- 10 Mar 2010, 19:13
#1801378
Ah vasi komentari....
Posto mi je apsolutno besmisleno odgovarati svakom ko me je prozavo ponaosob, jer koliko vidim, bas nijedna od tih osoba nije se, cak, ni potrudila procitati sa razumevanjem nesto sto je napisano (ne nuzno nesto sto sam ja napisala), samo cu objasniti par stvarcica.
Jako mi je drago sto sam potlacena zena koja nema potrebe biti ljuta, nezadovoljna, zla prema drugima, i koja se, nimalo, ne oseca ugrozenom od strane bilo koga, a posebno ne od strane zena..
Mesate babe i zabe. Govorite o danasnjem vremenu i polozaju zene u njemu. Automatski, to iskljucuje sve ono iz uvodnog posta?
Zasto?
Sa svojim stavom, po vama, ja bih, valjda, trebala biti krajnje nesposobna da prezivim u danasnjem vremenu...
Ajde, necu se smejati. Objasnicu.
Mozda nisam zena "od karijere". Tacno. Bavila sam se, iskljucivo, onim poslovima koji su me, na neki nacin ispunjavali. Zaradjivala sasvim dovoljno da sam sebi mogla da priustim.... Zaradjivala sasvim dovoljno da sam mogla da potpomazem svaki "lost cause" koji bi mi se nasao pred vratima, i da, pri tom, ni ne trepnem ako se taj "izgubljeni slucaj" pokaze zaista izgubljenim. Bas niceg nisam zeljna, i nista mi, nikada, nije predstavljalo problem i "kako ustedeti ili zaraditi dovoljno" da bi se do toga stiglo....
Imam, nazovimo to tako, hobi koji izuzetno mnogo kosta. Recicu samo da me, na godisnjem nivou, taj hobi kosta .. Neki ljudi su od tog hobija napravili karijere (vrlo uspesne), no, ja i dalje to smatram iskljucivo svojim hobijem, iako mu, trenutno, posvecujem oko 80% svoga vremena. Tu i tamo, od svog hobija,..., nemam novca ali meni ok...
Ne osecam se manje vrednom od bilo koga. Nista sto je neko drugi postigao ne posmatram sa zaviscu. Naprotiv, ako su u pitanju meni dragi ljudi, iskreno se radujem sa njima i svakom njihovom uspehu. Ako mi nisu dragi, ipak necu propustiti da konstatujem kako svaki uspeh, ma ciji bio, zasluzuje iskreni aplauz i iskreno divljenje.
I nemam, bas nikakvu potrebu, da se takmicim i dokazujem.
Mnogi koji me poznaju, cak bi rekli, kako me karakterise potpuni nedostatak ambicije. I bili bi u pravu. Nemam je. Bar ne ono sto se podrazumeva pod ambicijom u danasnjem svetu.
Nije mi potrebna karijera da bih znala da nesto mogu da postignem. Nije mi potrebno da znam da "mogu da drzim zenu u saci" da bih se osecala neugrozeno pored nje. Nije mi potrebno da koristim njene slabosti da bih prikrila sopstvene. Nije mi potrebno saznanje da mogu da zaigram na najnize njene instinkte da bih dobila od nje nesto sto mi, na kraju krajeva, ni najmanje nije potrebno. Nije mi potrebno da dobijem "bitku" da bih, na kraju krajeva, shvatila da sam izgubila "rat".
Nisam ja slepa kod ociju. Daleko od toga. Naprotiv. Mogu, mirne duse, reci, kako sam poprilicno dobar psiholog, i kako, prilicno dobro, mogu da procenim nekoga, i kako, iako to nikada ne koristim, mogu da otkrijem neciju slabu tacku, i kako bih mogla da je iskoristim. Ali mi to nije potrebno. I ne samo da mi nije potrebno, nego mi je, skroz na skroz, odvratno.
Pomirena sam sa samom sobom. Nemam unutrasnjih konflikata (bar ne onih izazvanih zbunjenoscu vlastitim identitetom). Nisam nesrecna i nezadovoljna svojim zivotom. Ne tragam, neprestano, za surogatima i suspstitucijama onog za sta sam sasvim svesna da mi je potrebno. Naprotiv. Tragam za originalom, bas za onim sto znam da mi je potrebno.
Sa svakom zenom mogu da razgovaram na "ravnoj nozi", pri tom, pod time podrazumevam da sa njom mogu da vodim konstruktivan razgovor koji iskljucuje neprestano nadmudrivanje i potrebu da se pokaze ko je jaci, pametniji, sposobniji (osim ako "zena" ne insistira na tome. To mi ne predstavlja bas nikakvo zadovoljstvo, ali necu ni uzmaci).
Ne dozvoljavam da me neko terorise. Ne dozvoljavam da me neko pravi budalom. Ne dozvoljavam da mi neko namece svoju volju ako nisam sigurna da su razlozi za to ispravni, i ako nisam sasvim sigurna da je u pitanju osoba sa cijim se, pre svega moralnim, principima, mogu sloziti i koji mi nisu bliski. Ne dozvoljavam da bilo ko manipulise sa mnom.
Nikada nisam imala problema sa time da bilo koja zena sa kojim sam bila u vezi, kada iznesem svoje misljenje o necemu, bar ne razmisli o tome sta sam (i zbog cega) rekla, i nikada nisam imala problema sa tim da, iako govorim tiho, ne zastane i ne promisli dobro o onome sto je receno. O uvazavanju recenog, nema cak ni potrebe govoriti.
Ponekad (neki bi rekli poprilicno cesto), cak i zene sa kojima nisam u vezi (i nikada necu ni biti), sa paznjom saslusaju nesto sto imam da im kazem. I uvaze to.
Nikada me niko, ko me poznaje, nije postovao zbog onoga sto radim. Uvek su me postovali zbog onoga sto jesam.
Moja "karijera" ni na koji nacin ne moze odrediti mene kao osobu, i ne moze uciniti bas nista da bih bila bolja ili gora od onoga sto jesam.
Ma sta radila, ma sa cim se suocavala, ispod svega i nakon svega, ostaje ono sto jesam. Sve reakcije, sve posledice, svi razlozi proizilaze iz onoga sto jesam, a ne iz onoga sto mogu da uradim.
Ne moram sebe "snizavati" da bih mogla da budem zadovoljna sa zenom. Mogu da budem bas ono sto jesam, i samosvesna, i ponosna, i ispunjena, i samoj sebi dokazana (i pokazana), i svesna cinjenice sta i koga mogu da postujem, a sta mi je nemoguce da postujem, i samim tim, sta mi, uopste, nije potrebno.
Mozda zato mogu da budem zadovoljna zenom koji nije ni iznad, ni ispred, ni ispod, ni iza mene. Nego koja je pored mene. U svemu. Kao podrska, kao stit, kao stub, kao izvor snage, kao izvor poverenja, kao sigurnost da se svako posrtanje moze preziveti, svaki pad ublaziti, svaka prepreka preci. Kao dopunjavanje svega onog sto meni nedostaje, kao mozaik kome nedostaju delovi koje ja mogu popuniti da bi slika bila potpuna i da bi se ista pokazala u svoj svojoj raskosi i lepoti.(sada to imam)
Mozda je moderna civilizacija ucinila mnogo na planu formiranja (ja bih rekla zbunjivanja) ljudskog uma, no nije nista ucinila da promeni nas genetski kod, zapis koji je priroda u nas usadila onda kada je odlucila da je evolucija odradila svoje, i kada je stvorila ljudsko bice u danasnjem obliku. Mozda je to ljudsko bice, tada, bilo ogrnuto krznom, dok je danas obuceno u Versacea ili Chanel, ali, ispod toga, ostali smo isti. Preziveli genetski kod koji je isti vekovima unazad. Nije nas usavrsavala. Nije nam podarila jos koji par ruku ili nogu, nije nam podarila krila, nije nam podarila rogove. Ali nam je podarila zensku jedinku kao osnove za nastavak najuspesnije zivotinjske vrste svih vremena (ovo necete razumeti ali i to razumem). Bez jednog nema ni drugog. Ni jedno nije dovoljno samo sebi.
Ne znam sta nam govori moderna civilizacija koja traje par stotina godina. Ni ne zanima me. Jos uvek se nije potvrdila kao ekstremno uspesna, onako kako se to priroda potvrdila od kada je sveta i veka. Da je zena zena.... I da su, ponasajuci se u skladu sa svojom prirodom, uspeli da potraju, zajedno, do dana danasnjeg. Ja sa tim nemam bas nikakvih problema. Naprotiv.
Feminizam sa tim nema nikakve veze. Moderna civilizacija sa tim nema nikakve veze. Ekstremni slucajevi sa tim nemaju nikakve veze. Povremene devijacije sa tim nemaju nikakve veze.
To je priroda. Takva kakva je.
A ja, ovakva kakva jesam, mogu da postujem samo zenu koja nema nikakvih problema sa svojom prirodom, i koji nema potrebu preuzimati zenske principe da bi odgovorila "potrebama modernog doba".
To je iskljucivo moj stav, moj prozivljeni stav, cvrsto i nepokolebljivo ukorenjen duboko u mene, proizvod svih mojih iskustava, rezultat perioda mog zivota u kojima sam bila beskrajno "srecna", ispunjena i zadovoljna do poslednje koscice u svom telu.
Ti koreni su toliko jaki da mrve stene. Ja se ne smatram bolesnom zbog toga, ne osecam se konzervativnom zbog toga, ne osecam se zatucanom zbog toga, ne osecam se ugrozenom zbog toga, ne osecam se promasenom zbog toga, i sto je najbitnije, ne osecam se nesrecnom.
Srecna sam sto sam zena i srecna sam sto znam da postoje zene koje su srecne zbog toga sto su ZENE.
To, zaista, nema nikakve veze sa Lez , nema nikakve veze sa uticajem suncevih pega na sablasne nevene. Ima veze samo sa mnom.
Neko se moze slagati ili ne sa mnom. To, meni, zaista, nije vazno. Ne isparavljam krive Drine. Svako, ali bas svako, moze sam za sebe otkriti sta je to sto ga cini potpunim. Postujem. Oduvek sam postovala. I nastavicu da postujem to i u buduce.
Ono sto ne mogu da postujem, to je da neko izjavi kako je totalna budalastina bilo sta sto je moje misljenje, ili moj stav, ili moj zivotni moto, jer to je, krajnji i potpuni, izraz nepostovanja mene kao licnosti, kao osobe, kao coveka. To samo znaci da je neko nesposoban da prihvati bilo kakvo drugacije misljenje od sopstvenog i da je nesposoban da sedne i hladne glave procita ono sto je napisano, vodeci racuna o tome ko je to napisao i sta to toj konkretnoj osobi znaci.
I zato, drage moje feministkinje i feministi, volela bih da znam sta je, tacno, to sto je ovde receno ugrozilo vas kao osobe, i koji to principi feminizma nalazu krajnje nepostovanje zivotnih stavova jedne zene, zbog toga sto se usudila reci kako je moderno doba jedna totalno neprirodna i bolesna pojava u kojoj svako radi ono sto mora, a ne ono sto oseca kao ispravno i njemu/njoj prirodno?
Cak i da to znaci da sam zaostala par vekova za vama, ja jos uvek nisam primetila da sam, tako zaostala, bilo koga uvredila, ugrozila ili povredila, bilo kojom svojom akcijom, prema bilo kome na ovom mestu. Mozda ja, tako staromodna, jos uvek imam princip da je ono najvrednije sto zena moze da ponudi ona sama, i da je to ono najvrednije ne zato sto je to nesto sto je postigla, nego zato sto je to nesto sto ona jeste.
Sta je, u svemu tome, bas toliko pogresno?
I, ono sto me najvise zanima... Zbog cega je to toliko pogresno?
Pa mi ti odgovori na ovome...
Pozdrav neznance!!!!