http://www.youtube.com/watch?v=KhFxxdN7Fc8
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Sretna sam. Zasto? Lep je dan iza mene. Lepe su reci iza mene. Neke neresene stvari resilele su se. Neki ljudi vratili su se na mesta koja su im odavno bila namenjena ali su neko vreme zjapila prazna.
Osecam se...narandzasto. Sa primesama blago crvene boje. Osecaje je najlakse izraziti bojama. Kao dete cesto sam koristila taj nacin, s vremenom su ga nazalost zamenile reci. Veliki, dugacki skupovi reci. Reci su zamena za sve. Moramo prestati toliko govoriti. Moramo vise slusati. Ne slusati reci. Osluskivati osecaje, dogadjaje, pesme, one blage bez reci.
Kada smo bili deca, smejali smo se veselim stvarima, plakali smo na tuzne stvari, cesto smo plakali. Ljutili smo se i pomirivali. Prihvatali i smo ljude oko sebe, ovakve ili onakve. Vecina nas se promienila. Osudjujemo i odbacujemo sve nepoznato, ne trudimo se razumeti i prihvatiti. Zasto smo se promenili? Mozda se toliko svi trudimo uklopiti pa odbacujemo zato sto mislimo da je odbacivanje prihvatljivo. Bojimo se osudjivanja pa ga zato i sami provodimo. No nece li nas zbog toga osuditi oni koje smo odbacili? Oni koji se ne poklapaju s okvirima „prihvatljivog“. Na nesrecu, to nisu nasi okviri, vec okviri ljudi oko nas. Ako ih svi samo prihvatamo, ciji su oni zapravo? Nije li iskrena osuda tih ljudi, koje osudjujemo zato sto trazimo tudje prihvatanje, gora od neiskrenog prihvatanja koje dobijamo zauzvrat?
Tesko je ne okrenuti ledja, tesko je otvoriti srce, tesko je pomoci. Jos je teze priznati da nam je pomoc potrebna. Svima nam treba pomoc, svakome na svoj nacin. Treba li pomoci nekome ako znate da ce vas zbog toga drugi odbaciti? Sigurno i uvek da. Ono sto cete dobiti zauzvrat prekrit ce sva osudjivanja i odbacivanja, smeh iza ledja i ostaviti vas kao ispunjeniju osobu. Kao osobu koja se ne boji sebe, a ako se ne boji sebe, ne boji se nicega. Sami smo sebi cesto najgori neprijatelji, ali nikad najbolji prijatelji. Zato treba deliti, treba se smejati, iskoristiti vreme. Treba uciti, znanje nam pomaze u spoznaji. I nadasve, treba pomagati. Pomagati svima. Osmehom ljudima na ulici da im ulepsate dan, lepom reci prijatelju da mu podignete samopouzdanje, poljupcem osobi koju volite da ne zaboravi koliko vam znaci. I nakon svega toga, ne treba ocekivati nista zauzvrat. Pomaganje nije trgovanje, nije politika. Onaj osecaj koji vas ispunjuje nakon sto vidite osmeh na licu drage vam osobe, osmeh za koji ste delom i vi zasluzni, ispunja vas vise od svih para, od svih komplimenata i poklona. Davanje je uvijek lepse od primanja. Zato se zamislite nad svojim izrazom lica i izborom reci kojima pozdravljate prijatelje. Sreca je svima nadohvat ruke, ako vam je ruka prekratka osmehom zatrazite pomoc sa strane. Mnoge ce se ruke pruziti prema vama, nijednu nemojte odbaciti.
Setite se djetinjstva, setite se pruzanja ruke prema roditeljima, pruzite ih dragim ljudima. Ako vas neko odbaci, nemojte odustati. Kada ste ucili voziti bicikl sigurno ste mnogo puta pali, mnogo puta izgrebli kolena. No prvi puta kada ste sami okretali pedale, sva bol je nestala, a zamenio je ponos i sreca. Isto je i sa pravim prijateljstvima. Tesko ih je naci, ali su prekrasna.Samo ni tada ne smemo zaboraviti na osmeh svome prijatelju, a sva odbacivanja, iako ce ostati zapisana na vasoj dusi, kao i rane na kolenima s vremenom blede.
Dosta Ledena.....
