Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Ostale teme i diskusije...

Moderatori: Stripi, Moderators

By LeDeNa_
#1959531
Nakrivila je glavu. Vrat se izduzio i sve zile nabrekle. Cinilo se kao da gleda kroz prozor pa iza ugla. Samo... nigde nije bilo prozora.

Oci su postale poput kugli, a zenice nestale ispod donjih kapaka.

Gde si, gde si, trazila se u dubinama.
Samo suvi glas odbijao se o kamenje bunara. Praznina.

Prinela je ruku pod nosnice. Jagodice, nokte, prste, dlanove, lakat, rame, pazuh. Trazila se u mirisu. Nista. Obuzimala je panika.

Stisnula je prsa da umiri srce i pokusa se smiriti ritmom. Ali pravilnog ritma nije bilo. Uz sav taj prebrzi takt koji je srce diktiralo nije uspevala pronaci i ritam.

Otvorila je oci da se potrazi u ogledalu.
Neka zena razbarusene plave kose, suvih poluotvorenih usnica i prstiju spremnih da zgrabi plen je prestrasila. Ne, to nisi ti. Gde si?

Zatvorila je oci i osetila kako joj je dotaknula rame, pa drugo, pa bokove. Naslonila se potpuno. Obgrlila ju je i stavila glavu u njenu kosu.Cutale su dok se nije primirila i napokon odahnula, Tu sam.
Korisnikov avatar
By Mariška
#1962555
Originally posted by LeDeNa_

Mariška, zbog odabira mogu samo reci-Hvala srce Slika
E, stavila sam i onaj post o Zini. Nisam mogla da izdržim... To je tako predivna priča! :love:

Mada mislim da je šteta da svoje priče objavljuješ samo na forumu. Mislim da ih već ima sasvim dovoljno za solidnu zbirku pripovedaka. Npr. pod naslovom "Srećan je ko ume da voli", pošto je ljubav neki lajtmotiv koji se provlači kroz sve priče. Just my two cents, anyway.
Korisnikov avatar
By Mariška
#1966845
Originally posted by LeDeNa_

.....................Daj da ti vidim oci!!!...................


Gledala sam te kako patis. Sklanjala sam pogled. Bolela me tvoja bol.
I ti si sklanjala pogled. Znam, skrivala si bol. I dalje skrivas od mene ono sto smatras svojom slaboscu. I to boli.
Da.
Korisnikov avatar
By Mariška
#1968360
Originally posted by LeDeNa_

Sretna sam. Zasto? Lep je dan iza mene. Lepe su reci iza mene. Neke neresene stvari resilele su se. Neki ljudi vratili su se na mesta koja su im odavno bila namenjena ali su neko vreme zjapila prazna.
Osecam se...narandzasto. Sa primesama blago crvene boje. Osecaje je najlakse izraziti bojama. Kao dete cesto sam koristila taj nacin, s vremenom su ga nazalost zamenile reci. Veliki, dugacki skupovi reci. Reci su zamena za sve. Moramo prestati toliko govoriti. Moramo vise slusati. Ne slusati reci. Osluskivati osecaje, dogadjaje, pesme, one blage bez reci.
SINESTEZIJA

Kada sam bila mala, bilo mi je zabranjeno da plačem. Od 3,5 godine bila sam udarena svaki put da sam zaplakala, jer deca nemaju razloga za plakanje. Nisam znala ništa o osećanju, i nije bilo mi bezbedno da učim nešto o njima. Nisam imala reči za osećanje, uopšte pojma nisam imala kako se osećam. Naravno već sam čula ove reči, a plašila sam ih se. Znala sam da su škodljivi.

Sećam se kada sam imala sedam godine. Svaki dan sam se vratila kući od škole školski autobusom i sela sam iza jedine devojčice koja je bila u drugim razredu, kao i ja. Imala je lepa duga kosa i volela sam da je čupam. Svaki dan sam čupala njenu kosu i svaki put je zaplakala. Volela sam da je rasplačem jer onda je počelo moje omiljen deo ove priča, moj razlog zašto nisam mogla da prestanem, najlepša stvar na selom svetom, koja sam želela da svaki dan vidim. Njena sestra, koja je sela na tražnjom strani autobusa, koja je bila u peti razredu -- skoro punoletna u mojim očima -- je došla kod nama, skupljala ovu plačenu devojčicu u rukama, i utešila ju je, umirila ju je. Čežnjom sam ih buljila. Meni niko nije zagrlio tako. Nisam to razumela, a mislila sam da je baš lepo.

Vremenom, verovatno zbog sinestezije, počela sam da razlikujem mojih osećanja. Ljutina je crvena, strah je narandžasta, sećanje su žute, ljubomore je zelene, tuga je plava, usamljenost je ljubičasta, nada je crna, ljubav je bela, sreće je ružičaste, briga je siv, nevinost je zlatna, duhovni je srebrnast, mržnja je kestenjaste, sramota je tamnoljubičast, i ranjiv je žutosmeđa. Izbelena boje su bile slab osećanje, dok svetao boje su bili moćni osećanje što nisam mogla da kontrolisem, i tamne boje mi su bili ponor bez dnu. Bilo mi je prvi jezik koji sam napravila. Umesto reč "plakanje" sam rekla "plavanje", umesto "smejem se" sam rekla "ružičastujem". Jutro sam birala odeću za boju i sam ih nosila sa raspoloženja. Kada sam nosila ljubičast (usamljena) pulover svaki dan za ne znam koliko meseci, i moja drugarica mi je pitala zašto, rekla sam joj da neću preplanuti. (žutosmeđa - ranjiv). Dopadalo mi se da govorim tako, da koristim boje i niko me nije razumevao. Plašila sam se razumevanje.

Danas se osećam toliko moćni svetao bel, takav se može osvetiti svakog. I osećam se malo žutosemđa zbog ova bela, i narandžastujem da moj bel će narandžastovati ljudi, koje vidu duge umesto belu svetlosti. (Duga znači se osećati previše stvari istovremeno).

Starija sam već, i retko govorim u bojama, jer sam učila upotrebljenih reči, i sada ne strahujem ove reči, mogu kao punoletna da kažem da sam tužna ili srećna. Smatram ove boje kao lep jezik, skoro kao da mi je maternji jezik, a ove stare rane su bezmalo zacelili, i zbog toga ne osećam se potrebu da ih upotrebljam.

by Fejlica
By LeDeNa_
#1968427
Mariška hvala na SINESTEZIJI...

Sto se tice zbirke daleko sam ja od toga.Smatam da treba dosta bolje a i nisam o tome nikad ni razmisljala..Mozda nekad..Naslov mi se dopada :)
By LeDeNa_
#1968434
Umece necega

Sedela je na plazi, uronjena u njenu mekocu, opustenih kolena, naslonila glavu na desno i levom rukom polagano vadila saku peska i pustala da sipi medju prstima. Razgovarala je sama sa sobom bez ikakve bojazni da ce je neko cudno gledati ili je lupnuti o rame.
Pa bilo je tek 5 ujutro, i nista, bas nista, osim njenog glasa se nije culo.

- Zar mora sve imati svrhu?
- Naravno.
- Ako je tako, onda cim dosegnemo svrhu otkriva se novi cilj.
- Pa da.
- Znaci, jedina mogucnost je beskraj. Ovaj zivot koji zavrsava telesnom smrcu ne drzi vodu kao takav.
- Pa, smrt je kraj.
- Ali kolikima uspe pre toga zavrsiti sve, bas sve sto su zapoceli?
Uverena sam nikome.
- A onome kome je svrha put?
- E to. To sam htela cuti. Ako mi je svha uzivati u putovanju onda je vec sad postignuta. Ostalo su detalji.
- Hoces reci da su izgradnja kuce, velika bolest, rodjenje dece, napredovanje u karijeri... detalji?
- Da. Jednako vazni kao prva voznja biciklom, dobra soljica caja ili osmeh u prolazu. Za svakoga drugacije. Zavisi sta kome treba.

Sklupcala se obavijena maramom, jer je jutarnji vetric zapuhao. Legla je na bok i cula skripanje njenih stopala. Znala je da nije tu. Ali kad uvom legnes na zemlju cujes sve, pa bilo to na drugom kraju Zemlje ili u neko drugo doba. Znas da ce se spojiti kad bude potrebno.
I zaspala mirna.
Korisnikov avatar
By Mariška
#1968476
Originally posted by LeDeNa_

Sto se tice zbirke daleko sam ja od toga.Smatam da treba dosta bolje a i nisam o tome nikad ni razmisljala..Mozda nekad..Naslov mi se dopada :)
Ja naprotiv mislim da je dosta tvojih priča sasvim dobro napisano, samo im je potrebna korektura - da se ubace kvačice, ispravi poneko ispušteno slovo, i tako to...

Mada naravno ima i onih priča koje bi trebalo još doraditi da bi bile spremne za objavljivanje. Na primer ova priča:
Originally posted by LeDeNa_

Blizio se kraj godine. Sedela je zamisljena u svojoj kancelariji gledajuci odstampani primerak studije o primeni informacionih sistema, ocekujuci onu koja je svojim glasom vec odavno zaintrigirala.

Razgovori su naravno bili strogo poslovni, sa blagom primesom flerta, kao naznake necega sto nikad ne bi smelo da postane izvesno. Naravno, dovoljno intrigantno, bilo je sto je ponuda za posao stigla bas sa te, ali kako joj je objasnila, imali su svojih razloga da angazuju bas nju, priznatog strucnjaka u svom podrucju.



Ustala je da je pozdravi, rekla svoje ime a ona se nasmesila i rekla ?Niste slucajno dobili to ime.
Nije je bas tako zamisljala. Odavala je utisak ponosne, prkosne, samosvesne, mozda povrsno gledajuci i uobrazene, ohole i gorde. Jedna od onih zena, koje bas zbog toga sto su takve ne mozes nikad, bas nikad da imas koliko pozelis i kada pozelis.



Sele su jedna naspram druge. Ona iza velikog kancelarijskog stola, ona prekrstivsi noge u

udobnoj fotelji. Prenela joj pozdrave svog direktora, razmenili su par kurtoaznih recenica, kada je pozvala da dodje blize njoj da pogleda prezentaciju projekta na monitoru.


Posmatrala je. Osecala miris njenog parfema. I tada shvatila. Tu naizgled lepu zenu. Izdavao ju je sjaj u ocima.



-Zadovljna sam. Kao sto smo i ocekivali od vas." - rekla je vrativsi se u fotelju



A onda joj je pogled pao na malu figuricu na stolu. Odudarala je od ostalog u kancelariji a opet kao da je davala smisao svemu.



-Nefertiti. Zanimljivo. Divim joj se kao mocnoj zeni nesumljive lepote, mada i dalje ne znam da li je to dar ili prokletstvo."



-Poznajete Egipat i njegovu istoriju?" pitala je naizgled ravnodusna , zbunjena svojom reakcijom na boju glasa kojom je to rekla.



Pogledala je pravo u oci i na trenutak osetila neko cudno uzbudjenje. Pre par godina bila je spremna da se opkladi da se to dogadja jednom u zivotu. Izgubila bi opkladu, dogodilo se drugi put.



-Povrsno. Nervira me njihova opterecenost zagrobnim zivotom. Grcka mi je puno bliza sa svojom istorijom, filozofijom, mitologijom, umetnoscu i ... naravno morem" - mali osmeh ceznje zaustavio se na njenim usnama.



-Naravno. Egipat je izmedju ostalog ostavio svoj doprinos civilizaciji u monumentalnim gradjevinama. Sujetni vladari na taj nacin pokazivali su svoju politicku moc, a ne verujem da bi ijedna zena ostala ravnodusna na nacin kako je Ramzes II pokazivao svoju ljubav prema supruzi"- rekla je testirajuci njenu ravnodusnost.



-Da, mada se ja divim Ehnatonu. Imao je jasan cilj, viziju i petlju da se suprostavi svestenickoj oligarhiji uvodeci monoteisticku religiju i postovanje boga Atona" rekla je a onda je shvatila da se odala. -Slusate li Djordja Balasevica? Na poslednjem albumu svidja mi se jedan stih - nisi ti na nebu sam, bogova je povazdan, s nekim cu se vec nagoditi - pokusala je da skrene razgovor.



-Ne, odrastla sam na Azri" - lice joj je bila stena kamenita ali i stene nekad pucaju.



Razmenjene recenice do tada mogle bi se shvatiti kao razgovor dve obrazovane osobe, ako se ne bi pararelno izvuklo ono sto jedno drugom nisu rekli.

Zbunjivalo je sto uopste nije izgledala kao neko ko dolazi samo zbog posla. Ne. Izgledala je kao neko ko je dosao zbog nje. Kao neko ko je opet dosao zbog nje...



-Odakle si?" - pitala je hladna kao led, prelazeci na per tu.

Nije vazno odakle sam . Ali se znamo. - slusala je kako zapitkuje, uzvracala joj osmehom.

-Ne verujem da bih zaboravila tvoj lik da smo se vec negde upoznali" - pitala je nestrpljiva da se vec nesto desi na njihovom grafikonu.

-Znamo se sa zurke. Upoznali smo se jednom davno, koliko davno tesko je to reci", rekla je, uzimajuci kaput spremna da ustane i podje. -Ponecu sa sobom primerak studije a vi je dostavite mailom a CD putem DHL-a. Naravno pre toga dostavite fakturu."

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Prisecala se mnogo stvari ali je pamtila jedan dozivljaj kada je nestala. Mislila je da je to jos jedan od njenih razmazenih hirova, da ce se vratiti noseci sa sobom sarm i lakocu kojom je osvajala ali se izgubila, zauvek kao sto je bilo poslednje sto je rekla.



Zauvek, kako besmislena rec. To sto je sada bila tu, posle toliko vremena, moglo je da znaci samo jedno, da je odustala od onoga sto joj je po njenom misljenju trebalo.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::





-U redu. Povecajte fakturu za 20%. Jedan primerak stampane prezentacije i na CD-u dostavite, a jedan posaljite direktoru na mail. Drago mi je sto smo susretom zaokruzili onaj deo koji je za oboje bio nepoznanica", ustala je i pruzila ruku da se pozdrave.
Bacila je papire....


Skupljala je papire, groznicavo razmisljajuci. Trebalo joj je vise od mesec dana da ubedi direktora da angazuju nekog sa strane, navodeci sve prednosti sto ce takav posao biti na taj nacin biti uradjen inkognito, sve dok ne dodje vreme da se uvede nov nacin poslovanja. Rok je bio pocetak Nove godine. Nedovoljno vremena da se na bilo koji nacin i za bilo koji novac angazuje neko novi.



-50%" - rekla je spustajuci skupljene papire sa poda. -Potreban mi je taj posao. Nisam vise u privatnom biznisu i ne smem sebi da dozvolim da zabrljam na pocetku" - rekla je tihim glasom....


-Dakle?"


Odgovornost je veliko breme i teret te je ljudi odbacuju jer je se boje - jedna je od glavnih teza "Legendi o velikom inkvizitoru" iz "Brace Karamazovih" od Dostojevskog. Posto je odgovornost veliki teret, a donosenje odluka najtezi posao na svetu, pojedinac pokusava da se oslobodi odgovornosti. Najefikasniji nacin za ovo jeste ponistavanje sopstvene individualnosti. Izvrstan nacin za ponistavanje sopstvenog ja je mazohizam. Mazohista uziva u nano?enju bola (psihičkog i fizičkog) i omalovazavanju sebe jer na taj način on ponistava svoju individualnost, srozava se, postaje bednik, niko i nista, luzer... Omalozavanje sebe nije cilj, to je sredstvo da se dodje do cilja. Vazna crta mazohizma jeste skretanje paznje na sebe.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

I dodjavola i Erih From. Bice mu zahvalna na "Umecu ljubavi" sto je odgovorio na neka pitanja, koja je u mladim danima postavljala sebi ali mu ovo "Osvajanje slobode" i nije trebalo, nasmejala se vadeci disk i stavljajuci ga tamo gde je vec mesecima skupljao prasinu.


Osobe koje su zadovoljne svojim zivotom, imaju ljubav i svoj mir, ne moraju da beze od sebe i svog zivota, da lece svoje strahove i komplekse i traze alternativne nacine da dodju do ljubavi.



Svasta.



A onda je pogledala na sat. Blizila se ponoc. Neko cudno uzbudjenje osetila je u stomaku.


Istusirala se,naravno, toplom vodom. I legla. I nije mogla da zaspati. Budna je docekala jutro.



Sledecih dana sve se ponavljalo, njeni podacnjaci bivali su sve izrazeniji a nesposobnost da se skoncentrise na posao bivala je sve vidljivija. Naravno , pritisak je bio sve veci i stalna pitanja da li ce sve biti u redu. Kao i slucajne opaske kolega iz poslovnice u susednoj republici, da su strucnjake iz iste te oblasti, dokazane u njihovim vaznijim institucijama, imali na raspolaganju.



Direktor je za divno cudo ostavljao na miru. Nije komentarisao nista, sto je opet sa svoje strane unosilo nervozu.

Usla je jedno jutro, dok je gledala predloge reklamne kampanje i rekla " Ako znas bilo sto..." nije joj dozvolila da zavrsi recenicu, uzvratila je pitanjem "Uticaj poslovne saradnje?"

Besno je izasla, zalupivsi vratima.



Ostalo je jos sedam dana. Rezervisala je kartu u hotelu, blizu vikendice u kojoj je trebalo da se pojavi poslednjeg dana stare godine, ujutru u 9h.



A onda je sama sebi rekla "do djavola..." Treba mi sna.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Zaspala je zadovljna. Mogli su i da se ne sretnu u vremenu. Ovako bar snovi nemaju kraj.












A onda nista. Tisina.


:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Neko vreme se nista nije desavalo.



Sem sto je iz dnevne sobe dopirala muzika Enigme. Onda je cula glas i pitanje od koga je osetila trnce u telu. "Znam da mozes da izdrzis poljupce , mozes li da izdrzis moje?"








Cekali su ponoc zagledani u nebo. Tacnije ona je gledala u nebo, ona je gledala u nju.



Na zimskom nebu, gledajuci nize prema jugoistoku trazila je sazvezdje a onda videla tri jasno uocljive zvezde i Orionovu maglinu, mesto gde nastaju zvezde.



"Nisam znala da te interesuje astonomija?Ili astrologija? U znaku si skorpije?" pitala je gledajuci na sat ocekujuci da se za par minuta skazaljke sklope.



Stajala je nepomicno. Prkoseci zakonu gravitacije u njenom oku blistala je malena suza, a onda se ipak otkinula i nestala putujuci kraj nosica.



"Znam Oriona", rekla je kao da je licno osetila ubod skorpije. "Mislim, znam legendu o Orionu. I ako nisi znala i egipatske piramide su rasporedjene upravo po uzoru na raspored zvezda Oriona", pricala je kao navijena dok njoj nije bilo jasno, kakve veze dodjavola ima Orion sa njenim suzama. "Skorpija je dosla glave. Kasnije su na nebo postavljeni i Orion i Skorpija, ali tako da se nikad ne vide zajedno. Orion se pojavljuje tek kada Skorpija na nebu zadje."



U tom trenutku nebo se otvorilo. Bezbroj raznobojnih zvezda plamtelo je iznad njih.



Prisla je ogradi, zagledavsi se u daljinu dok je ona poljubila nezno u vrat. "Da li si pozelela da ti se ispuni neka zelja?" pitala je nezno dok je sa osmehom deteta gledala carolije na nebu, objasnjavajuci joj da je do nedavno za svaku ispaljenu raketu pomisljala po jednu zelju.

Ali da je prestala da sanja u medjuvremenu.



"Imam jednu zelju. Ako bih mogla da izaberem samo jednu zelju za tebe: bila bi da ti ponovo sanjas. " - rekla je cvrsto je zagrlivsi dok je njen pogled lutao nebom, na kome vise nije bilo tragova vatrometa. Tek poneka zvezda.



-Zelim da ti pripadam. Zelim da te volim", rekla je rekla je glasom za koji nije bila sigurna koga treba da uveri u istinitost izgovorenih reci.



- Moze da te VOLI.

Ali... Voleti moze samo onaj tko veruje u sebe. Zelis li i ti voleti veruj u sebe. Pripadaj sebi samoj. Ne treba ti niko. Ja sam bila tu da sama nadjes sebe. Da znas da se sama mozes kotrljati."



Gledala je ocima u kojima su jos uvek blistale suze i prvi put imala je osecaj da je cula, a ne samo slusala.



Nisu puno govorili. Lezali su zagrljeni, zagledani u vatru koja je dogorevala u kaminu.



-Renata... re nata...znas znacenje imena koje sam ti dala ?", bilo je prvo sto je progovorila.



"Hvala ti. Znam...ponovo rodjena... ?Ovo" je bio put. Put koji sam morala da prodjem. Put moje sudbine. Put moje srece. Prvi put u zivotu osetila sam slobodu. Prvi put u zivotu osetila sam mir. Prvi put u zivotu volim SEBE. Sad znam da mogu, istinski voleti i druge... "



Nasmesila se i poljubila je u kosu. Prosao je taj put. Lagala bi ako bi rekla da je nije bolela pomisao da ce da ode. Bolela je. Mora da boli kad odlazi neko koga si zavoleo.



Ali mera ljubavi nije bol zbog odlaska. Mera ljubavi je spremnost da prihvatis onog koga volis, onakvog kakav jeste. Mera ljubavi je ono sto zelis da mu das, a ne ono sto zelis da mu oduzmes. Mera ljubavi je da pristanes na ono sto je dobro za njega a ne za tebe.



Pred polazak joj je dala kovertu sa stampanom verzijom projekta i diskom, a onda joj smejucu se, rekla , da je radnu verziju dostavio njenom direktoru jos pre dve nedelje, zamolivsi ga da taj podatak sacuva od nje.



Prisla je i poljubila je . Bio je to njihov prvi poljubac. Vlasnicki list njihove bliskosti.




Na odlasku dala joj je poklon za novu godinu. Knjigu sa posvetom. -Zivot je cesto neverovatniji od fikcije. A to je zbog toga sto fikcija ima nekog smisla. - Mark Tven"



Idi za svojom sudbinom, rekla je dok je gledala kako odlazi cekajuci da se okrene jos jednom. Pomislila je kako je jos jedna partija saha odlicno odigrana, nadajuci se da ce je pocetnici sahisti proucavati. Bila je zadovoljna.



Otkljucavala je vrata automobila, spremna da krene u slobodu.

Okrenula se poslednji put.

A onda zastala na sekundu pitajuci se:



Nije li sudbina zene, uvek, samo u biranju izmedju dva ropstva ?


BRRRRRRRRRRRR LeDeNa...............


:shok2:
Renata...

Ova priča nesumnjivo zaslužuje da bude objavljena u tvojoj zbirci pripovedaka. Ali se bojim da je isuviše nedorečena...

Nedorečenost sama po sebi nije loša stvar. Posebno ako je reč o filmu ili pozorišnoj predstavi, koji se ne baziraju samo na "suvom" tekstu (kao što je to slučaj kod pripovetke) tako da ima dosta drugih izvora iz kojih gledalac može doći do potrebnih informacija... Ali ovde se ipak radi o pripovetki, tako da mislim da je potrebno malo jasnije objasniti "whereabouts" svake pojedinačne scene - dakle razjasniti kada se radnja dešava u radnim prostorijama one koja je naručila posao, a kada one koja je izvršilac posla, jer meni to nije bilo baš najjasnije... Ova priča je, imam takav utisak, komponovana u stilu neke TV ili filmske drame, čini se kao da kamera prati radnju, dijalog, prelazeći čas na jednu, čas na drugu devojku, tj. mladu ženu. Ali ono što mi se čini da nedostaje su neke didaskalije, propratne napomene koje postoje u scenarijima za film, TV dramu, pozorišnu predstavu i sl., a kojima se opisuje, između ostalog, gde se tačno odigrava radnja - da kamermani znaju na šta, npr. na koje elemente enterijera, da usmere kameru, da scenograf zna kako da uredi kulise u pozorištu i sl. A takođe je potrebno jasnije naglasiti kada govori koja devojka, kao što je to sasvim jasno naglašeno u dramskim tekstovima - ovde mi je to ostalo malo nejasno...

Hoću da kažem, jako je dobra priča, ali ipak bi, po mom mišljenju, trebalo da bude malo jasnija. Dobro je da ostane nedorečena, ali ovakva kakva je sada isuviše je nedorečena... Ovakva kakva je nije za objavljivanje... A to je šteta...

Tako da bi to bila neka moja sugestija - da malo doradiš ovu priču, ako imaš vremena i volje, naravno!

:hug:
Korisnikov avatar
By Mariška
#1968787
LeDeNa_, evo nekoliko tvojih priča za koje ja i ne vidim da je baš nužno da ih dalje doteruješ. Čini mi se da bi mogle da idu i ovakve kakve su.



DRUGI PUT

Ležala je na svom krevetu i crtala. Crtanje je opuštalo, pomagalo joj da ode od stvarnosti. Kako se samo našla na tom crtežu? Je li to ona? Je li to ono baš što se događalo pre par dana? ... Kako je ona koja je uvek u širokim pantalonama, uvek sa šeširom na glavi, sprejom u ruci, slušalicama u ušima, postala ista ona koja je pre nekoliko dana klečala ispred njene bivše???
Ma nije je mučilo to što je crtala sebe, nije to prvi put. Ženstvenija je, to joj se svidelo... Drugačije se ponašala, ne samo pred njom već i pred svojim društvom.... I crteži su postajali drugačiji, neki mračniji a neki i erotičniji... Ali svi su bili nabijeni snažnom energijom...
Povukla je poslednji potez...
Mogla bi otići do nje. Baš je lep dan!
Benzina ima, želje ima, a ima i vremena... Ali preko grane je? Ma otići će!!!

Izašla je iz zgrade, ali radražena, pomalo i ljuta, zbog hladnoće vetra, a mislila - lep dan. Boje i mirisi jeseni... Vratila se u zgradu, da bi posle minut-dva ponovo izašla. Sa knedlom u grlu sela je u auto.
Imala je svoju teoriju --- Prvi put je bilo onako kako je bilo. Bilo dobro ili loše, nije bilo strašno. Drugi put (ovaj) nosi neka očekivanja sa sobom. Ili da bude bolje ako je prvi put bio loš, ili da bude upola dobar kao prvi, ako je bio dobar. Ili se očekuje nešto novo, drugačije, intimnije... Toga se i bojala.

Zbog toga se i vratila, ne zbog hladnoće...

U sledećem trenutku bila je na putu.
Na putu je ležala pregažena ptica koju će samo vreme skloniti sa puta. Ili možda gladna ulična mačka koja je vreba. Oboje je zaobišla a put se otvarao prema njoj dok je grad nestajao. Prolazi jedno selo, pa drugo, pa zatim veliko zeleno polje. Ugodni tonovi sa cd-a ispunjavali su nju i auto. Slušala je Tory Amos.

... Vraćala su se sećanja prošlog puta sa njom. Prvi put. Njen prvi put. Čim se setila koliko je bila nervozna, deo nervoze i brige vratio se nazad. Možda je bila manje nervozna nego sada ali tad se činilo da će pući. Ukočeno je sedela preko puta nje i smeškala se. Uglavnom je odgovarala na pitanja jer ne bi znala šta će da kaže... Bojala se reći a da ispadne glupa... Stidljivost, neeeeeeeee!!! Ali, napokon ju je opustila. Dugim poljupcem rastopila je svu nervozu i učinila njihov susret najprirodnijim. Sve što je želela, ostvarilo se tog vikenda, nije ni bila svesna... Tada.
A sad? ... Kako sad? ... Šta sad?
Izašla je iz auta i zapalila cigaretu. Kao da će joj to pomoći. Možda i pomogne... Da, možda pomogne da taj kamen za trenutak nestane...
Želela je jednako lep susret kao i prošli. Potajno je želela nešto bolje, ali nije želela biti neskromna, aham. Nemir u njoj. Po glavi maštarije njihovih razgovora, priča... U trenutku je zamrzla samu sebe što očekuje nešto...
"Odustajem od takvih misli jer ne znače ono što jesam. Želim misli koje su deo mene a ne one koje označavaju ono što možda nikada neću biti. Ne, nikada neću to biti. Biću bolja od toga: Njena!!!“

Zgazila je cigaretu i sa osmehom pozvonila na njena vrata.





IGRA

Igra senki na zidu, isprepletane ruke, dugi, hladni, tamni prsti uvijaju se na glatkoj površini koja vređa svojom belinom...

Stranice knjige koje se okreću u suludom ritmu, prvo na jednu stranu, pa na drugu, pa ponovo, šušteći sumanutu muziku...

Nalet vetra, ples suvih, žutih listova ispred farova automobila koji ih gazi jureći u noć...

Šaputavi, rascepljeni jezik lagano se uvlači u usnu školjku palacajući svoje priče, legende, bajke...
"Hoće li mi doći noćas, hoće li mi doći noćas, hoće li mi doći noćas...?" - hipnotišuci ritam reči koje izgovara dok sedi daleko i pusto na osami svojih razbijenih želja, gradeći svoje kule od peska nadomak pobesnelih talasa...

Hoće li doći? Šta ako ne ugleda ono što želi? A šta ako to ugleda?

Besno nastavlja, dižući kulu od peska za kulom od peska, saterana u ćošak samom sobom...

Prvo stopala... Mala, nežna, bela stopala, bosa i drsko razigrana. Nežni gležnjevi izvajanih kostiju, zaodenuti mekom kožom. Dugi, vretenasti, vitki listovi, obla kolena, mlečno bele butine, bestidno zamamne, meke, čvrste, drhtave ispod glatke svile koja ih pokriva. Obrisi stomaka prekriveni uznemirenom tkaninom koja se uvija i ovija, tanani struk koji poziva šake da je obujme, čvrste, oble grudi, napete u svom pozivu i davanju, besprekorna linija ramena, nežne, hitre, gipke ruke, vitki, dugi vrat, nestvarno izražajno lice, kosa, duga, meka, svilena, prepuštena igri vetra...

Smeje se. Igra. Bosim stopalima ruši njene kule od peska. Izaziva je bezočno, zaigrana u zatvorenoj maloj igri...

"Stani." - kaže joj.

Zvonka pesma njenog smeha odzvanja joj u ušima...

„Stani!“ - viče...

Ona se vrti oko nje, lice joj dodirne njena kosa, ali hladna je i nedodirljiva.

„Stani, molim te...“ - šapuće.

Pada na kolena...

U svom besu i nemoći, stisnutim pesnicama razara sve što je izgradila te noći.

Ona staje. Okreće se. Gleda je. Dve suze nemo klize niz njene obraze...

Zariva lice u vlažni pesak i pokazuje joj se, zbacivši sve svoje maske, ne prizivajući u pomoć nijednu od svojih laži.

Ona joj prilazi...

"Ne budi tužna," - šapuce joj na uvo - "pomoći ću ti da ponovo izgradiš svoje kule od peska."







NA DLANU

Vozila je pogleda uprtog u put ispred njih. Tamno zelenilo planinskog leta zatvaralo je put vrelom suncu nadvivši se nad uzanu asfaltnu traku koja se pružala poput nekog davnog ožiljka na telu planine, podsećajući na ruku koja je, jednim potezom olovke, na nekom čistom, hladnom papiru isplanirala trag koji će podsećati planinu na tu ruku još dugo pošto ruke više ne bude (ili je već nema?).

Sedela je na sedištu do nje, jedne bose noge podignute na rub sedišta, ne mareći što joj se dugačka, lagana suknja popela do krila, zagledana u film zelene boje koji je jurio pred njenim očima, nesvesna vetra koji se poigravao sa njenom kosom kroz otvoren prozor.
„Biće ti muka." - rekla je, ne skidajući pogled sa puta.

"Nece..." - prošaputala je, ne skrećući pogled.

Zaustavila je automobil na malom, šljunčanom parkingu, ispred neugledne gostionice izgrađene od drveta. Tek tada je okrenula glavu i pogledala je. Bez ijedne reči otvorila je vrata i bosim stopalima zgazila na šljunak ispod njih. Lako, kao da ne hoda, prešla je put od automobila do ulaznih vrata i sačekala je. Prebacila joj je ruku preko ramena i otvorila vrata.
Tamna prostorija dočekala ih je uobičajenim mirisima mesta na kojima se pripremaju jela. Lagano je nabrala nos i uputila se prema vratima koja su vodila na terasu što je nadvisivala liticu podno koje je tekla planinska reka.

"Uobičajeno?" - pitala je.

Klimnula je glavom i izašla.

Nogom je gurnula vrata terase i zastala tražeći je pogledom. Našla ju je kraj ograde, leđima okrenuta njoj, jedne ruke oslonjene na ogradu, druge ruke u vazduhu, zagledanu u bistro nebo. Podigla je pogled i ugledala pticu koju je dozivala. Zaustavila je dah. Ptica se spuštala, lepet njenih krila najavljivao je skoro sletanje. Podigla je drugu ruku prema svome licu i sklonila kosu sa njega. Ugledala je široki osmeh i sjaj u njenim očima. Ptica je sletela. Na njen raširen dlan okrenut prema nebu. Nemo su se gledale. Prstom druge ruke dodirnula je pticu, bez imalo opreza, bez drhataja straha da će ptica, uplašena tim pokretom, nestati u vazduhu. Vrhom prsta razgrnula je meko perje na grudima ptice i dodirnula jedno mesto na njima. Ptica je bila mirna. Sa širokim osmehom podigla je ruku na kojoj je stajala ptica i nagnala je da poleti. Jos jedan trenutak ptica se kolebala da li da odleti ili da ostane na njenom dlanu, a tada je dlana nestalo i ptica je odletela u nebo.

"Nikada nisi poželela da ih uhvatiš zauvek?" - pitala je, svesna toga da je trenutak tišine prošao.

"Da sam to uradila samo jedan put, nijedna više ne bi sletela na moj dlan." - odgovorila je ne okrećući se, ničim ne pokazujući da ju je iznenadilo njeno prisustvo tu. "Ptice imaju načina da jedna drugoj prenesu takve stvari. Kao i sve što živi."

"I ljudi?" - pitala je dok je spuštala čašu na ogradu kraj nje.

"Ljudi ne." - rekla je. "Ljudi su zaboravili te načine. Ljudi imaju reči koje ništa ne znače, imaju predstave, imaju slike u glavi koje su proizvod njihovih zelja i namera."

Nije ništa rekla. Prinela je čašu ustima i posmatrala sliku koja se pružala pred njima.

.............................................................................................................
.............................................................................................................


Koračali su prema gostionici, ruka u ruci, bez reči. Njena odeća bila je zgužvana i prljava, njene bose noge izgrebane i prekrivene zemljom, kosa raščupana. Nije je bilo briga. Stupili su na terasu pod okriljem zvezdanog neba. Zastala je. Okrenula se prema njoj i pogledala je. Njen pogled bio je upućen zvezdama. Uhvatila joj je lice između svojih šaka i okrenula ga prema sebi. Trenutak krajnjeg nerazumevanja zamutio joj je pogled oduzet od zvezda. Bolni grč svrdlao je negde duboko u njoj. A onda je shvatila...

Spustila je ruke, i jednu podigla do njenih grudi. Prstom je razgrnula košulju na njenim grudima i dodirnula jedno mesto na njima. Široko joj se nasmešila, sjajnih očiju punih predaje i davanja.

"Vidiš?" - rekla je. "I mi, ljudi, ponekad se setimo načina."

Dlan je ostao otvoren. Ona je, i dalje, bila na njemu...


...................... tačkice koje su u sred priče - ipak neka ostane na vama šta se desilo.................








ZINA

Ponovo ti pišem... Raduje me taj mali ritual koji živi sam za sebe. Ne čitaš ih. Nije to ni važno više. Za ove dve godine navikla sam da o tebi razmišljam kao o zamišljenoj konstanti koja se ne menja. Konstanti koja će učiniti da u svem ovom ludilu postoji jedna stvar, jedno mesto u kojem postoje i moja sećanja, onakva kakva su nekada bila, nepromenjena... Potrebna si mi takva. U ovom vremenu, sada, retko posećujem ona mesta u sebi u kojima si boravila stvarna, od krvi i mesa, promenljiva i sklona truljenju kao i sve što postoji. To je prošlost. Moja prošlost. Ti si moja prošlost. I moja sadašnjost. Budućnost je za mene izgubila privlačnost neodređenosti.

Ovde gde sam sada, sa ove daljine, sve izgleda... Drugačije?
Talasi svojim zapenušanim prstima pokazuju put nestvarno plavog neba, oblaci su retkost kojoj se radujem kao nekada dolasku Božića ili nove godine, sunčeva svetlost svemu daje neki pokrov života, kao da sve pod njime izvlači zadnje atome svoje energije da bi udovoljilo tom pozivu. Ponekad noću sanjam da pada kiša... znaš već. Dugo mi je trebalo da se naviknem na noćno nebo prekriveno milijardama zvezda. Nigde jednog kutka neba koji je taman. Čak ni poznata sazvežđa ne izgledaju poznato, kroz njihove konture urezane u sećanju sada probija na hiljade sićušnih tačkica koje, ponekad, da ne bih razmišljala o nečem drugom, u mislima spajam zamišljenom olovkom i čudim se obliku koji dobijem. Ovde je uvek leto. Smenu godišnjih doba beležim pticama selicama, i sakupljam pera iz njihovih krila koja ispadnu kada slete na grane drveća da se odmore (smešno od mene, znam), pera koja u sebi još kriju mirise severa, proleća, jeseni i zima... Čuvam ih pod jastukom i držim prekrštene prste da mi donesu snove o onom tamo.
Prokleta sam, zar ne? Taj nemir u meni, to talasanje krvi, ta potreba da idem sve dalje i dalje, u bezumnom sleđenju jednog sna. Zastanem na nekoj stanici, učini mi se lepo i poznato to gde sam spustila stopalo, učini mi se da prepoznajem taj trag u koji se uklapa moja noga kao Pepeljugina noga u onu smešnu staklenu cipelicu, i ne primećujem ništa drugo, začarana mogućnošću da sam konačno stigla. Tek kasnije počinjem da primećujem onaj kamenčić u cipeli i krv koja ostaje iza odsečenih prstiju ili pete... Ideali se tako lako pretvore u rite, a ipak, i tako otrcani, pokretačka su snaga.

Čovek ne može pobeći od svoje sudbine. Čini mi se da, ma gde se nalazila, ostajem svedok ljudskog ludila, legitimnog ludila, onog koje se toleriše i prihvata kao istorijsko nasleđe. Odjeci rata u ovom delu zemlje dobro su prikriveni. Život se odvija naizgled normalno. Da nije ove dece, pratila bih vesti na radiju i televiziji (BBC, CNN - to ovde dopire) kao i svi drugi (slušanje i gledanje lokalnih stanica i čitanje lokalnih novina mi još uvek predstavlja problem, nisam toliko savladala jezik). Ovako, pratim posledice u njenim očima.

To je prvo što su nam rekli kada smo stigli ovamo – nemojte se emocionalno vezivati. Dobar savet pretpostavljam, ali, naravno, što se mene tiče i potpuno beskoristan. Ne mogu mehanički posmatrati decu kao deo svog posla. Ponekad mislim da su prave žrtve upravo ove koje niko ne broji, koje prežive, a ne one koje se broje kao mrtva tela, a ponekad mislim da su rođeni pod srećnom zvezdom, da je neka viša sila zaštitla njihove zivote, i svi se mi ovde trudimo da toj višoj sili udovoljimo. Ponekad je smisao svega ovoga lako dokučiv, a ponekad je sasvim nerazumljiv, kao i svugde, samo je ovde lakše uočljiv.

Čini mi se da čak i vazduh ovde prati volju sunca. Preko dana je gust i kao da diše sam za sebe, namećući se plućima agresivno, kao da ti čak ni ta refleksna radnja nije potrebna da bi živeo. Dovoljno je da sunce izađe i svi se konci, privezani za sve što živi, zategnu, i sve postaje deo velike lutkarske predstave u kojoj su lutke žive samo dok ih neko pokreće. Kao da slobodna volja ne postoji, kao da niko ne uzima odgovornost za vlastiti život u svoje ruke. Ovde zaista možes samo da postojiš...

Noći... Noći su drugačije. Čitava glumačka postava zbaci svoje maske, i tada vidiš umorna lica rasterećena od nagona da se neprestano smeju. Mislim da se na to neću nikada naviknuti, na nedostatak bilo kakvih drugih vidljivih emocija, kao da sve što diše prati smenu dana i noći i pokreće se iz belog u crno, iz crnog u belo, iz belog u crno... A milijarde boja bukte oko nas. To uznemirujuće slepilo oko mene čini me usamljenijom nego ikad. Ne pripadam ovde, ne uklapam se, i mislim da smo mi „pridošlice“ prokazani kao „opsednuti demonima“ zbog našeg načina da emocijama obojimo svoje lice... (Sada me možeš zamisliti kako se dobroćudno smešim nakon ovih reči, sa dubokim razumevanjem za „njihovu“ opreznost pema različitom. Ne dodirujem njihovu kulturu, njihovu tradiciju, njihovu prilagođenost vekovima koji stoje iza njih. Znam da sam tek semenka koja putuje na vetru, koja još nije našla tlo u kome bi pustila korene.)


Zina... Zina je divna devojčica. Ne samo lepa, ne samo slatka, nego istinski divna. Nevina, nedotaknuta, prirodna. Da, možda je to najbolja reč koja je opisuje. Prirodna. Njene ogromne tamne oči bunari su nezajažljive radoznalosti prema životu. Papiri za usvajanje su gotovo legalizovani. Naravno da u ovom ludilu to sporo ide, a i čeka se da prođe zakonski rok u kome se još može javiti neki njen živi rođak, mada su za to šanse minimalne (koliko god me bolela pomisao da bih je mogla izgubiti, toliko bih bila srećna da je negde čeka toplina njene krvi, njenog mesa). Naučila sam je da čita i piše, sada učimo dalje, mada znam da je to samo moja bahatost i da joj time otvaram vrata koja, možda, ne bi trebalo da joj otvaram (još uvek nije sto posto sigurno da se neko njen neće pojaviti). Ali, kada je ona u pitanju, padaju sve moje moralne barijere prema „ispravnom“, i budi se sva moja netrpeljivost prema nepravdi. Zašto je potrebno da ona ostane neobrazovana da bi se mogla uklopiti? Zašto je potrebno da se ona, bistra, pametna, brza u svojim zaključcima, uklapa u nešto sto bi, zapravo, trebalo da raste prema njoj, da se menja prema njoj, da se, povučeno njenim napretkom, uklapa u nju i prema njoj? Mrzim sebe zbog toga što pristajem na taj kompromis, što držim naše lekcije u tajnosti, što je učim da ih taji pred svima i misli o njima kao o nečem zabranjenom.
Razmišljala sam o tome kuda da je odvedem, da je odvedem odavde, i ne znam više šta o tome da mislim, šta je ispravno, i šta je za nju bolje. Zamišljam je u nekom gradu, stegnutu odećom, stegnutu drugačijim normama ponašanja, drugačijim pravilima, drugačijim okovima koji su jednako teški, jednako sputavajući, jednako slamajući kao oni koje ovde ima, osim što su nepoznati i na njih bi morala da se privikava. Sa ovima je rođena, nametnuti su joj još u trenutku začeća, i ranije, davno, davno, davno ranije. Želim, zapravo, da je odvedem negde gde će moći da bude ono što jeste. Smešno, zar ne? To želim za nju ja, koja i dalje lutam svetom u potrazi za nečim što ne postoji. Bojim se da je to ipak samo moje ludilo i da je zarazno, i da ću je zaraziti njime kao nekom smrtonosnom bolešću kojoj njen organizam neće moći da se odupre. I jednako je smrtonosna poput virusa koje smo im prenosili vekovima, samo što ubija duže i bolnije i na drugačiji način proždire „domaćina“.
Bojim se te potrebe da joj život učinim boljim. Ko sam ja i šta ja znam o tome šta je za nju dobro? Projektujem svoje želje, misli, potrebe, svoj mentalni sklop, na jedno živo biće, nesposobna za preko potrebnu objektivnost. Da, svi smo mi skloni da se busamo u grudi kako imamo perspektivu i kako umemo da sačuvamo objektivnost. Istina je u stvari da samo projektujemo sebe same na sve čega se dotaknemo i svojim okvirima merimo svet oko nas. Nekad su ti okviri širi, nekada uži, ali su ipak okviri - ma kako im se ne nazirale granice, one su ipak tu.
A kako je pustiti da se ne razvije sa mogućnošću više ponuđenih izbora? Kako joj uskratiti činjenicu da izbori postoje, i da što ih više ispred sebe imaš, imaš više mogućnosti da načiniš onaj pravi? I kako od deteta od osam godina saznati šta je, u stvari, ono što zapravo želi, kako i gde želi u životu da ide? Kako sebi uzeti za pravo da joj usmeravaš grane, da je tešeš i upravljaš je u pravcu u kome, možda, jednog dana, naiđe na nepremostiv zid ispred koga će stati i početi da se vrti u krug? Više od svega želim da je zaštitim, omogućim joj da se dobro oseća u svojoj koži, da je naučim da iza svakog izbora ima još mnogo drugih, i da je svaki njen, i sa svakim će morati da nauči da živi. Ne životari. Živi!
Možda sam ja, zapravo, nešto najgore što joj se moglo dogoditi u životu...
Ovde... razmišljam o stvarima na način na koji nikada ranije nisam. Toliko toga nameće se kao mogućnost, toliko toga nameće se kao prepreka, toliko toga ne znam i nemam vremena da saznam. I ne samo vremena. Ima stvari koje je uputno ne saznati, jednostavno jer čovek nije sposoban da se sa njima nosi, nije mu data ta sposobnost da ih razume i živi normalan sa tim razumevanjem.
Strašno je kada osećaš odgovornost prema živom biću koje nisi ti. Ono što bih oprostila kao nepravdu načinjenu meni, kod nje ne opraštam. Nemam razumevanja za ikoga ko bi je mogao na bilo koji način povrediti, učiniti da ijedan osmeh sa njenog lica zameni zbunjeni izraz lica. Ne mogu podneti da se njene tople oči pune razočaranjem prema ičemu što je okružuje. Njen osmeh je potvrda da činim stvari koje činim sa nekim razlogom, sa nekim smislom, da sve to iskače iz okvira bezličnog, sebičnog altruizma i poprima lični pečat. Njen pecat. Njena radost, njena sreća, osnova njenog budućeg života, najpotpunija su misija koja daje konačni smisao mome postojanju. Moje želje, moj život, podređeni su toj misiji. I iz toga proizilazi strah kakav nikada ranije nisam doživela. Tihi, sveprisutni strah da ću učiniti nešto pogrešno, da ću nekim svojim postupkom izvući ma i jedno zrno peska iz temelja njenog zivota. Kako, zaista, živeti sa tim saznanjem? Kako nastaviti disati sa saznanjem da je moja sebičnost, moje stavljanje bilo čega mojeg ispred bilo čega njenog dovelo do toga? To se ne može. Ja to ne mogu. Ne mogu...

Zašto ti sve ovo pišem?
Želela bih da razumeš, eto zašto. Ti si moja sebičnost. Noću, dok lepljivi znoj nagriza sklopljene oči, dok dišem naviknuta na zujanje insekata besnih što su ostavljeni izvan laganog tila kojim je okružena moja postelja, dajem sebi pravo da mislim na tebe.

Prizivam tvoj lik pod spuštene kapke, razgovaram sa tobom, govorim ti da te jos uvek volim, svađam se sa tobom, mrzim te, volim te, predajem ti se potpuno i pitam te za tvoje mišljenje o svemu...
Znaš li da se nisam poševila dve godine? Vernost moga srca zaključala me je u kavez iz kojeg ne želim da izađem. Ako se već ne mogu ševiti sa tobom kojoj jedinoj zelim da predam svoje telo, onda... A znaš, nema to mnogo veze sa time da me, i dalje, pališ fizički. Pališ me onako kako si me oduvek palila - svojim umom, svojim mislima, svojim stavovima, svojim bićem... To je ono čemu želim da se predam, čemu želim da odgovorim. Tebi.
Zato ti se noću i predajem. Moji prsti prate putanju mojih misli, vode me u neko davno vreme, vreme u kojem sam postojala, drugačija, bez razmišljanja o stvarnom smislu života. U tom vremenu sve mogu da ti oprostim. Čak i napuštanje, čak i odlazak, čak i nerazumevanje, sve. Čak i to što si me naterala da odrastem... Čak i to što sam morala da odrastem sama. Pretvaram se u sebe samu, onakvu. Gladnu ljubavi, gladnu pripadanja, gladnu jednog sna o malom krovu na kraju sveta, iznad jednog kreveta u kome, kad se probudim i ugledam tebe pored sebe, znam da je čitav svet koji mi je potreban tu, pored mene...
Ali to nikada nije bilo dovoljno, zar ne? To je premalena, preniska ponuda. Nije ni mogla imati bolju sudbinu... Tako je moralo biti. Kao cigareta koja gori pružajuci opojni, smrtonosni užitak, ali kada dogori do kraja, zgnječiš pikavac bez razmisljanja.
Slušaj mene... Previše sam osetljiva danas, previše setna, previše čeznem za oblacima. Ne bih se trebala laćati olovke i papira kada sam takva. Ipak, da sam drugačije raspoložena, ne bih ni uzimala olovku u ruke, ne bih ni mislila o tebi. Sve to ima svoje mesto. Nekada...
Nekada su misli o tebi drugačije odzvanjale u mojoj glavi. Opijena sam krčila svoj put kroz lepet krila preplašenih ptica i odbijanje crkvenih zvona dok drobe sate svojim moćnim glasom, kroz oblake što u sebi kriju hiljade boja zarobljenih u spektar, kroz vrtloge svemira čije damare je prepoznavalo moje srce i kojima sam se odazivala, tanano svetlucanje zvezda koje nisam videla, a ipak videla ih jasno, tu, dok sam, mislima samo, razgrtala onu trsku u kojoj žive barske ptice, pogledom gutajući ono što mojim očima nikada namenjeno bilo nije, a moje je bilo...

Sve su to samo varke svetlosti. Ti si samo varka svetlosti, ovog despotskog sunca koje zavlači svoje zrake pod moje kapke terajući me da ustanem i uplovim u dan. I držim oči čvrsto sklopljene. I kradem te od dana. Još malo te zadržavam u sebi, čeznem za tvojim dodirom, dodirom mišica umirujuće snage, ispod kože. Tvoje kože. Sanjam da me držiš prikovanu za postelju, nemoćnu ispod sebe, a ipak želim da te ujedam, otimam se, ne osećam da tu više pripadam, mislim da više ne mogu i ne umem. A poželim...

Ti si moja prošlost. I moja sadašnjost. Neprestana borba sa samom sobom. Kao zvonar crkve savesti, neprekidno me vraćaš na razmisljanja o ispravnom. I proklinjem te zbog toga. I volim te zbog toga zahvalnošću dobijenog smisla...
Ponekad se zapitam šta bi bilo da je bilo drugačije? Da su sve ove zvezde vidljive i tamo...

Završavam. Zina uskoro dolazi. A kada Zina dođe, ti odlaziš... Razumeš, zar ne?
Možda i ne razumeš...
Nije važno.
Ništa od svega toga više nije važno...

I to je najbolji pozdrav koji ti mogu uputiti.

Lagano je ustala od stola, gledala u ispisane listove papira pred sobom, nesvesno podižući ruku prema kosi i sklanjajući jedan neposlušni pramen iza uha. A onda je pokupila listove, odnela ih do velike škrinje koja je stajala pored kreveta, otvorila je i ubacila listove unutra. Neko vreme je posmatrala kako listovi leže među drugim listovima ispisanim istim rukopisom. „Nakupilo se toga za dve godine...“ - pomislila je, jedva čujno uzdahnula, a zatim spustila poklopac škrinje, tiho, kao pokrov...






- to be continued -
By LeDeNa_
#1968956
Da, te ne....Ona da...Pokusacu da je zavrsim, nedorecena je..........Mozda nekad i ta zbirka Mariska...Ima tu dosta da se prepravi ali i za to se nadje vremena...grlim te :)

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

''
Korisnikov avatar
By Dzi
#1969007
Originally posted by LeDeNa_

:tumble: :tumble: :tumble: :tumble: :tumble: :tumble: :tumble: :tumble:


Za sve one kojima je ovih dana preko potrebna (a ima vas cudo jedno)


Ovo je pesma protiv svih malera
ona se peva da svo zlo rastera
i ja je pevam za tebe najdraza
i ti je pevaj, za mene nekada
ona se pravi od grane masline
ona se pravi od zlatne istine
ona se peva cistog obraza
i nudi uspeh umesto poraza
zagrli me, dotakni me sa usnama
i ocisti mi dusu od svih nevolja
poklonicu ti pesmu koju pevam ja
poklonicu ti pesmu protiv svih malera
neka je pevaju svi moji drugovi
neka im pesma ova srce ispuni
pesmo rasteraj ti sve ove zmajeve
donesi pesmo srecu (mir) u ove nase krajeve


Izgleda sasavo ali...
Drzim fige!


:tumble:


http://www.youtube.com/watch?v=enNE2oSTCKs
Zao mi je sto ovu temu ranije nisam otvorila i citala..
Sve pohvale! :sweet:
Korisnikov avatar
By Mariška
#1969792
Originally posted by LeDeNa_

Da, te ne....Ona da...Pokusacu da je zavrsim, nedorecena je..........Mozda nekad i ta zbirka Mariska...Ima tu dosta da se prepravi ali i za to se nadje vremena...grlim te :)
Ima tu i remek-dela! :yes:

Na primer: Zina.

Ali ne samo Zina.

Puno dragulja krije tvoja škrinja! :zen:

Evo nekoliko.






MASLINE, OBIČNE


Šta je ljudsko srce? Običan mišić, kao i stotine drugih u jednom telu. Njegova funkcija je, možda, malo drugačija, njegova važnost je možda malo veća. Krv, ta gusta, crvena, tečnost bez rada tog mišića ne bi mogla da useca svoja korita kroz geografske karte ljudskog tela. I tako, čovek funkcioniše zatvoren u okove života, zaogrnut kožom koja štiti ranjivo meso od raspadanja. I ležimo (stojimo) rastvoreni na zidovima doktorskih ordinacija, nesvesni da smo na tim ružnim, beskožnim crtežima mi sami, naše utrobe, naše unutrašnjosti, ispresecani smo plavim i cvrenim tokovima, milionima vlakana koja nas čine, organima svima stavljenim na videlo, svima otvoreni i vidljivi... Naši mozgovi su tek modeli sive i bele gipsane mase u poluotvorenim lobanjama na nekim stolovima, složeni poput puzzle-a, sasvim razdvojivih delova, presečeni čistim i preciznim rezovima, kako bi se lakše proučila i ta strana nas samih...

I to je čovek...


Uvek sam se pitala šta je to što nas čini nama samima, ne tek modelima na kojima studenti medicine čine prve korake ka upoznavanju unutrašnjosti ljudskog bića. Šta je ono što nas odvaja od tek još jednog časa anatomije?

Kako drugi ljudi misle da nas poznaju, da znaju sve o nama, da znaju ko smo, da znaju šta smo, da su toliko sposobni da vide unutrašnjost koje nema na kartama, nema na gipsanim modelima, nema na časovima anatomije?

Koliko verujemo globalnim prorocima koji ispucavaju univerzalne istine iz svojih trulih usta koja su zaboravila i samo značenje reči "istina"? I čime su postali globalni proroci? Svojom sposobnošću da usmere pažnju gomile na sebe, svojom sposobnošću da okupe stado ovaca tupih pogleda, nesrećnih i nesređenih života, nagomilanih problemima svakodnevice koje ni ne pokušavaju da reše, krdo izbezumljenih tragalaca za smislom života koji im izmiče desetinama godina, svojom sposobnošću da sve što iz njihovih bezvremenih usta izađe zazvuči kao mudrost koja se prihvata bez razmišljanja?


Koliko malo verujemo sebi samima? Svojim mislima, svojim razmišljanjima, svojim pogledima, svojim pobudama? Koliko lako menjamo svoja mišljenja, svoja shvatanja, svoje nestalne intuicije koje su samo magličasti oblici paperjastih oblaka koje razveje prvi vetar, koje nemaju osnove u nama samima, koje ne postoje jer se nismo ni potrudili da postoje?

I koliko lako izdajemo sami sebe, menjamo svoju "pesmu", menjamo svoje stavove, okrećemo se, poput dečijih papirnih vetrenjačica, u smeru vetra koji nam se učini prihvatljivijim, ili jačim, ili, jednostavno, želimo da smo mu zanimljivi, da dune prema nama, da nas pokrene, da okrene ta smešna perca vetrenjače, da se zavrtimo i osetimo živima?


Koliko stvari činimo iz puke želje da negde pripadamo, da nas neko prihvati, da smo nekom važni, da neko u nama gleda "vrednost", da rastemo u vlastitim očima primajući pohvale za naše okretanje od vetra, za naše idenje niz dlaku, za našu potrebu da pripadamo svetu koji nam se učinio šarenim, lepim i privlačnim?


Koliko često izdajemo sami sebe? Koliko često nam je lakše da pogazimo sami sebe, da sami sebe srozamo na nivo komadića slagalice koje će neko drugi uzeti u svoje ruke i sastaviti ga tako da se divi svom delu? I zašto ne shvatamo da se ne divi nama, da ne gleda u nas, da ne gleda u ono što mi jesmo, nego u ruku svojih delo, da se divi sebi samom? Da smo samo ogledalo i ništa više? "Ogledalce, ogledalce moje, reci mi najlepši na svetu ko je?"


I koliko, onda, stvarno vredimo? Koliko vredimo ako ne znamo ko smo? Koliko vredimo ako ne znamo šta smo? Koliko? Kao crtež na zidu, kao gipsani model, kao leš na času anatomije?

Kako lako dozvolimo sebi da postanemo zavisni od mišljenja drugih ljudi, od potrebe da im udovoljimo brišući sebe? Ili sebe nikada nismo ni imali...


O, koliko je diplomata na ovome svetu, onih koji balansiraju izmedju "zaraćenih" strana, jednima pričaju jedno, drugima drugo, uvek sa spremnom pričom, uvek sa potrebom da dobiju pečat “approved", predstavljajući sebe drugima u svetlu za koje misle da će ti drugi odobriti? I kako uspešno zavaravaju sebe same da su bolji, da su drugačiji, da su nešto što nisu, kako lako prodaju drugima tu sliku, kako lako prelaze preko sebe samih, ne poštujući sebe, nemajući sebe, odbijajući sebe... Kako lako sebe same stavljaju iznad drugih, daju sebi važnost koja im je bitna, bez koje ne bi mogli da funkcionišu... Kako lako razmenjuju druge, kao sitan kusur, trguju delićima drugih, delićima koje izvlače iz konteksta, barataju poluistinama, gaze preko drugih kao preko stepenica koje će ih popeti sprat više u sopstvenim očima, sprat više koji za njih znači vazduh, jer bi se, inače, našli ispod površine... Kako lako se odenu u licemerje, plašeći se da će neko saznati istinu o njima samima, plašeći se da će neko prokljuviti tu tanušnu ljušturu koju su oko sebe izgradili, kalcificirajući sebe same, hraneći ljusku onim što bi mogli da budu, ali se plaše da to budu, plaše se sebe samih, plaše se svoje nesavršenosti, svojih postupaka, svojih dela...


Krijući se iza misli i dela drugih ljudi, ljudi koje svi smatraju autoritetima u nekom polju ljudske delatnosti, sopstvene misli poništavaju i brišu kao nevažne, nebitne, bezvredne tvorevine, jer sami u njih ne veruju, jer iskrenost i oni sami nikada ne stoje iza toga.


Čega se plaše? Da su drugi poput njih samih? Da će drugi, ako slučajno prepoznaju ko su, vođeni istim principima, istim porivima, istim osećajem gubitka tla pod nogama, istim osećajem gubitka "teritorije", izgrađenih kula od karata, zagaziti u blato i otkriti svima ono što osećaju, ono što znaju, ono što je svima vidljivo?


Zašto je tako teško verovati da u nekome, ipak, postoji iskrenost koja nema potrebu da se krije? Zašto je tako teško stajati iza sebe samog? Zašto se stideti sebe, onoga što osećaš, onoga što osećaš da jesi, onoga što znaš da jesi, onoga što leži u tebi, onoga što te odvaja od gomile krvi, mesa i kostiju? Zašto je tako teško u sebi naći snagu da stojiš iza sebe, da si sebi bitan, da si sebi važan, da si to što jesi, da si to ko jesi? Da li će drugi u tebi prepoznati nešto vredno ili neće, to ionako nije u moći nikoga od nas da odredi, da postigne, da naredi. Na kraju, imamo samo sami sebe, na kraju, ipak ostajemo sami sa sobom, samo sami sa sobom živimo od trenutka kada udahnemo prvi put, do trenutka kada taj dovod života prekine svoje dotoke prema nama. Samo sami sebe moramo da pogledamo svakog jutra u ogledalu, i, ako nam se ne dopada ono što vidimo, možemo se preoblačiti u milijarde kostima, možemo odigrati i deset predstava na dan, možemo postati neko drugi na nekoliko časova, ali, kada svetla pozornice utihnu, moramo vratiti kostime garderoberu, moramo se razdužiti, i opet ostajemo pred ogledalom koje nam šalje sliku koju ne volimo. Na kraju, sve svoje račune položićemo sami sebi, na kraju svi ti računi su jedina ulaznica koju imamo za raj... Krila je lako docrtati, no krila nas ne čine anđelima. I, zašto, uopšte, želimo da budemo samo anđeli? Sve što nosimo u sebi, to smo mi sami. I dobro i loše, i pozitivno i negativno, nismo savršeni, o, kako je to teško sebi priznati... Dok sami ne probijemo ljusku jajeta, dok je ne probijemo iznutra, živećemo kao Heseov Sinkler, bez svesti o tome ko smo i koliko vredimo sebi samima. Tek kada to budemo znali, vredećemo i drugima, tek tada, kada budemo svesni ko smo, bićemo vredni i za druge, one koji će umeti da nas prihvate takve kakvi smo, sa svim našim manama i dobrim osobinama, tek kad sami sebe prihvatimo takvima...


A šta kad nas neko prepozna bez naše želje? Šta kada mi prepoznamo nekoga a da to ni najmanje ne želimo u datom trenutku? Šta kada se poklope kockice na način na koji se nikada ranije nisu poklopile i shvatiš da nedostaje baš ona važna kockica, onaj temelj, onaj sprat, onaj noseći zid bez koga se sve ruši, ma kako lepo izgledalo spolja, ma kako izgledalo savršeno? Izdati sebe? Izdati drugog? Pokopati sebe? Pokopati drugog? Šta kad nebo odškrine vrata raja, dozvoli ti jedan pogled na tvoje snove, a onda jednom munjom potpali vatru koja taj san pretvori u prah i pepeo? Kako nekome objasniti sebe? Kako nekome oduzeti pravo da misli to što misli? Kako u samom sebi ubijati baš ono što u drugom smatraš toliko posebnim i vrednim? Kako nekom doći sa lažima o sebi, lažima koje si sam sebi pričao, lažima koje si slušao kao najlepše bajke, jer drugačije nisi mogao kroz život? Nikako. Jer onda, više ne vrediš sam sebi, jer onda nemaš šta da ponudiš, jer onda to što nudiš nema vrednost, ni za tebe samog, i nema načina da sebi oprostiš što si nekome u kome prepoznaješ osobenost i posebnost neopterećenu pripadanjem krdu, uvalio nešto bez mogućeg sjaja. I nema načina da to objasniš, nema načina da nekom pokažeš važnost toga, nema načina da nekome pokažeš koliko je bitno vredeti, prvo, u svojim očima.


Samo... Skrivanje nije nikakvo rešenje. Jer ne umeš da živiš u pećinama toliko dubokim da ni tračak svetla ne dopire do tvojih očiju. Jer ne umeš da misliš tuđom glavom. Jer ne umeš da koristiš tuđe misli da bi opravdao svoje postojanje. Jer te nešto tera da stojiš iza sebe samog. Jer samo tako, otkrićes, ponovo, sebe. I onda stojiš jedino kako umeš, iza sebe, iza svojih misli, iza svojih postupaka, nezaštićen prihvatanjem i odobravanjem gomile spremne za linč. Ne pripadaš? Nisi deo velike slike? Kakve veze ima, ako ne pripadaš sebi, ako nisi suština svoje slike? Možeš da režeš sam sebe da bi stao u kalupe, možeš da sam sebi odsecaš glavu da ne štrčiš, možeš da sam sebi odsecaš prste ili petu da bi stao u pepeljuginu cipelicu, ali sve to ponovo izraste, sve to ponovo iznikne iz tebe, sve to ti baca u lice istinu da od sebe, ipak, nikada ne možeš da pobegneš. To si što jesi, i kako god se nadograđivao, moraš znati šta je osnova na koju nadograđuješ. Ako je osnova klimava, ako temelji ne drže, ako ti zubi nisu zariveni u zemlju snagom većom od bilo koje druge snage, ti si samo prašina na vetru koja će se razvejati tako da nikada više nećeš uspeti da prikupiš svako nedostajuće zrnce. Ako svoje korenje, poput stoletnih maslina, ne ugradiš u kamen, ako tvoje korenje nema snagu da mrvi stenu i svoje pipke pruža sve dublje u zemlju, nikada nećeš dostići visine nebeske, jer će te koren izdati, i, ma kako prav stremeo visinama, zemlja će te izbljuvati, sa gađenjem odbaciti tvoje korenje, i što si bio bliži nebu, to će pad biti teži, i trulićeš, dok ne istruneš i ne nestaneš, bez nade da ćeš ikada više videti plavetnilo neba. Zato kvrgave masline, neopterećene potrebom da svima privuku pogled, uživaju u pogledu na nebo. I postoje, i vredne su drugima, zato što su vredne sebi, dovoljno hrabre da budu to što jesu, samo obične masline.








NOVA GODINA


„Ovo se teško može nazvati život
a znam sigurno da nije ni smrt
Ko medved zatvoren u stakleni kavez
u napušteni zoološki vrt
Ovo se teško može nazvati mirom
a znam sigurno da nije ni rat
i sve izgleda potpuno normalno
a hladan znoj mi klizi niz vrat
Kaži mi gde smo?
'Ni na nebu ni na zemlji!'
Ovo je mesto
ni na nebu ni na zemlji“


I tonula je, lagano, u ono mesto između zbilje i sna. Ono mesto blisko noći, a predaleko od jutra da bi mogla da se probudi...

Još uvek je bila u zemlji snova, prolazila kroz paučinu slaganu vekovima po ulazima u mračne pećine iz kojih je vetar dozivao čudnim jaucima.

Strah. Osećala je ledene očnjake straha koji su se zarivali u toplo meso koje je krvarilo životom.

Nije želela da se probudi. Ono što je dobijala u snu bila je prilika da se isplače, ona prilika koju je, sama sebi, svesno uskraćivala već mesecima.

Krenula je u susret tamnim očima koje su gorele u mraku, i jedino što ih je odvajalo od ledene tame bila je vatrena iskra koja je činila da igraju, odvojene od svega, da žive neki svoj život, život obmane i hipnotišućeg efekta privlačenja nečem fatalnom i konačnom.


Osećala je d*o*d*i*r paučine na svojoj koži, hiljade malenih, gamižućih stvorenja koja su pretrčavala preko nje i bežala, uznemirena iznenadnim d*o*d*i*rom topline živog mesa na koje nisu navikle. Kao mali žalci uzbuđenja, peckale su je svuda gde su je dotakle, čineći da izgubi potrebu da se naježi od same pomisli na to šta joj je prelazilo po koži.

Širom otvorenih očiju prilazila je izvoru straha, gledala je samom strahu direktno u oči.

Bol. Bol iz dubine njene uzavrele utrobe podsećao ju je na jalovost bega iz tog vrtloga u koji je tonula.

Možda je predugo pokušavala da pobegne od smrti, možda je predugo igrala tu čudnu igru u kojoj je spajala magiju erosa i tantosa u jednu melodiju, melodiju života.

Glas koji je čula u svojoj glavi (bila je potpuno sigurna da ne postoji frekvencija tog glasa na kojoj bi bio ''vidljiv'' ljudskom uhu) bio je izatkan od magije poziva kome nije ni pokušala da se odupre. Zašto bi i pokušavala? Iz noći u noć, iz sna u san, nije čula ništa drugo, nije videla ništa drugo, do vatrene iskre u tami koja ju je vukla sebi. I bila je umorna. Užasno umorna od svega.

Prilazila je i nije osećala zemlju pod svojim nogama. Lebdela je u prostoru baš kao što je lebdela u stalnoj borbi između života i smrti, borbi u kojoj je učestvovala tek kao bespomoćni posmatrač koji predviđa i vidi korake na koje ne može da utiče. Prilazila je nečemu nepoznatom a ipak to nešto mirisalo je na toplo, mirisalo je na utehu, mirisalo je na odmor, na konačno oslobađanje od bola i borbe koja ju je dovela do trenutka u kome je želela samo mir, samo tišinu u kojoj nema mesta uznemiravanju.


Dopustila je sebi da zatvori misli za sve druge pozive. Dozvolila je sebi da zaboravi na sve druge stvari koje su je vukle neprekidnom bolu, neprekidnoj borbi. Nije više imala snage. Nije više umela da je pronađe.

Pošla je u zagrljaj tame, sklopljenih očiju, podignutih ruku, predavala je sebe želeći jedino da oseti olakšanje tog konačnog i potpunog predavanja.

Oštri zubi zarili su se u njen vrat. Kroz glavu, prošle su joj slike predivnih obećanja sna o slobodi, o olakšanju, o prepuštenosti hladnim rukama i jos hladnijem srcu koje će umeti da podnese i upije sav bol sa kojim više nije želela da živi. Osetila je kako joj kroz vene urla krv pokušavajući da obrne maticu koja ju je vukla napolje. Ledene ruke obuhvatile su joj telo, prelazile preko njega u divljoj igri otimanja. Prepustila se, osećajući kako svaki pokret otvara novu ranu u njenim venama. Ovaj bol je mogla da podnese. Mogla je da se nosi sa njim, mogla je da mu odgovori. Dok je tama žudno pila njenu krv, osećala je, po prvi put nakon mnogo vremena, opijajući orgazam kako potresa njeno izlomljeno telo.

Nestajala je. U vrtlogu zaborava, prepuštala se. U beskraju svemira. U supernovi boja i oblika. U esenciji života. U samoj smrti...

Otvorila je oči i odmah ih zatvorila zbog bola izazvanog zaslepljujućom svetlošću. Lagano je provirila kroz kapke pokušavajući da navikne zenice na svetlo koje je bilo svuda. Pokušala je da zaštiti oči rukom, ali je shvatila da ne može da ih pomeri. Na neki način, izgleda da je bila vezana za krevet na kome je ležala. Uspaničeno je pokušala da se pomeri, terajući sebe da oseti svoje udove. Činilo se da je sve bilo na svom mestu, jedino što nije mogla da se pomeri. Otvorila je širom oči, ne obazirući se na bol u očima. Iznad sebe, ugledala je bocu sa infuzijom. Cevčicu kroz koju se slivala bistra tečnost.

Sećanje. Bilo joj je neophodno da se seti svega. Zabacila je glavu u jastuk, i teško dišući terala svoj mozak da se seti svega. Svega!

Ugledala je neko mutno lice iznad sebe, špric i iglu koji su zasijali na beloj svetlosti neona, želela je da vrisne, a ipak je samo jedno tiho i nečujno ''ne'' napustilo njene usne. Osetila je razlivanje hladne tečnosti kroz svoje vene, i mrak je ponovo obuzeo njen um...

Laž! Sve je bila laž. Hladna tama nije učinila ništa da joj olakša. Opet je tu. Na istom mestu, sa istim bolom koji je razdire, koji ne prolazi. Osećala se izdanom. Zar nije dala sve? Zar nije dala sebe, svoje telo, svoju krv? Zar nije samim životom hranila tamu? I šta je za to dobila? Ništa. Čak ni smanjenje bola, čak ni trenutno olakšanje. Ništa!

Noge su joj bile teže od olova. Gde god bi se okrenula, mogla je da vidi samo iskežena lica u grimasama koje su bolno podsećale na ledeni osmeh bez duše. Branila se rukama, a nije ih osećala. Kao da nije imala ruke, kao da su nečim sputane. Kao da je vezana. Pokušavala je da pobegne, da otpuzi odatle pomažući se rukama, ali, ruke nije imala. Tražila je izlaz u sebi. Tražila je izlaz iz sebe. Poslednje ostatke volje koja bi je odvela na sigurno, u neki ćošak, mesto gde bi mogla da se sklupča i čeka, čeka da bol prođe.

Vapila je za oslobađanjem. Molila je za oslobađanje. Preklinjala. Cvilela u beskrajnoj crvenoj izmaglici kroz koju nije mogla da vidi, nije umela da vidi.

Zbog čega je zarobljena u ovim snovima? Zbog čega je nesposobna da se probudi, da jednim krikom zapara noć i otvori puteve ka javi?


Osećala je kako je grabe neke ruke, kako je odvlače u tamu od koje je želela da pobegne. U toj tami nije bilo ničega za nju, obećanje koje je čula, obećanje za koje je razmenila sebe, bila je laž i obmana. Nije nudila ništa do novog bola, novog leda. Preklinjala je da je puste, ali su ruke samo pojačavale stisak i nastavljale da vuku njeno telo po oštrom kamenju na ulazu u pećine u kojima je obitavala iskričava tama. Ležala je, nepomično i sklupčano na ledenom podu pećine. Plašila se da otvori oči. Plašila se da se suoči, ponovo, sa tamom koja je zahtevala i uzimala. Koliko je još u njoj bilo života, života koji je privlačio tamu, koji ju je vukao tami? I zbog čega tama ne uzme sve odjednom, zbog čega nije uzela kada joj je bila prepuštena i svojevoljno predata?

Glas u njenoj glavi urlao je na nju da se pokrene, da se otvori, da se prepusti. Nije znala kako da se tome odupre. Njeno telo slušalo je samo, kao da nema nikakvog uticaja na njega, kao da odgovara tom glasu a ne njoj samoj. Užasnuto je posmatrala kako se njeno telo pokreće, kako joj se noge šire, kako joj ruke, koje još uvek nije osećala, odlaze negde iznad glave, kako joj koža postaje sve osetljivija, kako joj se bradavice krute i kako njeno telo pušta sokove, kako se otvara nečemu za šta nije ni znala šta je. Zatvorila je oči, otvorila usta i izbacila kukove uvis. Čekala je da bude uzeta, oteta, satrta. Nešto ledeno joj se zarilo u utrobu, nešto ledeno joj je prekrilo telo, bila je potpuno obuzeta time, prožeta, a nije mogla čak ni da se otima. Njeno telo kretalo se u suludom ritmu, kroz glavu su joj sevale munje, osecala je ugrize na svom vratu, kratke, oštre, opijajuće. Borila se za vazduh. Borila se da otvori oči, da pogleda, da otkrije šta je taj užas koji je vladao njenim umom i telom. Plovila je na talasima koje nije videla, samo ih osećala, prepuštena svom telu, koje je bilo prepušteno nečem nepoznatom i beskrajnom. Kriknula je na vrhuncu, oslobađajući, konačno, svoje udove teškog olova kojim su bili okovani.

Zatreptala je u sivoj izmaglici i zaključila da je jutro. Bljesak svetla ponovo joj je povredio zenice. Flaša infuzije. Bljesak igle. Hladna tečnost. Njena krv koja je upija. Zatezanje vezova kojima je bila vezana za krevet. ''Kako se kog đavola oslobodila iz ovoga?'' Mrak...

Pećine zjape svojim mirom... Tišina... Suluda tišina koju je želela da razbije nečim, bilo čime. Podiže kamen. Baca ga u pećinu. Sluša odjek čudnog zveketa... ''Izađi napolje!'', urla u pravcu pećina. ''Izađi napolje, proklet bio!'' ''Ma šta da si...'', šapuće jedva čujno.
Sedi i čeka pomeranje iz dubina pećina, odjek odlomljenog kamena. Podiže se na noge. ''Želiš me? Onda dođi i uzmi me, ovde, na svetlu, ovde gde imam neke šanse, ovde gde mogu da te vidim!''


Tlo podrhtava. Otkida se deo utrobe zemlje, i kreće prema njoj. Tamna senka zaklanja sunce. Potpuno. Nepovratno. ''Nije fer'', šapuce, ''nije fer''... Šapat joj se gubi u beskraju ledenog poljupca. Pada na kolena. Diže glavu u poslednjem, očajničkom vapaju za suncem, i tone u tamu koja ga prekriva... Vrelina joj obuzima telo, vrelina koja prkosi ledu. Otopiće ga! Otopiće tu tamu i mrak, led koji je prožima i oduzima joj pravo na snove. Drhtavim rukama obuhvata crni falus koji se uzdiže pod njenim d*o*d*i*rima. Dvoje mogu da igraju ovu igru. Bes i ljutnja bude inat koji je prožima. Obuhvata ga usnama izgubljena u mislima o slobodi od svega. Ako ne može videti to, ako ne može d*o*d*i*rnuti toplinu života toga, ako ne može koristiti sluh, ako to nema mirisa, može osetiti ukus, može prepoznati nešto što će joj pomoći da shvati smisao te tame. Njena usta postaju centar njenog bića, njena usta upijaju suštinu tame. I ne prepoznaju je.

Strah. Ponovni strah od nepoznatog i nečeg nemogućeg za upoznavanje. Bezglasni urlici koji razaraju sve puteve njenih misli. Užasni kovitlac u kome nema putokaza. Ponovna borba za vazduh. Borba da se oslobodi iz čeličnog stiska i osećaj bespomoćnosti u kome nema mesta uzmicanju. Prepušta se. Prepušta se ne znajući ni zašto, ni čemu. I čudna misao kako to više nije ni važno. Samo skori nagoveštaj mira i spokoja koji lebdi negde iznad nje. Konačno. Tu je. Osećaj da je izbačena van domašaja gravitacije, van osećaja težine i postojanja. Let u beskonačno.

Bol u grlu. Nešto strano i nepoznato stoji u njenom grlu. Njena pluća pokreću se bez njene volje. Bol u grudima, užasni, razarajući bol života koji kuca u njenim slepoočnicama. Grube ruke na njenom grudnom košu koje nemilosrdno pritiskaju njena rebra, vazduh koji silom biva upumpavan u njena pluća. Bol rađanja, bol ponovnog rađanja. Vrisak krvi koja kola njenim venama para joj sluh, nezadrživa bujica koja ne priznaje snagu volje. Olovo gravitacije koja je podseća na težinu vlastitog tela. Otvara oči u nemom pokušaju da vriskom prekine mučenje. Mutna lica svuda oko nje, bestelesne ruke koje rastržu njeno telo. Pokušaj prvog udaha, krkljanje i nemoć besnom panikom lome je, pokreću njeno telo na bespomoćne trzaje u okvirima dozvoljenog. Strani predmet nestaje iz njenog grla, glasni udah i šum vazduha koji struji njenim plućima. Oslobađajući kašalj ponovnog života. Bočice, cevčice, maska na licu, igla za kojom žudi, sada vec žudi... ''Vratili smo je, dobro je...'', tihi glas poznatog u ušima, koji nestaje. Tama...



Neobična svetlost koja boji izmaglicu plavim. Plavo je svuda oko nje. Samo nazire tamu zjapećeg otvora negde u pravcu mesta za koje nekako zna da su ulazi u pećine. Plavo umiruje. Plavo, na neki, njoj nepoznat, način oduzima snagu strahu uprkos bolu koji ne prolazi. Odlučno korača prema pećinama. Zastaje. Po prvi put shvata da se broj pećina smanjuje. Sada vidi samo jednu. Samo jedan otvor predstavlja ranu na telu stene. Ulazi. Plava izmaglica prati je. Ispunjava pećinu čudnom treperavom svetlošću nade. Negde iz dubine do nje dopire zvuk, prvi zvuk koji čuje. Strah. Zvuk straha prilazi joj. I ona shvata, po prvi put shvata, da tama odgovara strahom. Oblik tame postaje prepoznatljiv, uhvatljiv, po prvi put vidi obličje pred sobom, nepoznato, neupoznato, ipak blisko samim tim što postaje uhvatljivo. Pruža ruke. ''Molim te, molim te'', šapuće, ''uzmi me, sada, dok sam tu, dok možeš, dok umem...'' Pada na kolena, puzi četvoronoške pogleda uprtog u pod. I čeka, spremna na sve...


...

''Dobro jutro'', začuje glas iznad sebe. Otvara oči, polako, oprezno, sećajući se bola. Bola koji nestaje. Pogled joj odluta prema zidu sobe u kome, uokvireno drvetom sa kog se ljusti farba, sija sunce zarobljeno u slici prozora. Jedna ptica svoj let prošunja kroz nemi kadar uramljenog jutra...

Sedi u krevetu sa poslužavnikom na savijenim kolenima. ''Oprezno uzimajte hranu. Imaće malo čudniji ukus sada, znate, imali ste tubus u ustima, ponekad dovede do prolaznog oštećenja ukusa. Takođe, moguće su prolazne glavobolje dok sedativi potpuno ne izađu iz sistema. Ali, opasnost je prošla. Uplašili ste nas, moram Vam priznati. Centralni venski kateter je izvađen, uskoro će zarasti rane na vratu.''

Posmatrala je lice mladog doktora koji je sedeo na ivici njenog kreveta. Ćutala je.

''Znate...'' započeo je rečenicu, nesiguran da li da je nastavi. Nasmešila mu se.

''Znate, iako delujem mlad, imam priličnog iskustva, već deset godina sam na odeljenju intezivne nege. Iskreno...'' ponovo je zastao. Ponovo mu se nasmešila. Reči još uvek nije mogla da izgovara. Pružila je ruku i dotakla njegovu koja je ležala na krevetu kraj nje.

''Iskreno, par puta sam bio siguran da smo Vas izgubili. Bio sam spreman da proglasim smrt. Zaista, ne znam šta Vas je vraćalo nazad. To se, sasvim sigurno, ne može objasniti onim što smo mi činili za Vas.''

Nasmešila se. Progutala je pljuvačku i naterala sebe na zvuk.

''Strah!'' prošaputala je.

''Ne razumem'' odgovorio je mladi doktor. ''Kakav strah?''

''Strah smrti pred životom'' rekla je malo sigurnije, ''tama se, jednostavno, plašila da me uzme. Vraćala me je sama, uplašena životom koji nije želeo da se preda.''

Posmatrala je zbunjeni izraz lica mladog doktora, i nasmešila se u prestanku pokušaja da objasni. Okrenula je glavu prema prozoru, taman na vreme da isprati jato crnih čvoraka koji su leteli u slobodu neuokvirenog.

''U svakom slučaju, bićete kući pre praznika.'' izgovorio je službenim tonom.

''Srećna Vam Nova, gospođice ***'' rekao je.

'Život!'' tiho je rekla. ''Plavo...'' i utonula u miran san oslobađanja.









NOVOGODIŠNjE ODLUKE


Priznajem, počela sam da se ’’brinem’’ zbog sebe same... Nešto ne reagujem kako sam navikla od sebe. Nešto se čudno desava sa mnom.

Nisam donosila nikakve ’’novogodišnje’’ odluke, ali sam neke stvari uklavirila po prvi put u životu.

Na primer, do pre izvesnog vremena, neke stvari bi mogle i da me pokopaju na izvesno (poduže?) vreme. Sada... Nekako, više uopšte ne tražim greške u sebi.

Nekako... Sada mogu, po prvi put u svom životu, da odbacim svoja vlastita razmišljanja na temu: ’’Šta sam JA zajebala?’’ i da prihvatim da i neko drugi može da zajebe, i to žestoko, i da to nikako ne znači da ja imam bilo kakve veze sa tim.

I mogu, po prvi put u svom životu, da izgovorim rečenicu: ’’Nije vredno truda.’’ i da u nju verujem. Doduše, još uvek je šapućem, ali i to je neki početak.

Po prvi put u svom životu, mogu sebe i svoje potrebe da stavim na prvo mesto i da me zbog toga ne grize savest. Mogu da kažem, da izgovorim: ’’Izvini, nemam ni volje, ni snage, ni vremena, ni interesovanja da se bakćem sa tvojim problemima. Dovoljno mi je i mojih, a i problema meni zaista dragih ljudi koji su ZASLUŽILI da mi njihovi problemi budu bitni.’’ I po prvi put u svom životu mogu da kažem da je neko zaslužio da mi bude drag, i da je to nešto što treba i vredi zaslužiti, i ne podrazumeva se samo po sebi, i samo zato što sa nekim progovorim deset rečenica.

Po prvi put u životu, mogu da prihvatim i shvatim da treba vršiti gradaciju ljudi, i po prvi put shvatam da neki, meni dragi ljudi, smatraju da je nešto veliko to što su mi dragi. Da im je to čast, da smatraju da su u povlaštenom položaju zbog toga, i da nemam nikakva prava da ih srozavam puštajuci u svoje srce ljude kojima tamo nije mesto i koji to ničim nisu zasluzili. I, po prvi put u životu, mogu da ih razumem. Do sada nisam to mogla. Do sada, verovala sam da svako ima pravo na moje vreme i na sve ostalo što uz to vreme ide.

Verovala sam da u meni ima i previše nečega (neki bi to nazvali magijom, ja ne bih išla toliko daleko) što se može deliti i šakom i kapom, i da ne postoji način da taj izvor presuši. I dalje verujem u to, samo više ne verujem da to treba davati svakom. ’’Ko nije u stanju da vidi magiju, njemu nije ni namenjena.’’ (HVALA na ovim rečima).

Po prvi put u životu mogu sebi da kazem: ’’Zašto bi ti brinula o nekome koga zabole dupe za tebe?’’ i da mi to ne ostavi gorak ukus u ustima, nego, naprotiv, da me to podseti na sve one koji brinu, i da nikada ne izgovorimo dovoljno puta ’’hvala’’ ljudima koji nam život čine lepšim.

Po prvi put u svom životu mogu da kažem da je život prekratak da bi ga gubili na ljude koji sve gledaju crno – belo i koji gube vreme raščlanjavajući i secirajući obične stvari, prirodne stvari, normalne stvari, dobronamerne stvari, tražeći u njima zadnje misli i prepuštajući se paranoji i maniji gonjenja. Po prvi put, nije mi stalo da objašnjavam kako je to daleko od istine. Zapravo... Po prvi put u životu, mogu da kažem: ’’Zabole me uvo da nekome nešto objašnjavam. Ko mu klacka koske kad mu treba bilo šta objašnjavati?’’ i da me ne gricka iznutra potreba da ipak nesto objašnjavam.

Moj omiljeni citat, polako ali sigurno, postaje: ’’Kome treba objašnjavati, njemu ne vredi objašnjavati. Kome vredi objašnjavati, njemu nema potrebe objašnjavati.’’ Možda ga i usvojim kao životno pravilo? Ko zna...

Po prvi put u životu, ne grize me iznutra to što me neko pogrešno razume. Dovoljno ljudi mi je pokazalo da se svaki nesporazum moze razrešiti, samo ako postoji volja da se razreši, i da ne postoji način da neke stvari ostanu nerazrešene ako postoji dovoljno hrabrosti, dovoljno dobre volje, dovoljno rešenosti sa obe strane da se neke stvari razreše. Mogu slobodno da kažem da je sve što je bilo vredno razrešavanja i razrešeno. Ono što se nije razrešilo, jednostavno nije bilo vredno da se razreši.

Po prvi put u životu, spremna sam da dignem ruke od stvari koje, slobodno, mogu da zavedem u arhivu kao ’’lost cause’’ i da prihvatim da sam uradila apsolutno sve što je u mojoj moći da ih ne arhiviram u nepovratno. I da nije moja krivica što su tamo zavedene, arhivirane i na njih lupljen crveni pečat konačnosti.

Po prvi put u životu mogu da nekom kažem sve, baš sve što se sa mnom događalo, događa se i događaće se još neko izvesno vreme, i da taj neko to prihvati na način na koji sam verovala da samo ja mogu to da prihvatim, i da to kažem bez trunke straha kako će taj neko na to odreagovati (HVALA). I da sam potpuno i apsolutno sigurna da dalje od tog nekog to neće ići. Po prvi put u životu, poklonila sam poverenje nekome koga nikad nisam ni videla, a sigurna sam da ga nisam poklonila nekom pogrešnom. Osećaj je neponovljiv! (HVALA još jednom). I, čak i ako je nisam ni očekivala ni tražila, dobila sam pravu podršku, baš onakvu kakva mi je trebala. I to mi je, između ostalog, i pomoglo da neke stvari mogu da uradim po prvi put u životu (HVALA).

Po prvi put u životu me ne boli što neko odbacuje moje prijateljstvo kao nešto beznačajno i bezvredno. Po prvi put u životu, mogu da razumem da to ne odslikava vrednost ponuđenog, nego vrednost onoga kome je ponuđeno. I da margaritas ante porcos nije lako ni razumeti ni prihvatiti. I da se biseri ne bacaju pred svinje zbog svinja, nego zbog bisera. Onaj ko ih prepozna u blatu, taj ume da razlikuje bisere od svinja iako su i jedni i drugi prekriveni istim blatom. (HVALA nekom što mi je pokazao razliku izmedju bisera i svinja time što je veliki, veliki, veliki čovek pre svega i predivno ljudsko bice. I HVALA mu što me je, u proteklih godinu dana, podsećao čemu služe srećne misli.)

Po prvi put u životu ne žalim za vremenom utrošenim na nekoga ko to nije umeo da ceni. Drago mi je zbog tog vremena i ne smatram ga uludo potrošenim. Iako se, na kraju, pokazalo da sam zauzvrat dobila sumnje, prikrivene optužbe, demonstraciju ega, igranje banalnih igrica i gomilu s***a, ipak mi je drago i osećam se neverovatno dobro, jer sam sigurna da sam svojim utrošenim vremenom nekom ’’kupila’’ i poneki osmeh koji nikakve pare ne mogu da kupe. Sasvim dovoljna nagrada. Dovoljna? Ne dovoljna. Vrednija od drugih.

Po prvi put u životu, ne gubim vreme na žaljenje za stvarima koje su mogle biti, a nisu i neće, i ne gubim vreme na sažaljenje, ’’žal za mladost’’, tugu za nekim stvarima koje su ’’mogle biti drugačije samo da je...’’ jer da su mogle biti drugačije, bile bi, da je ’’samo da je... ’’ trebalo da se desi, desilo bi se. To vreme se mnogo pametnije, mnogo korisnije, i mnogo prijatnije sada troši na stvari koje jesu, koje su tu, i koje, na kraju ’’napornog dana’’, ostavljaju iskreni osmeh na licu, umesto onog nameštenog, histrionskog, onog koji svetu treba da pokaže kako je sve u redu, a nije.

Po prvi put u životu shvatila sam da ne treba da izigravam ’’majku hrabrost’’ i da treba da kažem kada mi je dosta svega, kada sam na kolenima i kada mi ne treba još i džak cementa na leđima dok pokušavam da se uspravim. Još uvek nisam shvatila kako to da izvedem, ali, što bi neko rekao: ’’Priznavanje problema je prvi korak ka njegovom rešenju.’’ (HVALA na pametnom savetu).

Po prvi put u životu, potpuno sam shvatila značenje reči PRIJATELj. I više nikom i nikada je neću prišiti olako, ne posle onoga što su prijatelji, a posebno jedan, za mene učinili ove godine. (HVALA što si bio branik od svega i svih onda kada mi je to bilo najpotrebnije. I što ti nikada ne dosadi da slušaš. I što si to što jesi, i što ti je to vrednije od onog drugog.)

I..............????

Hmmmm... Po prvi put u životu shvatam da određene godine sa sobom nose i određeno iskustvo... Eto, bilo je potrebno da prođu tolike godine (da ne upotrebim jednu mnogo ’’prozaičniju’’ sentencu) da bih neke stvari shvatila po prvi put.

Sad još samo da novostečena shvatanja i primenim u svom životu i onda sam na konju (sa hvataljkama). Ali, za sada, osećaj je ludački dobar!

’’Nove godine zato dolaze...’’


.............................Za sve postoji prvi put......................................










ISKRICA U TAMI


Ponekad se zapitam koliko sami sebi podmećemo klipove u točkove, i koliko lako krivicu svalimo na nekog drugog, nekog sa strane, nekog ko sa nama ima isto toliko veze koliko i vesla sa vanil-granclama?

Bože... Toliko je lako, toliko slatko, toliko nepodnošljivo jednostavno uperiti prstom u nekoga i reći: ’’Taj je kriv za sve!’’

Skinuti sa sebe teret krivice, ostati bezgrešan, savršen, utopljen u okean mira spoznaje da smo nepogrešivi...

Popeti se na planinu na čijem vrhu ima mesta samo za nas, odatle posmatrati svet ’’čistim’’ očima i biti tako daleko, tako visoko, iznad svega, na dohvat ruke nebu i bez perspektive ka dnu koje se odatle i ne vidi...

Napajati se sa tog slatkog izvora, opiti se vlastitom savršenošću, nedodirljivošću, nesposobnošću da se okliznemo, padnemo, uprljamo ruke ili kolena. Pasti na leđa? Nikako! Nikad! Ne ja!

Ne priznavati kaljuge u kojima se, neprestano, valjaju drugi. Uvek drugi.

Sa prezirom nabrati nos i dići ga u visine da bi se izbegao smrad života, smrad truleži, tuge i jada, smrad nedostojnih, manjih, nesposobnijih...

Nedostižnih? Hm... Ima nečeg u tome....

Koliko lako potpadnemo pod uticaj drugih?

Ne, ne mislim na uticaj koji nas može navesti da činimo loše stvari, nerazumne stvari, stvari nesvojstvene, ni nama ni onome u šta verujemo.

Ali, to ne znači da taj uticaj nije, barem isto toliko, ako ne i više, poguban po nas same, po ’’zdravlje’’ života i načina na koji se borimo sa njim.

Naprotiv. Možda je i pogubniji, smrtonosniji, opasniji po nas same. Možda...

Onaj ’’uticaj’’ koji od nas pravi ’’savršenstvo’’.

Imam užasnih problema sa komplimentima. Užasno se teško snalazim sa njima. Užasno se teško razračunavam sa dobrim, pozitivnim, lepim mišljenjem drugih o meni.

Zašto?

Zar svako od nas ne čezne baš za tim? Za odobravanjem? Za priznanjem? Za činjenicom da nešto što radimo, radimo na pravi način, na način koji drugi cene, na način koji drugima nešto znači i da im to donosi nešto pozitivno, nešto dobro i nešto dragoceno u životu?

Zar nije to baš ono čemu težimo, što nas čini kompletnijim, potpunijim i boljim?

I zar nije to, baš to, ona najveća varka, ona najveća obmana, ono nešto što nas udaljava od nas samih, od onoga što leži u nama, od onoga što nas vuče dole, dole, na zemlju, tamo gde rođenjem pripadamo?

Koliko sam se puta izgubila u tome? Koliko puta sam gutala i ubijala u sebi sve ono što bi me moglo udaljiti od tog i takvog mišljenja, ne zato što žudim za njim, nego zato što, jednostavno, ne umem i ne želim da nekoga razočaram?

Koliko puta sam samu sebe zatvorila iza neprovidnih vrata, puštajući napolje samo i isključivo onaj deo sebe koji su ljudi želeli da vide?

Kada ti neko kaže: ’’Kod tebe najviše cenim to i to’’ a taj neko ti je draga osoba, onda, jednostavno, ’’to i to’’ je jedina opcija koju sebi dozvoljavam. Ne zato da bih bila cenjenija, nego zato što, negde iza tih reči, čujem vapaj, molbu, neizgovorenu potrebu da na svetu, eto, postoji i neko takav, neko ko je baš ’’to i to’’, a ne tek običan čovek od krvi i mesa.

’’To i to’’ svakako jeste deo mene. Ne glumim ga. Ne pronalazim uloge u koje se oblačim poput kostima, ne stavljam maske. Ali, ’’to i to’’ nije jedini deo mene.

Kada neko od mene, neizgovoreno, neizrečeno, ali pokazano, predočeno, tiho i nečujno, zatraži da budem ’’to i to’’, jer mu ’’to i to’’ treba da bi pregurao sat, dan, mesec, godinu, onda ’’to i to’’ postaje imperativ, jedina opcija koju imam i jedina koju želim. I jedina koju taj neko drugi želi, jer svesno i bez griže savesti, odbacuje sve drugo, i nije bitno ima li tu još nečega, nečega što žudi i vapi da se pokaže, da ispliva, da krikne: ’’I ja sam tu! Pogledaj me! Postojim!’’

Koliko puta sam u sebi zatomila potrebu da kažem kako mi nisu sve koze na broju, kako sam u out-u, kako mi ne ide sve baš kako sam planirala? Koliko puta sam prekinula samu sebe u pokušaju da izgovorim koliko mi je teško i koliko me neke stvari bole, jednostavno jer je neko drugi, baš tada, govorio o tome šta njemu/njoj ne ide kako treba, i koliko puta sam odmahnula rukom samoj sebi i zatvorila odškrinuta vrata, ostavljajuci ispred njih samo ’’to i to’’ što je tom nekom trebalo i što je želeo/la da vidi, čuje, oseti?

Koliko puta sam čula rečenice:

’’Izdrži, trebaš mi baš takva!’’ (a to ’’takva’’ retko se poklapalo sa onim kakva sam kompletna i potpuna)

’’Izdrži, znam da to možeš!’’ (a možda i nisam mogla, ili sam mislila da ne mogu, ili, jednostavno, nisam želela da mogu, trebalo mi je da ne mogu)

’’Izdrži, sve će to biti dobro!’’ (a sve objektivne okolnosti i sve u meni vrišti da neće biti dobro)

’’Izdrži, ti ne pucaš!’’ (a možda mi baš treba da, malo, za promenu, eto, i puknem)

’’Izdrži, jer ako ne izdržiš to nisi ti!’’ (a možda i jesam, možda jesam baš to, neko bez snage, ponekad, da izdrži, da pregura, da sve prelije osmehom kao prolivenim jogurtom, nečim što se ne skida lako i bez pomoći teške hemije)

’’Izdrži...’’

’’Ti to možeš...’’

’’Trebaš mi takva...’’

’’To nisi ti, to bez osmeha i ’sutra je novi dan i sve će to biti dobro’ filozofije...’’

’’Ti ne pucaš...’’

’’Ti nemaš problema...’’

’’Ti si jaka...’’

’’Ti sve možeš da izdržiš i preživiš sa osmehom...’’

’’Ti si uvek tu za druge...’’

’’Ti možeš da pomogneš gde niko drugi ne može...’’

’’Na tebe čovek može da se osloni...’’


I ja poverujem... Jer im i inače verujem. Jer imam visoko mišljenje o njima. Jer ih cenim. Jer su mi dragi. Jer ih volim...

I onda ne volim sebe. Ne volim sebe kada mi se prišunja, prikrade, potkrade ’’bogohulna’’ misao da sam ista kao i svi drugi. Da imam uspona i padova. Da grešim kao i svi drugi. Da sam, ponekad, i džangrizava, i ljuta, i besna, i nerazumna, i nervozna, i glupa, i pakosna, i zavidna, i ljubomorna, i sujetna, i slaba, i nespretna, i nesposobna, i sebična, i lenja, i da se plasim, i da sam bez razumevanja za druge, i da me je lako povrediti, i da sam krhka kao jebena porculanska vazna, i da mi je, ponekad, pun kufer lepljenja krhotina, i da, ponekad, jedino što želim, to je da se negde sklupčam i čekam da sve prođe, bez imalo želje da se uhvatim u koštac sa životom, i da sam obična, tako blaženo obična, tako željeno obična...

Bez ’’zaraznog’’ optimizma.

Bez sposobnosti da se zezam sa stvarima od kojih drugima rastu rogovi.

Bez sposobnosti da sa osmehom izdržavam i najteže stvari.

Bez pameti da se izborim sa ’’nemogućim misijama’’.

Bez upornosti, istrajnosti i tvdoglavosti da dočekam sledeći dan.

Bez minorizovanja svojih problema.

Bez hrabrosti da čujem ’’crne vesti’’ i da ih prihvatim sa smeškom i ’’Dobro, a šta ja mogu da učinim po tom pitanju?’’

Bez sposobnosti da ne zaplačem od muke.

Bez sposobnosti da ne paničim.

Bez sposobnosti da ne histerišem.

I jednom, toliko sam malo volela sebe, da sam dozvolila da me neko, zamalo, uništi. Ne samo dozvolila. Želela. Žudela za tim. Isključila razum iz svih napajanja i prepustila se tome, gubeći se u olakšanju i oslobađanju od svega. Sve do trenutka kada sam shvatila da tek to nisam ja. I da to nikada, nikada, nikada ne mogu biti ja.

Dok ne dotaknemo dno, samo dno, dok iznad nas ne ostane samo iskrica veličine vrha igle koja pokazuje gde se nalazi izlaz iz potpunog mraka, dok ne shvatimo, ne spoznamo, da je baš ta iskrica ono gde želimo i jedino možemo da funkcionišemo, dotle ne spoznamo koliko smo spremni da se uspinjemo, na noktima, uporno, tvrdoglavo, bez obaziranja na padove i ponovni uspon uz nepregledne litice presvučene staklom.

I svejedno, opet sam se pogubila...

Opet sam se našla u tom vicious circle. Opet verujem. I ponovo dozvoljavam da ’’to i to’’ prevlada sve ostalo u meni. Ponovo dozvoljavam da me komadaju, da uzimaju parčiće, delove koji im odgovaraju, koji su im potrebni, ponovo pod tepih čistim sve ono što im ne treba, u nadi, u nepresušnoj nadi da će nekom, nekad, jednom, jednog dana, i to biti potrebno, da će me videti celu, da ću mu trebati cela, baš takva kakva jesam i da ću to umeti da prepoznam, da ću se dovoljno sećati sebe same da ’’to i to’’ ne postane jedino što mi je ostalo.

I znam sebe...

Sutra, ’’to i to’’ će mi biti normala, ’’to i to’’ ću biti ja, neće mi smetati i neće mi ni zafaliti bilo šta drugo što noćas nalazim u sebi, neću se ni osvrnuti na to šta mi ova noć šapuće, na šta me podseća. Neće me boleti ništa, neće me razdirati tuga, neću se sećati koliko noćas želim da se sklupčam i čekam da sve prođe. Neću se sećati ni da mi je trebao, tako užasno, bolno, nedopustivo trebao, neko. Neću se sećati čak ni toga da sam, noćas, toliko želela da postoji način, jednostavan, običan i prihvatljiv, da nekog izbrišem sa karte koja se prevrnula na lice, ispala iz špila, nepozvana i neoprezno presečena. Neću se sećati ni toga da ne postoji način da sebe ubedim kako nije važno, kako nije bitno, kako bi, ionako, sve to otišlo u vetar, u besmisao, u nepovrat. Ni toga da ne mogu da se otmem utisku da, ionako, sve to nije vredno ove noći, ovog osećanja, da, ionako, jedino što bih time dobila je još milion ovakvih noći, bolesna samoća i beskraj nedodirljivosti od kojeg ne želim da se lečim.

Sutra ću znati i zbog čega, i zašto i kako. Sutra ću biti razumna i znaću da sve objasnim logičnim razlozima, znaću da su u pravu svi oni koji mi objašnjavaju zbog čega ne treba i zbog čega...

Ali noćas... Noćas mi se tako jebe za sve to.

I ne znam hoću li joj ikada oprostiti što sam baš noćas, od svih noći, sigurna i bezbedna. I hoću li joj ikada oprostiti toliku komociju i toliko banalizovanje nečega što nikada nisam uspela da joj objasnim. I hoću li joj ikada oprostiti što je paranoični kreten koji ne vidi dalje od svog nosa. I hoću li joj ikada, ikada, ikada oprostiti što nema hrabrosti da se ne krije iza zida ćutanja.

I znam da ako ovo noćas ne napišem, nikada ni neću. Jer noćas, baš noćas od svih noći, umire nešto što nisam uspela da spasem. Ne sama. Ne ovakva kakva jesam.

I lose a dream and I go crazy...

I znam, prokleto dobro znam da će mi dragi ljudi reći kako nije važno, da će mi objašnjavati kako i zašto, da će sva krivica, ionako, na kraju, ležati na njoj. Opraće me i očistiti, uspavati i prizvati...

I oprostiću joj. Još kako ću joj oprostiti.

A sebi? Hoću li ikada pronaći dovoljno razloga da oprostim sebi?








- to be continued -
By LeDeNa_
#1970802
Hvala Dzi :)

Mariska tebi poljubac ****
By LeDeNa_
#1970814
....Slika


Poklonice se duboko pred zenom. Kada je nadje. Dotle nervozno okrece stranice spomenara u potrazi za greskom koju nije uocila. Slike se smenjuju pred ocima. Ne trepce ubedjena kako je treptaj dovoljan da previdi ono sto trazi. Dodiruje stranice, trazeci uspomenu mirisa. Odmahuje rukom u znak predaje pred cinjenicom da ih ne oseca jer mozda mirisa nije nikada ni bilo. Pregleda uredno sloyene bocice na polici, otvara ih, prinosi nozdrvama, pokusava da oseti samo dasak mirisa za koji je sigurna da je boravio tu, zarobljen staklom izvajanom u razlicite oblike u koje je ubrizgana boja nekog drugog sveta. Nervoza se lagano penje uz njenu kicmu. Ne oseca nista. Tako je sigurna da je u te bocice zatvorila mirise. Tako sigurna. A opet... Mozda se ne seca dobro? Mozda je sve tek varka njenog uma u kojem se stvari redjaju nanizane na niti paucine a nedostajuci delovi se nadoknadjuju iz bogate riznice zbog savrsene ravnoteze u koju tezi da smesti svoj svet. Svaka suza mora imati svoj osmeh inace ce zamrzeti svet oko sebe.

Gde su nestali mirisi? Blaga panika tera je da otvara ormane, pretura po fiokama, jednim pokretom ih izvlaci iz njihovih lezista i ne obaziruci se prosipa njihov sadrzaj po podu. Saplice se o knjige koje izvlaci sa polica i baca ih iza sebe, stopala joj nemarno gaze po sitnicama koje je brizljivo slagala na njihovo mesto da ih sacuva od zaborava, ruke joj lete po prostoru pred ocima slepim za rusenje svega sto je imalo svoje mesto. Ne oseca nista. Ni traga od mirisa za kojima zudi, jer joj nedostaju da sklopi konacnu sliku.

Zatvara oci i pusta svoj nos da je vodi. Ruke spusta niz telo i ne dozvoljava im da se pomere. Ako sebi uskrati ta cula, culo mirisa je nece izneveriti. Pronaci ce mirise za koje zna da ih je negde smestila. Jos uvek cuje sebe kako tumara po kuci. Cuje cvrkut ptica kroz otvorene prozozre, cuje sapate vetra dok se miluje sa krosnjama drveca, cuje ljudske glasove, cuje cvece dok cveta, cuje travu kako raste, cuje vodu kako zubori nezaustavljiva, cuje zivot... Podize ruke i dlanove stavlja na usi cvrsto ih stisnuvsi. Nema vremena sada. Kasnije. Ne sada. Sada joj trebaju mirisi. Pokusava da se seti. Pokusava da oprosti sebi zato sto njena secanja ne dopiru do tamo dokle je njoj potrebno da dopiru. Pokusava sebi da oprosti potrebu da zauvek memorise samo stvari koje joj pomazu da ide dalje. Uvek dalje. Pokusava sebi da oprosti odricanje od sidra koje bi je zaustavilo i pustilo da se odmori u senci svih onih stvari koje mogu da zaustave i uniste nesto. Pokusava sebi da oprosti potrebu da sakuplja i brani sve ono sto je moglo biti unisteno a ona to nije dozvolila.

Gde su? Gde ih je pohranila, sakrila od sveta, sakrila od sebe same uplasena da ce pokleknuti i dozvoliti im da ispare i nestanu? Gde ih je mogla staviti? Gde sakriti? Zastititi i sacuvati zauvek? Ili su oni tu, samo je ona zaboravila kako da ih oseti? Neobjasnjiva tuga popela se uz njeno telo puzeci uz njenu kozu ostavljajuci za sobom trag hladnoce i neutehe. Zaplakala je. Neutesno. Spustila ruke niz telo, pognula glavu i skliznula u priznanje poraza. Tupo je gledala negde u daljinu nevidevsi nista. Tonula je u samosazaljenje kao utopljenik koji se prepusta dubinama.... I tada ih je osetila. Kao zrnca prasine koja igraju zarobljena u zraku sunca, prikradali su joj se sa svih strana. Mirisi. Njeni mirisi! Pronasli su oni nju. Siroki osmeh obasjao joj je lice. Tasovi njenog sveta su se izjednacili.

Mozda ova prica da se zove Pravda ili Ravnoteza....

8.09.2010
By LeDeNa_
#1971264
Jos imas malo. Hajde, izdrzi.
- Ali ne mogu vise ni pomeriti nogu. Mulj, blato... i stopala su mi teska.
- Svice. Pogledaj tamo kako je ruzicasto nebo. Bice ti lakse.
- Da, lako tebi kad imas krila.
- Pa pruzam ti ih sve vreme, a ti neces. Prvo se nisi htela ni pomaknuti.
- Kako ne? Tonula sam.
- Da, imas pravo, i to je micanje.
- Dok nisam nogama dotaknula tlo i vise nisam mogla dublje.
- I shvatila da dole nema ni skoljke ni plodova. Sama tvrda zemlja. Najbolja za odskok.
- Da, ali sad bi se opet vratila.
- Mozes, kazem ti. Mozes nazad, mozes ostati, mozes napred. Meni je svejedno.
- A zasto si tu ako ti je svejedno?
- Jer si na popisu Mojih.
- Tvojih?
- Ucitelja.
- Pa kako ti ja mogu biti Ucitelj? Hodam po mulju, ti letis. Ja sam ovisna o svemu, ti si slobodna. Ja sam nesretna, a ti se smejes? Kako?
- Eto tako. Tebi je lako videti me. Meni tesko primetiti te. Tebi je lako diviti mi se. Meni je tesko videti nadu u tebi. Tebi je lako jer vidis radost u meni. Meni je tesko jer vidim samo tugu u tebi. Razumes li koliko ja moram uciti?
- Znaci, ne sazaljenje. Znaci, ako pokrenem ove noge, ja tebi pomazem.
- Da, shvatila si – odahnula je i zaspala nekoliko metara dalje, mirna, jer je znala da joj je napokon uspela dati razlog.

2007

Slika
By LeDeNa_
#1971290
Kad sam je stavljala bas sam mislila na to koliko volim ovu pesmu i da li ce je neko prokomentarisati...I drago mi je sto jesi :) ....

tnx

Dzi

**************************************************************

''
By LeDeNa_
#1971305
- Bice dobro, zar ne?

- Ne. Dobro je. U tome je velika razlika. Ljudi vole reci da ce biti bolje i pri tom sebi dopustaju jad u kojem zive. Ne, sad je vec najbolje moguce u ovom trenutku. Kako ce posle biti zavisi od tebe. Ali sad imas priliku iskoristiti sve delice svog zivota.

- To je poput pointilizma. Iz bliza ne vidis nista, samo skup sarenih tackica.

- Da, a kada se udaljis slika ima svoje obrise i konture i svoj smisao.

- Ali, ako sada donesem pogresnu odluku, ako nesto pogresno kazem, ako reagujem kako ne bih trebala, onda sigurno nije dobro.

- Iz tvoje male perspektive nije. Mozda bas ta "pogresna" odluka, pogresna rec ili reakcija potaknu silnu vodu koja ce natopiti isusena polja. Rekla si da kraj zemlje mora biti reka. Vidis. To je ta reka koja ponekad silinom prirode, a ne coveka, topi zemlju.

- Ali moram cekati da izraste tek da vidim kako je dobra bila poplava.

- Zato imas izbor. Mozes cekati u neverici osecajuci teskoce ili mozes odmah znati da ce doneti vidljivi plod. Neki to zovu verom.

- Zapravo, onda, verujem da je dobro, a znam da ce biti bolje?

- To je samo igra reci. U mom svetu izmedju verujem i znam nema razlike.
Dobro je.


:)
Korisnikov avatar
By Mariška
#1971343
Originally posted by LeDeNa_

- Bice dobro, zar ne?

- Ne. Dobro je. U tome je velika razlika. Ljudi vole reci da ce biti bolje i pri tom sebi dopustaju jad u kojem zive. Ne, sad je vec najbolje moguce u ovom trenutku. Kako ce posle biti zavisi od tebe. Ali sad imas priliku iskoristiti sve delice svog zivota.

- To je poput pointilizma. Iz bliza ne vidis nista, samo skup sarenih tackica.

- Da, a kada se udaljis slika ima svoje obrise i konture i svoj smisao.

- Ali, ako sada donesem pogresnu odluku, ako nesto pogresno kazem, ako reagujem kako ne bih trebala, onda sigurno nije dobro.

- Iz tvoje male perspektive nije. Mozda bas ta "pogresna" odluka, pogresna rec ili reakcija potaknu silnu vodu koja ce natopiti isusena polja. Rekla si da kraj zemlje mora biti reka. Vidis. To je ta reka koja ponekad silinom prirode, a ne coveka, topi zemlju.

- Ali moram cekati da izraste tek da vidim kako je dobra bila poplava.

- Zato imas izbor. Mozes cekati u neverici osecajuci teskoce ili mozes odmah znati da ce doneti vidljivi plod. Neki to zovu verom.

- Zapravo, onda, verujem da je dobro, a znam da ce biti bolje?

- To je samo igra reci. U mom svetu izmedju verujem i znam nema razlike.
Dobro je.


:)
Kastinski poredak, najviši, vladajući zakon, jeste samo sankcija prirodnog poretka, prirodne zakonitosti prvoga reda nad kojom nikakva proizvoljnost, nikakva "moderna ideja" nema moći. U svakom zdravom društvu očituje se razdvajanje tri tipa prema različitoj fiziološkoj gravitaciji, od kojih svaki ima svoju sopstvenu higijenu, svoje sopstveno područje rada, svoju sopstvenu vrstu osećanja za savršenstvo i majstorstvo. Priroda, a ne Manu, međusobno razdvaja one koji su pretežno duhovno nastrojeni, one čija je snaga pretežno u mišićavosti i temperamentu, i najzad one koji se ne ističu ni u kakvim pretežnim odlikama, srednjaci. Treći su najbrojniji, dok su prvi najelitniji. Najviša kasta — ja je nazivam najređi — kao savršena ima i prednosti najređih: njoj pripada da predstavlja sreću, lepotu i dobrotu na zemlji. Jedino najduhovnijima je data dozvola za lepotu, za lepo: jedino kod njih dobrota nije slabost. Pulchrum est paucorum hominum: dobro je prednost. Međutim, ništa im manje ne pripada od ružnih manira ili pesimističkog pogleda, oka koje nagrđuje ono u šta gleda —, ili čak srdžba nad ukupnim vidom stvari. Srdžba je privilegija čandale; pesimizam isto tako. "Svet je savršen" — tako veli instinkt najduhovnijih, instinkt koji kazuje Da —: "nesavršenost, svaka vrsta ispod nas, distanca, pathos distance, sama čandala spada još u ovo savršenstvo." Najduhovniji ljudi, kao najsnažniji, nalaze svoju sreću tamo gde bi drugi našli njihovu propast: u lavirintu, u okrutnosti prema sebi i drugome, u pokušaju; njihovo zadovoljstvo je samosavlađivanje: kod njih je asketizam njihova priroda, potreba, instinkt. Za njih je težak zadatak privilegija; igrati pod bremenom koje druge guši, okrepa ... Saznanje — oblik asketizma. — Oni su najčasnija vrsta ljudi: to ne isključuje da su najvedriji, najljubazniji. Vladaju ne zato što hoće, već što jesu; nije im dato da budu drugi.

(Fridrih Niče: "Antihrist")
  • 1
  • 41
  • 42
  • 43
  • 44
  • 45
  • 55
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!