde treba biti.
- Tu treba biti, kraj mene.
- Postaće nesretan ako ostane. Ne ovaj tren, ali uskoro. Puštamo ih tren pre nego osete želju za slobodom. Tako će uvek biti makar malo naši, onoliko koliko je našoj taštini potrebno da polako odumre.

Otvorila je dlan. Komadić svile ravnao je svoja krila. Samo treptaj oka trajala je neverica.

- Pogledaj kako je lep.

- Moj. Moj.

- Da, sada to možeš reći, sada kada ga više ne držiš u ruci.

************************************************
************************************************

- Gledaj, leti okolo naokolo kao da je izgubljen.
Lupa krilima.
Šćućurio se u ćošku i drhti.

- Sada je vreme da ga opet uzmeš u ruke. Došao je po malo nežnosti i po malo sigurnosti.
Samo ispruži dlanove i ne govori ništa. Prepoznaće put kući.

- Gle, ne moram ni skupiti prste, neće odleteti.

- Neće više, jer zna da ga ne želiš sebično zadržati. Zna da ti može doći kad mu treba i da ćeš ga pustiti kad zaželi.

- A kad on meni treba?

- Treba li ti?

- Pa... ne. Volim kad je sretan.

*****************************************
*****************************************

- A šta ako više ne želim da mi dođe?
- A zašto ne bi želela da ti dođe?
- Pa... zato jer mi se ne da biti na istom mestu za svaki slučaj. Zato jer se želim igrati leptirima. Zato jer trebam vreme za nešto drugo. Zato jer sam drugačija sada.
- E, onda to prvo reci.
Uvek na kraju možeš reći “ne”.

- A ako se rasplače?

- Onda te još ne voli dovoljno. Onda nema mene da mu pomognem kao ja tebi. Onda… seti se sebe kada... nisi htela pustiti na početku priče.

Slika
Korisnikov avatar
By Mariška
#1986805
Sretan je ko ume da voli - V deo





SUNCE


Mislim da imam sve.
- I šta sad, sad možeš nestati?
- Ne, tek sada počinjem živeti.
- Kakav će to biti život bez želja? Dosadiće ti.
- Nije li najveća želja biti srećna?
- Pa... zapravo da.
- I... ako sada znam da sam srećna, znači nestajem?
- Ne, ali onda želiš nešto drugo.
- Npr.?
- Pa zdravlje, bogatstvo, prijatelje...
- A kako sreća može biti bez toga? Sreća je povezana sa svime.
- Dobro onda slobodu. Ljubav?
- Baš si budalica. Je li bi ti mogla biti sretna da ne voliš? I da nisi slobodna?
- Ne bih. I šta sad - upitala je sa strahom da ne nestane.
- Sada mogu davati.





SUSRET


Kako mogu otići kada nikad nisam ni došla?
- Kako nisi? Pa tu si?!
- Ma daj, nemoj mi reći da nakon silnih godina nisi shvatila.
- Šta?
- Pa da sam uvek tu, samo me pre nisi videla.
- Hm, misliš li da smo svi uvek tu?
- Da, mislim da smo svi poput planeta, satelita, sazvežđa. Idemo svojim putanjama, ali jednostavno se ne vidimo. Nisu nam oči uvek okrenute u istom smeru.
- Ne odlazimo? Ne dolazimo?
- Ne. Samo jesmo.
- Znači, zavisi o drugome hoće li nas videti.
- Da, ali pazi, niti ja tebe nisam pre videla, iako si šetala mojim vidokrugom.
- Znači ipak poklapanje.
- Da, sretno je poklopila jednim poljupcem.







SAMSARA


Slika

"Ja se sećam kako sam se rodila!" tvrdila je devojčica. Stajala je na drvenoj klupi, laktovima naslonjena na sto, a male ruke su joj bile umrljane testom.
"Nađa dušo, ti se sećaš onoga šta ti je tata pričao", odgovorila je kuvarica. Nađa je odmahnula glavom. „Nije mi tata pričao.“ Onda je pokazala prstom na gotove kolače: „Ovde treba dodati cimeta, i još malo maslaca, da bude mekše.“
Mala Nađa, kneževa jedinica, često je svojim izjavama iznenađivala odrasle. Pogledala bi oca u oči i ozbiljno rekla: "Moja mama je znala da će umreti kada me rodi, zato me nije želela." Knez nije znao šta da odgovori detetu i pravio bi se da je nije čuo. S druge strane, devojčica je radije vreme provodila sa slugama nego sa strogim i distanciranim ocem.
Nađina majka došla je iz grada dve godine pre njenog rođenja. Nije nikome htela reći zašto je došla u kneževinu, niti uopšte išta o sebi - osim da dolazi iz grada. Ta njena tajnovitost privukla je mladog kneza. Brzo se zaljubio u zagonetnu devojku tamne kose koja se zaposlila u pekari, te joj se počeo udvarati.
Na sredini levog dlana imala je ožiljak od opekotine. Jednom je knez uzeo njenu ruku u svoju i prešao prstima preko dlana. Crvene linije bile su zastrašujuće."Ko ti je to učinio?" upitao je.
"Ne želim pričati o tome. Ali ne brinite, više uopšte ne boli." Devojka ga je smireno gledala u oči i lagano povukla ruku. Knez je u njenim očima prepoznao duboku tugu....
Zaprosio ju je, ali devojka ga je odbila. Ispričala je knezu kako je jednom jako volela nekoga i kako nije u stanju ponovo voleti. "Vi zaslužujete ženu koja će biti zaljubljena u vas", rekla je.
"Ali ja želim tebe. Reci mi, postoji li mogućnost da ponovno pronađeš tu izgubljenu ljubav?"
"Ne, nikada", rekla je devojka tiho.
"Onda je ionako bolje da se udaš za mene. Nećeš biti sama i ništa ti neće nedostajati. Imaćemo decu i biti sretni." Rekla mu je da se ne želi udati i imati decu.
Knez nije odustajao - posećivao ju je svakog dana, donosio joj poklone i obećavao bogatstvo. Ona bi se samo tužno nasmešila i tiho rekla da ne želi biti njegova žena. No mladi knez je bio navikao da uvek dobije ono što želi. Jednom joj je rekao: "Znaš, ako ne pristaneš mogao bih reći meštanima da si prognana iz grada zbog krađe. I zamoliti ih da ti daju samo najteže poslove i da te ne puštaju izvan granica. Ili nešto mnogo gore. Puno je bolje za tebe da pristaneš."
Nađina majka nije imala snage za borbu ili beg. Pristala je i venčanje je proslavljeno uz veliku svečanost. Nadala se da neće zatrudneti, ali pola godine nakon venčanja počela je osećati dete u utrobi.
Nađa je znala šta je njena majka osećala u to vreme, iako joj je to bilo nerazumljivo. Znala je da je osećala izmešanu radost i strah, proživljavala optimistična razdoblja u kojima je verovala da se njeni strahovi neće ostvariti. I razdoblja paralizirajućeg straha, koji joj nije dao disati.
Jednom je rekla svom mužu da će umreti kada rodi dete. "Gluposti", odgovorio je. "Ima dobrih lekara ovde, neću dopustiti da ti se išta dogodi."
Iako je bila zdrava, u zadnjim mesecima trudnoće počela je bivati sve slabija. Lekovi za jačanje nisu pomagali. Dete je raslo, ali njegova majka je postajala sve bleđa i nemoćnija. Poslednje što je videla bilo je lice svoje devojčice. Detešce koje su joj stavili u naručje bilo je zdravo i snažno, a velike oči na malom crvenom licu, naboranom od poroda, promatrale su je nežno.
"Ne možeš se sećati svoje majke, male bebe se ne sećaju ničega", rekli su odrasli...
"Ne sećam se kako je ona izgledala", odgovorila je. "Sećam se kako sam ja izgledala kada sam se rodila."
Sećala se još mnogih stvari koje nije mogla razumeti... Učila je vrlo brzo, mnoge stvari bi zapamtila i razumela tako brzo da bi zadivila učitelje. Kad je napunila deset godina, na njenom dlanu se počeo pojavljivati neobičan trag. Dadilja je prvo pomislila da je pala i udarila se, pa joj je na ruku stavila lekovite trave i omotala je zavojem. No nakon nekog vremena su se crvene linije povećale, umesto da se smanje. Dadilja je pozvala kneza i on je uzeo mali dlan u svoju ruku.
"Nisam pala, tata. I ne boli me uopšte", rekla je devojčica. Knez je prstima prešao preko linija i prepoznao tragove... otiska leptira.
Kako su linije na dlanu postajale izražajnije, u Nađinoj glavi bilo je sve više čudnih maštanja... Počela je sanjati ženu svetle kose, u zlatnožutoj haljinii. Bila je lepa, ali njezin ju je lik silno uznemiravao. Nakon što bi se probudila, njena slika ne bi joj izbledela iz misli, kao što se inače događa sa snovima...
Ni dadilja, ni učitelji, ni otac, nisu joj uspevali pomoći. Govorili su joj da mora razlikovati snove i maštanja od stvarnosti. Počela se osamljivati, odlaziti u duge šetnje kroz šumu i preko reke. Kada bi bila dalje od kneževskog dvorca, u nekom nepoznatom delu šume, neželjena sećanja su postajala ređa i osećala se mirnije.
Jednom je pitala oca: "Zašto si prisilio majku da se uda za tebe? Bilo bi puno bolje da si je ostavio na miru!" Knez je od tada sve češće izbegavao devojčicu.
***
Kada je Nađi bilo četrnaest godina, u goste je došla njena tetka. Nepozvana se pojavila pred knezom i rekla: "Htela bih upoznati svoju nećakinju."
"Nisam znao da je Nađina majka imala sestru?"
"Ja sam tek nedavno saznala da je ona rodila devojčicu. Bilo bi vreme da se upoznamo."
Knez je ispričao da je devojčica izvan poseda, na jednom od svojih lutanja. I da je čudna, da ne razlikuje maštanja od stvarnosti.
"Sva deca u njenim godinama su malo čudna", odgovorila je žena. "Volela bih je povesti sa sobom na put, a zatim u grad na školovanje, ako dopuštate."
Knez se složio. Priznao je da Nađa nije izrasla u ćerku kakvu je priželjkivao.
..........
"Ja sam sestra tvoje mame", rekla je žena. Nađa je klimnula glavom. "Teta Doriana", rekla je.
Nađa je rado pošla na put sa svojom tetom. Tri godine su putovale po svetu, obilazile gradove i znamenitosti. Otišle su brodom na drugi kontinent, putovale kočijom preko velikog prostranstva. "Želim da upoznaš svet, vidiš nove krajeve", rekla je Doriana.

Jednom su stigli u grad koji je imao mali kružni trg okružen visokom zgradom u obliku slova "U". U sredini je bilo stablo i kameni sto, okružen skulpturama. Videla je plavu svetlost i gotovo osetila bol u dlanu. Podigla je levu ruku prema licu i zagledala se u otisak leptira. Sećanje je bilo zastrašujuće i plašilo je. Istovremeno, kameno dvorište prizvalo je lik mlade žene svetle kose i širok, prekrasan osmeh...
"Aleksandra!" izgovorila je njeno ime naglas.
Doriana je pogledala sa brigom i razumevanjem. "Vreme je da se vratimo u grad u kome je odrasla tvoja majka."

Nedelju dana nakon što su stigle u grad, teta je povela na ples. Velika dvorana oduševila je prostranošću i ukrasima. Takođe je imala osećaj da je već bila unutra. Obuzelo je svečano, radosno raspoloženje.
Prišla joj je devojka u svetloplavoj haljini sa žutim ukrasima i žutim šnalama u kosi. Nasmejala se i predstavila. "Vidim da si prvi put ovde, dopusti da ti budem partnerica, he, u prvom plesu."
Bila je zbunjena i rekla da nikada nije plesala, ali ona je uzela za ruku i povukla prema sredini sale.
Uplašila se ljudi... Kada se sala popunila plesačima iskrali su se na terasu i provukli između stubova i grmova ruža.
Malo kasnije, devojka se otela iz njenog zagrljaja zadihana, drhteći. "Nemojmo ovde, neko bi nas mogao videti", šapnula je. A onda se nasmejala, sa sjajem u očima.
Nađa je pocrvenila, ne znajući šta da odgovori. Želela joj je reći da nikada do sada nije poljubila devojku, ali nekako nije bila sigurna je li to istina.
Kada su se vratile unutra, dvorana je bila eksplozija svetla, muzike i pokreta. Teta ih je dočekala u delu koji nije bio predviđen za ples, ali je bio ispunjen žamorom i smehom. "Htela bih da nekoga upoznaš", rekla je.
Nađa je stajala zbunjena, još zadihana od poljupca. Čula je kako Manuela nekome govori: "Zdravo mama!"
Još jedan ženski glas dopirao je iza njenog levog ramena: "Nađa, vidim da si već upoznala moju ćerku."
Prvo je osetila paniku, zatim se uplašila da će se raspasti na komadiće. Glas je bio topao i mek, poznat i neizmerno privlačan. Kao u transu, okrenula se u smeru glasa.
Iza nje je stajala žena u tamnocrvenoj haljini sa skupljenom svetlom kosom. Lice joj je bilo duguljasto, s malim nosom i sjajnim, plavim očima. Oko rubova usana i na čelu bile su sitne bore, izgledala je puno starije nego se sećala. Gledala je u njene oči nalazeći poznatu toplinu. Svet se skupio na prostor između te zene i nje.
"Aleksandra!" prošaptala je, nesposobna da kaže išta drugo.
"Ličiš na svoju majku, Nađa. Sećaš li me se?" pitala je žena.
Nađa je klimnula glavom. Nije bila u stanju odvojiti pogled s njenog lica. Ispružila je ruke i zagrlila je lagano, pokretom kojim se grle rođaci i prisni prijatelji. Utonula je u njeno naručje kao da pada u provaliju, slepo, kao noćni leptir u svetlost sveće.
Prekid zagrljaja doneo joj je razočaranje slično fizičkoj boli. "Moramo razgovarati o puno toga. Dođi sutra", rekla je. Onda se obratila Doriani: "Mislim da je bolje da ja sada odem. Imaćemo prilike za razgovor."
Nasmešila se Manueli, a Nađu pozdravila sa "Doviđenja dušo!" Nije bila u stanju odgovoriti.
Kasnije, na putu kući, pitala je tetu: "Ne razumem šta mi se događa?"
"Volela bih da ti Aleksandra objasni. Strpi se do sutra."
Nije zaspala te noći. Sedela je kraj prozora i mislila na Aleksandru.

Ujutro je stajala pred njenim vratima, s laganom vrtoglavicom od neispavanosti i uzbuđenja. Dok je čekala da joj se otvore vrata, shvatila je da je tu već bila mnogo puta. Samo je bršljan na stupovima bio bujniji nego se sećala, a stabla kestena puno viša.
Aleksandra je uvela u dnevnu sobu, sela u fotelju i ponudila joj da sedne nasuprot nje. Umesto da sedne na kauč, kleknula je kraj nje i stavila joj glavu u krilo, brzo i grozničavo. Činilo joj se sasvim prirodno i uobičajeno da to učini. "Tako mi je drago što sam s tobom..."
Osetila je nežnu ruku u svojoj kosi. "Nađa dušo, shvataš li šta ti se događa?"
Nađa je odmahnula glavom, poluzatvorenih očiju, tražeći njene ruke. "Želim te!" šaptala je.
Aleksandra je obuhvatila rukama njenu glavu i prisilila je da je pogleda. "Ovo što osećaš nisu tvoji osećaji. Ni sećanja nisu tvoja. Tvoja majka i ja bile smo ljubavnice a ti nosiš njena sećanja." ...

Aleksandra je odlučno odmahnula glavom.
"Molim te sedi na kauč!"
Ustala je, a u ušima joj je zujalo...
"Onda ću ja pričati, reći ćeš mi čega se sećaš. Tvoja majka i ja smo zajedno provele djetinjstvo. Kada smo odrasle, nisu nas zanimali mladići. Želele smo samo jedna drugu. Sakrivale smo se i otkrivale ljubav i strast u zaključanim sobama i skrivenim kutovima njene i moje roditeljske kuće. Roditelji su mislili da smo samo prijateljice i puštali nas da budemo zajedno. Tvoj deda je želeo da se ona uda za sina jednog uglednog čoveka koji mu je bio prijatelj. Nastavile smo se sastajati i nakon venčanja, nismo mogle jedna bez druge, nije bilo te sile ni pretnje koja bi nas razdvojila."
Nađa je klimala glavom. "Sećam se, njen muž vas je zatekao zajedno, u ovoj kući, gore na spratu." Sećala se mladog čoveka s divljim pogledom, izbezumljenim od besa. I grubog stiska ruke na ramenu, zatim udarca preko lica i okusa krvi u ustima, bola i straha. Ispričala je to Aleksandri a onda zastala, jer je sećanje postajalo nejasno.
"Muž tvoje majke nije hteo javno suđenje koje bi ga osramotilo. Doveo je ljude u crnim haljinama. Odveli su je u malo dvorište iza njihove kuće i vezali za kameni sto. I mene su doveli i prisilili da gledam.
Ljudi u crnom izveli su neki čudan obred, hodajući u krug. Zatim je jedan od njih izrekao presudu, rekavši da je proklinje tako da joj zabranjuje da ima decu. Ako ipak rodi dete, ona će umreti na porodu, a dete će nositi njena sećanja. I prokletstvo će se dalje prenositi, na sve buduće generacije.
Imali su nešto što je ličilo na baklju, samo što je svetlost bila plava. Kada su joj to prislonili na ruku vrištala je od boli."
Nađa je rekla da se toga seća. I da je bol bila gora od bilo čega što je ikada doživela ili zamislila. Sećala se mraka i ležaja u podrumu danima nakon toga, groznice i bolova u ruci.
"Jednom su me sluškinje pustile da je vidim, dok njen muž nije bio kod kuće. Ne bih verovala u prokletstvo da nisam videla ranu. Krvarila je i ruka je natekla, ali je iz ruke izbijala plava svetlost."
Nađa je otvorila svoju levu šaku i pogledala otisak u obliku leptira. Zatim je okrenula dlan prema Aleksandri. "Kasnije je svetlost nestala i nije više bolelo."
Aleksandra je klimnula glavom. "Kada se dovoljno oporavila prognali su je iz grada, a ja nisam imala drugog izbora osim da se udam. Pokušavala sam je naći godinama, uz pomoć glasnika i istražitelja. Pre tri godine sam saznala da je umrla, ali da je rodila ćerku. Doriana i ja smo odlučile da je najbolje da te ona potraži i da te na neko vreme odvede dalje od mjesta koja je poznavala tvoja majka."
"Ako se prokletstvo prenosi, onda ni ja ne smem imati decu?"
Aleksandra je klimnula glavom. "Moraćeš pronaći neki drugi smisao života, jer ne možeš imati porodicu."
"Moraš naučiti razlikovati svoje osećaje i one koje si nasledila od majke. Razmišljaj o meni kao o ženi koju si juče upoznala i koja bi ti mogla biti majka."
Nađa je klimnula glavom. Bilo joj je teško razmišljati ali se prisilila. "To znači da vas više neću viđati?"
"Ne, naprotiv. Jako mi je stalo do tebe i volela bih da dolaziš često.“
Na rastanku je poljubila u obraz a ona se jedva suzdržala da ne obavije ruke oko njenog struka. "Zovi me teta Aleksandra", rekla je.
Sada kada je postala svesna da poseduje sećanja dve osobe, pokušavala ih je razdvojiti. Koračala je ulicom i uspomene na tu ulicu razvrstavala u mentalne ladice: ona svežija sećanja, prikupljena u zadnja dva dana bila su njena. Nekoliko šetnji s tetom, jedna kiša, prodavac sladoleda.
Starija sećanja bila su mutna i puno složenija. Devojčica koja drži roditelje za ruku, igračka koja je pala na tlo, sestre, zatim sama s Aleksandrom...
Kada je sljedeći put došla Aleksandri dočekala je u hodniku, sa širokim osmehom.
Pred kraj večeri, kada je hrana bila pospremljena sa stola i kada su sedeli u ležernom razgovoru, učinilo joj se da u Aleksandrinom pogledu prepoznaje nešto drugo. Osmeh, pokret ruku, neke reči koje nisu bile upućene njoj – podsetile su je na devojku duge kose koja je pre mnogo godina sedela za istim stolom.
Bio je sasvim svesna da je to sećanje njene majke. Ipak, te je noći mislila na nju i dugo nije mogla zaspati.
"Biće lakše kada prođe neko vreme", rekla je teta Doriana kada joj je ispričala da ne može prestati misliti na Aleksandru.
Počela se viđati s Manuelom, potajno, jer je znala da im Aleksandra ne bi dozvolila da budu zajedno. Bilo je lepo ljubiti je i držati u naručju. No nakon nekog vremena počela je shvatati da u devojci traži njenu majku, da zamišlja da grli Aleksandru.

Manuela je shvatila nakon nekog vremena. "Ti si zaljubljena u moju majku a ne u mene!" rekla je uvređeno, na rubu suza.
Aleksandra je pozvala u vreme kada Manuela nije bila kod kuće. "Moja ćerka je nesretna, znam da je to zbog tebe. Bolje je da ste prekinuli", rekla joj je.
„Molim te da ne dolaziš, dok ne preboli...“
Nađa je bila ne rubu suza, gledala je Aleksandru mutnim pogledom. "Ja nisam zaljubljena u Manuelu nego u vas", prošaptala je. Kada joj je Aleksandra rekla da je to besmisleno i da mora otići počela je plakati i moliti da je ne otera...
Manuela je došla i lupala na njena vrata, govoreći joj da je voli i da joj oprašta, ali uzalud.
Otvorila je vrata tek nakon nekoliko dana, kada joj je teta rekla da je stigla vest da joj je umro otac.
***
I kod kuće, u kneževini, mislila je na Aleksandru. Kada bi imala slobodnog vremena sedela bi sama na klupi pored reke, na mestu na kome je puno puta sedela njena majka. Razmišljala je o istome o čemu je ona razmišljala: o mladoj ženi svetle kose, o njenom osmehu i poljupcu.
Jednog dana došla je Manuela. Stajala je pred njom raspletene plave kose i umornog pogleda. "Došla sam jer nisam mogla bez tebe", rekla je. "U ove tri godine otkada si otišla nije prošao ni jedan dan a da nisam čeznula za tobom."
"Ne želim te ovde, vrati se kući." rekla je Nađa. No ona je sela na klupu do nje i rekla da ne želi otići.
"Naređujem ti da odeš iz kneževine, odmah sada!" rekla je grubo i krenula prema kući.
Nekoliko dana kasnije našla je kako sedi na klupi. Zagrlila je i rekla: "Pronašla sam načina da se vratim. Nikada neću otići, ne možeš me oterati!"
Istrgla se iz njenog naručja...
Zatvorila se u sobu i pokrila uši dlanovima, da je ne sluša kako vrišti i doziva njeno ime. Plakala je zgrčena na krevetu, ljuljajući se napred-nazad.
Kasnije, kada se već malo smirila i kada je bila sigurna da joj Manuela nije u blizini, neko je kucao na vrata. Jedan od njenih sluga ispričavao se što smeta. "Molim vas nemojte se ljutiti, ali preklinjala nas je da je dovedemo vama."
Ustala je, ispunjena besom, udarila bi slugu da se Manuela nije provukla kroz vrata, dotrčala njoj i bacila joj se oko vrata. Bila je vrela, kao u groznici, i disala ubrzano. Slomila je blizina njenog tela i umesto da je ljutito odgurne od sebe, zagrlila je željno...
Kada je pogledala vlastiti dlan, plavi leptir...


***
Prošlo je dosta vremena...
Mislim na Aleksandru dok stojim kraj prozora škole i promatram mlade ljude na dvorištu. One koji žive samo svoj život misleći da su najljepše stvari upravo one koje se događaju njima. Sretnike, koji svoja sećanja ne mogu ni sa čime uporediti.
Jer najljepša uspomena koju ja nosim, nije uopšte moja.
Mlada žena svetle kose, sa svećom u ruci, smeje mi se i pruža ruku...
I ja tonem u njeno naručje, kao da padam u provaliju, slepo, kao noćni leptir u svetlost sveće...







VAPAJ NESRETNE DUŠE


Bio jednom jedan Kralj koji je imao prekrasnu ćerku kose crvene poput vatre, lica od najfinijeg kineskog porculana, očiju crnjih od tame, a tela tako izvajanog da bi svaki smrtnik koji bi je jednom ugledao zaboravio na svet i sebe i ostao zauvek uz nju... Beše ona toliko lepa da joj se i samo Sunce klanjalo kada bi je dotaklo svojim zracima. Koliko beše lepa toliko više pokvarena beše njena duša. Najveća joj je radost bila šibati jadne zaljubljene duše koje su je pratile sve dok ne bi poput psa cvilele za milost da ih barem pogleda dok im krv rasipa. Zluradi njen smeh odjekivao je dvorcem po cele dane i noći jer od svoje zlobe Princeza nije mogla niti spavati, niti svoje lepe oči zatvoriti, niti vatrenu glavu na jastuk položiti; zloba je terala da divlja i muči svoje bez božjeg odmora.

Dobri Kralj beše očajan. Slao je svoje najbolje Vitezove, najhrabrije muževe da je zaustave, ali avaj, pomoći nije bilo; svaki muž koji bi samo pogledao njene vatrene kose, njene crne oči, isti čas bi nestajao za ovaj svet i priključio se tužnoj povorci . Tražio je Kralj rešenje dugo vremena i davao pola kraljevstva i ruku kćeri svoje i sve što Kraljevi u tim situacijama nude, ali hrabrog muža više ne nađe.

Jedne noći dođe mu u san njegova pokojna žena sva u milosti Božjoj i reče mu: "Predragi mužu, Kralju moj, ne traži spasioca među onima koji pored zdravih očiju ne vide istinu, a pored zdravih ušiju ne čuju reč koja će osloboditi našu kćer", to reče i nestade kao da je nikada nije ni bilo. Kralj se probudi i odmah sazva glasnike da traže onog koji zna čarobnu reč koja će osloboditi Princezu i njegovo kraljevstvo.

Iza sedam gora, sedam mora i sedam planina beše malo selo u kojem beše Mladić bez ikoga svoga, siromašan toliko da mu trava i lišće behu gozba, a voda iz potoka najfinije vino. No, iako tako siromašan u njega je sreća bila potpuna.
Polagano tapkajući dođe do Kralja koji ga uputi Princezi. Koliko već dugo Princeza nije oka sklopila, njen smeh na vrisak sve više počinje da liči, a njene jadne... pate svakim trenom sve jače i jače, jer opaka duša njena svakim trenom sve gore kazne za svoje roblje smišlja. Jednog pored drugog eno ih reda i onda po njima izvodi divlji ples...

Uto dođe i naš Mladić sa štapom. Zastade na tren, pomoli se Bogu i usmeri glavu svoju prema zloj Princezi koja se upravo sprema zapaliti veliku lomaču napaćenih duša. Pogleda Princeza njega, zastade da vidi još jednu dušu kako joj pada, ali avaj. Stoji Mladić kao od stene odvaljen, ni mišić da mu se trzne na licu ozarenome. Stade Princeza, zazove Momče milozvučnim glasom svojim neka klekne... Doziva ga jednom, doziva ga dva puta, doziva tri puta, ali on samo onako stoji i ne miče se. Ne može odoleti Princeza tome čudu pa mu priđe bliže na dohvat ruke, približi baklju licu hrabroga Mladića... na predivnom licu njegovu oči slepe stajaše, a uši njegove zvuka nikada nisu čule! Potekoše suze niz porculansko lice, ugasiše baklju što spremna na lomaču beše, potekoše suze tolike da ugasiše žeđ onih jadnih..., potekoše suze tolike da kameno srce otopiše. Vatrene kose natopljene suzama poput lave prekriše nago telo njeno. Zagrli Princeza Momče naše, poljubi mu ruke snažne i klonu na rukama njegovim. Prisloni Momak lice na grudi njene, shvati da spava, sede u travu i tako je držao sve dok lepe oči ponovo ona ne otvori. Beše ona sada odmorna Božja duša blagog osmeha; možda ne toliko lepa... Imala je onog koji je gledao bez očiju i slušao bez ušiju, onog koji je gledao dušom svojom.

Uze ga zatim za ruke Princeza i odvede u dvor, održaše venčanje o kojem se i danas priča i sretni proživeše sve dane svoje.


"Ako očima vidiš neprijatelja svoga, pogledaj srcem, možda je to zapravo samo nesretna duša koja prijatelja traži. Ako čuješ reči što u propast te vode, začepi uši i osluhni dušom, čućeš vapaj usamljene duše kojoj pomoći treba."







KIŠA IZ NjENIH OČIJU


Postoje neke stvari koje je teško rečima opisati. Postoje reakcije koje nas ostave bez teksta. Ponekad tuđe, ali najčešće naše sopstvene. One nastanu kada nas nešto iz dubine, iz mraka koji postoji u nama, iznenada dotakne. Možda nam ta reakcija prekine rečenicu, možda nam pomeri poredak misli ili vrednosti... ali najjača reakcija koja može nastati kod jedne žene je... suza.

Prva takva suza koju sam pustila, bila je zbog gubitka drage osobe. Ali to nije čudno, jer svima se to dešava. Čak i tada prošao je ceo dan, kao da je sve potpuno normalno. Služila sam drage ljude koji su došli da podele tugu sa mnom i porodicom, sve je bilo normalno. Kada su se razišli, sela sam. Tog momenta, same su krenule niz lice. Tekle su dugo, dugo, dugo... kao da nikada neće stati. Nakon toga, samo su prestale i bilo mi je lakše.

Sećam se suze koja je krenula u noći... bila je to suza brige za jednom dragom osobom. Bile su to suze nemoći, jer ništa nisam mogla učiniti da joj pomognem. Mogla sam se samo moliti da sve bude u redu, da bude sretna i da nevolju prebrodi. I tada su tekle tiho, donoseći olakšanje sa sobom. Stigao je radostan glas, bila je dobro. Osmeh je ozario lice.

Ali ona najteža suza... to je suza zbog ljubavi. Iako se o tome ne govori, često. Otkud da žena pusti suzu? Da, ima nas raznih... Zato kažem žena...
Možda ti se desi da je pustiš kada si sama, kada nikoga nema da je vidi. Tada to i može proći, negde u mraku gde niko ne vidi. Ali ta suza najčešće je iz besa, zbog izneverenih očekivanja i nadanja. Tada sa njom izađu iz čoveka neki bes i... Nakon nekog vremena... sve se stiša. Nastaviš dalje nošena maticom života. Ostaju slike koje, polako ali sigurno, izblede s vremenom.

Sve ove suze mogu da objasnim i shvatim.

Ali ne mogu shvatiti onu koja krene kada vidiš suzu u njenom oku. Ćutiš, tešiš je, biće sve dobro (govoriš ono što znaš da će je utešiti). Nije ti jasno zašto su suze u njenim očima? Nešto je potresa, samo ona zna šta. Kad se oluja u njoj stiša, tek tada osetiš da pogađa tebe. Osetiš prvu kap kako klizi niz lice, topla, silazi lenjo. Za njom kreće druga, pa treća... kao kad kiša počinje da pada. Nije ti jasno šta se dešava sa tobom. Pokušaš se sabrati, koncentrisati. Govoriš samome sebi da to nema smisla. Ništa ne pomaže... one same teku. Kao da imaju sopstvenu volju, ne možeš ih zaustaviti. Ono što može (za nekoga) biti ponižavajuće je to što ona sve to vidi. Vidi tvoje oči i zamućen pogled. Vidi da nemaš kontrole nad sobom. Ali ako vidi da su te suze kiša koja je prešla iz njenih očiju, tek tada možeš reći da je zaista videla.
Kakva će biti njena reakcija? Možda ti kaže prekini, aaa. Ako to pomisli, ta žena te ne voli, jer je slepa na ono što joj tvoje srce govori. Ako ti priđe i usnama ih sa tvog lica pokupi, to je znak da je shvatila, he. Shvatila je da se njena duša ogleda u tvojoj. Shvatila je da vas samo odraz ogledala razdvaja... ogledala koje vas sastavlja.

Svaku sam osetila i nisam se stidila, jer kad mi je bilo teško u životu nikad je nisam pustila. Sve nevolje koje mi donose problemi vezani s razumom mogu podneti. Ali kada srce zadrhti, tu nema nikakvih garancija. Možda ih je tada i bolje pustiti da teku, možda će donijeti olakšanje... makar na trenutak.
By LeDeNa_
#1986807
:klap:

:klap:

auuu iznenadi me....ima dosta toga jos pa sacekajmo kisss
By LeDeNa_
#1986809
malo kasnije cu izbaciti neke kratke pricice...mozda neku duzu...hvala
Korisnikov avatar
By Mariška
#1986810
Sretan je ko ume da voli - VI deo





TAMARIS


Jednom, dok sam još bila dete, ubrala sam nekoliko grančica tamarisa. Bilo je rano proljeće i bile su lepe – bez listova ali s nežnim ružičastim cvetovima - ona nijansa ružičaste boje koja se na prvi pogled čini sivom, a tek kad bolje pogledaš prava boja izroni na površinu. Lepo su pristajale uz beli stoljnjak u dnevnoj sobi, no bilo je i drugog cveća pa je ta vaza uskoro dospela na ormar.

Zaboravila sam na grančice i one su dugo stajale u vazi, sve dok voda nije postala gusta i lepljiva, pretvarajući vazu u malu blatnu močvaru. Kada sam izvadila grančice iz vode, pojavili su se mali belkasti korenčići, nalik na konac koji je neko polepio na lepljiive stabljike. Bile su ljigave i krhke, kao nečija utroba i kao novorođeni mačići pre nego ih mačka opere lizanjem. Sve što se rađa je lepljivo i bezbojno, i samo naizgled krhko.

Korenčići su bili lepljivi i blatni, nalik na nešto što treba sakriti, kao da se biljka stidi vlastite želje da prestane biti cvet u vazi i postane stablo. Ipak, oduševila me je njezina sposobnost da pusti korenje, da započne samostalan život zaboravljena u ustajaloj vodi. Posadila sam grančice u vrt i one su se polako, godinama, pretvarale u stablo.

Tamaris je izdržljiva biljka. Jednog leta bila sam na otoku na kome nema ničega osim zapuštenog svetionika i kamenja. Nema čak niti trave, stene i kamen izrastaju iz mora i dovoljne su same sebi. Otok je prekriven belim i sivim - usred plavetnila i ispod nemilosrdne sunčeve vreline. Jedina boja koja se izdvaja usred tog kraljevstva kamena je jarkozelena, gotovo fluorescentna krošnja tamarisa. Stari, podivljali grm jedino je što je ostalo od vrta pored svetionika, grčevito čuva svoju vlagu i prkosi zelenilom.

U tom kraju, pored obale, rastu bezbrojni grmovi tamarisa. Neki su brižno oblikovani u stabla a neki pušteni da rastu divlje i u svim smerovima. Svaki put kada vidim tamarisov grm, pogled mi se zaustavi na njegovoj krošnji a misli krenu nesvesnim, vlastitim smerom.

Ne razmišljam o ružičastim cvetovima niti o izdržljivosti mediteranske biljke. Zagledam se u krošnju i pogledom tražim savršenstvo...

.............................................................................................................................


Svet je reduciran na nekoliko oseta. Hladno, toplo, bol. Bez zvuka, bez trajanja i promjene. Trenutak savršenstva.

Početkom proljeća prolistat će prvo ružičastom, a onda zelenom bojom. Ne zna da je za mene postala simbol. Da u njoj vidim moju vlastitu želju koja je izrasla iz ljepljivih, blatnih korenčića i razvila se u stablo koje stoji na suncu.

***

Kada ljudi pogledaju tamaris, verojatno vide samo biljku. Ja vidim vlastita maštanja koja više nisu bledi, blatni korenčići koje treba sakriti. Moja maštanja rastu na stablu. Dobar je osećaj kada najmračniji, dugo skrivan deo tebe, konačno raste na suncu.

Nekada sam verovala da savršene stvari ne postoje u stvarnosti. Ponekad ipak postoje. Ovaj sunčani dan, ruža na mome krilu i ovo stablo iznad mene dokaz su da postoje.


Slika


.............................................................................................................................


Ispred moje kuće raste jedan veliki grm. Jako je narastao ovog proleća, nagnuo se preko ruba vrta. Otežavao je vidljivost kada se s autom izlazilo na cestu, a krošnja mu se proširila nad pločnik tako da je trebalo hodati po cesti kada se prolazilo pored njega.
Smetao je, zaista.

Moji su mi rekli da ga treba poseći, uzeti sekiru i maknuti ga, a na njegovo mesto posaditi nešto manje, kultiviranije, nešto što neće smetati.
Nisam dala grm tamarisa. Zbog prekrasne zelene krošnje i zbog ružičastih cvetića kojima se ukrasi u rano proleće. Ali i zbog simbolike koju ima za mene. I zato što me podseća na jednu ženu koju sam želela, prebolela, ali nisam zaboravila.

I zato nisam uzela sekiru. Uzela sam špagu i škare. Odrezala sam grančice koje su štrčale prema cesti i vezala grane tako da ih špaga povuče prema unutra.
Dok sam to radila pronašla sam simboliku u tom vezivanju i podrezivanju.
To što sam napravila s grmom, radimo li to svi ponekad sa svojim fantazijama, željama, čežnjama? Odbijamo ih poseći, samo ih podrezujemo i odmičemo od prolaza? Proređujemo ih, stanjujemo, uklanjamo delove koji štrče - zato da bi se uklopile u naše vrtove i da ne bi smetale našim cestama.

Ali podrezane i povezane grane rastu i dalje, pružaju izboje prema suncu i ne mare za smer ceste i pločnika.
Moj tamaris je uređen, ne smeta, lepo uokviruje prolaz i ne tera prolaznike da izlaze na cestu. Sasvim obično, uredno drvo. Barem do sledećeg proleća.


Slika








KORENI


Jesi li nekada imala priliku da pod prstima osetiš pesak Sahare? Postoji legenda koja kaže da se taj, najfiniji od svih prahova zemlje, koristi samo za posebne peščane satove, one koji ne mere vreme već život, jer ne klizi, ne kaplje, ne curi. On teče kao voda, brzo, nezadrživo, i sa sobom nosi svetlost zarobljenu u toploti koju zadržava... Možda i ne postoji ta legenda. Možda sam je izmislila u pustinjskoj noći dok sam stajala sama, sa hiljadama mesečevih zraka pod nogama, nesposobna da se pomerim, da zakoračim, da stopalima pređem po odsjaju meseca...

Kliziš mi između prstiju poput tog najfinijeg peska iz razbijenog peščanog sata. Lomim se na granici želje da čvrsto stisnem šaku i zadržim bar neko zrnce, i želje da okrenem šaku i pustim pesak da nestane sasvim i otresem sve što bi se moglo zadržati u udubinama linija na dlanu.

Stigle su laste... Ne tako davno slušala sam krik divljih gusaka dok su preletale kuću. Ne znam da li je blagoslov ili prokletstvo kada se kuća sagradi na njihovom putu...

Ne znam više, ima li te u meni? Ne mogu se osloniti na sećanja, na snove. Kada razmišljam o tebi, razara me činjenica proste linearnosti vremena u kome je sve samo sada, sve je samo trenutak. Ne postoji ništa trajno, i nema sećanja, uspomene su ukinute nemogućnošću nastajanja.

Nema ladice koju bih mogla da otvorim, da pronađem nešto što će me podsetiti na tebe. Ili postojiš sada, ili ne postojiš uopšte. A ne postojiš... Kako da te vidim stvarnu i postojeću kada ne mogu ni da te se setim?

Ne mogu da te zamislim u nekoj meni dragoj pozi, dok sediš, ispruženih nogu i ruku iza vrata, ne mogu da te zamislim kako pričaš, kako se smeješ, kako... Ne mogu.

Ti si senka Petra Pana... Ne znam da li odbijam da je prišijem, ili ona nestaje, kao sve senke što nestaju, jer je svetlo na pogrešnoj strani...

Možda sam samo tvrdoglava. Možda je za sećanja potreban neki drugi materijal, možda je tvar od koje su satkana previše krta ili previše elastična, možda ne umem da je uhvatim dok tumaram noćima zagledana u aprilsko nebo, ponekad mutno i neprozirno, ponekad bistro i zvezdano i bolno daleko...

Grize me mesto na kome sam. Zove me put, neka daljina kojoj ne znam pravac. Noge bi same da krenu, bose, nezaštićene, ogoljene.

Ipak je strašno sagraditi kuću na putu divljih gusaka, roditi se bez zvezde, čvrstog uporišta na nebu barem, puštati korene, uporno, duboko, sa željom da negde ostaneš, da negde pripadneš, a biti tek deo cveta, malena semenka koja sačeka prvi vetar da se otisne i nestane, što dalje, padati i puštati korene, sve iz početka, samo zato da bi se, ponovo, krenulo negde...

Sećanja su kao koreni. Možda sam samo želela da budeš to čvrsto stablo, taj koren koji ne umem da pustim, nešto oko čega bih se mogla omotati, u šta urasti, nešto što bi me zadržalo na jednom mestu? Ne znam.

Ne znam jesam li ja to tebe prepoznala, ili sam ugledala varljivi odraz krivog ogledala? Možda sam, samo, tražila u tebi nešto što sam želela da nađem, i pristala na varku svetlosti...

Raskršća paraju nebo, sve su zvezde putokazi...






RAVNOTEŽA


Pokloniće se duboko pred ženom. Kada je nađe. Dotle nervozno okreće stranice spomenara u potrazi za greškom koju nije uočila. Slike se smenjuju pred očima. Ne trepće, ubeđena kako je treptaj dovoljan da previdi ono što traži. Dodiruje stranice, tražeći uspomenu mirisa. Odmahuje rukom u znak predaje pred činjenicom da ih ne oseća jer možda mirisa nije nikada ni bilo. Pregleda uredno složene bočice na polici, otvara ih, prinosi nozdrvama, pokušava da oseti samo dašak mirisa za koji je sigurna da je boravio tu, zarobljen staklom izvajanim u različite oblike u koje je ubrizgana boja nekog drugog sveta. Nervoza se lagano penje uz njenu kičmu. Ne oseća ništa. Tako je sigurna da je u te bočice zatvorila mirise. Tako sigurna. A opet... Možda se ne seća dobro? Možda je sve tek varka njenog uma u kojem se stvari ređaju nanizane na niti paučine a nedostajući delovi se nadoknađuju iz bogate riznice, radi savršene ravnoteže u koju teži da smesti svoj svet. Svaka suza mora imati svoj osmeh inače će zamrzeti svet oko sebe.

Gde su nestali mirisi? Blaga panika tera je da otvara ormane, pretura po fiokama, jednim pokretom ih izvlači iz njihovih ležišta i ne obazirući se prosipa njihov sadržaj po podu. Sapliće se o knjige koje izvlači sa polica i baca ih iza sebe, stopala joj nemarno gaze po sitnicama koje je brižljivo slagala na njihovo mesto da ih sačuva od zaborava, ruke joj lete po prostoru pred očima slepim za rušenje svega što je imalo svoje mesto. Ne oseća ništa. Ni traga od mirisa za kojima žudi, jer joj nedostaju da sklopi konačnu sliku.

Zatvara oči i pušta svoj nos da je vodi. Ruke spušta niz telo i ne dozvoljava im da se pomere. Ako sebi uskrati ta čula, čulo mirisa je neće izneveriti. Pronaći će mirise za koje zna da ih je negde smestila. Još uvek čuje sebe kako tumara po kući. Čuje cvrkut ptica kroz otvorene prozore, čuje šapate vetra dok se miluje sa krošnjama drveća, čuje ljudske glasove, čuje cveće dok cveta, čuje travu kako raste, čuje vodu kako žubori nezaustavljiva, čuje život... Podiže ruke i dlanove stavlja na uši čvrsto ih stisnuvši. Nema vremena sada. Kasnije. Ne sada. Sada joj trebaju mirisi. Pokušava da se seti. Pokušava da oprosti sebi to što njena sećanja ne dopiru do tamo dokle je njoj potrebno da dopiru. Pokušava sebi da oprosti potrebu da zauvek memoriše samo stvari koje joj pomažu da ide dalje. Uvek dalje. Pokušava sebi da oprosti odricanje od sidra koje bi je zaustavilo i pustilo da se odmori u senci svih onih stvari koje mogu da zaustave i unište nešto. Pokušava sebi da oprosti potrebu da sakuplja i brani sve ono što je moglo biti uništeno a ona to nije dozvolila...

Gde su? Gde ih je pohranila, sakrila od sveta, sakrila od sebe same, uplašena da će pokleknuti i dozvoliti im da ispare i nestanu? Gde ih je mogla staviti? Gde sakriti? Zaštititi i sačuvati zauvek? Ili su oni tu, samo je ona zaboravila kako da ih oseti? Neobjašnjiva tuga popela se uz njeno telo puzeći uz njenu kožu ostavljajući za sobom trag hladnoće i neutehe. Zaplakala je. Neutešno. Spustila ruke niz telo, pognula glavu i skliznula u priznanje poraza. Tupo je gledala negde u daljinu ne videvši ništa. Tonula je u samosažaljenje kao utopljenik koji se prepušta dubinama... I tada ih je osetila. Kao zrnca prašine koja igraju zarobljena u zraku sunca, prikradali su joj se sa svih strana. Mirisi. Njeni mirisi! Pronašli su oni nju. Široki osmeh obasjao joj je lice. Tasovi njenog sveta su se izjednačili.

Slika







DOVOLjNO JE


Zadržan dah u ostacima tečnosti u dve čaše koje su ostale na stolu, trag prsta na mojoj koži, zraci sunca koji gamižu kroz spuštene roletne uvlačeći se u sigurni polumrak sobe iz koje snovi još nisu krenuli u svoj uzaludni pohod ka nebu pokušavajući da se provuku pored hvatača snova kojima su osigurani svi prozori na ovoj kući...

Možda strašno grešim što ih hvatam, što im ne dozvoljavam da pobegnu i odnesu sa sobom građu koja im pripada i koja tako tupo i čudno odjekuje pod suncem koje prekriva zidove. A možda i ne grešim. Ne znam. Još nisam pokušala da živim bez njih, još nisam pokušala da ogoljena i nezaogrnuta snovima grickam dan do trenutka kada se na nebu pojavi bleda svetlost meseca, ponekad tek naslućena kroz mutne zastore oblaka, ponekad jasna, sa neprikrivenim ludilom koje isijava na zemlju.

Noć je moja sudbina...

Volela bih da mogu da ti zamerim mnogo toga. Ne mogu. Zameranje bi značilo da te doživljavam kao ovojnicu stvarnosti koja zaokuplja sate, dane, mesece... Ti si samo deo mojih noći, senka na zidu moje sobe, prošaputana reč koja počinje i završava u prvom pramenu kose koji joj se nađe na putu, nož koji, zariven i sakriven duboko u mesu, svrdla svoj put ka nečemu tajnom i skrivenom...

Male laži, velike laži, laži zaodenute šarmom paukove mreze u koju se uplićemo svesno i pristajući na njih kao na nasušnu potrebu disanja. Osmesi praštanja, kao da govoriš - znaš da lažem. U redu je. Znam. I prsti koji se traže u mraku prepoznavanja, kao da dodir predstavlja jedinu istinu koja je potrebna...

Izgovaraš tolike velike reči. Pusti... Velike reči obično kriju u sebi male i, na kraju krajeva, toliko nebitne stvari. Ne govori stvari iza kojih ne možeš stati, ne dozvoli da te obeleže, preuzmu, da nosiš njihov znak i teret koji nose sa sobom. U male reči, obične reči, toliko toga velikog može da stane, samo ako umeš da ih otkriješ, prepoznaš, uhvatiš. Mada, istina je, male reči su mnogo teže od velikih. Male reči sa sobom ne nose velika obećanja. One traže, zahtevaju, da iza njih staneš i ispuniš ih, inače te progone i melju te, odnoseći san i osemehe u nepovrat.

Psssst... Ćuti... Nevažno je to što želiš da mi kažeš. Ne možeš mi reći ništa što već ne znam i ništa što već nisam čula. Tvoje izmišljene istine padaju na plodno tlo, uvijam se u njih kada ustanem iz kreveta da odem po cigarete ili da promenim disk, da se zaštitim od hladnoće sveta koji postoji izvan tog sigurnog mesta u kome toplota čaršava i mirisi strasti brišu sve što vreba izvan nas.

Psssst... Samo spavaj. Mirno. I ne brini...





KRAJNOST IZMEĐU


Kapljice noći na mojim prozorima najavljuju bujicu misli. Volela bih da umem da otupim oštricu kojom režem duboko i široko, izvlačeći toliko toga zdravog zajedno sa malignim delovima, da umem da se slomim, zaplačem, zavapim prema nebu u molbi i optužbi... Ne umem. Sprečava me svaki novi dan koji dolazi, svaka noć koja donosi sa sobom sećanja na mene samu.

Isklesala si čudnu stenu, koristeći moje meke delove kao materijal, rasparane snove kao konac kojim ćeš ušiti naša usta, poderane oblake kao pokrov koji će pokriti sve i prekriti jedan život mrakom prepipavanja, ispitivanja i preispitivanja...

Suprotstavila si tvrdu pragmatičnost, čvrsto stajanje na zemlji sa obe noge, krutost svesti, izmišljenu realnost činjenja pravih stvari ma kako one pogrešno završile, jednom svetu u kome je Ljubav Bog, u kome nema nerešivih stvari, u kome je vrednost jednog sna nemerljiva ičim što možeš dotaći...

Ne znam šta te je navelo na pomisao da možeš pobediti? Koju moć ima pragmatičnost nad jednim jedinim krpenim pajacem crvenog nosa?

Postoje stvari koje ne razumeš, koje ne možeš razložiti, koje ne možeš objasniti raščlanjavanjem na sastavne delove i proučavanjem tih delova pod mikroskopom. Postoje stvari koje, jednostavno, postoje. Drhtave, nestalne, koje odlete na prvi nagoveštaj pokušaja da ih uhvatiš, i vraćaju se sa tugom u očima da ti pokažu, još jedan put, da možeš samo da ih prihvatiš...

Znam da deluju krhko, slabo, smešno u poređenju sa silom koju nosiš u sebi, koju namećeš pretnjom lomljenja svega što pokuša da se suprotstavi. Znam. Znam da izazivaju svojim smešnim prkosom i suludom hrabrošću da stanu na put i odbiju da se pomere. Znam. Ali pogledaj me i izdrži taj vlastiti pogled bez želje da pobegneš pred onim sa čime ne znaš kako da izađeš na kraj... Onda ćeš shvatiti. Možda i razumeti?

Znaš li koliko duboko je zarivena ta divlja ruža, koliko su čvrste i savijene bodlje koje su urasle u moje meso? Ne možeš je iščupati. Možeš je povući i sa njome privući čitavu mene, iskidanu i krvavu, ali i dalje čvrsto obraslu oko nje. ... I to je varka. Ne nosim ja taj divlji žbun, nego on nosi mene, lista, cveta, rađa svoje crvene, opore plodove hraneći se mojom nutrinom, dajući mi, zauzvrat, svet na dlanu...

Na toliko razdvajajućih načina smo različite, i toliko bolno iste... Samo što ono što nas čini istima ustukne uvek pred onim drugim, spašavajući nas za još jedan trenutak u želji da se odloži. Moja potreba da ti se prilagodim i tvoja da ostaneš neprilagođena, moja želja da ostanem slobodna u svom davanju, i tvoja da ne prihvatiš ono što ti se daje, moj poriv za življenjem neslamanja preko kolena, i tvoj poriv da slomiš i uništiš da bi nešto iz ruševina moglo da iznikne, novo, čisto i poznato tvoje...

Neće nas dotući ono što nas razdvaja, neće nam prići svojom razarajućom moći uništenja. Razbiće nas ono što nas spaja... Sposobnost da se izgori do kraja.
Korisnikov avatar
By Mariška
#1986814
Sretan je ko ume da voli - VII deo




SAN


Slika


Čula se polako izoštravaju, kao rubovi slike koja dolazi u fokus. Osećam da mi je telo teško, ruke su iznad glave, ne mogu se pomeriti. Osećam da nemam odeće na sebi, da je u sobi toplo ali da ipak drhtim... Pa onda meki dodir ženske ruke.

Ona stoji iza mene. Želim je videti. Čujem kako korača polako. Dolazi ispred mene. Gledam je.

Vidim visoku devojku, brzih pokreta.

To nije Ona. Sanjam neku devojku koju pamtim od leta, s plaže, ili iz nekog bara.

To nije Ona. Želim sanjati Nju, želim sanjati Nju...

Ustajem. Nema fizičke boli, samo razočarenje i frustracija koja me kida. A ja kidam san.
Ležim na krevetu, ubrzano dišući. Boli me glava, tupa i udaljena bol, znoj se cedi sa tela. Ustajem i pipam oko sebe. Soba je u magli, obrise stvarnosti ne mogu dovesti u fokus.

Mrzim zimu.

Ustajem, oblačim se, razbuđujem se onoliko koliko je moguće. Odlazim u bar. Stolovi su puni, gužva je. Vidim siluete ljudi, kao da je u prostoriji vrlo mračno. Nije mračno, ali naša čula jedva percipiraju svetlost. Vid je sveden na minimum. Ljudi izgledaju kao senke. Stolovi, stolice i sav nameštaj obrubljeni su fluoroscentnim trakama, da bi bili lakše uočljivi.

Ljudi sede i razgovaraju. Razgovor je jedna od retkih stvari koje funkcionišu. Možemo pričati jedni s drugima, razmenjivati misli. To je tako puno. To je ono što nam pomaže da preživimo zimu, da ne poludimo u ovom podzemlju. Da ostanemo svoji u polumraku. Svedeni smo na senke koje razgovaraju.

Ne vidimo lica. Ali nakon nekog vremena naučis prepoznati prijatelje po visini, načinu kretanja, po mestu na kojemu obično sede. Nema još nikoga od mog društva. Nema ni Nje. Uzimam čašu s pićem i sedam za sto.

Svi ovdje piju energetsko-umirujuće napitke. Ionako, svako drugo piće bi imalo isti ukus – i pivo i vino i kafa i voda.

Vidim Nju kako dolazi. Leptirići u trbuhu mogu biti strahovito snažan osećaj, kada je većina ostalih prigušena.

- Tu si – kaže mi. – Dođi...

Sledim je. Ulazimo u sobu, sad smo same, Ona zatvara vrata.
Volim biti s Njom. Raduje me što je izabrala mene za ovu igru, za ovaj san.

Jer ovo što imamo, što delimo, je san. Lepi san. Ne može biti ništa više, sada, tu, dok je zima i dok mi ličimo na senke...

Razgovaramo. Dugo. Dodir ne bi ništa značio, ne bismo ga osetili. Kasnije, kada nas savlada umor, odlazimo natrag u svoje sobe. Ja spavam i sanjam.

Okrećem se, želim je vidjeti. Samo na trenutak, samo da vidim kako izgleda. Ne mogu okrenuti glavu.

Još dodira, još uzbuđenja.

Onda konačno uspem videti ko stoji iza mene. Vidim ženu, kratke kose, široka ramena...

Ne, ne, ne... Želim sanjati Nju.

Vičem ne! Ne i ne! Budim se.

Ležim na krevetu, u mojoj sobi, nekoliko kilometara ispod površine. U toploj utrobi planeta, koji je većinu vremena pravi raj za ljudsku vrstu. Samo kada nastupi zima, i kad se probude radioaktivne oluje, površina postaje vrlo ubojito mesto.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Svake godine, svi stanovnici planeta provedu tri meseca pod zemljom.
Tako da svaki dan provedemo neko vreme polusvesni, hodamo podzemljem, družimo se i pijemo energetska pića.

Odlazim u bar. Ona dolazi, zove me u našu sobu. Razgovaramo. Ne vidim joj lice ali kaže mi da se smeši zbog onoga što ja govorim. Kaže da je poželela pomilovati me po kosi.

Tako je slatko, slatko, slušati Njene reči. Prekrasan, prekrasan san.


Ovde, mogu joj samo dati svoje reči i svoje misli.

Ne znam skoro ništa o Njoj. Naše upoznavanje dogodilo se u podzemlju, u onom baru gde se susrećemo i družimo. Ne znam kako izgleda, ne znam kako bi izgledala da se sretnemo napolju. Ona ne zna kako ja izgledam.

Pokušavam je zamisliti.

Istovremeno, pitam se bi li se Njoj svidjelo kako ja izgledam.

Pokušavam zamisliti prvi pogled, prvi osmeh, prvi dodir. Čini se tako daleko, tako nemoguće. Ako se ikada sretnemo, možda se nećemo prepoznati. Možda ću u Njenim očima videti strankinju, a ne ženu o kojoj maštam. Možda će se to dogoditi Njoj kada vidi mene.

Ovo je samo san. Tako sladak, prekrasan san.



Ovaj san je različit od drugih po tome što je ne pokušavam videti. Ležim zatvorenih očiju i uživam u Njenom dodiru. Ne pokušavam podignuti glavu niti otvoriti oči. Ovog puta zaista, bez ikakve sumnje, znam da je to Ona.

Ovaj puta zaista sanjam Nju.

Mislim na Nju. Postalo mi je navikom da se budim s mislima na Nju i da zaspim s mislima na Nju.

Razmišljam o snu kojega delimo.
Ovo što imamo Ona i ja, to možda nije san. Možda je obećanje.







LEDENA


Trenutak. Smznuti tren. Zaleđeno vreme. Uhvaćeni pokret.

Kao na drevnim, požutelim razglednicama, svet uhvaćen u zaustavljenom kadru.

Zvukovi su usahli, uhvaćeni u zamci zaustavljenog vremena.

Moment koji je mogao potrajati zauvek, do kraja vremena.

Tren kada ju je ugledala na suprotnoj strani restorana izgradio je sopstveni fraktalni talas u tkivu vremena. Ostala je sleđena, u grču započetog pokreta, polupodignute ruke i otvorenih usta.

Posle nekog vremena shvatila je da je zaboravila da diše.

Dah joj se vratio, kao ropac, kao prvi i poslednji udisaj, dobrodošao kao drag, dugo odsutan prijatelj. Zadrhtala je čitavim telom. Zadrhtala je kao dojenče, koje iz dubine majčine utrobe surovo biva izbačeno u ledeni svet.

Sklopila je oči. Da bi ih ponovo otvorila, trebala joj je sva hrabrost koju je ikada sakupila. A možda i više od toga.

I dalje je bila tu. Ista...

Ona.

Bila je u potpunosti sigurna, jer Ona je živela i dalje u njoj i kroz nju. Malo bleđa, ali, to je bila Ona, neosporno. Mogućnost greške bila je u potpunosti isključena.

Sedela je tupo za svojim stolom dok joj se hrana hladila, osećajući pulsirajući bol u ramenima i leđima, shvativši da je već dugo potpuno nepokretna. Misli su joj u jednom trenutku bile kovitlac nesuvislih ideja, da bi se u sledećem pretvorile u stupor.

Nije znala šta da uradi. Potraga koju je godinama sprovodila, nije donela nikave rezultate. Sva vrata za nju, Toplu, bila su zatvorena. I sada, nakon tri pune i duge godine, Ona je bila tu.

Ona.

Sedela je u društvu muškarca i žene, nešto starijih od nje, ali njihova lica joj nisu nudila prepoznavanje. Posmatrajući ih pomno, shvatila je da među njima postoji očigledna povezanost koja joj je izmicala. Bilo joj je očigledno da predstavljaju grupu, zajednicu, ali nije uočavala uobičajene znake koji bi joj pomogli da shvati njenu strukturu. Način na koji su komunicirali međusobno, fluid koji su delili, bio joj je potpuno stran.

Malo kasnije ustali su i krenuli ka izlazu. U trenutku strave, shvatila je da će proći pored nje.

Ona se, naravno, nalazila na čelu povorke. Baš kao što ju je pamtila, visoka, gipkog dugačkog koraka, prirodne elegancije, brzo je napredovala ka njoj.

Počela je da ustaje u trenutku kada je stigla do nje. Pogledala je pravo u oči.

Teško se sručila nazad u stolicu. Osetila je iznenadnu težinu koja ju je srušila, kao da joj se u srcu stvorila crna rupa.

Praznina koju je osećala u utrobi pretila je da implodira, da je usisa u sebe, da je rascepi. Ta praznina jedino se u apsolutnim razmerama mogla porediti sa prazninom koja ju je dočekala u Njenom pogledu.

Ni jednog znaka raspoznavanja. Ni jedne iskre. Iskrice. Plamička. Njene oči bile su mrtve, baš kao što je mrtva bila i ona sama.

- o -

Sledećih nekoliko dana nejasno se sećala; ... pomešana sećanja, bludenje po tami, sve to joj se mešalo u glavi. Bilo je teško da razlikuje prošlost i sadašnjost; u jednom trenutku pomislila bi da se nalazi u danu nakon Njenog odlaska u Hladni grad, a već sledećeg trena bi uzdrhtala pomislivši da čuje Njene korake.

Znala je samo jedno, jedino u šta je bila potpuno sigurna, cilj ka kome je bio okrenut njen univerzum. Morala je da ju nađe.

Morala je da nađe, ponovo.

Nije videla čak ni tračak mogućnosti da nastavi da živi sopstveni život dok ne dobije odgovore. Racionalno, negde, kao u velikoj daljini, shvatala je da je njena potraga postala kompulsivna opsesija.

Nije na to davala ni pare.

- o -

Kabinet doktora Bojda bio je uređen po najnovijoj modi. Svetlosne stukture i hologrami preplitali su se, osvetljeni iznutra, u precizno izračunatim energetskim čakrama prostorije. Sem njih dvoje, tu su se nalazile još samo dve crvene stolice.

Doktor je imao duguljasto lice engleskog plemića. Rano je počeo da ćelavi, te su mu se zalisci povukli do polovine lobanje. Usne su mu bile blago povijene na gore, što je davalo utisak neprestanog ironičnog osmeha. Međutim, oči su bile ono što je davalo pečat njegovoj ličnosti. Isprano plave, prodirale su u sagovornika kao svrdlo u beton.

Pomislila je gledajući ga, da ne bi želela da joj čovek sa takvim očima bude neprijatelj.

“S kime god da sam razgovarala, uvek se sve svodilo na vas”, reče Valerija. Sedeli su jedno naspram drugog, svako na svojoj stolici, malo pognuti unapred, kao dva sumo rvača spremna na sudar. “Vi znate najviše o mrtvima od svih živih”, reče, te se nespretno nasmeja. “Izvinite, misli su mi... čudne ovih dana.”

Doktor ju je zainteresovano posmatrao.

“Zašto vas interesuju mrtvi?”, upita on.

Dugo je razmišljala, i pre i tokom sastanka, šta da mu kaze.

“Iz privatnih razloga”, reče, kopajući po tašni tražeći cigaretu. Našla je kutiju i krenula da zapali, shvativši u istom trenutku da nema pepeljare. Cigareta je ostala da se premeće među njenim nervoznim prstima.

“Želim...”, nesigurno reče, “Želim... da pronađem jednu osobu”. Doktor je zurio u nju ništa ne govoreći. Počela je da se oseća kao na času, na ispitu. Shvatila je da je to manje-više istina.

“Želim da pronađem ženu umrlu... uf... pre tri godine, Uzdignutu u Hladnom gradu.”

“Zašto?”, upita doktor.

“Ona je bila moja... moja, žena. ... Videla sam je prošlog meseca u Parizu. Mislim da me nije prepoznala.”

“Kako je došlo do susreta”, upita on.

“Slučajno”, reče Valerija. “Ugledala sam je tokom večere u restoranu. Bila sam toliko... iznenađena da nisam uspela da joj priđem. Kada je odlazila, prošla je pored mene ali me nije prepoznala.”

“Zašto to mislite?” upita doktor. “Zato,” uzvrati ona, “jer da jeste, reagovala bi svakako. Ona je... mi smo... mi smo bili... ah... vezane. Jako. Ona nikada ne bi... ona me ne bi zaboravila.” Shvativši šta govori, ispravi se: “Odnosno, verovatno sam se promenila. Da me je prepoznala, reagovala bi.”

Doktor Bojd posmatrao ju je nekoliko dugih trenutaka, dozvolivši tišini da se spusti na njih.

“Vaša žena je mrtva”, reče.

Mrtva.

Mrtva.

Odzvanjalo joj je u glavi.

Reči je udariše kao maljevi.

“Vaša žena je mrtva. Ono što ste videli, više nije ona. Bar ne ono što smatrate da jeste.”

“Ali...”, progovori ona osećajući kako joj se suze nemoći i besa skupljaju u očima, a knedla u grlu postaje sve veća, skoro joj onemogućavajući govor. “Ali ona... to je Roberta. To je Ona. Ja to znam. To je Ona.”

“Gospođo Devenport,” progovori doktor blago, “rekli ste mi da je vaša žena preminula pre tri godine?”

“Da”, odgovori ona.

“Pretpostavljam da ste pokušavali da stupite u kontakt sa njom i pre ovog susreta, zar ne?”

“Da, pokušavala sam. U stvari, potrošila sam skoro polovinu imovine u pokušajima i podmićivanjima.”

“Šta vam to govori?”, upita on.

Nije znala šta da kaže. Odnosno znala je, ali je odgovor bio suviše težak i bolan da bi ga glasno izgovorila. Sledeću rečenicu izgovorila je kao da pljuje, kao psovku:

“Možda Ona ne zna da Je tražim. Možda je šok prelaska bio suviše težak. Možda...” Glas joj se slomio pod kišom suza koje su nezaustavljivo jurnule iz njenih očiju. Tuga je isticala iz nje kao bujica kroz srušenu branu.

Doktor Bojd je bio strpljiv čovek. Pustio ju je da se isplače i potpuno smiri. Sačekao je da obriše oči i izduva nos, a kada je bio siguran da je ponovo potpuno prisutna nastavio je.

“Gospođo Devenport, činite jednu veliku grešku. Grešku koja je razumljiva i očekivana, ali je ipak greška. Pokušajte da shvatite i upamtite jednu zasigurnu činjenicu - vaša žena je mrtva.”

Akcentovao je i naglasio poslednju reč.

“Odnosno, umrla je da bi se ponovo rodila. Ali ona više nije živa kao ostali toplokrvni. Tehnologija i medicina koje su je vratile promenile su je na način koji je čini potpuno različitim od svih živih, uključujući tu i mene i vas. Uskrsnuće je moguće samo nakon potpune telesne i moždane smrti. Uzdignuti više nisu ljudi, makar ne kao što smo mi. Mozak im radi drugačije. Oni su različiti. Druga vrsta.”

“Zapamtite. Ona je umrla. Prešla je granicu. A zatim je vraćena. Mrtvi se sećaju svega, draga moja. Ali im jednostavno nije stalo. Za njih, to je bio neki drugi svet. Bukvalno. Drugi svet.”

“Sa kojim oni više nemaju ništa.”

“U ovom trenutku, njihovu kulturu čini preko sto hiljada osoba. Ne postoji ni jedan zabeležen slučaj da je neko od Mrtvih nastavio kontakt sa živima. Za njih smo mi... mrtvi.”

“Poštedite sebe patnje. Poštedite sebe razočarenja. Ona je...”, zastade doktor trazeći pravu reč, “Otišla... Mrtva je. Pokušajte da zapamtite to.”

“ I tako će i ostati.”

- o -

Valerija je posrtala niz stepenice izlazeći iz ordinacije.

Ona je znala, o da, znala je, bila je sigurna, da, kada bi samo imala šansu, jednu jedinu priliku, da se sretne sa Njom, da joj se obrati, podseti je na sve što su bili i što su delili...

- o -

Uprkos svemu, zbog pretpostavke da je Ona i dalje u Parizu, bilo joj je malo lakše.

Na njeno iznenađenje, nekoliko nedelja kasnije pristigla je poruka. Na displeju je pisalo: “....”. Ovog puta nije trčala pred rudu, raspustila je ostale žbirove, a najpouzdanijeg je ostavila da dežura u blizini. Uskoro je bilo jasno; Robertina grupa se svake subote tu sreće. U promenljivoj geometriji restorana, zakupljivali su privatnu sobu u kojoj su mogli da se bave onim, čime se već mrtvi inače i bave. Nije imala ni najbližu predstavu o čemu je reč, ali joj to uostalom nije ni bilo važno.

- o -

Pripreme su potrajale skoro mesec dana; više psihičke nego fizičke. Stotinama puta je uvežbavala govor (a na samu pomisao na pojam “govor” počela bi glupavo da se kikoće u sebi; osećala se kao šiparica).

Razmišljala je šta da Joj kaže, kako da najbolje potkrepi svoje stavove; svađala se sama sa sobom u pustoj kući, dok su joj se sopstvene reči vraćale kao odjek izrugujući joj se.

Ubeđivala je samu sebe kako je ovaj ili onaj pristup bolji. Naterala se da više spava, dobro se hranila, te su se podočnjaci i upali obrazi polako povukli.

::::

Koračala je lagano ka restoranu. Što se više približavala, svaki naredni korak činio joj se sve teži i naporniji. Učinilo joj se da se vazduh zgusnuo, te da joj sputava pokrete, kao u ružnom snu, gde je za pokret svakog uda potrebna nadljudska snaga.
..................
Kao u filmu koji uspori, pa zatim naglo ubrza, našla se pred vratima.

Pošto je bila sama, šef sale poveo ju je do rezervisanog stola. Nekoliko trenutaka kasnije, kao čarolijom, tu se našao konobar da joj uruči Carte du jour i Carte des vins.

Odabrala je aperitiv, sačekala da se konobar udalji, te krenula ka private odeljku.

Stala je ispred paravana podeljene sale, gde osim nje nikoga nije bilo. Približivši se uskim prorezima, sa druge strane stola ugledala je Robertu, okrenutu licem pravo ka njoj.

Duboko je udahnula i ušla u prostoriju.

- o -

Dok se približavala grupi za stolom, sve što je nedeljama uvežbavala isparilo joj je iz glave kao što bi isparila kap vode u jezgru sunca. Nije je više vodio razum, već ogoljeni instinkt i nepatvorena želja.

Obišla je sto dok su Uskrsnuti svojim mrtvim, ribljim očima zurili u nju, stala pred Robertu...

Pogledala je kratko njeno tako poznato, a ipak strano lice, te hitro spustila pogled.
Samo joj je jedna reč napustila usne, dobijajući sopstveni odjek u utihloj prostoriji...

“Ljubavi...”

Reč je ostala da visi u vazduhu, sve dok njeni damari nisu potpuno utihnuli. Tišina je poprimila skoro fizički oblik, vreme kao da je stalo, a njeno srce se zaledilo zajedno sa njom.

Dugo vremena ništa se nije pomerilo niti čulo; čitav prizor najviše je podsećao na platna renesansnih majstora, na prizor nacrtan uljanim bojama, život uhvaćen u trenu.

Začula je škripu stolice; Roberta se uspravila nad njom. Osetila je blagi dodir njene ruke na kosi, dodir toliko lagan i suptilan, da nije u potpunosti bila sigruna da li se uopšte desio.

Osetila je njen dah na vratu, a pratila je samo jedna, kratka rečenica;

“Ne razumeš...”

Zatim zakorači i prođe pored nje, izlazeći iz prostorije, dok su je ostali Mrtvi pratili.

Ostala je nepokretna poput statue, u istom položaju još minutima, dok joj se gorčina suza slivala u dušu.

- o –

Ustala je, okrenula se vratima, te vrisnula.

Jednom, pa drugi put.

Njoj, nebu, sudbini.

“Kako si mogla? Kako si mogla?”

“Sebični, sebični skote. Jesi li mislila kako ću dalje bez tebe? Znaš li da sam mrtva kao ti??? Znaš li da sam mrtva, iznutra???”

Nebo nije odgovorilo.

- o -

“Kada budem mrtva... Upravljaćete mojim novcem dok ne dobijete nalog da drugačije postupite. Ukoliko uskrsnuće ne uspe, raspolagaćete sa njim po sopstvenoj volji.”

Advokat je ćutao.

- o -

Svetlo ju je vređalo. Mahnula je rukom ispred lica, zaklanjajući oči. Nakašljala se, što je izazvalo navalu grčeva u grudima. Napad je polako prolazio, a ona je izranjala iz ništavila.

Prostorija je bila potpuno bela. Toliko bela, da je sa teškoćom nazirala gde se zidovi spajaju sa podom. Difuzno svetlo dopiralo je kroz mlečni prozor koji je zauzimao čitav prednji zid. Pored kreveta stajala je nepoznata žena.

Ona se okrete prema Valeriji i progovori.

“Kada budeš spremna, reci.”

- o -

Videla je sebe na skoro dvojan način. Sebe, nekadašnju, i sebe sada. Ubrzo, osetila je kako se te dve slike spajaju, tako što je ona prva postajala sve bleđa i prozračnija, utapajući se postepeno u drugu.

Pogledala je napolje, na ulice Hladnog grada. Čula su joj bila drugačija, istovremeno je primala informacije koje su joj ranije bile nedostupne ili na njih nije obraćala pažnju; nove nijanse oblika, predmeta i stvari, vibracija i mirisa opčinjavale su joj čula. Nije više bila ista. Shvatila je, da se... promenila.

Valerija je bila mrtva. Valerija se rodila.

“U drugoj prostoriji čeka te Roberta”, reče žena iza njenih leđa.

- o -

Bila joj je okrenuta leđima kada je kročila kroz vrata. Lagano se okrenula, a izraz njenog lica, do tog trenutka toliko stran i zagonetan, govorio joj je sve.

Pružila je ruku te se blago dodirnuše prstima.

“Razumeš zašto ranije nisam mogla...”, započe.

“Razumem”, prekide je ona. Reči su bile bespotrebne. Suštinski suvišne.

Razumela je. Razumela je sav ponor između svetova. Sada je znala da ni ona ne bi mogla drugačije da postupi na njenom mestu.

“Sada... sada je sve drugačije. Sada... čeka nas čitav svet”, zausti ona.

Okrenula joj je leđa i zakoračila.

Njena figura se sve više smanjivala kako se udaljavala, a njene reči zamirale, postajući nečujne i beznačajne, utapajući se u šum vetra i lišća na ulici.

No, to je bilo tako potpuno nevažno.

Ali u jednom je bila u pravu.

Čeka je čitav svet.




Dok smo gradili raj, ni sanjali nismo kakvi nas sve užasi tamo čekaju.






HLADNI GRAD


Slika

Gledala je unezverenu devojku pravo u oči.

Na njenom još uvek detinjem licu video se strah i nepoverenje. Izgledala je kao ptica spremna da prhne i poleti.

"Ssss... polako", izgovori tiho.

Devojka se osvrte oko sebe, privijajući uz grudi prljavu kesu dok se polako povlačila unazad.

"Neću ti nauditi", reče joj gledajući je pravo u oči. "Sama sam, kao i ti."

Devojka se primetno opustila. Telo joj se ispravilo iz zgrčenog položaja.

Stajale su ispred razbijenog izloga odavno rasturene i opljačkane samoposluge.

"Kako se zoveš?", upita ju.

Izgledalo je kao da za devojku predstavlja veliki napor da progovori. Ana je videla naznaku reči koje su se pojavile u devojčinim očima tren pre nego što je uspela da ih izgovori.

"Mila", prošaputa ona. Reč je bila izgovorena škripavim glasom, kao da se koristi uređaj koji već dugo nije upotrebljavan te je, godinama stojeći i kisnući, zarđao.

"Ja sam Ana", reče ona devojci. "Drago mi je što sam te srela."

Svaka izgovorena reč otkravljivala je Milinu nesigurnost. Strah, koji se toliko dugo prikupljao u njoj, tražio je izlaz. Iznenada, ruke joj zadrhtaše i poleteše ka licu. Zaplaka. Uz svaki novi udah, plač je postajao sve jači i jači, prelazeći u ridanje i gušenje. Presamitila se i pala na kolena.

Ana joj priđe, kleknu kraj nje i zagrli je. Ljuljala ju je lagano, kao što bi majka uljuljkala bebu u san.

"Sve je u redu, Mila. Sve je u redu. Polako. Sve će biti u redu", ponavljala je Ana neprestano, kao da izgovara mantru, znajući da uprkos izgovorenim rečima ipak neće biti sve u redu, ali osećajući u sebi kako ove prazne reči ipak deluju na devojku.

Ljutila se na svoje ruke koje daju lažnu nadu biću pored nje. Ljutila se na svoje usne, koje govore laži. Ljutila se na svoje srce, koje je zahtevalo od nje da postupi ovako.

Devojka se polako smirivala. Jecaji koji su joj potresali telo kopnili su lagano. Ana je osećala na obrazu vlagu devojčinih suza. Kosa joj je bila prljava i umršena, a lice ispijeno, bledo i prljavo.

"Koliko dugo si sama?", upita je.

Činilo se kao da devojka razmislja šta da kaže pre nego što joj odgovori.

"Dugo", reče. "Mnogo dana. Prestala sam da brojim. Dugo, dugo, dugo... Prvo smo živeli u grupi, a onda je nestalo hrane. Lutali smo. Onda smo se razdvojili. Ostali smo Milan, Lea i ja. I onda... i onda..."

Ponovo je briznula u plač. Plakala je, čisteći dušu, oplakujući izgubljene.

Plakala je za Milanom.

Plakala je za Leom.

Plakala je za sobom.

"Uhvatili su nas na spavanju. Nismo ih čuli. Milan me je... zaštitio. Pobegla sam kroz prozor. Čula sam ih kako vrište. Nisam se vratila. Nisam smela. Trčala sam sve dok sam imala snage. Sve dok nisam pala. Pobegla sam. Pobegla. Pustila sam ih. Ostavila. Ostavila... da umru. Tako me je stid. Tako... tako me je... stid", izgovori Mila rasplakavši se ponovo.

Ana ništa nije progovarala. Znala je da joj ne može zaceliti rane ničim što bi rekla. Znala je da mora pustiti da iz Mile isteče jad koji se u njoj nakupljao ko zna otkada.

Ostale su u zagrljaju još dugo.

"Hvala ti", reče Ana. "Hvala ti...hvala ti što si tu".

Mila dozvoli sebi da joj se usne blago nasmeše.

"Jesi li gladna?", upita devojku. Znala je odgovor i pre nego što je Mila odgovorila, ali iz čiste pristojnosti morala je da postavi pitanje.

"Jesam", klimnu Mila glavom stidljivo. "Gladna sam", ponovi to kao očiglednu činjenicu. "Gladna."

Zastade za trenutak, podigavši glavu, kao da razmislja o tome šta to zapravo znači.

"Sve smo teže nalazili hranu", reče.

"Zato su nas i uhvatili. Mislim da su razvili neki osećaj, i da znaju da ćemo tražiti hranu u prodavnicama, samouslugama, tržnim centrima. Ili je to nešto što im je zaostalo od pamćenja, instinkt koji ih upućuje na mesta gde su se nekada okupljali ljudi. Otkada sam sama, retko nalazim mesta na kojima još ima hrane, a gde mogu bezbedno da je uzmem."

"Poći ćemo kod mene", reče Ana. "Moja kuća nije opljačkana, a još na početku, moja...", zamalo ne reče Žena, "moja ... je napunila čitav kamion hranom koja može dugo da se čuva. To će potrajati godinama."

"Kako ste preživeli do sada?", upita Mila.

Ana ju je posmatrala dugo, pravo u oči.

"Samo sam ja preživela", reče.

"Ona... ona više nije živa."

Mila se uhvati za usta, kao da će taj gest vratiti izgovorene reči.

"Izvini. Nisam znala."

"Naravno da nisi znala. U redu je." Nasmeši se kratko.

"Smestili smo se u bivšu ambasadu. Povučena je i ima visoku metalnu ogradu preko koje oni ne mogu da pređu."

Nenadno, negde iz blizine začu se zvuk. Obe se ukočiše. Zvuk se ponovi.

"Brzo!", šapnu Ana uzimajući Milu za ruku.

"Ne pravi buku!"

Ušunjaše se kroz razbijeni izlog u samouslugu i sakriše se u mrak iza ispražnjenih pultova.

"Budi tiha, diši na usta. Ne pomeraj se."

Napolju se začuo bat nesigurnih koraka koji se približava. Zvuk je sve više jačao. U pitanju nije bio samo jedan zvuk, već čitavo mnoštvo.

Kako su se koraci približavali tako su se pojačavali i nemušti urlici i mrmljanje.

Nemrtvi su dolazili.

Prolazili su pored polomljenog izloga, vukući noge, ili ono šta je od njih ostalo. Bilo ih je desetak. Neki primalni instinkt terao ih je da se drže u čoporu. Neki su bili obučeni, a neki goli. Odeća onih koji su je imali bila je prljava, iscepana i u dronjcima. Koža onih koji su bili goli bila je u istom stanju. Neki su imali otvorene, zagađene rane. Nekolicini su iz preloma virili parčići kostiju. Drugima su nedostajali udovi. Poneki su imali samo jedno oko, nekima su nedostajale uši, a jednom su se creva vukla po zemlji. Saplitao se o njih.

Slika

Užasniji od same njihove pojave bili su zvuci koje su proizvodili. Poneki urlik, nerazgovetno mrmljanje, a najtrašnije od svega, poneka smislena reč, izgubljena, zaostala, a onda nekim čudom ponovo pronađena u njihovim razorenim mozgovima, kao fragment sećanja, kao tupo nevoljno podsećanje na ono što su nekada bili. Te reči, koje su ponekad silazile sa njihovih usana, krajnje groteskno, poput "mama", "ljubav" ili "draga", otvarale su nove horizonte užasa kod onih koji su ih čuli, jer su na neki jeziv način, izgovarane od strane ovih kreatura, menjale svoje značenje i smisao, te postajale perverzna antiteza onome što su nekada predstavljale.

Živeli su sa samo jednim ciljem. Da se nahrane.

Ljudskim mesom.

Živim ljudima.

Devojke su čučale skrivene iza polica u dnu radnje, posmatrajući sa užasom nevoljnu povorku užasa. Ana je videla kako se u Milinim očima nakuplja užas i gađenje, kako joj ivice usana podrhtavaju i kako joj se rađa krik u grudima. Stavila joj je ruku na usta i privila uz sebe. Drhtale su, zajedno, sve dok zvuci sa ulice nisu zamrli.

Lagano se šunjajući, prišle su do ivice izloga i ispratile pogledom poslednjeg Nemrtvog u daljini. Zatim pođoše ka Aninoj kući.

-o-

Trava je izbijala kroz pukotine na betonu posle tri godine od Sloma. Uskoro, već za par godina, priroda će prevladati. Sa obe strane ulice nalazile su se olupine nekdašnjih automobila. Neki su bili isprečeni na kolovozu, prevrnuti, otvorenih vrata i razlupanih prozora, kao neki čudni insekti izvrnuti na leđa. Razbacani po ulici, društvo su im pravili kosturi, odavno osobođeni mesa. Skoro polovina kuća bila je spaljena, te su od njih ostali samo crni zidovi sa nagorelim gredama. Prozori na kućama i radnjama bili su polupani, što od strane nesretnika koji su tražili hranu, što od Nemrtvih koji su ih progonili.

Ana je otključala kapiju, te njih dve uđoše unutra.

Unutrašnjost vile bila je lepo sređena. Bogat nameštaj, slike na zidovima, vrhunski parket i tepisi odavali su luksuz.

"Tamo ti je kupatilo, svetlo se pali sa strane a imaš i tople vode. Imaš šampon i sapun, okupaj se. Ne moraš da žuriš", reče Ana.

"Kako...", zamuca Mila. "Otkud svetlo, topla voda...?"

"Moja žena je u prvoj godini nakon Sloma postavila solarne kolektore preko čitavog krova. Tu je i gomila akumulatora u podrumu koji se napajaju preko njih tako da, sem kada nije potpuno tmurno vreme, imam dovoljno struje za imitaciju normalnog života.", reče Ana ironično se nasmejavši.

"Nekada... to mi je izgledalo toliko normalno..." ne završi Ana rečenicu, jer jednostavno nije imala šta više da kaže.

Kroz otvorena vrata videla je Milu kako se skida.

"Baci tu odeću, daću ti čistu. Kanta je u kuhinji."

Posmatrala ju je kako prolazi pored nje, stidljivo spuštenog pogleda.

"Istuširaj se prvo, a onda napuni kadu i lezi", reče joj Ana.

"Ne, ne treba..." zausti Mila, ali je Ana prekide. Stavi prst na usta i reče: "Učini to."

Posmatrala je mladu ženu kako se tušira, kako trlja svoje belo telo sapunom. Videla je kako bezuspešno pokušava da raščešlja zamršenu kosu.

"Sačekaj", reče Ana. "Napuni kadu i lezi. Pomoći ću ti."

Devojka je posluša. Ana sede na ivicu kade, a zatim poče metodično da je raščešljava. Potrajalo je dugo dok je uspela da razmrsi sve čvorove.

"Ustani", reče Mili. "Imaš još skorene prljavštine po ramenima i leđima."

"Ali..." zausti Mila.

"Ustani." reče Ana, gledajući je pravo u oči.

Devojka lagano ustade. Dugačka kestenjasta kosa padala joj je niz ramena i leđa.

Devojčina koža se zacrvenela.

"Prija ti?", upita Ana.

"Da...", odgovori Mila neodređeno.

Ana uze tuš i spra sapunicu sa Mile. Zatim ponovo uze sunđer i bez objašnjenja nastavi da prelazi njime preko Milinih leđa. U kupatilu se osim zvuka disanja i povremenog kapljanja vode nije čula ni reč.

Zatim ju je obrisala i pokazala svoju odeću.

"Biće ti prevelika, ali bolje i to nego one prnje. Obuci se i dođi da večeraš."

Izvadila je konzerve, otvorila ih i natočila crno vino. Mila je ušla u trpezariju u tom trenutku. Ana je primetila kako su joj oči blesnule kada je ugledala hranu.

"Jedi", reče joj Ana. Devojka sede i bez suvišnog prenemaganja prionu na jelo. Ana ju je posmatrala kako, ne uspevajući da se suspregne, halapljivo jede.

"Polako," reče Ana, "imam dovoljno hrane za puk. Nisam te očekivala," nasmeja se, "pa nema ničeg specijalnog. Sutra za ručak ćemo imati nešto lepše."

Devojka je bez reči proždirala hranu, zalivajući je vinom.

"Kada završiš, čeka te krevet. Sutra ćemo razgovarati."

Ana je primetila da se devojci cakle oči. Od sreće ili suza, nije bila sigurna. Verovatno i od jednog i od drugog.

-o-

Idućih dana, Mila se uglavnom hranila, popunjavajući se, dok se Ana hranila njom. Uživala je u mladoj devojci, iz dana u dan, iz sata u sat.

Prošlo je nedelju dana. Kuća je ponovo bila živa. Osećala se promena, neka nova, srećnija i lagodnija atmosfera.

-o-

"Ana", progovori Mila tiho, ne gledajući je u oči. "Ja..." zausti, pa stade. "Ja... ja sam...", ponovo zastade. "Bila radoznala!" ispali brzo i dalje gledajući u pod, kao malo dete kada ga uhvate u laži.

"Radoznala?", upita Ana. Ostavila je pitanje da lebdi u vazduhu.

"Razgledala sam stan", progovori ponovo Mila. "I...", zastade ponovo, "ovaj ormar."

Zaćutala je, dok ju je Ana posmatrala.

"Slike...”

"Znam.", odgovori Ana smireno, gledajući je pravo u oči.

"Otvori ga", reče joj Ana ravnim glasom.

"Ne, to nije moja st..."

"Otvori ga", ponovi Ana prekinuvši je.

Miline oči bile su širom raširene.

“Slike tvoje žene... su... divne...”

"Da", odgovori kratko Ana. "Bila sam, i jesam njena, srcem i dušom, u svakom mogućem smislu te reči. Ona me je posedovala. U potpunosti. Predala sam joj sebe, ono što sam bila, ono što jesam i ono što ću biti."

"Šta se desilo... sa njom?"

"Napali su nas Nemrtvi dok smo uzimale zalihe. Spasla me je ali je bila ugrižena. Zaražena."

"Kada...", krenu da upita Mila, ali je Ana preteče.

"Pre osam meseci.”

Mila se ponovo okrete prema ormaru.

-o-

"Zašto plačeš?", prošaputa Mila. Ana ustade, ode do ormara i naglo se okrete.
Ana je pocela da je šamara i...

Ana je bilo potpuno znojava od napora. Konačno stigoše do podnožja. Nalazile su se u malom hodniku ispred sledećih metalnih vrata. Ana ih sopčući otključa i otvori.

Zapahnu ih strahovit smrad. Miris raspadanja, krvi i smrti udario je Anu pravo u mozak... Sa suprotne strane stakla, umrljanog nečim crvenim, videla se senka koja se pomerala. Mahniti udarci terali su masivna vrata da podrhtavaju. Neljudski urlici probijali su se kroz njih kao da su od kartona. Stvor sa suprotne strane osetio je prisustvo živih.

Slika

Nemrtvi se bez zvuka stropošta na pod, trzajući se nekontrolisano. Ana sačeka nekoliko trenutaka da se telo smiri a zatim je uhvati za ruku i odvuče u prostoriju iz koje je izašla... U njoj je smrad bio još gori, a miris crkotine i raspadanja, koji se širio sa nekoliko skoro potpuno oglodanih skeleta koji su se nalazili na podu, bio je nesnošljiv.

Morala je biti brza.

Vrati se hitro u prethodnu prostoriju, dohvati Milu koja se mahnito otimala i na jedvite jade je odvuče u drugu prostoriju, dok se ova uvijala i bacakala po podu na kojem su ostajali krvavi tragovi njenih prstiju sa slomljenim noktima.

Ana kleknu kraj Nemrtve.

"Hrana, Ženo", prošaputa ona, mada je znala da je ne moze ni čuti, ni razumeti.

"Za Tebe. Izvini što si ovoliko čekalai. Bila je mršava."

"Ngh...neeeeeeeeeeeeeeeee...neeeeeeeeeeeeeeeeeee...mholhiiiiiiiiiimmm", naricala je Mila.

Nemrtva je počela da se pomera.

"Žao mi je", reče Ana, okrenuvši se prema devojci na podu. "Žao mi je", ponovi. Sagnu se, te joj spusti lagani poljubac oproštaja na čelo.

Zatim izađe i zaključa vrata za sobom.

Slika

Došla je jesen. Sivo, olovno nebo uklapalo se u sliku opšteg propadanja koje ju je okruživalo. Ana je lutala pustim, prljavim ulicama tražeći žive. Prošlo je skoro dva meseca od kako je našla Milu. Nailazila je samo na Nemrtve. Većina njih nalazila se u užasnom stanju. U svakoj grupici na koju bi naišla, svega nekoliko je još moglo da hoda, skoro svakome je nedostajao poneki deo tela, a većina, zbog nedostatka udova ili zbog drugih povreda, više nije mogla da hoda već se vukla, puzeći po zemlji.

Potcenila ih je. Samo pukom srećom i igrom slučaja, nisu je uhvatili dok je istraživala bivši hipermarket. Spasla ju je čista sreća, jer se Nemrtva koja se iznenada pojavila iza pulta i zapanjujuće brzo nagrnula ka njoj, okliznula i saplela na sasušeni leš na podu, usporivši dovoljno da joj omogući da bezglavo pobegne, izbegavajući ostale iz njene vrste koji su počeli da se pomaljaju iz mraka prostorije.

-o-

Pokušavala je da zaspi, pritiskajući šake na uši. Kad god bi stavila glavu na jastuk, priviđalo joj bi se da čuje udarce koji su dopirali iz podzemlja.

Silazila bi zatim u sklonište, prislanjala lice na hladnoću metalnih vrata, i šaptala Joj reči ohrabrenja, da se strpi, da će joj naći hranu, a kada više ne bi mogla da izdrži, odlazila bi, besciljno, na ulice napuštenog grada, govoreći sama sa sobom i vičući u mrak.

-o-

Sve više je i sama podsećala na Nemrtve. Oči su joj upale, a ispod njih stvorile su se crne kese od umora i nespavanja. Njen nekada graciozan hod sada se pretvorio u neku vrstu skaradnog teturanja. Ulice su bile skoro potpuno puste. Tek s vremena na vreme ugledala bi ponekog Nemrtvog koji se mučno vuče po prašini.
Urlici, stenjanja, nemušte reči...

-o-

Od Njenih urlika i krikova nije mogla pobeći. Pratili su je u snu i na javi. Osećala je Njenu glad kako ju doseže. Osećala je Njenu potrebu, snagu koja ju je privlačila kao magnet. Očajanje je jačalo. Živih više nije bilo. Nije mogla da je nahrani. Njena bol ranjavala ju je i kidala joj dušu.

-o-

Ustala je rano, želeći da još jednom vidi izlazak sunca. Sedela je na ivici kreveta, posmatrajući prve sunčeve zrake kako se pomaljaju na ivici horizonta. Osetila je toplotu na obrazu i nesvesno podigla ruku da ga pomiluje.

Shvatila je da gleda pravo u sunce koje se promolilo iza horizonta.

"Nemoj nikada gledati u sunce", govorila joj je majka. Nasmejala se gorko u sebi. Gledala je pravo u sunce toliko godina, pa joj nije naškodilo. Njeno sunce, njen centar vasione, njen centar gravitacije kome je težila sve te godine, nalazio se ukopan u crnu zemlju, ispod njenih nogu.
Napunila je kadu toplom vodom i legla u nju, zatvorivši oči. Dugo vremena provela je tako, ne razmišljajući ni o čemu, puštajući da je toplota omami i odvede na neka druga mesta.
Ustala je i zažmurila...

Krenula je.

Žena Nemrtva je mahnito udarala na vrata, osetivši njenu blizinu i miris. Miris života.

Ona zaurla još glasnije, obznanjujući svoje pravo.

Znala je da će zadovoljiti njene potrebe na manje od mesec dana. Smršala je suviše.

Srećna činjenica bilo je saznanje da pljuvačka Nemrtvih sadrži enzime koji izazivaju koagulaciju krvi i sprečavaju iskrvavljenje na mestima ugriza, tako da će Nemrtva moći nedeljama da je konzumira.

Razmišljala je odakle će početi. Da li od očiju, čemu se potajno nadala, kako ne bi morala da Je posmatra onakvu kakva je sada. Svakako će odluku prepustiti Njoj.

Duboko je udahnula, otključavši vrata. Konačno je došao taj trenutak. Tren kada će se konačno sjediniti sa Njom.

Nakon toliko godina ljubavi i pripadanja, konačno će postati njen deo. Njih dve će napokon postati neraskidiva celina.

Zatvorenih očiju, dok je još uvek posedovala usne, reče - više sebi samoj nego njoj:

"Tvoja sam."

I zatim jos tiše,

"Zauvek."







ZAUVEK ZABORAVLjENA REČ: VOLIM TE


Naučnici su decenijama usavršavali ljudsku vrstu otklanjanjem gena za koje se smatralo da su nosioci iracionalnih kodova. Tako se došlo do nove generacije ljudi, otpornih na spoljašnje uticaje. I na unutrašnje, što je mnogo značajnije za opstanak čoveka. Mentalna disciplina dovedena je do savršenstva. Eksperimentima je recimo dokazano da se emocije kod čoveka pojačavaju strahom od ustaljenih navika. Da se nagoni pojačavaju obrnuto proporcionalno sa mogućnošću njihove realizacije.

Mnogo nesavršenosti je otkriveno i otklonjeno kod čoveka. Nauka je odnela konačnu pobedu nad emocijama, nagonima, ambicijama, maštarijama... iracionalnim porivima svake vrste. Eto, tako je nestala duša. Ponekad bi se pojavilo neko biće sa tragovima duše kao u nekakvom Epilogu, gde se očigledno vidi da je autorka imala otvoreni prelom duše dok je pisala, pa sam i sama posumnjala da imam dušu. Tražila sam da mi je hirurški odstrane. Umesto toga, predložili su mi aktivan odmor.

Odabrana je osoba ženskog pola, koja će mi najviše doprineti relaksaciji, povećanju koncentracije i dodatno doprineti aktiviranju mog voljnog momenta. Ja sam njoj odgovarala, jer je procenjeno da je mogu naučiti da prestane projektovati maštu u realnost na pogrešan način. Tako su bar pokazali testovi. Imali smo mali otpor da prihvatimo rezultate istraživanja... ali nauka zna šta je najbolje za nas. Odmor je dakle značio da treba da se posvetimo jedna drugoj. Očigledno se to od nas zahtevalo.

Ona je posumnjala na grešku u istraživanju. Nije mogla verovati da treba da provede nedelju dana na skoro pustom ostrvu. Jedva sam joj objasnila da ne postoji mogućnost greške i da testovi već godinama daju stopostotno tačne projekcije i da iza svega stoji tim vrhunskih programera.

Ne znam kako je do toga došlo, ali sam spontano počela da joj pričam o svojim snovima i kako ponekad imam neodoljivu želju da napravim neku glupost nedostojnu svog savršenog života. To je valjda podstaklo i nju da se raspriča o svojim strahovima i koliko nije sigurna u sebe. Setila sam se jednog problema koji su nekada ljudi imali, da osoba koja nema samopoštovanje nikada ne može biti veran i pouzdan životni partner niti prijatelj, jer su takvoj osobi stalno potrebni novi podsticaji da bi mogao da preživi njen ego.

Neprestano pričajući o našim nedostacima nekako spontano došlo je i do toga da sam poželela da se bavim seksom, što uopšte nije bilo predviđeno u planu našeg odmora. Odbila me. Odbijanje je najjači afrodizijak. Nauka još nije pronašla sredstvo takvog inteziteta. To sam iskusila iste noći. Šetala sam plažom i shvatila zašto je ljudima život olakšan kada im je odstranjena duša. Jedan od nedostataka duše bio je taj što je najjači poriv upravo za onim što joj nedostaje.

Što je manja verovatnoća da ostvari želju, poriv se srazmerno uvećava. A može se uvećavati skoro do ludila. Tako su nastajali ljudi upropašćene sudbine. U Kabali piše da od ljudi upropašćene sudbine nastaju demoni. Te noći uplašila sam se da ne postanem demon. Borila sam se sa tim porivom i ma koliko je moja borba bila istrajna, voljni momenat mi nije bio dovoljno snažan. Bila sam nemoćna pred tim novim izazovom. Ujutru sam je želela još više.

Čim se probudila počela sam da je ubeđujem. Moja lektira za svakodnevnu upotrebu bila je vrhunska, pokazala su se opravdana sva ulaganja u strarinske knjige i tuđe misli koje sam bila dužna da zapamtim. Veštim kombinovanjem prevaziđenih životnih stavova i atraktivnih citata uspela sam da je pokolebam. Pristala je. Ali pod uslovom da mi tokom seksa ne prolaze one misli koje me povremeno opsedaju već da to obavimo po svim načelima Uputstva za dobar seks.

Pristala sam. Na vrhuncu, dok smo obe bile u ekstazi, ujela sam je za bradavicu. Uplašila sam se. Očekivala sam da će me odgurnuti i pobeći. Naprotiv, ona je tek tada nastavila. Njen orgazam bio je takav kakav verovatno ni jedno klonirano biće nije imalo mogućnosti da postigne. Podigla se prašina sa kamenja od vibracija njenog glasa... Tek tada smo prestale, obe u strahu da bi ovo moglo da potraje večno.

Od tada smo ili pričale o našim nedostacima ili vodile ljubav. Ponekad obe stvari u isto vreme. Više nije bilo potrebe ni da joj grizem bradavice, dovoljno je bilo da radim sve suprotno onom što nalaže Uputstvo za dobar seks.....Vodite ljubav, kažem u sebi!!!!

Rekoh li ja to malopre "vodimo ljubav"? Bila je to najveća promena koja nam se dogodila. Počeli smo da upotrebljavamo reči koje nisu u svakodnevnoj upotrebi. Sve češće smo koristili gestove kao sredstva komunkikacije: pogled, osmeh, ruke. Od reči postalo je važnije intonacija izgovorenog. Neuhvatljivi drhtaj sa samoglasnicima preciznije je objašnjavao neku želju, gest ili misao nego cela hrpa rečenica.

Dešavalo se da satima razgovaramo a da nijedna ne progovori ni reč. Već sam razlikovala desetak njenih uzdaha koji su odražavali isto toliko raspoloženja. Ona je razlikovala moje poglede ali nije uspevala da ih uvek razume. Često bi me pitala: "Zašto me tako gledaš?" Nisam uspevala da rečima objasnim šta sam počela da osećam, jer meni koja sam bila napunjena rečima za razne vrste upotreba, nedostajale su upravo reči. A pogled me odavao.

Želela sam da ovaj odmor nikad ne prestane, svesna toga da ne znam kako je to moguće izvesti. Tada sam pogrešila. Te noći, dok sam u ekstazi ispuštala sebe, ugrizla sam je za vrat i rekla reč za koju sam bila ubeđena da je zauvek izbrisana iz mog sećanja. Istog trena izvukla se ispod mene. Napolju ju je već čekao brod. Jedna reč uključila je sve njene odbrambene mehanizme. Počelo je odbrojavanje.

Istrčala sam za njom. Pokušala da se ukrcam, ali mi nisu dozvolili. Po mene će doći novi brod za tri dana, rekli su.

Dok sam gledala na pučinu shvatila sam da je ona samo klon sa greškom. Neoprostivom. Stvorena sa porivom da spoznaje nepoznato a bez sposobnosti da vidi da je najveća tajna upravo u njoj. Samim tim bila je nemoćna da poštuje tu tajnu koju nosi u sebi.
By LeDeNa_
#1986941
Slika


....Ispovest...Bozic...

Lezim skupljena u krevetu onako kako si me ostavila, omotavsi me u cebe da se ne prehladim, pre nego sto si otisla. Cela soba jos uvek mirise na Tebe, i posteljina, i ja isto. Uzivam u tome. Onako pospanoj i iscrpljenoj samo lete misli glavom, misli o tome kako Ti se volim predavati, kako Te volim imati u sebi, kako volim prljave reci koje mi sapuces da me napalis. Uzivam u toplini kreveta i tisini. Pada sneg. Blizi se Bozic. Iz dnevne sobe dopire blagi sjaj svecica na boru. Da, znam da se bor kiti na badnjak, ali volim osecaj topline i ispunjenosti koji daje pa ga ja kitim pre. Znam, blesavo je da smo jednom godisnje u takvom ushitu i takvom naboju emocija, takvoj zelji da volimo i budemo voljeni, ali bolje i jednom nego ne uopste, a bolje i jednom nego stalno. Ako je nesto stalno tada gubi na snazi. Mozda je to jos jedan od razloga zasto Te se ne mogu zasititi, jer nismo stalni, nismo cesto.
Razmisljam o proslim vremenima, o zadnjih par bozica kad sam lutala tim istim zakutcima mog uma izgubljena, nesigurna, prazna......
A sada uzivam. Secam se, jutros sam se setala gradom. mirisi na cimet, nude se zasecerene jabuke, bademi u seceru...... ponuda je raznovrsna i mami...... uzivam u tome, uzivam u tome sto sam ziva, sto sam svoja i nisam svoja....
Smejala sam se kao luda. Iz mene ocito zraci jer me svi gledaju.... mozda misle da sam luda... ko zna..... mozda i jesam.....
Ali kako se ne smejati kad se priisecam Tebe.... uvek sam takva nakon nasih susreta, a onaj jucerasnji, u nasem kaficu je bio izuzetan, izazovan, ne znam da li su mi drazi takvi susreti ili oni kad se ne vidimo dugo i kad se zazelimo jedna druge i kada nam je najlepsi dobar stari misionarski u kojem se gledamo u oci, gledamo kako uzitak u ocima raste.... setala sam zamisljena zbog svih problema koji nas more i iscrpljuju, ali sretna zbog Tvog postojanja, zbog toga sto sam Tvoja..... nikad pre nisam mislila da se nekom moze tako pripadati, da nekome mozes toliko poveriti.... uvek sam mislila da je sve u striktnim pravilima i da sve izgleda manje-vise jednako.....
Ali ne s Tobom. Ti uvek moras biti drugacija, nikad jednaka drugima.... mozda zato i vladas mnome, mozda si zato bas Ti ona zbog koje vise na marim za ostale.....
Secam se drugih devojaka, devojaka koje su me imale.... ne mogu ih zvati ni tako jer mi to vise nisu zapravo mozda mi nikad nisu ni bile.....uvek isti kalup, ista shema....
Tu si me najvise zbunjivala od kad smo se upoznale - moras biti drugacija..
Ubija me to sto smo to sto jesmo..... zauzeti svojim odvojenim zivotima u kojima jedva pronalazimo vremena za nas..... sa gomilom obaveza, gomilom losih stvari koje nam se dogadjaju, gomilom opterecenja....
Ovaj svet ubija ljude, zivot i volju..... a ipak uspevamo preziveti, uspevamo odvojiti jedan deo nasih dana da budemo ono sto zapravo jesmo...... Ti, moja,vlasnica mog tela i mog uma.... ja..... Tvoja ....
Ponekad usred dana dok se setam i gledam sve one devojke na koje bih se do pre godinu dana lozila.... mislim se ...... koliko si lepsa od njih.... mislim se koliko mi je trebalo da shvatim da nije sve u prikazanom..... ponekad mi dodje da jecam od Tvoje lepote kad vidim kako si uvek uz ljude, kako si uvek uz mene i ljuta sam na samu sebe sto mogu biti samo tvoja senka, sto ne mogu pokazati Ti da sam dobra kao i Ti, da imam znanje kao i Ti..... a opet sretna sto sam naucila od Tebe mnogo toga i sretna sto cak i kao Tvoja senka bivam dobra prema ljudima.....
Pitala si me neki dan da li se bojim Tvojih ideja, Tvojih nauma, da li se bojim onoga sto zelis raditi sa mnom...... sa mojim telom i umom..... a ja, ja se bojim samo toga da Te necu biti vredna, da necu znati nositi se sa Tvojim zeljama...... kao sto sam bila ljuta na sebe kad Ti nisam verovala da mi nece biti nista sa onim malim tankim stvarcicama, da me nece boleti.... prezirala sam samu sebe zbog vlastitog straha koji me ubijao..... Ti si ubila strah, ubila samopreziranje.... i opet sam procvala pod Tvojim rukama.....

Umotana u cebe, u mislima, polako tonem u san i sanjam..... uvek i iznova taj isti san:

Mracni su uvek bili oko nas, barem su tako ljudi tvrdili, ali su tih zadnjih godina prije Izgona eskalirali u nesto vise, postali jaci – pretpostavlja se- planirajuci invaziju. Ljudi su postajali malodusni, nervozni i Mracni su postajali jaci hraneci se ocajem, tugom i strahom, ostavljajuci iza sebe mrtve. Ispijene ljuske. Ljudi su na umetan nacin pokusavali poticati vlastitu srecu, ubiti strahove, staviti se pod kontrolu razlicitim lekovima, ali nije u nasoj biti da budemo stalno sretni, nije u nasoj biti da budemo stalno hrabri. Sa Mracnima je doslo i lose vreme. Ne... Lose vrijeme je bio los izraz za vecnu zimu. Jednostavno su se jednog dana pojavili oblaci i vise nisu otisli – mesec, dva, godinu, dve.... Nastala je panika, ljudi je bilo sve manje, pokusali smo se boriti iz dana u dan, ali nismo uspevali i jednostavno smo nestajali.
Tebe sam upoznala na samom pocetku krize, preko prijateljice, odmah smo se nasle u mnostvu tematika. Bilo nam je lepo, ali smo uvek bili u strahu da nas Mracni ne uhvate, da ne prekinu uzitak. Mracni su cekali iza svakog ugla, a nas ljudi je iz dana u dan bilo sve manje.
Jednog dana si jednostavno dosla po mene, uzela me za ruku i rekla da odlazimo. Vozeci se – prolazili smo kroz prazne ulice. Bezali. Odvela si nas u kucicu u planinama, daleko od gradova. Soba, dnevni boravak sa kuhinjom i WC. Od preostale sobe smo napravili nas dom.... krevet ispred kamina, mali drveni sto u kuhinji,.....
Snalazili smo se..... pokusavali smo uzgajati nekakve biljke, spustali se u sela i uzimali sto bi nasle, ostatke kukuruza itd. Ispocetka s autom, a posle peske. Ponekad smo navece lezale u krevetu i pricale o proslim danima, ceznuli za guzvom, za internetom, za shopingom, za morem, jedrenjem, ronjenjem, McDonaldsom, Algoritmom i govorili jedna drugoj kako nam sve to fali, a zapravo znali kako nam je ovako lepse, mirnije, ugodnije i zapravo bili sretni u tom svom malom prostoru.....
Jednog od tih dana sam se probudila u toplom krevetu i posegnula za Tvojim telom (moram priznati da je cudan osecaj buditi se u vlastitom snu), ali nisi Tu, opet si ustala ranije i isunjala da me ne probudis, zabrinuta za mene u ovoj hladnoj, dugoj zimi. Ipak, koliko god duga i hladna bila, koliko god nas ubijala samoca i nedostatak civilizacije, bile smo sretne. Ustala sam radosna sto si upalila kamin i tako razbila hladnocu, sretna sto si mi ostavila caj kraj vatre da ostane topao. Uzela sam soljicu u ruku i pomirisala – hmmm – sipak, menta, pcelinja ljubica.... i limun....
Prisla sam prozoru i pogledala napolje. Sneg je bio svuda oko nas, mracni, teski oblaci se vec mesecima nisu makli s neba, a Ti si u daljini trazila stabla i pokusavala ih dovuci blize kolibici kako bi imali toplinu.
Bio je jedan od boljih dana. Nije padao sneg, a oblaci kao da su se malko proredili. Mislila sam se da li da izadjem napole i pomognem Ti, a onda sam ih ugledala, na rubu sume - senke, Mracne. Pocela sam mahati i vikati u nadi da ces me cuti i videti, ali Ti si vukla svoj teret. Mislila sam se kako su nas pronasli. Mislila sam se kako nas nisu pronasli pre i tada sam shvatila. iako nas je bio strah – imali smo jedno drugo – jer unatoc boli i unatoc strahu prevladavala je sreca, smirenost, sigurnost jednog u drugo. Videla sam kako Ti prilaze kao da klize, ne dodirujuci zemlju. Sene koje su crpile toplinu, senke koje su crpile ljudskost. Izjurila sam vani trceci prema Tebi, videla sam kako te muce, kako patis, kako vristis, kako nestaje topline iz Tebe. Dojurila sam bez daha, upala izmedju njih i Tebe i osetila njihov napad. Pala sam vristeci u sneg, a pogled mi je trazio Tvoj i nasla ga, ruka mi je trazila Tvoju ruku i naslaje. Videla sam kako Te gubim i zatvorila sam oci sa secanjem na tvoje tople ruke uz moje, na tvoj pogled kojim si me pratila kad bih klekla pred tebe i sa osecajem ogrlice oko vrata. Ogrlice koju si mi vecer pre slucajno stavila jer nam je falila.
I tada je dosao mrak.


Probudila sam se jecajuci.... Znala sam sebi objasniti tacke tog sna. Znala sam da taj san govori o sadasnjosti, o tome koliko nas modernizacija ubija kao ljude, o tome koliki pritisak drustvo stvara u nama i koliko svi tonemo u minusima, kreditima i dugovima, o tome kako svi mi lagano umiremo iz dana u dan. Da – i o tome kako onda pronadjemo nekog s kim stvorimo odredjenu oazu mira koja nam pomaze da prezivimo. Ali zivot je gadan – i pre ili posle oaze nestane i umiremo.... ne fizicki, ali psihicki. Znala sam i da je taj moj strah opravdan, da smo svi mi sve hladniji i da ljudsko u nama iz dana u dan sve vise umire.... jer ljudskost ne prezivljava u ovom svetu. I zbog toga volim Bozic. Jer tada je sve toplije i svi su pristupacniji i sretniji.
Suze su nezaustavljivo krenule. Mrzila sam taj san u kojem nikad nema sretnog kraja. Ostavljao mi je osecaj gorcine u ustima.
Zazvonio je mob. Bila si Ti i cula si odmah da sam u komi. I ubrzo izvukla iz mene da je opet san u pitanju.
A onda si me podsetila na ogrllicu tog popodneva, na mene koja pripadam Tebi, na to da sve dok god ima ljudi koji se vole, Mracni nemaju moc.... sve dok god je i posljednji jednorog ziv. Nasmejala sam se na to znajuci da time referiras na jedan od mojih najdrazih decjih filmova – Legendu.
Zamotala sam se cvrsce u cebe i rekla si mi da spavam, da si uz mene, da ima ljudi koji nas vole i cene onakvima kakvi smo i da su ti ljudi topla ljudska bica koja nece dozvoliti da ih danasnjica ubije. Uspavala si me svojim glasom, dajuci mi sigurnost, smirenost, srecu. Zaspala sam i sanjala malu drvenu kolibicu u snegu, sebe kako klecim ispred kamina pred tvojim nogama i srecu pripadanja Tebi. Nestalo je straha, nestalo je nesigurnosti, nestalo je hladnoce.
Bor u dnevnoj sobi je i dalje prosipao svoju toplu svetlost, sneg je vani obavijao grad u sve vecu tisinu, pokrivajuci sve ono sto je bilo prljavo cistom belom bojom, ja sam u sobi spavala sa smeskom na usnama, zamotana u cebe, u toplom....
Znajuci da pripadam, znajuci da sam voljena, znajuci da nije sve tako lose kakvim nam se ponekad cini.

SRETAN BOZIC I NOVA GODINA SVIMA. ZAPAMTITE DA SVAKO OD NAS IMA NEKOG KO GA VOLI I KOME JE STALO DO NAS

It came upon the midnight clear, that glorious song of old
From angels bending near the earth to touch their harps of gold
Peace on the earth, goodwill to men, from heav'n's all gracious king
The world in solemn stillness lay to hear the angels sing.
Korisnikov avatar
By Mariška
#1986997
Originally posted by LeDeNa_

Probudila sam se jecajuci.... Znala sam sebi objasniti tacke tog sna. Znala sam da taj san govori o sadasnjosti, o tome koliko nas modernizacija ubija kao ljude, o tome koliki pritisak drustvo stvara u nama i koliko svi tonemo u minusima, kreditima i dugovima, o tome kako svi mi lagano umiremo iz dana u dan.
Nije sve u ljubavi. Ponešto je i u novcu...

http://www.creemaginet.com/sajt/strah-prica
By LeDeNa_
#1987030
da mariška....da opsujem...jbg.... :)

hvala na linku
By LeDeNa_
#1987037
- Srodne duse, kazes? Zasto? Zato jer smo u isto vreme rekli neku rec? Zato jer obe volimo kratku haljinu i velike oci Mie Farrow u Rosmarynoj bebi? Zato jer nikome od nas nije vazno kakvo rublje nose druge?
- Pa...da, protisnula je ne razumevajuci kuda vodi taj monolog. Zar nismo srodne duse?
- Ma svi su, kako ne razumes. Svi na neki nacin. Neko je s nekom proziveo vise zivota pa se danas vise poznaju, neko deli s drugom samo neke sitnice.
- Dobro, ali ja i dalje biram srodne duse.
- Zato jer ti je lakse.
- Ne, nego lepse.
- Ne, nego prepoznajes sebe. Ne ucis. Odmaras se. Gledas sebe u drugome koji te poznaje oduvek. Lako i jednostavno.
- Sta to znaci sad, iznervirala se. Da trebam voleti vise nekoga ko je razlicit?ko mi je nov? Koga manje poznajem? Cije reakcije ne ocekujem?
- Ne. Ljubav ne poznaje reci vise ili manje, budalice.
Voli. To je dovoljno. Ako mozes, ti moja srecica i junak. ;)

na brzinu :)
By LeDeNa_
#1987976
Drugacija si. Ne ljubis me isto.
- Zar to nije dobro?
- Pa jeste, dobro je, lepo mi je.
- Onda?
- Pa samo se pitam otkuda ta promena.
- Zar mora biti znan uzrok svemu? Ne znam ni ja. Ja recimo sebe ne ljubim, pa nisam ni primetila da to radim drugacije.
- Hm, njene oci se nisu mogle zaustaviti na njenima. Kao da su trazile taj uzrok po njenom telu.
- Zelis li da uvek sve bude apsolutno isto?
- Zelim da se menjamo zajedno, po dogovoru.
- Hm, uporno je fiksirala pogledom koji nije mogla izdrzati.
I kad ti kazes, Ljubi me drugacije, onda tek smem ovako?
- Pa zapravo ne, volim kad me iznenadis, predala se.
- I ja volim iznenaditi.
I biti iznenadjena, dodala je onako, zenski, provocirajuci i pokazujuci joj mesta koja zele biti ljubljena.
Na stari ili novi nacin, svejedno.

2006
Korisnikov avatar
By Mariška
#1988000
^

Za I deo.

Između priče "Igra" i priče "Na dlanu".
Korisnikov avatar
By Mariška
#1988745
Sretan je ko ume da voli - I deo (dopunjen)





DRUGI PUT


Ležala je na svom krevetu i crtala. Crtanje je opuštalo, pomagalo joj da ode od stvarnosti. Kako se samo našla na tom crtežu? Je li to ona? Je li to ono baš što se događalo pre par dana? ... Kako je ona koja je uvek u širokim pantalonama, uvek sa šeširom na glavi, sprejom u ruci, slušalicama u ušima, postala ista ona koja je pre nekoliko dana klečala ispred njene bivše???
Ma nije je mučilo to što je crtala sebe, nije to prvi put. Ženstvenija je, to joj se svidelo... Drugačije se ponašala, ne samo pred njom već i pred svojim društvom.... I crteži su postajali drugačiji, neki mračniji a neki i erotičniji... Ali svi su bili nabijeni snažnom energijom...
Povukla je poslednji potez...
Mogla bi otići do nje. Baš je lep dan!
Benzina ima, želje ima, a ima i vremena... Ali preko grane je? Ma otići će!!!

Izašla je iz zgrade, ali radražena, pomalo i ljuta, zbog hladnoće vetra, a mislila - lep dan. Boje i mirisi jeseni... Vratila se u zgradu, da bi posle minut-dva ponovo izašla. Sa knedlom u grlu sela je u auto.
Imala je svoju teoriju --- Prvi put je bilo onako kako je bilo. Bilo dobro ili loše, nije bilo strašno. Drugi put (ovaj) nosi neka očekivanja sa sobom. Ili da bude bolje ako je prvi put bio loš, ili da bude upola dobar kao prvi, ako je bio dobar. Ili se očekuje nešto novo, drugačije, intimnije... Toga se i bojala.

Zbog toga se i vratila, ne zbog hladnoće...

U sledećem trenutku bila je na putu.
Na putu je ležala pregažena ptica koju će samo vreme skloniti sa puta. Ili možda gladna ulična mačka koja je vreba. Oboje je zaobišla a put se otvarao prema njoj dok je grad nestajao. Prolazi jedno selo, pa drugo, pa zatim veliko zeleno polje. Ugodni tonovi sa cd-a ispunjavali su nju i auto. Slušala je Tory Amos.

... Vraćala su se sećanja prošlog puta sa njom. Prvi put. Njen prvi put. Čim se setila koliko je bila nervozna, deo nervoze i brige vratio se nazad. Možda je bila manje nervozna nego sada ali tad se činilo da će pući. Ukočeno je sedela preko puta nje i smeškala se. Uglavnom je odgovarala na pitanja jer ne bi znala šta će da kaže... Bojala se reći a da ispadne glupa... Stidljivost, neeeeeeeee!!! Ali, napokon ju je opustila. Dugim poljupcem rastopila je svu nervozu i učinila njihov susret najprirodnijim. Sve što je želela, ostvarilo se tog vikenda, nije ni bila svesna... Tada.
A sad? ... Kako sad? ... Šta sad?
Izašla je iz auta i zapalila cigaretu. Kao da će joj to pomoći. Možda i pomogne... Da, možda pomogne da taj kamen za trenutak nestane...
Želela je jednako lep susret kao i prošli. Potajno je želela nešto bolje, ali nije želela biti neskromna, aham. Nemir u njoj. Po glavi maštarije njihovih razgovora, priča... U trenutku je zamrzla samu sebe što očekuje nešto...
"Odustajem od takvih misli jer ne znače ono što jesam. Želim misli koje su deo mene a ne one koje označavaju ono što možda nikada neću biti. Ne, nikada neću to biti. Biću bolja od toga: Njena!!!“

Zgazila je cigaretu i sa osmehom pozvonila na njena vrata.





IGRA


Igra senki na zidu, isprepletane ruke, dugi, hladni, tamni prsti uvijaju se na glatkoj površini koja vređa svojom belinom...

Stranice knjige koje se okreću u suludom ritmu, prvo na jednu stranu, pa na drugu, pa ponovo, šušteći sumanutu muziku...

Nalet vetra, ples suvih, žutih listova ispred farova automobila koji ih gazi jureći u noć...

Šaputavi, rascepljeni jezik lagano se uvlači u usnu školjku palacajući svoje priče, legende, bajke...
"Hoće li mi doći noćas, hoće li mi doći noćas, hoće li mi doći noćas...?" - hipnotišuci ritam reči koje izgovara dok sedi daleko i pusto na osami svojih razbijenih želja, gradeći svoje kule od peska nadomak pobesnelih talasa...

Hoće li doći? Šta ako ne ugleda ono što želi? A šta ako to ugleda?

Besno nastavlja, dižući kulu od peska za kulom od peska, saterana u ćošak samom sobom...

Prvo stopala... Mala, nežna, bela stopala, bosa i drsko razigrana. Nežni gležnjevi izvajanih kostiju, zaodenuti mekom kožom. Dugi, vretenasti, vitki listovi, obla kolena, mlečno bele butine, bestidno zamamne, meke, čvrste, drhtave ispod glatke svile koja ih pokriva. Obrisi stomaka prekriveni uznemirenom tkaninom koja se uvija i ovija, tanani struk koji poziva šake da je obujme, čvrste, oble grudi, napete u svom pozivu i davanju, besprekorna linija ramena, nežne, hitre, gipke ruke, vitki, dugi vrat, nestvarno izražajno lice, kosa, duga, meka, svilena, prepuštena igri vetra...

Smeje se. Igra. Bosim stopalima ruši njene kule od peska. Izaziva je bezočno, zaigrana u zatvorenoj maloj igri...

"Stani." - kaže joj.

Zvonka pesma njenog smeha odzvanja joj u ušima...

„Stani!“ - viče...

Ona se vrti oko nje, lice joj dodirne njena kosa, ali hladna je i nedodirljiva.

„Stani, molim te...“ - šapuće.

Pada na kolena...

U svom besu i nemoći, stisnutim pesnicama razara sve što je izgradila te noći.

Ona staje. Okreće se. Gleda je. Dve suze nemo klize niz njene obraze...

Zariva lice u vlažni pesak i pokazuje joj se, zbacivši sve svoje maske, ne prizivajući u pomoć nijednu od svojih laži.

Ona joj prilazi...

"Ne budi tužna," - šapuce joj na uvo - "pomoći ću ti da ponovo izgradiš svoje kule od peska."





PROMENA


Drugačija si. Ne ljubiš me isto.
- Zar to nije dobro?
- Pa jeste, dobro je, lepo mi je.
- Onda?
- Pa samo se pitam otkuda ta promena.
- Zar mora biti znan uzrok svemu? Ne znam ni ja. Ja recimo sebe ne ljubim, pa nisam ni primetila da to radim drugačije.
Hm, njene oči se nisu mogle zaustaviti na njenima. Kao da su tražile taj uzrok po njenom telu.
- Želiš li da uvek sve bude apsolutno isto?
- Želim da se menjamo zajedno, po dogovoru.
Hm, uporno je fiksirala pogledom koji nije mogla izdržati.
- I kad ti kažeš „Ljubi me drugačije“, onda tek smem ovako?
- Pa zapravo ne, volim kad me iznenadiš - predala se.
- I ja volim iznenaditi.
I biti iznenadjena, dodala je onako, ženski, provocirajući i pokazujući joj mesta koja žele biti ljubljena.
Na stari ili novi način, svejedno.






NA DLANU


Vozila je pogleda uprtog u put ispred njih. Tamno zelenilo planinskog leta zatvaralo je put vrelom suncu nadvivši se nad uzanu asfaltnu traku koja se pružala poput nekog davnog ožiljka na telu planine, podsećajući na ruku koja je, jednim potezom olovke, na nekom čistom, hladnom papiru isplanirala trag koji će podsećati planinu na tu ruku još dugo pošto ruke više ne bude (ili je već nema?).

Sedela je na sedištu do nje, jedne bose noge podignute na rub sedišta, ne mareći što joj se dugačka, lagana suknja popela do krila, zagledana u film zelene boje koji je jurio pred njenim očima, nesvesna vetra koji se poigravao sa njenom kosom kroz otvoren prozor.
„Biće ti muka." - rekla je, ne skidajući pogled sa puta.

"Nece..." - prošaputala je, ne skrećući pogled.

Zaustavila je automobil na malom, šljunčanom parkingu, ispred neugledne gostionice izgrađene od drveta. Tek tada je okrenula glavu i pogledala je. Bez ijedne reči otvorila je vrata i bosim stopalima zgazila na šljunak ispod njih. Lako, kao da ne hoda, prešla je put od automobila do ulaznih vrata i sačekala je. Prebacila joj je ruku preko ramena i otvorila vrata.
Tamna prostorija dočekala ih je uobičajenim mirisima mesta na kojima se pripremaju jela. Lagano je nabrala nos i uputila se prema vratima koja su vodila na terasu što je nadvisivala liticu podno koje je tekla planinska reka.

"Uobičajeno?" - pitala je.

Klimnula je glavom i izašla.

Nogom je gurnula vrata terase i zastala tražeći je pogledom. Našla ju je kraj ograde, leđima okrenuta njoj, jedne ruke oslonjene na ogradu, druge ruke u vazduhu, zagledanu u bistro nebo. Podigla je pogled i ugledala pticu koju je dozivala. Zaustavila je dah. Ptica se spuštala, lepet njenih krila najavljivao je skoro sletanje. Podigla je drugu ruku prema svome licu i sklonila kosu sa njega. Ugledala je široki osmeh i sjaj u njenim očima. Ptica je sletela. Na njen raširen dlan okrenut prema nebu. Nemo su se gledale. Prstom druge ruke dodirnula je pticu, bez imalo opreza, bez drhataja straha da će ptica, uplašena tim pokretom, nestati u vazduhu. Vrhom prsta razgrnula je meko perje na grudima ptice i dodirnula jedno mesto na njima. Ptica je bila mirna. Sa širokim osmehom podigla je ruku na kojoj je stajala ptica i nagnala je da poleti. Jos jedan trenutak ptica se kolebala da li da odleti ili da ostane na njenom dlanu, a tada je dlana nestalo i ptica je odletela u nebo.

"Nikada nisi poželela da ih uhvatiš zauvek?" - pitala je, svesna toga da je trenutak tišine prošao.

"Da sam to uradila samo jedan put, nijedna više ne bi sletela na moj dlan." - odgovorila je ne okrećući se, ničim ne pokazujući da ju je iznenadilo njeno prisustvo tu. "Ptice imaju načina da jedna drugoj prenesu takve stvari. Kao i sve što živi."

"I ljudi?" - pitala je dok je spuštala čašu na ogradu kraj nje.

"Ljudi ne." - rekla je. "Ljudi su zaboravili te načine. Ljudi imaju reči koje ništa ne znače, imaju predstave, imaju slike u glavi koje su proizvod njihovih zelja i namera."

Nije ništa rekla. Prinela je čašu ustima i posmatrala sliku koja se pružala pred njima.

.............................................................................................................
.............................................................................................................


Koračali su prema gostionici, ruka u ruci, bez reči. Njena odeća bila je zgužvana i prljava, njene bose noge izgrebane i prekrivene zemljom, kosa raščupana. Nije je bilo briga. Stupili su na terasu pod okriljem zvezdanog neba. Zastala je. Okrenula se prema njoj i pogledala je. Njen pogled bio je upućen zvezdama. Uhvatila joj je lice između svojih šaka i okrenula ga prema sebi. Trenutak krajnjeg nerazumevanja zamutio joj je pogled oduzet od zvezda. Bolni grč svrdlao je negde duboko u njoj. A onda je shvatila...

Spustila je ruke, i jednu podigla do njenih grudi. Prstom je razgrnula košulju na njenim grudima i dodirnula jedno mesto na njima. Široko joj se nasmešila, sjajnih očiju punih predaje i davanja.

"Vidiš?" - rekla je. "I mi, ljudi, ponekad se setimo načina."

Dlan je ostao otvoren. Ona je, i dalje, bila na njemu...


...................... tačkice koje su u sred priče - ipak neka ostane na vama šta se desilo.................






KRILA


Posmatram kako dogoreva cigareta na ivici pepeljare, plavičasti dim čiji put prema tavanici remeti disanje, poigrava, izvija se, prati ritam udisaja i izdisaja. Zašto sve ima prizvuk tvoga imena, neke reči koja nema značenje, nema smisao, izgovorena po slogovima ne znači ništa, a ipak je sposobna da oiviči čitav jedan svet?

Želim da vratim vlastiti ritam svom disanju, da ga naučim na staro. Tiha igra bubnjeva u daljini misli, ujednačena, mukla, tupa, duboka, melje svaku pomisao koja ne vodi putu kojim odbijam da krenem. Meko zaurlava vetar koji tera šalukatre da drhte i grane da lupkaju u njih.

Zatvaram oči, puštam da muzika i dim zaogrnu svaku stvarnost koja mi može razbiti snove. Plaši me zvuk slomljenog stakla, plaši me svetlost zarobljena u komadićima razasutim po podu, plaši me krhkost celine koja se drži zajedno dokle god o njoj mislim kao celini.

Ponekad me uplaši lakoća spremnosti da neki san pustim da odleti, kao dete koje otvara šaku i posmatra zmaja koji, lelujajući na vetru, odlazi u nepovrat. Još više me plaši odlučnost kojom odbijam da otvorim šaku i zagrlim slobodu vetra pod krilima. Možda si, zaista, uspela da me privežeš, upleteš u paučinu, šapućeš mi hipnotišuću pesmu ostanka dok ovijaš moje misli nitima koje pokazuju ulaz u lavirint...

Sa vetrom upletenim u kosu, slušala sam noćas kako zvone terači duhova. Ima li ih više u vetrovitim noćima, ili je njihovo prisustvo jasnije u uskovitlanim krošnjama mladog zelenila koje je obavilo ovo staro drveće? Sve je tako tiho uprkos svim tim zvucima koji bude umrtvljene osećaje duboko u meni. Treperavi odjeci zarobljene čežnje, zabranjene želje, drhtavi nizovi slika koje plove pred očima. Tako lako, tako prirodno bi bilo raširiti krila...

Ostaju sklopljena...





RAŠIRI SVOJA KRILA


U očima joj vidi želju, u glasu čuje potrebu, u smislu oseća strah...

Vlažna izmaglica obavija je zidom iza koga se oseća sigurnom, mada je ta sigurnost tek jedna od slatkih laži samozavaravanja.

Jedan lagani dodir vrhom prsta zaparao bi taj zid kao sjajni čelik koji hvata odsjaj svetlosti na svom putu ka razotkrivanju.

Zato tog dodira nema.

Pušta je. Otvara šaku i malena zmajica, razapetog i zategnutog naslikanog osmeha na laganom drvenom kosturu, elastičnom ali krhkom, odlazi put neba nošena vetrom...

"Slobodna si," dovikuje joj, "možeš učiniti sve što poželiš sa svojom slobodom. Sve!"

Skuplja šaku, čvrsto, u pesnicu. Sjajni čelik joj urezuje novu liniju života u dlan...

Jezikom skuplja kapljice krvi, i otvara šaku. Posmatra još jednu liniju na svom dlanu.

"Ima još mesta," pomisli, "još puno mesta."

Divan, sunčani dan pozvao ju je da raširi svoja krila...






ZINA


Ponovo ti pišem... Raduje me taj mali ritual koji živi sam za sebe. Ne čitaš ih. Nije to ni važno više. Za ove dve godine navikla sam da o tebi razmišljam kao o zamišljenoj konstanti koja se ne menja. Konstanti koja će učiniti da u svem ovom ludilu postoji jedna stvar, jedno mesto u kojem postoje i moja sećanja, onakva kakva su nekada bila, nepromenjena... Potrebna si mi takva. U ovom vremenu, sada, retko posećujem ona mesta u sebi u kojima si boravila stvarna, od krvi i mesa, promenljiva i sklona truljenju kao i sve što postoji. To je prošlost. Moja prošlost. Ti si moja prošlost. I moja sadašnjost. Budućnost je za mene izgubila privlačnost neodređenosti.

Ovde gde sam sada, sa ove daljine, sve izgleda... Drugačije?
Talasi svojim zapenušanim prstima pokazuju put nestvarno plavog neba, oblaci su retkost kojoj se radujem kao nekada dolasku Božića ili nove godine, sunčeva svetlost svemu daje neki pokrov života, kao da sve pod njime izvlači zadnje atome svoje energije da bi udovoljilo tom pozivu. Ponekad noću sanjam da pada kiša... znaš već. Dugo mi je trebalo da se naviknem na noćno nebo prekriveno milijardama zvezda. Nigde jednog kutka neba koji je taman. Čak ni poznata sazvežđa ne izgledaju poznato, kroz njihove konture urezane u sećanju sada probija na hiljade sićušnih tačkica koje, ponekad, da ne bih razmišljala o nečem drugom, u mislima spajam zamišljenom olovkom i čudim se obliku koji dobijem. Ovde je uvek leto. Smenu godišnjih doba beležim pticama selicama, i sakupljam pera iz njihovih krila koja ispadnu kada slete na grane drveća da se odmore (smešno od mene, znam), pera koja u sebi još kriju mirise severa, proleća, jeseni i zima... Čuvam ih pod jastukom i držim prekrštene prste da mi donesu snove o onom tamo.
Prokleta sam, zar ne? Taj nemir u meni, to talasanje krvi, ta potreba da idem sve dalje i dalje, u bezumnom sleđenju jednog sna. Zastanem na nekoj stanici, učini mi se lepo i poznato to gde sam spustila stopalo, učini mi se da prepoznajem taj trag u koji se uklapa moja noga kao Pepeljugina noga u onu smešnu staklenu cipelicu, i ne primećujem ništa drugo, začarana mogućnošću da sam konačno stigla. Tek kasnije počinjem da primećujem onaj kamenčić u cipeli i krv koja ostaje iza odsečenih prstiju ili pete... Ideali se tako lako pretvore u rite, a ipak, i tako otrcani, pokretačka su snaga.

Čovek ne može pobeći od svoje sudbine. Čini mi se da, ma gde se nalazila, ostajem svedok ljudskog ludila, legitimnog ludila, onog koje se toleriše i prihvata kao istorijsko nasleđe. Odjeci rata u ovom delu zemlje dobro su prikriveni. Život se odvija naizgled normalno. Da nije ove dece, pratila bih vesti na radiju i televiziji (BBC, CNN - to ovde dopire) kao i svi drugi (slušanje i gledanje lokalnih stanica i čitanje lokalnih novina mi još uvek predstavlja problem, nisam toliko savladala jezik). Ovako, pratim posledice u njenim očima.

To je prvo što su nam rekli kada smo stigli ovamo – nemojte se emocionalno vezivati. Dobar savet pretpostavljam, ali, naravno, što se mene tiče i potpuno beskoristan. Ne mogu mehanički posmatrati decu kao deo svog posla. Ponekad mislim da su prave žrtve upravo ove koje niko ne broji, koje prežive, a ne one koje se broje kao mrtva tela, a ponekad mislim da su rođeni pod srećnom zvezdom, da je neka viša sila zaštitla njihove zivote, i svi se mi ovde trudimo da toj višoj sili udovoljimo. Ponekad je smisao svega ovoga lako dokučiv, a ponekad je sasvim nerazumljiv, kao i svugde, samo je ovde lakše uočljiv.

Čini mi se da čak i vazduh ovde prati volju sunca. Preko dana je gust i kao da diše sam za sebe, namećući se plućima agresivno, kao da ti čak ni ta refleksna radnja nije potrebna da bi živeo. Dovoljno je da sunce izađe i svi se konci, privezani za sve što živi, zategnu, i sve postaje deo velike lutkarske predstave u kojoj su lutke žive samo dok ih neko pokreće. Kao da slobodna volja ne postoji, kao da niko ne uzima odgovornost za vlastiti život u svoje ruke. Ovde zaista možes samo da postojiš...

Noći... Noći su drugačije. Čitava glumačka postava zbaci svoje maske, i tada vidiš umorna lica rasterećena od nagona da se neprestano smeju. Mislim da se na to neću nikada naviknuti, na nedostatak bilo kakvih drugih vidljivih emocija, kao da sve što diše prati smenu dana i noći i pokreće se iz belog u crno, iz crnog u belo, iz belog u crno... A milijarde boja bukte oko nas. To uznemirujuće slepilo oko mene čini me usamljenijom nego ikad. Ne pripadam ovde, ne uklapam se, i mislim da smo mi „pridošlice“ prokazani kao „opsednuti demonima“ zbog našeg načina da emocijama obojimo svoje lice... (Sada me možeš zamisliti kako se dobroćudno smešim nakon ovih reči, sa dubokim razumevanjem za „njihovu“ opreznost pema različitom. Ne dodirujem njihovu kulturu, njihovu tradiciju, njihovu prilagođenost vekovima koji stoje iza njih. Znam da sam tek semenka koja putuje na vetru, koja još nije našla tlo u kome bi pustila korene.)


Zina... Zina je divna devojčica. Ne samo lepa, ne samo slatka, nego istinski divna. Nevina, nedotaknuta, prirodna. Da, možda je to najbolja reč koja je opisuje. Prirodna. Njene ogromne tamne oči bunari su nezajažljive radoznalosti prema životu. Papiri za usvajanje su gotovo legalizovani. Naravno da u ovom ludilu to sporo ide, a i čeka se da prođe zakonski rok u kome se još može javiti neki njen živi rođak, mada su za to šanse minimalne (koliko god me bolela pomisao da bih je mogla izgubiti, toliko bih bila srećna da je negde čeka toplina njene krvi, njenog mesa). Naučila sam je da čita i piše, sada učimo dalje, mada znam da je to samo moja bahatost i da joj time otvaram vrata koja, možda, ne bi trebalo da joj otvaram (još uvek nije sto posto sigurno da se neko njen neće pojaviti). Ali, kada je ona u pitanju, padaju sve moje moralne barijere prema „ispravnom“, i budi se sva moja netrpeljivost prema nepravdi. Zašto je potrebno da ona ostane neobrazovana da bi se mogla uklopiti? Zašto je potrebno da se ona, bistra, pametna, brza u svojim zaključcima, uklapa u nešto sto bi, zapravo, trebalo da raste prema njoj, da se menja prema njoj, da se, povučeno njenim napretkom, uklapa u nju i prema njoj? Mrzim sebe zbog toga što pristajem na taj kompromis, što držim naše lekcije u tajnosti, što je učim da ih taji pred svima i misli o njima kao o nečem zabranjenom.
Razmišljala sam o tome kuda da je odvedem, da je odvedem odavde, i ne znam više šta o tome da mislim, šta je ispravno, i šta je za nju bolje. Zamišljam je u nekom gradu, stegnutu odećom, stegnutu drugačijim normama ponašanja, drugačijim pravilima, drugačijim okovima koji su jednako teški, jednako sputavajući, jednako slamajući kao oni koje ovde ima, osim što su nepoznati i na njih bi morala da se privikava. Sa ovima je rođena, nametnuti su joj još u trenutku začeća, i ranije, davno, davno, davno ranije. Želim, zapravo, da je odvedem negde gde će moći da bude ono što jeste. Smešno, zar ne? To želim za nju ja, koja i dalje lutam svetom u potrazi za nečim što ne postoji. Bojim se da je to ipak samo moje ludilo i da je zarazno, i da ću je zaraziti njime kao nekom smrtonosnom bolešću kojoj njen organizam neće moći da se odupre. I jednako je smrtonosna poput virusa koje smo im prenosili vekovima, samo što ubija duže i bolnije i na drugačiji način proždire „domaćina“.
Bojim se te potrebe da joj život učinim boljim. Ko sam ja i šta ja znam o tome šta je za nju dobro? Projektujem svoje želje, misli, potrebe, svoj mentalni sklop, na jedno živo biće, nesposobna za preko potrebnu objektivnost. Da, svi smo mi skloni da se busamo u grudi kako imamo perspektivu i kako umemo da sačuvamo objektivnost. Istina je u stvari da samo projektujemo sebe same na sve čega se dotaknemo i svojim okvirima merimo svet oko nas. Nekad su ti okviri širi, nekada uži, ali su ipak okviri - ma kako im se ne nazirale granice, one su ipak tu.
A kako je pustiti da se ne razvije sa mogućnošću više ponuđenih izbora? Kako joj uskratiti činjenicu da izbori postoje, i da što ih više ispred sebe imaš, imaš više mogućnosti da načiniš onaj pravi? I kako od deteta od osam godina saznati šta je, u stvari, ono što zapravo želi, kako i gde želi u životu da ide? Kako sebi uzeti za pravo da joj usmeravaš grane, da je tešeš i upravljaš je u pravcu u kome, možda, jednog dana, naiđe na nepremostiv zid ispred koga će stati i početi da se vrti u krug? Više od svega želim da je zaštitim, omogućim joj da se dobro oseća u svojoj koži, da je naučim da iza svakog izbora ima još mnogo drugih, i da je svaki njen, i sa svakim će morati da nauči da živi. Ne životari. Živi!
Možda sam ja, zapravo, nešto najgore što joj se moglo dogoditi u životu...
Ovde... razmišljam o stvarima na način na koji nikada ranije nisam. Toliko toga nameće se kao mogućnost, toliko toga nameće se kao prepreka, toliko toga ne znam i nemam vremena da saznam. I ne samo vremena. Ima stvari koje je uputno ne saznati, jednostavno jer čovek nije sposoban da se sa njima nosi, nije mu data ta sposobnost da ih razume i živi normalan sa tim razumevanjem.
Strašno je kada osećaš odgovornost prema živom biću koje nisi ti. Ono što bih oprostila kao nepravdu načinjenu meni, kod nje ne opraštam. Nemam razumevanja za ikoga ko bi je mogao na bilo koji način povrediti, učiniti da ijedan osmeh sa njenog lica zameni zbunjeni izraz lica. Ne mogu podneti da se njene tople oči pune razočaranjem prema ičemu što je okružuje. Njen osmeh je potvrda da činim stvari koje činim sa nekim razlogom, sa nekim smislom, da sve to iskače iz okvira bezličnog, sebičnog altruizma i poprima lični pečat. Njen pecat. Njena radost, njena sreća, osnova njenog budućeg života, najpotpunija su misija koja daje konačni smisao mome postojanju. Moje želje, moj život, podređeni su toj misiji. I iz toga proizilazi strah kakav nikada ranije nisam doživela. Tihi, sveprisutni strah da ću učiniti nešto pogrešno, da ću nekim svojim postupkom izvući ma i jedno zrno peska iz temelja njenog zivota. Kako, zaista, živeti sa tim saznanjem? Kako nastaviti disati sa saznanjem da je moja sebičnost, moje stavljanje bilo čega mojeg ispred bilo čega njenog dovelo do toga? To se ne može. Ja to ne mogu. Ne mogu...

Zašto ti sve ovo pišem?
Želela bih da razumeš, eto zašto. Ti si moja sebičnost. Noću, dok lepljivi znoj nagriza sklopljene oči, dok dišem naviknuta na zujanje insekata besnih što su ostavljeni izvan laganog tila kojim je okružena moja postelja, dajem sebi pravo da mislim na tebe.

Prizivam tvoj lik pod spuštene kapke, razgovaram sa tobom, govorim ti da te jos uvek volim, svađam se sa tobom, mrzim te, volim te, predajem ti se potpuno i pitam te za tvoje mišljenje o svemu...
Znaš li da se nisam poševila dve godine? Vernost moga srca zaključala me je u kavez iz kojeg ne želim da izađem. Ako se već ne mogu ševiti sa tobom kojoj jedinoj zelim da predam svoje telo, onda... A znaš, nema to mnogo veze sa time da me, i dalje, pališ fizički. Pališ me onako kako si me oduvek palila - svojim umom, svojim mislima, svojim stavovima, svojim bićem... To je ono čemu želim da se predam, čemu želim da odgovorim. Tebi.
Zato ti se noću i predajem. Moji prsti prate putanju mojih misli, vode me u neko davno vreme, vreme u kojem sam postojala, drugačija, bez razmišljanja o stvarnom smislu života. U tom vremenu sve mogu da ti oprostim. Čak i napuštanje, čak i odlazak, čak i nerazumevanje, sve. Čak i to što si me naterala da odrastem... Čak i to što sam morala da odrastem sama. Pretvaram se u sebe samu, onakvu. Gladnu ljubavi, gladnu pripadanja, gladnu jednog sna o malom krovu na kraju sveta, iznad jednog kreveta u kome, kad se probudim i ugledam tebe pored sebe, znam da je čitav svet koji mi je potreban tu, pored mene...
Ali to nikada nije bilo dovoljno, zar ne? To je premalena, preniska ponuda. Nije ni mogla imati bolju sudbinu... Tako je moralo biti. Kao cigareta koja gori pružajuci opojni, smrtonosni užitak, ali kada dogori do kraja, zgnječiš pikavac bez razmisljanja.
Slušaj mene... Previše sam osetljiva danas, previše setna, previše čeznem za oblacima. Ne bih se trebala laćati olovke i papira kada sam takva. Ipak, da sam drugačije raspoložena, ne bih ni uzimala olovku u ruke, ne bih ni mislila o tebi. Sve to ima svoje mesto. Nekada...
Nekada su misli o tebi drugačije odzvanjale u mojoj glavi. Opijena sam krčila svoj put kroz lepet krila preplašenih ptica i odbijanje crkvenih zvona dok drobe sate svojim moćnim glasom, kroz oblake što u sebi kriju hiljade boja zarobljenih u spektar, kroz vrtloge svemira čije damare je prepoznavalo moje srce i kojima sam se odazivala, tanano svetlucanje zvezda koje nisam videla, a ipak videla ih jasno, tu, dok sam, mislima samo, razgrtala onu trsku u kojoj žive barske ptice, pogledom gutajući ono što mojim očima nikada namenjeno bilo nije, a moje je bilo...

Sve su to samo varke svetlosti. Ti si samo varka svetlosti, ovog despotskog sunca koje zavlači svoje zrake pod moje kapke terajući me da ustanem i uplovim u dan. I držim oči čvrsto sklopljene. I kradem te od dana. Još malo te zadržavam u sebi, čeznem za tvojim dodirom, dodirom mišica umirujuće snage, ispod kože. Tvoje kože. Sanjam da me držiš prikovanu za postelju, nemoćnu ispod sebe, a ipak želim da te ujedam, otimam se, ne osećam da tu više pripadam, mislim da više ne mogu i ne umem. A poželim...

Ti si moja prošlost. I moja sadašnjost. Neprestana borba sa samom sobom. Kao zvonar crkve savesti, neprekidno me vraćaš na razmisljanja o ispravnom. I proklinjem te zbog toga. I volim te zbog toga zahvalnošću dobijenog smisla...
Ponekad se zapitam šta bi bilo da je bilo drugačije? Da su sve ove zvezde vidljive i tamo...

Završavam. Zina uskoro dolazi. A kada Zina dođe, ti odlaziš... Razumeš, zar ne?
Možda i ne razumeš...
Nije važno.
Ništa od svega toga više nije važno...

I to je najbolji pozdrav koji ti mogu uputiti.

Lagano je ustala od stola, gledala u ispisane listove papira pred sobom, nesvesno podižući ruku prema kosi i sklanjajući jedan neposlušni pramen iza uha. A onda je pokupila listove, odnela ih do velike škrinje koja je stajala pored kreveta, otvorila je i ubacila listove unutra. Neko vreme je posmatrala kako listovi leže među drugim listovima ispisanim istim rukopisom. „Nakupilo se toga za dve godine...“ - pomislila je, jedva čujno uzdahnula, a zatim spustila poklopac škrinje, tiho, kao pokrov...
By LeDeNa_
#1988771
Mariška ali iskreno se iznenadim sta izneses jer su bas te meni u posebnom folderu....Hvala puno :)


Sta zelim?

zelim!

pesmu vukova nocu.
zelim je videti ponovo, uskoro.
grliti bez prestanka

Sta zelim?
zelim da me voli.
da mi dodje i da me drzi.
da bude tu.

to zelim.

samo na brzinu :)
  • 1
  • 44
  • 45
  • 46
  • 47
  • 48
  • 55
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!