- 17 Jul 2010, 22:53
#1918893
Toliko je predivno napisano da uvek izaziva emocije, koliko god puta ponovo da se pročita...
***
Originally posted by LeDeNa_He, već je bilo, LeDeNa_, ali nema veze.
....Krajnost izmedju.....
Kapljice noci na mojim prozorima najavljuju bujicu misli. Volela bih da umem da otupim ostricu kojom rezem duboko i siroko izvlaceci toliko toga zdravog zajedno sa malignim delovima, da umem da se slomim, zaplacem, zavapim prema nebu u molbi i optuzbi... Ne umem. Sprecava me svaki novi dan koji dolazi, svaka noc koja donosi sa sobom secanja na mene samu.
Isklesala si cudnu stenu, koristeci moje meke delove kao materijal, rasparane snove kao konac kojim ces usiti nasa usta, poderane oblake kao pokrov koji ce pokriti sve i prekriti jedan zivot mrakom prepipavanja, ispitivanja i preispitivanja...
Suprotstavila si tvrdu pragmaticnost, cvrsto stajanje na zemlji sa obe noge, krutost svesti, izmisljenu realnost cinjenja pravih stvari ma kako one pogresno zavrsile, jednom svetu u kome je Ljubav Bog, u kome nema neresivih stvari, u kome je vrednost jednog sna nemerljiva icim sto mozes dotaci...
Ne znam sta te je navelo na pomisao da mozes pobediti? Koju moc ima pragmaticnost nad jednim jedinim krpenim pajacem crvenog nosa?
Postoje stvari koje ne razumes, koje ne mozes razloziti, koje ne mozes objasniti rasclanjavanjem na sastavne delove i proucavanjem tih delova pod mikroskopom. Postoje stvari koje, jednostavno, postoje. Drhtave, nestalne, koje odlete na prvi nagovestaj pokusaja da ih uhvatis, i vracaju se sa tugom u ocima da ti pokazu, jos jedan put, da mozes samo da ih prihvatis...
Znam da deluju krhko, slabo, smesno u poredjenju sa silom koju nosis u sebi, koju nameces pretnjom lomljenja svega sto pokusa da se suprotstavi. Znam. Znam da izazivaju svojim smesnim prkosom i suludom hrabroscu da stanu na put i odbiju da se pomere. Znam. Ali pogledaj me i izdrzi taj vlastiti pogled bez zelje da pobegnes pred onim sa cime ne znas kako da izadjes na kraj... Onda ces shvatiti. Mozda i razumeti?
Znas li koliko duboko je zarivena ta divlja ruza, koliko su cvrste i savijene bodlje koje su urasle u moje meso? Ne mozes je iscupati. Mozes je povuci i sa njome privuci citavu mene, iskidanu i krvavu, ali i dalje cvrsto obraslu oko nje. ... I to je varka. Ne nosim ja taj divlji zbun, nego on nosi mene, lista, cveta, radja svoje crvene, opore plodove hraneci se mojom nutrinom, dajuci mi, zauzvrat, svet na dlanu...
Na toliko razdvajajucih nacina smo razlicite, i toliko bolno iste... Samo sto ono sto nas cini istima ustukne uvek pred onim drugim, spasavajuci nas za jos jedan trenutak u zelji da se odlozi. Moja potreba da ti se prilagodim i tvoja da ostanes neprilagodjena, moja zelja da ostanem slobodna u svom davanju, i tvoja da ne prihvatis ono sto ti se daje, moj poriv za zivljenjem neslamanja preko kolena, i tvoj poriv da slomis i unistis da bi nesto iz rusevina moglo da iznikne, novo, cisto i poznato tvoje...
Nece nas dotuci ono sto nas razdvaja, nece nam prici svojom razarajucom moci unistenja. Razbice nas ono sto nas spaja... Sposobnost da se izgori do kraja.
Toliko je predivno napisano da uvek izaziva emocije, koliko god puta ponovo da se pročita...
***