Built to last
Why Would you Settle for Less when you can have More? Do not let other Authors Fool you with Empty Marketing Keywords. FLATBOOTS is what you Deserve. Built to last, Built from Scratch, Nothing Less.
Read moreOver a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...
Moderatori: Stripi, Moderators
Originally posted by LeDeNa_
http://www.youtube.com/watch?v=3BB05NHXKho
Ovaj link, scenski nastup sa Isakom je nesto sto je meni dalo dosta toga...Spojeno je sve...Gluma, igra, ONA, pozadina, publika koja je doprinela da ova pesma dobije jos veci plus, devojka u kavezu....Madonin izged, garderoba koja je jednostavna ali sjajna a to je bilo 2006 tako da je meni nasa moda prosto smesna...Sto nositi sad cizme kad.....Nebitno to...Pogledajte ako zelite...Isaka naravno koji peva toliko lako da je to neverovatno...
Originally posted by LeDeNa_
Podigla je pogled i ugledla pticu koju je dozivala. Zaustavila je dah. Ptica se spustala, lepet njenih krila najavljivao je skoro sletanje. Podigla je drugu ruku prema svom licu i sklonila kosu sa njega. Ugledala je siroki osmeh i sjaj u njenim ocima. Ptica je sletela. Na njen rasiren dlan okrenut prema nebu. Nemo su se gledale. Prstom druge ruke dodirnula je pticu, bez imalo opreza, bez drhataja straha da ce ptica, uplasena tim pokretom, nestati u vazduhu. Vrhom prsta razgrnula je meko perje na grudima ptice i dodirnula jedno mesto na njima. Ptica je bila mirna. Sa sirokim osmehom podigla je ruku na kojoj je stajala ptica i nagnala je da poleti. Jos jedan trenutak ptica se kolebala da li da odleti ili da ostane na njenom dlanu, a tada je dlana nestalo i ptica je odletela u nebo.
"Nikada nisi pozelela da ih uhvatis zauvek?" pitala je, svesna toga da je trenutak tisine prosao.
"Da sam to uradila samo jedan put, nijedna vise ne bi sletela na moj dlan." odgovorila je ne okrecuci se, nicim ne pokazujuci da ju je iznenadilo njeno prisustvo tu. "Ptice imaju nacina da jedna drugoj prenesu takve stvari. Kao i sve sto zivi."
Originally posted by LeDeNa_
Bojim se te potrebe da joj zivot ucinim boljim. Ko sam ja i sta ja znam o tome sta je za nju dobro? Projektujem svoje zelje, misli, potrebe, svoj mentalni sklop na jedno zivo bice, nesposobna za prekopotrebnu objektivnost. Da, svi smo mi skloni da se busamo u grudi kako imamo perspektivu i kako umemo da sacuvamo objektivnost. Istina je u stvari da samo projektujemo sebe same na sve cega se dotaknemo i svojim okvirima merimo svet oko nas. Nekad su ti okviri siri, nekada uzi, ali su ipak okviri, ma kako im se ne nazirale granice, one su ipak tu.
A kako je pustiti da se ne razvije sa mogucnoscu vise ponudjenih izbora? Kako joj uskratiti cinjenicu da izbori postoje i da sto ih vise ispred sebe imas, imas vise mogucnosti da nacinis onaj pravi?
Originally posted by LeDeNa_
kalcificirajuci sebe same, hraneci ljusku onim sto bi mogli da budu, ali se plase da to budu, plase se sebe samih, plase se svoje nesavrsenosti, svojih postupaka, svojih dela...
Krijuci se iza misli i dela drugih ljudi, ljudi koje svi smatraju autoritetima u nekom polju ljudske delatnosti, sopstvene misli ponistavaju i brisu kao nevazne, nebitne, bezvredne tvorevine, jer sami u njih ne veruju, jer iskrenost i oni sami nikada ne stoje iza toga.
Cega se plase?
Krila je lako docrtati, no krila nas ne cine andjelima. I, zasto, uopste, zelimo da budemo samo andjeli? Sve sto nosimo u sebi, to smo mi sami. I dobro i lose, i pozitivno i negativno, nismo savrseni, o, kako je to tesko sebi priznati... Dok sami ne probijemo ljusku jajeta, dok je ne probijemo iznutra, zivecemo kao Heseov Sinkler, bez svesti o tome ko smo i koliko vredimo sebi samima. Tek kada to budemo znali, vredecemo i drugima, tek tada, kada budemo svesni ko smo, bicemo vredni i za druge, one koji ce umeti da nas prihvate takve kakvi smo, sa svim nasim manama i dobrim osobinama, tek kad sami sebe prihvatimo takvima...
I nema nacina da to objasnis, nema nacina da nekom pokazes vaznost toga, nema nacina da nekome pokazes koliko je bitno vredeti, prvo, u svojim ocima.
To si sto jesi, i kako god se nadogradjivao, moras znati sta je osnova na koju nadogradjujes. Ako je osnova klimava, ako temelji ne drze, ako ti zubi nisu zariveni u zemlju snagom vecom od bilo koje druge snage, ti si samo prasina na vetru koja ce se razvejati tako da nikada vise neces uspeti da prikupis svako nedostajuce zrnce. Ako svoje korenje, poput stoletnih maslina, ne ugradis u kamen, ako tvoje korenje nema snagu da mrvi stenu i svoje pipke pruza sve dublje u zemlju, nikada neces dostici visine nebeske, jer ce te koren izdati, i, ma kako prav stremeo visinama, zemlja ce te izbljuvati, sa gadjenjem odbaciti tvoje korenje, i sto si bio blizi nebu, to ce pad biti tezi, i trulices, dok ne istrunes i ne nestanes, bez nade da ces ikada vise videti plavetnilo neba. Zato kvrgave masline, neopterecene potrebom da svima privuku pogled, uzivaju u pogledu na nebo. I postoje, i vredne su drugima, zato sto su vredne sebi, dovoljno hrabre da budu to sto jesu, samo obicne masline.
Originally posted by LeDeNa_
Verovala sam da u meni ima i previse necega (neki bi to nazvali magijom, ja ne bih isla toliko daleko) sto se moze deliti i sakom i kapom, i da ne postoji nacin da taj izvor presusi. I dalje verujem u to, samo vise ne verujem da to treba davati svakom. ’’Ko nije u stanju da vidi magiju, njemu nije ni namenjena.’’ (HVALA na ovim recima).
Moj omiljeni citat, polako ali sigurno, postaje: ’’Kome treba objasnjavati, njemu ne vredi objasnjavati. Kome vredi objasnjavati, njemu nema potrebe objasnjavati.’’ Mozda ga i usvojim kao zivotno pravilo? Ko zna...
Po prvi put u zivotu, ne grize me iznutra to sto me neko pogresno razume. Dovoljno ljudi mi je pokazalo da se svaki nesporazum moze razresiti, samo ako postoji volja da se razresi
Po prvi put u zivotu mogu da nekom kazem sve, bas sve sto se sa mnom dogadjalo, dogadja se i dogadjace se jos neko izvesno vreme, i da taj neko to prihvati na nacin na koji sam verovala da samo ja mogu to da prihvatim, i da to kazem bez trunke straha kako ce taj neko na to odreagovati (HVALA).
Po prvi put u zivotu me ne boli sto neko odbacuje moje prijateljstvo kao nesto beznacajno i bezvredno. Po prvi put u zivotu, mogu da razumem da to ne odslikava vrednost ponudjenog, nego vrednost onoga kome je ponudjeno. I da margaritas ante porcos nije lako ni razumeti ni prihvatiti. I da se biseri ne bacaju pred svinje zbog svinja, nego zbog bisera. Onaj ko ih prepozna u blatu, taj ume da razlikuje bisere od svinja iako su i jedni i drugi prekriveni istim blatom.
Po prvi put u zivotu, potpuno sam shvatila znacenje reci PRIJATELJ. I vise nikom i nikada je necu prisiti olako
Originally posted by LeDeNa_
Koliko puta sam samu sebe zatvorila iza neprovidnih vrata, pustajuci napolje samo i iskljucivo onaj deo sebe koji su ljudi zeleli da vide?
Kada ti neko kaze: ’’Kod tebe najvise cenim to i to’’ a taj neko ti je draga osoba, onda, jednostavno, ’’to i to’’ je jedina opcija koju sebi dozvoljavam. Ne zato da bih bila cenjenija, nego zato sto, negde iza tih reci, cujem vapaj, molbu, neizgovorenu potrebu da na svetu, eto, postoji i neko takav, neko ko je bas ’’to i to’’, a ne tek obican covek od krvi i mesa.
’’To i to’’ svakako jeste deo mene. Ne glumim ga. Ne pronalazim uloge u koje se oblacim poput kostima, ne stavljam maske. Ali, ’’to i to’’ nije jedini deo mene.
I ponovo dozvoljavam da ’’to i to’’ prevlada sve ostalo u meni. Ponovo dozvoljavam da me komadaju, da uzimaju parcice, delove koji im odgovaraju, koji su im potrebni, ponovo pod tepih cistim sve ono sto im ne treba, u nadi, u nepresusnoj nadi da ce nekom, nekad, jednom, jednog dana, i to biti potrebno, da ce me videti celu, da cu mu trebati cela, bas takva kakva jesam i da cu to umeti da prepoznam, da cu se dovoljno secati sebe same da ’’to i to’’ ne postane jedino sto mi je ostalo.
I znam sebe...
Sutra, ’’to i to’’ ce mi biti normala, ’’to i to’’ cu biti ja, nece mi smetati i nece mi ni zafaliti bilo sta drugo sto nocas nalazim u sebi, necu se ni osvrnuti na to sta mi ova noc sapuce, na sta me podseca.
Sutra cu znati i zbog cega, i zasto i kako. Sutra cu biti razumna i znacu da sve objasnim logicnim razlozima, znacu da su u pravu svi oni koji mi objasnjavaju zbog cega ne treba i zbog cega...
Ali nocas... Nocas mi se tako jebe za sve to.
http://www.youtube.com/watch?v=vyqgjCKm9nQ
Originally posted by LeDeNa_
More...
I jedan brod...
I jedra...
I u tom brodu jedan svet...
vetar u jedrima ne garantuje sigurnu plovidbu, ali garantuje nezaboravno putovanje, ma gde ono zavrsilo...
Originally posted by LeDeNa_
Ali je postojala vera, cvrsta vera da nikada ne mozemo, zaista, izgubiti sebe same. Mozemo se zagubiti, mozemo, svesno ili ne, bezati od sebe, mozemo se ne secati, ali izgubiti? Ne...
„Sami biramo svoj zivot!“
Tako jednostavno, tako dobro zvuci. Tako utesno, tako istinito.
A nije...
Jer, nisam pusto ostrvo koje luta beskrajnim okeanom. Nismo sami. I, ako zelim da sacuvam sve ono sto vredi, meni vredi, bez cega nikada ne bih umela, ponovo, da se dam, istoriju ce morati da pisu pobednici...
Originally posted by LeDeNa_
ma koliko boja dodavao, na kraju, postoje samo dve varijante kako ce nesto ispasti. Crno-belo. Ili boje duge...
Za nekog je crno-belo idealna kombinacija.
Meni glavom eksplodiraju milijarde boja. Crnog i belog je tek u kapima. Nedovoljno da bilo sta preuzmu, da se proliju preko bilo cega. Ne prosipa se duga nebom posle kise. Kisa pada da bi duga postojala.
Kada postajes slobodan?
Kada ponovo prizoves dugu? Kada joj dozvolis da proguta sve pred sobom?
Kada nesto postane secanje? Kada necemu dodas vreme kako bi postalo secanje?
Ili kad se setis da umes da sanjas? I zbog cega sanjas...
Originally posted by LeDeNa_
Bila je divna. Ali to nije razlog zbog kojeg sam se ja okrenula još jednom oko sebe, sa obe ruke podignute prema nebu, gladeći zvezde, igrajući se sa oblacima. Učinila sam to jer sam bila sretna.
Bila sam divna sa njom jer sam divna sa sobom.
Originally posted by LeDeNa_
Bila je ovo teska godina zivota. Ne, ne želim je zaboraviti. Bila je jedna od najtezih u mom životu.. Shvatila sam šta je ljubav, učinila sve kako bih je zasluzila i omogucila da traje... i izgubila sam je. Nemojte me tesiti, niko nije umro. Nemojte me tesiti, ja znam šta je ljubav, kako voleti i kako biti voljena. Mozda bi mi cak mogli zavideti.
I za rodjendan želim da nikad to ne zaboravim.
Želim da bude tuge toliko da uvek znam šta je sreca.
Originally posted by LeDeNa_
Imam brod.
Moj brod nema sidro. Nisam sigurna je li ga ikad imao. Ali iskreno, nisam ni imala potrebu pogledati ima li negdje neko sidro. Moj je brod uvijek plovio.A sad? Ne znam.
Moj brod trenutno pluta... bez smera i cilja.
Ne brinite, moj brod nije ruina, nije olupina na dnu mora. On je plovio svukuda i sad je tu takav kakav je... kakav jedino moze biti... kakvim ga je stvorilo vrijeme, kakvim su ga stvorile oluje, kakvim ga je mazilo sunce i sibalo more. Volim sto nosi te tragove... to ga čini vise mojim. Volim svoj brod.
Kuda cu sa svojim brodom? Cega se vise bojati? Uvale koja ce ga uljuljkati da vise nikad ne plovi punom brzinom? Olujnog mora? Gusara? Sunca? Morskog dna? Cega se manje bojati? Bojati li se uopste?
Imam brod.
Moj brod nema sidro.
Moj brod trenutno pluta.
Ali IMAM BROD!!!
Originally posted by LeDeNa_
Naucnici su decenijama usavrsavali ljudsku vrstu otklanjanjem hromozoma za koje se smatralo da su nosioci iracionalnih kodova. tako se doslo do nove generacije ljudi, otpornih na spolja?nje uticaje. I na unutrasnje sto je mnogo znacajnije za opstanak coveka. Mentalna disciplina dovedena je do savrsenstva. Eksperimentima je recimo dokazano da se emocije kod coveka pojacavaju strahom od ustaljenih navika. Da se nagoni pojacavaju obrnuto proporcionalno sa mogucnoscu njihove realizacije.
Mnogo nesavrsenosti je otkriveno i otklonjeno kod coveka. Nauka je odnela konacnu pobedu nad emocijama, nagonima, ambicijama, mastarijama...iracionalnim porivima svake vrste. Eto, tako je nestala dusa. Ponekad bi se pojavilo neko bice sa tragovima duse kao u nekakvom Epilogu, gde se ocigledno vidi da je autor imao otvoreni prelom duse dok je pisala, pa sama i sama posumnjala da imam dusu. Trazila sam da mi je hirurski odstrane umesto toga predlozili su mi aktivan odmor.
Odabrana je osoba zenskog pola, koja ce mi najvise doprineti relaksaciji, povecanju koncentracije i dodatno doprineti aktiviranju mog voljnog momenta. Ja sam njoj odgovarala, jer je procenjeno da je mogu nauciti da prestane projektovati mastu u realnost na pogresan nacin. Tako su bar pokazali testovi. Imali smo mali otpor da prihvatimo rezultate istrazivanja...ali nauka zna sta je najbolje za nas. Odmor je dakle znacio da treba da se posvetimo jedna drugoj. Ocigledno se to od nas zahtevalo.
Ona je posumnjala u gresku u istrazivanju. Nije mogla verovati da treba da provede nedelju dana na skoro pustom ostrvu. Jedva sam joj objasnila da ne postoji mogucnost greske i da testovi vec godinama daju stopostotne tacne projekcije i da iza svega stoji tim vrhunskih programera.
Ne znam kako je do toga doslo, ali sam spontano pocela da joj pricam o svojim snovima i kako mi ponekad imam neodoljivu zelju da napravim neku glupost nedostojnu svog savrsenog zivota. To je valjda podstaklo i nju da se rasprica o svojim strahovima i koliko nije sigurna u sebe. Setila sam se jednog problema koji su nekada ljudi imali, da osoba koja nema samopostovanje nikada ne moze biti veran i pouzdan zivotni partner niti prijatelj, jer su takvoj osobi stalno potrebni novi podsticaji da bi mogao da prezivi njen ego.
Neprestano pricajuci o nasim nedostacima nekako spontano doslo je i do toga da sam pozelela da se bavim seksom sto uopste nije bilo predvidjeno u planu naseg odmora. Odbila me. Odbijanje je najjaci afrodizijak. Nauka jos nije pronasla sredstvo takvog inteziteta. To sam iskusila iste noci. Setala sam plazom i shvatila zasto je ljudima zivot olaksan kada im je odstranjena dusa. Jedan od nedostataka duse je bio taj sto je najjaci poriv upravo za onim sto joj nedostaje.
Sto je manja verovatnoca da ostvari zelju poriv se srazmerno uvecava. A moze se uveceavati skoro do ludila. Tako su nastajali ljudi upropascene sudbine. U Kabali pise da od ljudi upropascene sudbine nastaju demoni. Te noci uplasila sam se da ne postanem demon. Borila sam se sa tim porivom i ma koliko je moja borba bila istrajna, voljni momenat mi nije bio dovoljno snazan. Bila sam nemocna pred tim novim izazovom. Ujutru sam je zelela jos vise.
Cim se probudila pocela sam da je ubedjujem. Moja lektira za svakodnevnu upotrebu bila je vrhunska, pokazala su se opravdana sva ulaganja u strarinske knjige i tudje misli koje sam bila duzna da zapamtim. Vestim kombinovanjem prevazidjenih zivotnih stavova i atraktivnih citata uspela sam da je pokolebam. Pristala je. Ali pod uslovom da mi tokom seksa ne prolaze one misli koje me povremeno opsedaju vec da to obavimo po svim nacelima Uputstva za dobar seks.
Pristala sam. Na vrhuncu, dok smo oboje bili u ekstazi ujela sam je za bradavicu. Uplasila sam se. Ocekivala sam da ce me odgurnuti i pobeci. Naprotiv, ona je tek tada nastavila. Njen orgazam bio je takav kakav verovatno ni jedno klonirano bice nije imalo mogucnosti da postigne. Podigla se prasina sa kamenja od vibracija njenog glasa.. Tek tada smo prestali, oboje u strahu da bi ovo moglo da potraje vecno.
Od tada smo ili pricali o nasim nedostacima ili vodili ljubav. Ponekad obe u isto vreme. Vise nije bilo potrebe ni da joj grizem bradavice, dovoljno je bilo da radim sve suprotno onom sto nalaze Uputstvo za dobar seks.....Vodite ljubav kazem u sebi!!!!
Rekoh li ja to malopre "vodimo ljubav"? Bila je to najveca promena koja nam se dogodila. Poceli smo da upotrebljavamo reci koje nisu u svakodnevnoj upotrebi. Sve cesce smo koristili gestove kao sredstva komunkikacije:pogled, osmeh , ruke.Od reci postalo je vaznije intonacija izgovorenog. Neuhvatljivi drhtaj sa samoglasnicima preciznije je objasnjavao neku zelju, gest ili misao nego cela hrpa recenica.
Desavalo se da satima razgovaramo a da nijedna ne progovori ni rec. Vec sam razlikovala desetak njenih uzdaha koji su odrazavali isto toliko raspolozenja. Ona je razlikovala moje poglede ali nije uspevala da ih uvek razume. Cesto bi me pitala "zasto me tako gledas?". Nisam uspevala da recima objasnim sta sam pocela da osecam, jer meni koja sam bila napunjena recima za razne vrste upotreba, nedostajale su upravo reci. A pogled me odavao.
Zelela sam da ovaj odmor nikad ne prestane, svesna toga da ne znam kako je to moguce izvesti. Tada sam pogresila. Te noci, dok sam u ekstazi ispustala sebe , ugrizla sam je za vrat i rekla rec z a koju sam bio ubedjena da je zauvek izbrisana iz mog secanja. Istog trena izvukla se ispod mene. Napolju ju je vec cekao brod. Jedna rec ukljucila je sve njene odbrambene mehanizme. Pocelo je odbrojavanje.
Istrcala sam za njom. Pokusala da se ukrcam ali mi nisu dozvolili. Po mene ce doci novi brod za tri dana, rekli su.
Dok sam gledala na pucinu shvatila sam da je ona samo klon sa greskom. Neoprostivom. Stvorena sa porivom da spoznaje nepoznato a bez sposobnosti da vidi da je najveca tajna upravo u njoj. Samim tim bila je nemocna da postuje tu tajnu koju nosi u sebi.
http://www.youtube.com/watch?v=2bKL1ptf71M
Originally posted by LeDeNa_
Godine su prolazile tiho, skoro neprimetno. Godine u kojima je živela svoj život, mada, kada bi se osvrnula unazad, ponekad bi joj se učinilio da je to samo privid života. Stanje koje mu veoma nalikuje, ali ne i ona sama. Uvod, uvertira u nešto veće, bolje, stvarnije. Ponekad bi se osetila kao poluzainteresovani gledalac u pustoj bioskopskoj sali, kojeg ne doima gluma glavnog aktera.
Često je zaticala sebe kako sedi na fotelji, posmatrajući kazaljke na satu koje su se neznano kako našle u potpuno drugom položaju, svedočeći o nestalom vremenu. Vremenu, koje je provodila u Drugom životu, koji je blistao svom svojom lepotom unutar njene glave. U svetu, za koji je znala da postoji, i koji će postati stvaran ukoliko bude mogla pravilno da ga odsanja.
Originally posted by LeDeNa_
Nekako, jako lose pamtim citate i reci ljudi koji mi, u principu, nista ne znace. Da, dopadnu mi se njihove misli, razmislim o njima, neke usvojim, kod nekih mi se dopadne nacin na koji su predstavljene, ali ih ne pamtim.
Pamtim reci “malih” ljudi. Onih koji na globalnom planu ne znace mnogo. Onih koji nisu opste poznati, i koji su stvarni. Bar meni. Jer, ono sto oni govore, dolazi iz njih samih, primereneo je osobi kojoj upucuju reci i situaciji u kojoj se nalaze, i licno je, ne uopsteno, ne namenjeno svima. I zato, za mene, te reci vise vrede. Te misli su mi bliskije.
Originally posted by LeDeNa_
Kad mi se pobrkaju loncici u glavi (a desava se precesto ), ranije, uvek me je vukla voda...
Kako imam tu srecu da sam oduvek zivela u nekim recnim gradovima, uvek je pri ruci bila neka reka.
Znala sam, i znam, svako najtajnije mesto na tim rekama, mesta na kojima, u neko moje doba noci nema nikog.
Postoji jedna pesma koju ’’vrtim’’ uvek u takvim trenutcima. Pesma se zove More a izvode je Sisters of Mercy. I tajno mesto na reci je, oduvek, bilo najbolje mesto da se sirom otvore vrata automobila, da se zvucnici napanje do daske, i da se reci pesme odvriste preko reke. Tokom godina, sa ljudima koje poznajem, napravila sam kult ’’Vristanja More na tajnim mestima na reci’’. U poslednje vreme, sve je manje i manje ljudi koje licno poznajem koji nisu razvili nekakav ’’stid i osecaj za pristojnost’’, i sve je manje onih koji imaju hrabrosti da vriste preko reke, sve je vise ’’odraslih’’ u svetu koji me okruzuje.
Na neki, mozda malo pomereni nacin, citanje i pisanje na ovom mestu, za mene ima istu simboliku. Mozda i zbog toga sto, na neki nacin, kada otvorim novu stranicu , isto mi je kao i kada otvorim, sirom sva vrata automobila. Mozda i zbog toga sto, kad misli pretocim u kuckanje, isto mi je kao i kada napanjim zvucnike do daske. Mozda i zbog toga sto, kada procitam neke jako bliske misli i stavove drugih ljudi, isto mi je kao kada mr. Voice himself zapara noc recima koje i lece i razboljevaju u isto vreme. Mozda i zbog toga sto, kada procitam komentare ljudi koji su osetili potrebu da nesto odgovore na sve te blogove koje ovde pisu razliciti ljudi, isto mi je kao i kada se ’’ispraznim’’ urlajuci reci koje mogu i da mi pokidaju i da mi zalece srce i dusu. Mozda i zbog toga sto, kada prodje neko vreme od svake te misli koja je ovde pretocena u reci, i kada posle kise dodje sunce, ili posle sunca kisa, isto mi je kao i kada znam da ce svi ti nasi ’’kultni’’ urlici zavrsiti daleko, daleko, daleko niz reku da se vise nikada ne vrate.
Originally posted by LeDeNa_
Kada je imala petnaest godina, noc uoci njenog vencanja; majka joj je dosla u spavaonicu, sama. Vec je puki taj cin bio neobican. Gospodje majcinog ranga nigde se ne pojavljuju bez pratnje, cak ni pod sopstvenim krovom. Ona je sedela na rubu postelje, bosonoga i raspletene kose pale skoro do peta; gledajuci majku kako prilazi istim onim korakom kojim danas i sama hoda: lakim, bez suma, koji jedva da pomera skute. Te je noci, zadnje svog detinjstva, dobila dve pouke: bracna istina nikad ne napusta zidove bracne loznice.
I, sluzincad se nikad ne udara rukom; pogotovo ne otvorenim dlanom.
Njena je majka smatrala da nema zivotnih istina vecih koje bi joj trebala preneti.
Kako zivis, tako od drugih zahtevaj.
Pogled sa prozora bio je velicanstven, ali uvek je takav bio. U maglu uvijeni plavi vrhovi sneznika koji cepaju oblake; vrisak bezmernih provalija i ledeno blestanje mrtvih zimskih jezera. Posmatrala je ne videci, i nista ne osecajuci. Gledala je kroz taj prozor i prve noci svog braka; kada se u praskozorje popela do njega sitnim, ranjenim koracima; uvijena u krvavu plahtu. Gledala ga je dok je u znoju, ne pustivsi glasa, rasjala svoje prvo musko dete. Sasvim se sigurno seca kako je uz njeg stajala posle prvog samara koji joj je rasekao usnu i srce. Bilo je to posteno. U izvijenu kovanu resetku izlivena stakla jedina su u kojima je ikad videla svoj pravi odraz.
Ne devicu pokidane utrobe. Ne nasmrt izmucenu, krhku petnaestogodisnjakinju s kostima kao od ruzinih latica koja u krvi radja. Ne sramotu samara nadlanicom, kao da je neposlusni kmet.
Nikad suncem ogrejani vrhovi sneznika i mrtva jezera.
Pravi odraz.
U njenim ocima, lepota koju su joj pripisivali uvek je izazivala podozrenje i sumnju. Lepota je bila teret
Lepotu niko ne uzima za ozbiljno.
Nakon deset godina; bilo je podnosljivije.
Trepavice su joj zaigrale dok je spustala pogled. Mrzeći svaki slog svog glasa, rekla je:
-Dobro mi došli, gospodaru, muzu moj.
Dok su paklene vatre pocinjale da plamte, a ledena kora svuda duz povrsine cvilela cepajući se i topeci; ništa se nije moglo porediti s mrznjom koju je osecala spram znanja da bi sa istom ocajnom iskrenosću iste reci izgovorila ponovo.
Originally posted by LeDeNa_
"Samo glupi i mrtvi nikad ne menjaju svoje misljenje."-----Russell
Originally posted by LeDeNa_
Sta je to sreca?
Sreca je, kazu, kada znas biti zadovoljan onim sto imas. Uvijek ima neko ko ima bolji zivot od tebe i uvek ima neto ciji je zivot gori. Jeli sreca kada uvek gledas na dole? Kada spustis pogled na one kojima ide losije? Ono poput: slepa sam ali mogu biti srecna jer ima ih koji su nepokretni. Ili je sreca kada gledas na gore i u zurbi da i ti to ostvaris, zaboravis tu prazninu u tebi? Brzo, trc i dalje i pazi da ne stanes i predahnes, jer ako stanes i razmislis spoznati ces koliko je glup i bezvredan ovaj zivot.
Religija.
Ima ih dosta, odaberi sebi jednu od tih bajki i veruj u nju. Za svakog od nas ima odgovarajuca prica i ako ti se ne svidja ni jedna od ponudjenih jos uvijek mozes izmisliti svoju bajku i verovati u nju. Mozda ti se cak pridruze jos par drugih nezadovoljnih sa ponudjenim bez dovoljno fantazije da izmisle svoju pricu o sretnom kraju jednog bezvrijednog života...
Originally posted by LeDeNa_
Odgovornost je veliko breme i teret te je ljudi odbacuju jer je se boje - jedna je od glavnih teza "Legendi o velikom inkvizitoru" iz "Brace Karamazovih" od Dostojevskog. Posto je odgovornost veliki teret, a donosenje odluka najtezi posao na svetu, pojedinac pokusava da se oslobodi odgovornosti. Najefikasniji nacin za ovo jeste ponistavanje sopstvene individualnosti. Izvrstan nacin za ponistavanje sopstvenog ja je mazohizam. Mazohista uziva u nano?enju bola (psihičkog i fizičkog) i omalovazavanju sebe jer na taj način on ponistava svoju individualnost, srozava se, postaje bednik, niko i nista, luzer... Omalozavanje sebe nije cilj, to je sredstvo da se dodje do cilja.
-Renata... re nata...znas znacenje imena koje sam ti dala ?", bilo je prvo sto je progovorila.
"Hvala ti. Znam...ponovo rodjena... ?Ovo" je bio put. Put koji sam morala da prodjem. Put moje sudbine. Put moje srece. Prvi put u zivotu osetila sam slobodu. Prvi put u zivotu osetila sam mir. Prvi put u zivotu volim SEBE. Sad znam da mogu, istinski voleti i druge... "
Ali mera ljubavi nije bol zbog odlaska. Mera ljubavi je spremnost da prihvatis onog koga volis, onakvog kakav jeste. Mera ljubavi je ono sto zelis da mu das, a ne ono sto zelis da mu oduzmes. Mera ljubavi je da pristanes na ono sto je dobro za njega a ne za tebe.
Nije li sudbina zene, uvek, samo u biranju izmedju dva ropstva ?
Originally posted by LeDeNa_
Zelim pisati o tebi. Odjednom, ne ide mi. Stajem, citam napisano i brisem. Ne znam dovoljno lepe reci.
Osecam se kao dete koje u ruci drzi samo jednu, obicnu olovku. A zeli nacrtati dugu.
Brisem odlomke i recenice. Odustajem od trazenja pravih reci. Ono sto osecam je ionako previse jednostavno za velike reci. Samo zelim reci da sam tvoja.
Radujem se danu kada cu kleknuti pred tebe i nacrtati ti dugu u boji, pogledom i osmehom.
Originally posted by LeDeNa_
meni je zena NEOPHODNA (meni, ne govorim u ime bilo koga drugog) da bih se osecala ispunjenom i ostvarenom kao zena. Jednako tako potrebna mi je zena kome sam ja potrebna da bi se ona osecala ispunjenom i ostvarena kao ZENA. I onda je potpuno. Jedno. Celina. Iz toga proizilazi sve drugo, zivot, novi zivot, zivot... Sve manje od toga mi je cisti besmisao sveta koji me okruzuje.
I vec vidjeno...
Originally posted by LeDeNa_
Meni moja iskustva govore da je covek previse kompleksna zivuljka, i da nema tog jednog uzroka do koga ces ti stici i time mu izleciti citav zivot. Sve se naslanja jedno na drugo. Ljudska psiha je kula od karata. Izvuci jednu pogresnu kartu, i sve je otislo do djavola. Mozes mu leciti zivot, ali i za to je potreban zivotni vek, tvoj i te osobe. Kratkotrajno bavljenje nekom osobom, ipak, ne predstavlja izlecenje. To sto neko "prodre do uzroka" jos uvek ne znaci da je sposoban da se sa tim uzrokom izbori, ili da ga je razresio – samo da ga je svestan. I bas to je prckanje po psihi odredjenih osoba "za njihovo dobro" koje moze biti vrlo nezgodan okidac za ostatak njihovog zivota.
Originally posted by LeDeNa_
Tesko je ne okrenuti ledja, tesko je otvoriti srce, tesko je pomoci. Jos je teze priznati da nam je pomoc potrebna. Svima nam treba pomoc, svakome na svoj nacin. Treba li pomoci nekome ako znate da ce vas zbog toga drugi odbaciti? Sigurno i uvek da. Ono sto cete dobiti zauzvrat prekrit ce sva osudjivanja i odbacivanja, smeh iza ledja i ostaviti vas kao ispunjeniju osobu. Kao osobu koja se ne boji sebe, a ako se ne boji sebe, ne boji se nicega. Sami smo sebi cesto najgori neprijatelji, ali nikad najbolji prijatelji. Zato treba deliti, treba se smejati, iskoristiti vreme. Treba uciti, znanje nam pomaze u spoznaji. I nadasve, treba pomagati. Pomagati svima. Osmehom ljudima na ulici da im ulepsate dan, lepom reci prijatelju da mu podignete samopouzdanje, poljupcem osobi koju volite da ne zaboravi koliko vam znaci. I nakon svega toga, ne treba ocekivati nista zauzvrat. Pomaganje nije trgovanje, nije politika. Onaj osecaj koji vas ispunjuje nakon sto vidite osmeh na licu drage vam osobe, osmeh za koji ste delom i vi zasluzni, ispunja vas vise od svih para, od svih komplimenata i poklona. Davanje je uvijek lepse od primanja. Zato se zamislite nad svojim izrazom lica i izborom reci kojima pozdravljate prijatelje. Sreca je svima nadohvat ruke, ako vam je ruka prekratka osmehom zatrazite pomoc sa strane. Mnoge ce se ruke pruziti prema vama, nijednu nemojte odbaciti.
Setite se djetinjstva, setite se pruzanja ruke prema roditeljima, pruzite ih dragim ljudima. Ako vas neko odbaci, nemojte odustati. Kada ste ucili voziti bicikl sigurno ste mnogo puta pali, mnogo puta izgrebli kolena. No prvi puta kada ste sami okretali pedale, sva bol je nestala, a zamenio je ponos i sreca. Isto je i sa pravim prijateljstvima. Tesko ih je naci, ali su prekrasna.Samo ni tada ne smemo zaboraviti na osmeh svome prijatelju, a sva odbacivanja, iako ce ostati zapisana na vasoj dusi, kao i rane na kolenima s vremenom blede.
Originally posted by LeDeNa_
Ne okrecem novu stranicu, ne otvaram novo poglavlje, samo unosim izmene u staro. Neprimjetne izmjene koje crnu boju pretvaraju u plavu.
Originally posted by LeDeNa_
Tesko mi je pustiti stvari van moje kontrole, a opet bas to je ponekad odmor, samo cekati, zaustaviti vreme, ali samo ono vlastito vreme, ono u kojem razmisljamo i reagujemo, i pustiti sve oko sebe da se dogadja bas onako kako bi i trebalo. Tada dolazim do pitanja: je li stvarno tako trebali biti? Sve me to zbunjuje, no osecam da sam svakim danom sve blize odgovorima, nadam se da ima dovoljno dana da ih dostignem.
Originally posted by LeDeNa_
Ona je oduvek bila osoba koja voli imati sve konce u rukama i sve podatke ispred sebe. Ponekad je to znacilo previse pitanja sa njene strane. Nije uvek bila spremna pustiti neko pitanje iz ruke, cesto je to zasmetalo ljude.
- Dobro znas da ona jednostavno voli privatnost, ne voli kad sve pokusavas doznati. Samo je malo manje ispituj i sve ce opet biti kako treba.
- Stala si na njenu stranu. Nikad to od tebe nisam ocekivala.
- Ja sam ti samo rekla sta mislim. Nadam se da ne ocekujes od mene da kazem nesto sto ne mislim.
- Ocekujem da me razumes.
- Ne razumem te u necemu gde mislim da si ti kriva.
Tu se ona digla i izasla van...
Ostavila me u razmisljanu, teskom... Jesam li trebala tako reagovati? Mozda sam je stvarno trebala podupreti. Sta ako je u pravu? Sta ako sam potpuno pogresila. Isprva sam bila sigurna da sam dobro postupila. Sada vise ne znam. Mozda je to jos jedno nepisano pravilo koje sam propustila u zivotu. Sada bih htela prestati sa razmisljanjem. Ne mogu, jednostavno ne mogu.
Je li iskrenost vrlina? Ne znam.
mozda spoznam istinu jednoga dana, sa vise iskustva.
Izvini, prijateljice!!!
Originally posted by LeDeNa_
Jesam li ja ona ista osoba koja je pre 10 godina lovila plave leptire po livadama? Mozda. Ili ipak? Mislila sam da je svet savrsen. To se promenilo. Mislila sam da su svi ljudi dobri. To se promenilo. Mislila sam da je dobra namera osnova svega sta radimo. To se, na moju veliku zalost i bez mog pristanka, promenilo. No, opet... Pokusavam pomoci ljudima, to se nikada nece promeniti, kao ni nada da je svet ipak u svojoj sustini onakav kakav treba biti. Upravo presavrsen u svom postojanju jer je ovakav kakav je, pun mana, loseg kao i dobrog, a ne savrsen. Da je sve dobro, kako bismo znali što je lose? sve treba doci u paru.
Cesto kazu da je trnovit put do zvezda. Ne. Trnovit je put. Svaki put Ponekad kraj puta pronađemo cistinu. Bez trnja. Da se odmorimo, saberemo, smognemo snage. Da uzivamo. Ovih dana provela sam sate na njoj. Vreme je da krenem dalje, zakoracim u trnje.
Znam da to mogu, prvi korak je najtezi.
Originally posted by LeDeNa_
Jutros sam polako setala prema stanici i ugledala taj grafit. Grafit koji se neko ispricava drugoj osobi sto je voli.
SORRY...STO TE VOLIM
I bilo mi je tesko zbog te osobe. Bilo mi je zao sto je ta osoba osetila da se mora nekome ispricati zato sto voli tu osobu.
Nije li to strasno? Nekoga volis, dajes mu time jedan deo sebe (CELU) – a moras se ispricavati zbog toga.
jer u danasnje vreme – te dve recii su dobile negativno znacenje.
one oznacavaju..., vezivanje, oduzimanje slobode.....
I onda zbog danasnjeg drustva, zbog toga sto te dve reci na odredjeni nacin oznacavaju oduzimanje njihove slobode, zbog toga sto se u danasnje vreme vecina veza bazira na seksu, zbog toga sto kazivanjem tih dve reci jedna strana remeti onu krasnu liniju slaganja u slobodnoj vezi – ta ista strana koja oseca nesto dublje, nešto lepse od dragosti (lepa rec dragosti he) – ta osoba mora reci sorry?......
I oseca ce se krivom???
Originally posted by LeDeNa_
Ne tragam, neprestano, za surogatima i suspstitucijama onog za sta sam sasvim svesna da mi je potrebno. Naprotiv. Tragam za originalom, bas za onim sto znam da mi je potrebno.
ja, ovakva kakva jesam, mogu da postujem samo zenu koja nema nikakvih problema sa svojom prirodom, i koji nema potrebu preuzimati zenske principe da bi odgovorila "potrebama modernog doba".
Srecna sam sto sam zena i srecna sam sto znam da postoje zene koje su srecne zbog toga sto su ZENE.
Neko se moze slagati ili ne sa mnom. To, meni, zaista, nije vazno. Ne isparavljam krive Drine. Svako, ali bas svako, moze sam za sebe otkriti sta je to sto ga cini potpunim. Postujem. Oduvek sam postovala. I nastavicu da postujem to i u buduce.
Ono sto ne mogu da postujem, to je da neko izjavi kako je totalna budalastina bilo sta sto je moje misljenje, ili moj stav, ili moj zivotni moto, jer to je, krajnji i potpuni, izraz nepostovanja mene kao licnosti, kao osobe, kao coveka. To samo znaci da je neko nesposoban da prihvati bilo kakvo drugacije misljenje od sopstvenog i da je nesposoban da sedne i hladne glave procita ono sto je napisano, vodeci racuna o tome ko je to napisao i sta to toj konkretnoj osobi znaci.
Originally posted by LeDeNa_
Mislim, znam ja da je osnovna funkcija vecine ljudi na ovom svetu da seciraju tudje snove, zelje, nadanja... (mozda i zato jer nemaju svoje?), ali, sve jedno, ja to ne razumem.
U, je. Spalite je na lomaci jer se usudila da kaze sta zeli. Dodajte jos koji panjic jer ima neku bajkovitu viziju "zivota 24/7". Tresnite je o zemlju jer je vreme da "shvati i prihvati realnost zivota". Naterajte je da "odraste" i pridruzi vam se. Toliko je lepse u tom "vasem" svetu.
Mogu mi biti smesni neciji stavovi, moze mi biti smesno necije misljenje, mogu mi biti smesni neciji nacini, mogu mi biti smesni neciji pokusaji. Ali nikada, nikada, nikada se ne bih smejala necijim snovima, nikada ih izvrgavala ruglu, nikada nekom "spustala" zbog njenih snova. Za neke ljude snovi su jedini nacin da preguraju dan. Unisti nekom snove, unistio si coveka.
I jos nesto nikada necu razumeti... Ako neko napise: "Ovo je moje vidjenje, moje zelje, ono kako ja nesto vidim..." sta, uopste, bilo ko, ima da slaze ili ne slaze sa time? Nikada necu razumeti potrebu za uniformnim misljenjem. Tek to je zatvor. Ali onaj gori. Onaj u koji sam sebe zatvoris.
Originally posted by LeDeNa_
Previse puta sam procitala da je najveci dokaz velicine ljubavi ono cega se zbog nje odreknemo...
Mozda se, zapravo, nicega ni ne odricemo? Ako dobijemo sebe, ako dobijemo sebe natrag, posle godina ceznje za samim sobom, mozda smo primili daleko vise nego sto smo dali?
Niko ne moze u nama samima pronaci ono cega tamo nema. Moze nas samo podsetiti na ono sto smo zaboravili, moze nas podsetiti koliko jako zelimo da se setimo.
Mnogi Sveti Gral traze na pogresnom mestu, mnogi provode zivote proucavajuci stare knjige, sledeci putokaze starih mapa, provode zivot ispravljajuci greske u desifrovanju tajnih znakova na njima... I nikada ga ne pronadju.
Sveti Gral je u nama samima, samo je malo njih koji veruju da ce ga tamo pronaci.
Ne moze svako videti vile. Ne zato sto vile ne postoje, nego zato sto mnogi svojim ocima ne dozvoljavaju da ih vide.
Lepota je uvek u ocima onog ko posmatra...
Vila je samo ogledalo u kome ne moze svako videti svoj odraz.
Ti ga vidis iz "najprostijeg" moguceg razloga. Zato sto velicina odraza dolazi iz tebe samog.
Originally posted by LeDeNa_
Ja sam zena. To je vidljivo spolja. Ali ja sam zena iznutra, duboko u sebi, sustinski i iskonski, duboko u meni dise jezgro koje me cini zenom. I srecna sam zbog toga. Ponosna na to. Svesna sam svojih slabosti, svojih nedostataka, svesna sam da mi je potrebna zastita, i paznja, i zalivanje cvetova koji rastu u meni. Potrebna mi je neznost, potrebna mi je svest o tome da neko prepoznaje tu zenu u meni, da ume sa njom, da ume da joj da sve ono sto joj je potrebno da bi mogla da se pokaze u svoj svojoj raskosi. Ja ne zelim da budem jednaka. Ja ne umem da budem jednaka. Ja ne zelim da ispadam smesna trudeci se da budem jednaka, jer je to protiv moje prirode. Postoje zene drugacije prirode. Moja nije takva. Moja priroda je "cudna" (ne mogu da nadjem sad rec). U meni dise potreba da pripadnem, da se kroz pripadanje iskazem, da kroz pripadanje zivim svoju prirodu, svoju sustinu. I da volim. Da volim celim svojim bicem onoga ko ume i moze da u meni prepozna moju prirodu....
Originally posted by LeDeNa_
i prodje dugo
ne osetih zensku ruku
prodje dugo
bez zivota u noci
prodje godina zivota
cudim se
prodje sve
ali zelja i ljubav ne
i dalje tece
al taknut
niko me nece
--------------------------------
ako vidite zensku osobu da sedi u kafeu sama za stolom sa dve kafe a niko ne dolazi za sto e to sam vam ja jer ona sedi preko puta mene u mojoj glavi i ne treba mi niko drugi.
Originally posted by LeDeNa_
Sajam knjiga. Guzva. Reke ljudi. Probijanje. Knjige. Jefino. Prejeftino. Ljudi kupuju knjige na kile. Ljudi puno citaju?
Kako stignu sve to procitati? Kad stignu sanjati?
Originally posted by LeDeNa_
Prevara nije uvek prevara u fizickom ili emocionalnom smislu. Kada neko koga volis iz milion razloga, prestane da postoji iz jednog, to ne pobrise onih devetsodevedesetdevethiljadadevetstodevedesetdevet razloga koji o(p)staju.
Prevariti moze znaciti i izneveriti. Izneveriti sebe, sve sto jesi, izneveriti zivot sam, sve ono sto te tera da ga zivis. Punim plucima. Jedino kako spada. Jedino kako zivot zasluzuje. Bez kompromisa.
Zato mislim da sam je prevarila. Zato mislim da sam je izneverila.
Zato sto sam zelela da verujem u lazi. Zato sto sam znala da su lazi (nesto sto predobro zvuci da bi bilo istina, obicno nije istina) i nije me bilo briga. Bilo mi je potrebno da verujem u njih, jer sam bila umorna od realnosti. I dobijala sam lazi. Divne, slatke, opojne... A onda sam se umorila od lazi...
A onda znas sta je doslo.
A onda sam ozivela.
I sad, evo me ovde. Ovakva. Onakva. Svakakva. Ziva.
Originally posted by LeDeNa_
Zaboravila sam na grancice i one su dugo stajale u vazi, sve dok voda nije postala gusta i lepljiva, pretvarajuci vazu u malu blatnu mocvaru. Kada sam izvadila grancice iz vode, pojavili su se mali belkasti korencicii, nalik na konac koji je neko poepio na lepljiive stabljike. Bile su ljigave i krhke, kao necija utroba i kao novorodjeni macici pre nego ih macka opere lizanjem. Sve sto se radja je lepljivo i bezbojno, i samo naizgled krhko.
Korencici su bili lepljivi i blatni, nalik na nešto sto treba sakriti, kao da se biljka stidi vlastite zelje da prestane biti cvet u vazi i postane stablo. Ipak, odusevila me je njezina sposobnost da pusti korenje, da zapocne samostalan zivot zaboravljena u ustajaloj vodi. Posadila sam grancice u vrt i one su se polako, godinama, pretvarale u stablo.
Pocetkom proljeca prolistat ce prvo ruzicastom, a onda zelenom bojom. Ne zna da je za mene postala simbol. Da u njoj vidim moju vlastitu zelju koja je izrasla iz ljepljivih, blatnih korencica i razvila se u stablo koje stoji na suncu.
***
Kada ljudi pogledaju tamaris, verojatno vide samo biljku. Ja vidim vlastita mastanja koja vise nisu bledi, blatni korencici koje treba sakriti. Moja mastanja rastu na stablu. Dobar je osecaj kada najmracniji, dugo skrivan deo tebe, konacno raste na suncu.
Originally posted by LeDeNa_
Moje su oci pune tebe.
Rekla sam ti tada
-sve je ovo vecno-
Rekla sam-beskrajno te volim.
Veceras bi to bila laz.
Krijem svoje oci,
pokusavam zaboraviti da je
ljubav bila tu-u koraku,
osmehu, suzi.
Pokusavam, a samo ostaje iza
i iznad svega
pregrst mojih
uzaludnih pokusaja.
Originally posted by LeDeNa_
Putem zadovoljavanja voljenog bica zadovoljavas vlastitu potrebu da zadovoljis voljeno bice.
Originally posted by LeDeNa_
Ponekad je dusu lakse staviti na papir i na uvid svima, nego je otvoriti i (pre)dati samo jednom bicu (pa bio to i andjeo), prosto zbog toga sto ce se medju "svima" dusa lakse sakriti. Otvoriti je i dati samo jednom (i ne traziti je nazad) predstavlja onu pravu zivotnu kocku u kojoj andjeli zbacuju svoja krila jednako kao i djavoli svoje roscice i repice. Ostaju samo ljudi od krvi i mesa...
Ljudskost je tesko svarljiva. Jer podrazumeva i andjele i djavole.
A bol je "posao" ljudske duse. Kada duse ima. I "andjeli" to znaju.
Zato i dolaze...
Originally posted by LeDeNa_
Pre izvesnog vremena naisla sam na jedan podatak.
Covek je dao par desetina miliona dolara da bi proveo nekoliko dana u svemirskoj stanici. San mu je bio da odleti u svemir i on ga je ostvario. Ostvario je san, ali po koju cenu? Dao je citavo bogatstvo da bi ostvario jedan hir trulog bogatasa (to je moje misljenje).
Deca umiru od gladi. On svaki dan prolazi kraj ljudi koji zive u kartonskim kutijama i nemaju jedan dolar da kupe hranu. Kakav je to covek? Koliko neko moze biti bezdusan da gleda tudju patnju iz vasione?
Originally posted by LeDeNa_
Nije lako osetiti osobu sa druge strane zice, ali osecas da joj je neko potreban, neko sa kim bi se ispricala. Ponekad, iako znamo mnogo ljudi u RL, jednostavno nemamo u datom trenutku s kim da pricamo. Ne govori mi mnogo, a kao da mi je roman ispisala pred ocima. U tom trenutku sam pozelila da se mogu stvoriti pored nje. U tom trenutku sam zelela da je mogu zagrliti i reci joj:
˝Ti si divna osoba jagnje moje belo. Ti imas dusu koja je jako velika. Shvatam sta te muci, shvatam da veliki teret nosis na dusi. Shvatam da ti nije lako. Znam da ne mogu mnogo da ti pomognem i to me rastuzuje jer osecam da si dobra osoba. Sretan je onaj ko te poznaje, pa da ne znam koliko mana imas.˝
Sve je to ostalo neizgovoreno. Otisla je na pocinak jer rano ustaje. Nadam se da ce kada dodje na forum, otvoriti ovaj post i pronaci poruku. Nadam se da ce joj ovih nekoliko iskrenih reci makar malo ulepsati dan.
Eto...
Originally posted by LeDeNa_
Kada bih imao jedan komadic zivota,dokazivao bih ljudima koliko grese
kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su
ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Gabriel Jose Garcia Marques
Originally posted by LeDeNa_
Koliko se covek menja, sta ga vodi i okrece da krene u nekom smeru? Da li vise uticaja napravi razum ili srce?
Nekad imam osecaj da koliko god nas je ovde sa istim smerom u kojem idu nasa razmisljanja, svako od nas je sam. Moze se osloniti na sebe i na one koji ga neposredno okruzuju (sto je i normalno). Ali samoca se oseca u onome sto mi jesmo, a stidimo se to pokazati na mestu gde to ne bi smelo da se dogodi. Volila bih da ljudi na ovom forumu mogu otvoreno reci sta ih privlaci i ko su u ovom svetu koji zovemo gay-serbia ili kako vec , a da ne budu osudjeni zbog toga.
Vremenom se covek na neki nacin povuce u sebe. Mozda i krene da nesto kaze pa ta rec ostane za zubima ili iza tipkovnice.
Starenje, sazrevanje ili dzangrizavost?
Znam da se od mene ocekivalo da vremenom postanem ozbiljnija, da stanem na loptu. Ali ja je svaki put sutnem da odleti ispred mene. Ne zelim postati dzangrizava cak i ako docekam sezdesetu godinu he. Vise vredi jedan dan smeha, nego deset godina namrstenosti.
Sazrimo, ali nemojmo se osusiti.
Pomozimo onima koji dolaze da nase greske ne ponove.
Sebicnost je otrov ciji smrad nikad ne ostane u nama samima vec otera one do kojih nam je stalo...ma koliko to bilo.
Originally posted by LeDeNa_
21 gram
Kazu da u trenutku smrti telo gubi 21 gram.
Da je to tezina duse.
A ja se pitam, kolika je tezina ljubavi?
Originally posted by LeDeNa_
Sinoc sam divan usnila san,
bio je nestvaran, ko svaki san.
Kad usred zime i hladne studi,
usnite topli prolecni dan.
...
Razmisljanje moje ko vatra pece,
ko mutna voda beskrajno tece,
a samozelim, to reci znam,
kraj Njenih nogu da tonem u san.
Sinoc sam divan usnila san,
bio je nestvaran, ko svaki san.
Kad usred zime i hladne studi,
usnite topli prolecni dan.
Originally posted by LeDeNa_+
Inercija......
Inercija je po mom misljenju, druga najznacajnija sila u prirodi. Kako u fizici, tako jos vise u zivotu.
Svako telo ima teznju da nastavi svoje kretanje. U idealnim uslovima, bez trenja i drugih spoljnih uticaja, to kretanje bi se nastavilo beskonacno.
Potrebna je velika energija, da bi telo koje se krece odredjenom brzinom promenilo pravac ili se zaustavilo.
To se u zivotu izuzetno cesto odslikava, na raznorazne nacine. Cesto zivimo po inerciji. Zato jer nam je lakse da idemo vec uhodanom stazom, nego da menjamo smer ili naglo stanemo.
Drustvo je kranjnje inertno. Vladaoci su to jos jako davno ustanovili. Zato su promene najcesce samo kozmeticke, ali ne i sustinske prirode. Revolucionarne promene se desavaju retko, i uvek su pracene snaznim lomovima. I uvek ostaje konstatacija "nekada je bilo bolje..." jer je tesko suociti se sa novim smerom i novim okolnostima. Neki se nikada i ne suoce. Ziveti u proslosti pruza veliku utehu.
Lakse je i udobnije, komfornije, prepustiti se inerciji, uci u kolotecinu i ne ulagati energiju u menjanje svog pravca, cak u ukoliko uocimo da on nije ispravan. A zaustavljanje, nagli zastoj, prouzrokuje pravi lom.
I tako, stotine i hiljade ljudi krecu se svojim sinama svesni, da taj put cesto nije dobar, da ponekad vodi pravo u ponor, ali nevoljni da uloze veliku energiju koja je potrebna da bi se taj pravac promenio, da bi se izaslo iz prtine i promenilo nesto iz osnova.
Inercija je neumoljiva. I deluje uvek. Cak i kada si je jednom savladao, ona je ponovo tu, i pri svakoj novoj prilici moras je savladavati ponovo.
Sto si stariji, to teze menjas smer kretanja. Inercija postaje neka vrsta utehe, jer te cuva u svojoj cauri. A caura kao caura, sprecava te da pogledas napolje, i vidis da si mozda vec na ivici provalije.
Originally posted by Andjelika
Porasti, znaci zadrzati dete u sebi,
inace bi se odrastanje nazivalo
prestariti sebe.
Originally posted by Andjelika
Ocaj me je sve vise obuzimao... Nije mi bilo vazno sto gubim devojku, nekoga sa
kime spavam, vec sto ostajem bez najbolje prijateljice...
Tu je pored mene.. a toliko je daleka..
Setila sam se njenih zagrljaja, kada bih sedela, a ona mi prisla sa ledja
i obgrlila me njenim divnim rukama...
Pocela sam da placem... plakala sam kao malo dete...
vreme je prolazilo, kapljice suza su se redjale na podu ispod mene,
izmedju mojih nogu...
gledala sam ih i dalje plakala... drzeci glavu rukama o kolena...
Originally posted by Andjelika
Miris zene je svuda okolo... Setam se kroz masu ljudi, i gledam,
zveram, kao pomahnitala... Posmatram zenska lica, oci, usne,
ruke, prste, misice, noge, grudi, ramena, vratove... Osecam sve te
zene pored mene, osecam ih kako disu, kako se osmehuju, kako
se nezno krecu kroz prostor... Cula mi rade na nivou refleksa...
Zeljna sam zivota... zeljna sam dodira... zeljna, a istovremeno
plutam po oblacima, gledam u zvezde, ckiljim u sunce, sirim ruke
kao da letim ...
Hormonski rolokoster.... Uzivam u njemu...
Originally posted by tasa
Ptica tišine
Ptica tišine
na neveselu granu
duše sletela
Ćutanjem
peva
na Miloštu neba
opominje
Tišinu prizivati,
a ne biti svestan
svoga Krsta,
dušo, greh je.
Originally posted by mOwbid
Svaku grubu rec treba ubiti.
ili ne?
Kao da pisem poslednje stihove.
Kao da pokusavam da oteram gresnike.
Kao da cujem poziv u daljini.
Kao da pripadam tamo daleko...divljini
Kao da bledi moj lik.
Kao da odlazim, ali cujem krik..
Originally posted by mOwbid
Gde me ukopase! U Africi.
To mi sreca bi,
Jer me hijena izrova iz rake,
Jedini dobrotvor bese mi ta zver,
Al i nju prevarih,
Butinu mi je prozdreti htela,
A ja joj srce ponudih svoje,
No tako gorko bilo je ono, da crkla je!
Hahaha!
Al sta se cerekam kao luda ja?
Ta, plakati bih morao.
Plakati sto zloban tako nas je svet.
Ta i bog svojim oblak-ocima
Oplace cesto sto ga stvorio.
Al sta koriste suze nebeske?
Na zemlju padnu, na zemlju poganu
Gde ih ljudi zgaze nogama
I - sta biva od njih
Od suza gospodnjih? - Blato!
Hahaha!
/Petefi Sandor - Luda/ (Petőfi - Az őrült)
Originally posted by Andjelika
Svesno kidam sa sebe sve njene mirise,
svesno struzem sa sebe sve njene poglede..
Volim je, a ljubav njena boli me
Zelim je, a guram je...
Svesno brisem na nju svako secanje,
svesno cistim sve njene tragove..
Gledam je, a osmeh njen boli me
Zelim je, a guram je...
Nesvesno osecam da je neizbrisiva,
nesvesno znam zauvek u meni je
Nesvesno znam da deo mene ostace..
Zelim je,
placem, ridam, rondam suze...
zelim je, gubim je
zelim je, daleka je
ravnodusnot obuzima me
znam da gubim je........
... beskrajno volim je
Originally posted by tasa
Usne svanuća
Čeznem
da zagrlim dan
kojim neće koračati
suludi vetrovi
Sanjam
o noći koja će me
pokriti spokojem
Priželjkujem
svitanje
koje neće
na usnama
nositi pitanje.
Originally posted by tasa
Suton krošnje
Po krošnji
pocepanoga zagrljaja
klize sutona suze
U oku se klati
oteti tren dana
Daljinom šume
vetrovi uzdaha
Razdiruća je bol tajne
skrivene u suton krošnje.
We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]
The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]
All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]
this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]
Swap-in out addons, use only what you really need!