Originally posted by str00ja
Od sinoc (izgleda da xD) znaju. ...
.
.
.
U neku ruku mi je dosta lakse, ali i strah me je jer ne znam kako ce se dalje odvijati situacija...
Uh... mesec dana od onog mog dugackog posta... Evo ga jos jedan, apdejt, jes da nije nista kraci, ali osecam potrebu...
Svakako se sad lakse dise nego cele te nedelje... Ne pricamo toliko cesto o tome. Mozda svega par puta sa mamom i jednom sa tatom od tada. Od njega sam doziveo i da cujem ono cuveno "bolje da si narkoman, kriminalac ili bilo sta nego 'to' "... Ali ne vredjam se na te prozivke u tim isfilozofiranim metaforama i potencijalima, jer znam da duboko u sebi ne misli tako... Najgore od svega je sto meni "to" u mojoj glavi i dalje nije dibiduz definisano... (Popizdecu ako jos jednom vidim dovodjenje biseksualnosti u pitanje u onoj besciljnoj temi o tome... I ne, nije nam lakse, ni malo, bar meni nije, cak iako uopste nisam "50:50", sto bi neki rekli... ). U nekom momentu su mi oboje plakali, valjda jer ih vec stizu godine i imaju hrpu svojih problema, a ovo ih je na neki nacin dokrajcilo... Vidim ja vec sad da potpunu podrsku i prihvatanje od njih nikada necu dobiti. Valjda ce s vremenom biti bolje, vec donekle i jeste... Mozda mi se samo cini jer i ne pricamo toliko o tome.
Koliko god ja zeleo da budem nezavisan od njih i samostalan, u mojim godinama to je i dalje jako tesko izvodljivo, bar u mojim okolnostima. Zato verovatno nisam ni svestan koliko treba da budem srecan jer nije bilo nikakvih ekstremnih solucija, pretnji, "lecenja", izbacivanja iz kuce i slicno. Znam da me isuvise vole za tako nesto, ali znam i da sam ih povredio i razocarao, i mislim da ih od moje seksualnosti u celoj toj prici vise "vredja" i brine moja neodlucnost po pitanju eventualnog bracnog i porodicnog statusa u buducnosti (sto je meni paradoksalno, s obzirom na moje godine sada, ne samo da ne razmisljam o tome, nego nisam ni sam siguran, i rekoh im da ne mogu ni sebi ni njima da "obecam zenidbu i porodicu"...) Mozda bih se osecao krivim da su u pitanju neka moja dela, ali ovo nisu dela, ovo je moja priroda, ono sto jesam, i ja sam im rekao da ne mogu protiv sebe; iskreno se nadam da su bar to razumeli. Za mamu mi se cini da je bar delimicno prihvatila, ne shvata to kao bolest, ali se jako brine generalno po pitanju mojih buducih iskustava u svemu "tome". Za tatu ne znam, cini mi se da se i dalje preispituje u sebi, ali ne pokusava da menja i "leci", a to je prvo sto sam ih zamolio kada sam im priznao... To bi me unistilo i ubilo u pojam.
S oboma komuniciram normalno, kao i uvek, ali uvek primecujem tu neku "malu" ali konstantnu teskobu u vazduhu. Donekle se osecam oslobodjeno sto sam im rekao, ali sumirano, mislim da ipak nije trebalo da im kazem, bar ne jos dugo, mada nisam imao kud, pomenuh da su bukvalno izvukli sami te reci iz mene... Voleo bih sa njima da pricam vise o svemu tome, da ih informisem koliko mogu i znam, ali znam da bi im to, makar za sada, cinilo samo gore, i nemam snage za tako nesto. S jedne strane, oni su relativno konzervativni, na granici sa homofobijom, dok s druge strane, u ovih mesec dana, naslo se x konkretnih situacija, pitanja, desavanja i problema koja su i meni, a sto je bitnije i njima, prosto isplivale kao bitnije od moje seksualnosti, i zbog toga mi je drago. Ako nista, mogu da primetim da za njih bar nisam peder koji je njihov sin; ipak sam njihov sin, koji je, izmedju ostalog, peder... Ili sta vec.