Ono sto nije spomenula, a sto bi mene interesovalo je - zbog cega joj je toliko bitno da njen rad nastave nove generacije i posle njene smrti koju toliko dugo najavljuje?
U toku njenoj performansa u muzeju moderne umetnosti u Nju Jorku "The Artist is Present" desilo se nesto nesvakidasnje, nesto sto se cinilo nemogucim. Marina izasla iz svog stanja "meditacije".
Performans je bio koncepiran u njenom klasicnom smislu - da Marina sedi sedan sati dnevno na jednoj strani stola, a da pri tom ne pomeri nijedan misic svog tela, niti promeni izraz lica, dok su se sa druge strane stola menjali posetioci muzeja.
Marina odreagovala na jednog posetioca, koji nije bio niko drugi nego njen Ulaj, kojeg navodno nije videla duze od dvadeset godina - posle njihovog poslenjeg zajednickog performansa na kineskom zidu gde je svako krenuo sa suprotne strane zida u nameri da se u nekom momentu i mestu sretnu i vencaju (sto se nije desilo jer su se navodno mimoisli).
http://www.mbagency.nl/
Moja impresija o Abramovicki:
Marinin visedecenijski rad nije iskljucivo vezan za galerije, muzeje, radionice... i sl. vec je na neki nacin prevazisao ove specijalne, namenske prostore postajuci neka vrsta kulta, stil zivota sa snaznim uticajem na druge umetnike ili ljude uopste.
Javna mesta poput parkova, kafica, ulice... su takodje bili prostori gde su ljudi naprosto sedeli satima, citav dan, poput kakvih kipova - sve dok bas nije doslo do nekog spoljasnjeg uticaja koji bi ih pokrenuo iz njihovog stanja transa ili su to u nekom trenutku sami odlucili.
Ovakav akt "obicnih" ljudi nije samo neka vrsta meditacije ili samospoznavanja, vec u sebi ima neceg zaboravljenog, gotovo antickog - u danasnjem modernom vremenu hektike, gde kultura samog bivstvovanja kroz ovakvu vrstu eksponiranja u javnosti dolazi do nekog svog licnog, ali i civilizacijskog vrhunca, cineci jedan prizor slican slici na platnu, skulpturi ili fotografiji - nepomican i dinamican u isto vreme.