- 24 Feb 2010, 19:24
#1790281
Priznajem, pocela sam da se ’’brinem’’ zbog sebe same... Nesto ne reagujem kako sam navikla od sebe. Nesto se cudno desava sa mnom.
Nisam donosila nikakve ’’novogodisnje’’ odluke, ali sam neke stvari uklavirila po prvi put u zivotu.
Na primer, do pre izvesnog vremena, neke stvari bi mogle i da me pokopaju na izvesno (poduze?) vreme. Sada... Nekako, vise uopste ne trazim greske u sebi.
Nekako... Sada mogu, po prvi put u svom zivotu, da obacim svoja vlastita razmisljanja na temu: ’’Sta sam JA zajebala?’’ i da prihvatim da i neko drugi moze da zajebe i to zestoko, i da to nikako ne znaci da ja imam bilo kakve veze sa tim.
I mogu, po prvi put u svom zivotu da izgovorim recenicu: ’’Nije vredno truda’’ i da u nju verujem. Doduse, jos uvek je sapucem, ali i to je neki pocetak.
Po prvi put u svom zivotu, mogu sebe i svoje potrebe da stavim na prvo mesto i da me zbog toga ne grize savest. Mogu da kazem, da izgovorim : ’’Izvini, nemam ni volje, ni snage, ni vremena, ni interesovanja da se bakcem sa tvojim problemima. Dovoljno mi je i mojih, a i problema meni zaista dragih ljudi koji su ZASLUZILI da mi njihovi problemi budu bitni.’’ I po prvi put u svom zivotu mogu da kazem da je neko zasluzio da mi bude drag, i da je to nesto sto treba i vredi zasluziti, i ne podrazumeva se samo po sebi, i samo zato sto sa nekim progovorim deset recenica.
Po prvi put u zivotu, mogu da prihvatim i shvatim da treba vrsiti gradaciju ljudi, i po prvi put shvatam da neki, meni dragi ljudi, smatraju da je nesto veliko to sto su mi dragi. Da im je to cast, da smatraju da su u povlastenom polozaju zbog toga, i da nemam nikakva prava da ih srozavam pustajuci u svoje srce ljude kojima tamo nije mesto i koji to nicim nisu zasluzili. I, po prvi put u zivotu, mogu da ih razumem. Do sada nisam to mogla. Do sada, verovala sam da svako ima pravo na moje vreme i na sve ostalo sto uz to vreme ide.
Verovala sam da u meni ima i previse necega (neki bi to nazvali magijom, ja ne bih isla toliko daleko) sto se moze deliti i sakom i kapom, i da ne postoji nacin da taj izvor presusi. I dalje verujem u to, samo vise ne verujem da to treba davati svakom. ’’Ko nije u stanju da vidi magiju, njemu nije ni namenjena.’’ (HVALA na ovim recima).
Po prvi put u zivotu mogu sebi da kazem: ’’Zasto bi ti brinula o nekome koga zabole dupe za tebe?’’ i da mi to ne ostavi gorak ukus u ustima, nego, naprotiv, da me to podseti na sve one koji brinu, i da nikada ne izgovorimo dovoljno puta ’’hvala’’ ljudima koji nam zivot cine lepsim.
Po prvi put u svom zivotu mogu da kazem da je zivot prekratak da bi ga gubili na ljude koji sve gledaju crno – belo i koji gube vreme rasclanjavajuci i secirajuci obicne stvari, prirodne stvari, normalne stvari, dobronamerne stvari, trazeci u njima zadnje misli i prepustajuci se paranoji i maniji gonjenja. Po prvi put, nije mi stalo da objasnjavam kako je to daleko od istine. Zapravo... Po prvi put u zivotu, mogu da kazem: ’’Zabole me uvo da nekome nesto objasnjavam. Ko mu klacka koske kad mu treba bilo sta objasnjavati?’’ i da me ne gricka iznutra potreba da ipak nesto objasnjavam.
Moj omiljeni citat, polako ali sigurno, postaje: ’’Kome treba objasnjavati, njemu ne vredi objasnjavati. Kome vredi objasnjavati, njemu nema potrebe objasnjavati.’’ Mozda ga i usvojim kao zivotno pravilo? Ko zna...
Po prvi put u zivotu, ne grize me iznutra to sto me neko pogresno razume. Dovoljno ljudi mi je pokazalo da se svaki nesporazum moze razresiti, samo ako postoji volja da se razresi, i da ne postoji nacin da neke stvari ostanu nerazresene ako postoji dovoljno hrabrosti, dovoljno dobre volje, dovoljno resenosti sa obe strane da se neke stvari razrese. Mogu slobodno da kazem da je sve sto je bilo vredno razresavanja i razreseno. Ono sto se nije razresilo, jednostavno nije bilo vredno da se razresi.
Po prvi put u zivotu, spremna sam da dignem ruke od stvari koje, slobodno, mogu da zavedem u arhivu kao ’’lost cause’’ i da prihvatim da sam uradila apsolutno sve sto je u mojoj moci da ih ne arhiviram u nepovratno. I da nije moja krivica sto su tamo zavedene, arhivirane i na njih lupljen crveni pecat konacnosti.
Po prvi put u zivotu mogu da nekom kazem sve, bas sve sto se sa mnom dogadjalo, dogadja se i dogadjace se jos neko izvesno vreme, i da taj neko to prihvati na nacin na koji sam verovala da samo ja mogu to da prihvatim, i da to kazem bez trunke straha kako ce taj neko na to odreagovati (HVALA). I da sam potpuno i apsolutno sigurna da dalje od tog nekog to nece ici. Po prvi put u zivotu, poklonila sam poverenje nekome koga nikad nisam ni videla, a sigurna sam da ga nisam poklonila nekom pogresnom. Osecaj je neponovljiv! (HVALA jos jednom). I, cak i ako je nisam ni ocekivala ni trazila, dobila sam pravu podrsku, bas onakvu kakva mi je trebala. I to mi je, izmedju ostalog, i pomoglo da neke stvari mogu da uradim po prvi put u zivotu (HVALA).
Po prvi put u zivotu me ne boli sto neko odbacuje moje prijateljstvo kao nesto beznacajno i bezvredno. Po prvi put u zivotu, mogu da razumem da to ne odslikava vrednost ponudjenog, nego vrednost onoga kome je ponudjeno. I da margaritas ante porcos nije lako ni razumeti ni prihvatiti. I da se biseri ne bacaju pred svinje zbog svinja, nego zbog bisera. Onaj ko ih prepozna u blatu, taj ume da razlikuje bisere od svinja iako su i jedni i drugi prekriveni istim blatom. (HVALA nekom sto mi je pokazao razliku izmedju bisera i svinja time sto je veliki, veliki, veliki covek pre svega i predivno ljudsko bice. I HVALA mu sto me je, u proteklih godinu dana podsecao cemu sluze srecne misli.)
Po prvi put u zivotu ne zalim za vremenom utrosenim na nekoga ko to nije umeo da ceni. Drago mi je zbog tog vremena i ne smatram ga uludo potrosenim. Iako se, na kraju, pokazalo da sam zauzvrat dobila sumnje, prikrivene optuzbe, demonstraciju ega, igranje banalnih igrica i gomilu s***a, ipak mi je drago i osecam se neverovatno dobro, jer sam sigurna da sam svojim utrosenim vremenom nekom ’’kupila’’ i poneki osmeh koji nikakve pare ne mogu da kupe. Sasvim dovoljna nagrada. Dovoljna? Ne dovoljna. Vrednija od drugih.
Po prvi put u zivotu, ne gubim vreme na zaljenje za stvarima koje su mogle biti, a nisu i nece, i ne gubim vreme na sazaljenje, ’’zal za mladost’’, tugu za nekim stvarima koje su ’’mogle biti drugacije samo da je...’’ jer da su mogle biti drugacije, bile bi, da je ’’samo da je... ’’ trebalo da se desi, desilo bi se. To vreme se mnogo pametnije, mnogo korisnije, i mnogo prijatnije sada trosi na stvari koje jesu, koje su tu, i koje, na kraju ’’napornog dana’’, ostavljaju iskreni osmeh na licu, umesto onog namestenog, histrionskog, onog koji svetu treba da pokaze kako je sve u redu, a nije.
Po prvi put u zivotu shvatila sam da ne treba da izigravam ’’majku hrabrost’’ i da treba da kazem kada mi je dosta svega, kada sam na kolenima i kada mi ne treba jos i dzak cementa na ledjima dok pokusavam da se uspravim. Jos uvek nisam shvatila kako to da izvedem, ali, sto bi neko rekao: ’’Priznavanje problema je prvi korak ka njegovom resenju.’’ (HVALA na pametnom savetu).
Po prvi put u zivotu, potpuno sam shvatila znacenje reci PRIJATELJ. I vise nikom i nikada je necu prisiti olako, ne posle onoga sto su prijatelji, a posebno jedan, za mene ucinili ove godine (HVALA sto si bio branik od svega i svih onda kada mi je to bilo najpotrebnije. I sto ti nikada ne dosadi da slusas. I sto si to sto jesi, i sto ti je to vrednije od onog drugog.).
I..............????
Hmmmm... Po prvi put u zivotu shvatam da odredjene godine sa sobom nose i odredjeno iskustvo... Eto, bilo je potrebno da prodju tolike godine (da ne upotrebim jednu mnogo ’’prozaicniju’’ sentencu) da bih neke stvari shvatila po prvi put.
Sad jos samo da novostecena shvatanja i primenim u svom zivotu i onda sam na konju (sa hvataljkama). Ali, za sada, osecaj je ludacki dobar!
’’Nove godine zato dolaze...’’
.............................Za sve postoji prvi put......................................
http://www.youtube.com/watch?v=ex32qlF6Ss0
Nisam donosila nikakve ’’novogodisnje’’ odluke, ali sam neke stvari uklavirila po prvi put u zivotu.
Na primer, do pre izvesnog vremena, neke stvari bi mogle i da me pokopaju na izvesno (poduze?) vreme. Sada... Nekako, vise uopste ne trazim greske u sebi.
Nekako... Sada mogu, po prvi put u svom zivotu, da obacim svoja vlastita razmisljanja na temu: ’’Sta sam JA zajebala?’’ i da prihvatim da i neko drugi moze da zajebe i to zestoko, i da to nikako ne znaci da ja imam bilo kakve veze sa tim.
I mogu, po prvi put u svom zivotu da izgovorim recenicu: ’’Nije vredno truda’’ i da u nju verujem. Doduse, jos uvek je sapucem, ali i to je neki pocetak.
Po prvi put u svom zivotu, mogu sebe i svoje potrebe da stavim na prvo mesto i da me zbog toga ne grize savest. Mogu da kazem, da izgovorim : ’’Izvini, nemam ni volje, ni snage, ni vremena, ni interesovanja da se bakcem sa tvojim problemima. Dovoljno mi je i mojih, a i problema meni zaista dragih ljudi koji su ZASLUZILI da mi njihovi problemi budu bitni.’’ I po prvi put u svom zivotu mogu da kazem da je neko zasluzio da mi bude drag, i da je to nesto sto treba i vredi zasluziti, i ne podrazumeva se samo po sebi, i samo zato sto sa nekim progovorim deset recenica.
Po prvi put u zivotu, mogu da prihvatim i shvatim da treba vrsiti gradaciju ljudi, i po prvi put shvatam da neki, meni dragi ljudi, smatraju da je nesto veliko to sto su mi dragi. Da im je to cast, da smatraju da su u povlastenom polozaju zbog toga, i da nemam nikakva prava da ih srozavam pustajuci u svoje srce ljude kojima tamo nije mesto i koji to nicim nisu zasluzili. I, po prvi put u zivotu, mogu da ih razumem. Do sada nisam to mogla. Do sada, verovala sam da svako ima pravo na moje vreme i na sve ostalo sto uz to vreme ide.
Verovala sam da u meni ima i previse necega (neki bi to nazvali magijom, ja ne bih isla toliko daleko) sto se moze deliti i sakom i kapom, i da ne postoji nacin da taj izvor presusi. I dalje verujem u to, samo vise ne verujem da to treba davati svakom. ’’Ko nije u stanju da vidi magiju, njemu nije ni namenjena.’’ (HVALA na ovim recima).
Po prvi put u zivotu mogu sebi da kazem: ’’Zasto bi ti brinula o nekome koga zabole dupe za tebe?’’ i da mi to ne ostavi gorak ukus u ustima, nego, naprotiv, da me to podseti na sve one koji brinu, i da nikada ne izgovorimo dovoljno puta ’’hvala’’ ljudima koji nam zivot cine lepsim.
Po prvi put u svom zivotu mogu da kazem da je zivot prekratak da bi ga gubili na ljude koji sve gledaju crno – belo i koji gube vreme rasclanjavajuci i secirajuci obicne stvari, prirodne stvari, normalne stvari, dobronamerne stvari, trazeci u njima zadnje misli i prepustajuci se paranoji i maniji gonjenja. Po prvi put, nije mi stalo da objasnjavam kako je to daleko od istine. Zapravo... Po prvi put u zivotu, mogu da kazem: ’’Zabole me uvo da nekome nesto objasnjavam. Ko mu klacka koske kad mu treba bilo sta objasnjavati?’’ i da me ne gricka iznutra potreba da ipak nesto objasnjavam.
Moj omiljeni citat, polako ali sigurno, postaje: ’’Kome treba objasnjavati, njemu ne vredi objasnjavati. Kome vredi objasnjavati, njemu nema potrebe objasnjavati.’’ Mozda ga i usvojim kao zivotno pravilo? Ko zna...
Po prvi put u zivotu, ne grize me iznutra to sto me neko pogresno razume. Dovoljno ljudi mi je pokazalo da se svaki nesporazum moze razresiti, samo ako postoji volja da se razresi, i da ne postoji nacin da neke stvari ostanu nerazresene ako postoji dovoljno hrabrosti, dovoljno dobre volje, dovoljno resenosti sa obe strane da se neke stvari razrese. Mogu slobodno da kazem da je sve sto je bilo vredno razresavanja i razreseno. Ono sto se nije razresilo, jednostavno nije bilo vredno da se razresi.
Po prvi put u zivotu, spremna sam da dignem ruke od stvari koje, slobodno, mogu da zavedem u arhivu kao ’’lost cause’’ i da prihvatim da sam uradila apsolutno sve sto je u mojoj moci da ih ne arhiviram u nepovratno. I da nije moja krivica sto su tamo zavedene, arhivirane i na njih lupljen crveni pecat konacnosti.
Po prvi put u zivotu mogu da nekom kazem sve, bas sve sto se sa mnom dogadjalo, dogadja se i dogadjace se jos neko izvesno vreme, i da taj neko to prihvati na nacin na koji sam verovala da samo ja mogu to da prihvatim, i da to kazem bez trunke straha kako ce taj neko na to odreagovati (HVALA). I da sam potpuno i apsolutno sigurna da dalje od tog nekog to nece ici. Po prvi put u zivotu, poklonila sam poverenje nekome koga nikad nisam ni videla, a sigurna sam da ga nisam poklonila nekom pogresnom. Osecaj je neponovljiv! (HVALA jos jednom). I, cak i ako je nisam ni ocekivala ni trazila, dobila sam pravu podrsku, bas onakvu kakva mi je trebala. I to mi je, izmedju ostalog, i pomoglo da neke stvari mogu da uradim po prvi put u zivotu (HVALA).
Po prvi put u zivotu me ne boli sto neko odbacuje moje prijateljstvo kao nesto beznacajno i bezvredno. Po prvi put u zivotu, mogu da razumem da to ne odslikava vrednost ponudjenog, nego vrednost onoga kome je ponudjeno. I da margaritas ante porcos nije lako ni razumeti ni prihvatiti. I da se biseri ne bacaju pred svinje zbog svinja, nego zbog bisera. Onaj ko ih prepozna u blatu, taj ume da razlikuje bisere od svinja iako su i jedni i drugi prekriveni istim blatom. (HVALA nekom sto mi je pokazao razliku izmedju bisera i svinja time sto je veliki, veliki, veliki covek pre svega i predivno ljudsko bice. I HVALA mu sto me je, u proteklih godinu dana podsecao cemu sluze srecne misli.)
Po prvi put u zivotu ne zalim za vremenom utrosenim na nekoga ko to nije umeo da ceni. Drago mi je zbog tog vremena i ne smatram ga uludo potrosenim. Iako se, na kraju, pokazalo da sam zauzvrat dobila sumnje, prikrivene optuzbe, demonstraciju ega, igranje banalnih igrica i gomilu s***a, ipak mi je drago i osecam se neverovatno dobro, jer sam sigurna da sam svojim utrosenim vremenom nekom ’’kupila’’ i poneki osmeh koji nikakve pare ne mogu da kupe. Sasvim dovoljna nagrada. Dovoljna? Ne dovoljna. Vrednija od drugih.
Po prvi put u zivotu, ne gubim vreme na zaljenje za stvarima koje su mogle biti, a nisu i nece, i ne gubim vreme na sazaljenje, ’’zal za mladost’’, tugu za nekim stvarima koje su ’’mogle biti drugacije samo da je...’’ jer da su mogle biti drugacije, bile bi, da je ’’samo da je... ’’ trebalo da se desi, desilo bi se. To vreme se mnogo pametnije, mnogo korisnije, i mnogo prijatnije sada trosi na stvari koje jesu, koje su tu, i koje, na kraju ’’napornog dana’’, ostavljaju iskreni osmeh na licu, umesto onog namestenog, histrionskog, onog koji svetu treba da pokaze kako je sve u redu, a nije.
Po prvi put u zivotu shvatila sam da ne treba da izigravam ’’majku hrabrost’’ i da treba da kazem kada mi je dosta svega, kada sam na kolenima i kada mi ne treba jos i dzak cementa na ledjima dok pokusavam da se uspravim. Jos uvek nisam shvatila kako to da izvedem, ali, sto bi neko rekao: ’’Priznavanje problema je prvi korak ka njegovom resenju.’’ (HVALA na pametnom savetu).
Po prvi put u zivotu, potpuno sam shvatila znacenje reci PRIJATELJ. I vise nikom i nikada je necu prisiti olako, ne posle onoga sto su prijatelji, a posebno jedan, za mene ucinili ove godine (HVALA sto si bio branik od svega i svih onda kada mi je to bilo najpotrebnije. I sto ti nikada ne dosadi da slusas. I sto si to sto jesi, i sto ti je to vrednije od onog drugog.).
I..............????
Hmmmm... Po prvi put u zivotu shvatam da odredjene godine sa sobom nose i odredjeno iskustvo... Eto, bilo je potrebno da prodju tolike godine (da ne upotrebim jednu mnogo ’’prozaicniju’’ sentencu) da bih neke stvari shvatila po prvi put.
Sad jos samo da novostecena shvatanja i primenim u svom zivotu i onda sam na konju (sa hvataljkama). Ali, za sada, osecaj je ludacki dobar!
’’Nove godine zato dolaze...’’

.............................Za sve postoji prvi put......................................
http://www.youtube.com/watch?v=ex32qlF6Ss0