jebemmu, sad ne mogu prestati razmisljati o ovome.
jos jedna amazing thing i've seen: bosna, rat. 1994. popodne. sjedim s roditeljima u stanu, pijemo caj i igramo karte (jebote, koliko sam se naigrao remija tada

) partija zavrsi, a ja krenem prema kuhinji da odnesem tacnu. ostavljam tacnu na stol u kuhinji. cuje se ispaljivanje granate. krecem iz kuhinje u hodnik i u sebi po navici brojim. jedan. dva. tri. cetiri. pet sest. sedam. prozori u kuhinji se prosipaju na pod kao kad bacis lavor vode. zidovi se tresu. po kuhinjskom zidu crne rupe od gelera. stojim u hodniku sokirano i gledam u sve to. odjedom lupanje na vratima. mama, koja se pored mene stvorila u sekundi, me drzi i ne da, ali se otrgnem i otvorim ih. prodire bijeli oblak prasine, a iz njega nasi susjedi, teta mubera, cika miralem i njihovi sinovi emir i edin. svi su potpuno bijeli, kao uvaljani u puder. iza njih vidim vatru. granata je pogodila njihov stan. i onda je moja mama grlila, tjesila teta muberu i plakala s njom pola sata. oni su bili u jedinoj sobi koja je gledala na drugu stranu zgrade. to zadnje je ta one amazing thing. jer bi inace bili mrtvi.