Prepoznavanje
(posveceno pepeljuzi koju jos niko nije pronasao da joj obuce njenu izgubljenu cipelicu)
Sedela je za kompjuterom i gledala u slova koja su igrala na ekranu. Kada je pismo procitala prvi put, mislila je da je shvatila smisao recenica, a onda ga je procitala jos jedan put, pa jos jedan i shvatila da reci prazno zvuce u njenoj glavi. Nema smisla. Ne u tim recima. Negde iz dubine njenog bica do nje su dopirale reci pesme koje je prihvatila kao neizbezne:
Duboko u tebi
mozda sam ostavila trag svjetla u noci izmedu zidova...
Ni svi dobri ljudi,ni svi oni koje znas,ni bijeg od samoce
u koju se povlacis (kada provali ocaj)
jedva da su dovoljni
pred surovom snagom krajnjom i konacnom.
Duboko u tebi
strasti slamaju i ono sto je preostalo i ono sto ne postoji,
ceznju za smrcu,zelju za opstankom,zudnju za slobodom
i volju da se poklonis sudbini kao na dlanu.
Duboko u tebi
tisuce dobosara,fanfare iz daljine,zastave na pola koplja...
Koga oplakujes,ljubavi moja?
Crno znamenje na licu tvoje drage?
Sjetu u recima:"jednom u zivotu,dat cu da me zarobi zena hladnog stiska i celicnog pogleda"?
Uz tihi uzdah zatvorila je pismo jednim klikom misa i zatvorila inbox, ostavljajuci procitane reci da odjekuju u njenom secanju, dok potpuno ne nestane njihov zvuk. Ustala je sa stolice, lagano se protegnula pustajuci svoje utrnule udove da se napune krvlju. Padalo je vece i svuda oko nje tihi sumrak uvlacio se u stvari koje su bile poznate. Poznate... Nije problem bio u onome sto je bilo poznato.
Negde, duboko u njoj, potaknuto slucajno proctanom pricom, pokrenulo se nesto sto vise nije mogla da izbaci iz glave. Te reci nisu htele da utihnu, nisu htele da se povuku u zaborav. Drhtala je citavim telom citajuci tu pricu, nesto u njoj, nesto sto nije umela da imenuje tada, prepoznavalo je te reci, predavalo se tim recima, budilo se i peklo, kao ponovo pronadjena davno napisana pesma cije
reci vise ne pamtimo, ali znamo da nam je zivot zauvek obelezen njima. I znala je, vec tada, da je drugacija, da reaguje, da se u njoj probudilo nesto sto nece moci da kontrolise.
Zamislila je sebe u toj situaciji, zamislila je sebe na mestu zene o cijem dozivljaju je citala, i uzbudjenje koje tera krv u obraze je preplavilo njeno bice. Vise nikada nece biti ista, nikada vise kao pre, nikada vise ona stara... Osetila je u sebi neku novu strast, zelju da oseti, zelju da dozivi nesto sto ju je uzbudjivalo na sasvim nov nacin. Pogledala je svoje ruke koje su bile siroko rasirene u istezanju tela, i upitala se, po ko zna koji put, da li ce na njima ikada videti kozne poveze, konopac, lisice... Osemhnula se sama sebi terajuci tuzni trenutak iz ociju.
A zudela je svim svojim srcem, zudela je za tim trenutkom, kada kontrola vise nece biti njena, tim trenutkom kada ce moci da je prepusti, kada ce zeleti da je prepusti, kada ce neko umeti da joj je oduzme.
Njen istrazivacki um je groznicavo radio tih dana, posle tog prvog kontakta sa necim toliko novim za nju. Zelela je da sazna sto vise, zelela je da upozna ljude koji su ziveli u tom svetu, zelela je da dozivi novo iskustvo, zelela je da otkrije koliko duboko ju je to dotaklo, koliko je njeno bice stvarno prepoznalo taj odjek, koliko ona sama moze da izdrzi, koliko je spremna i sposobna da prepusti kontrolu nekom drugom. Pokusala je da u svoj dotadasnji zivot pusti sve to na mala vrata, ali posle prvih neuspeha, gonjena razdirucom zeljom za necim sto joj je sve vise postajala opsesija, shvatila je da ce morati da izadje iz tog dobro poznatog sveta i zakoraci u neki drugi, za nju toliko uzbudjujuci, a ipak sasvim nepoznati svet, svet koji ju je razdirao izmedju potrebe da zadovolji svoje zelje, da ispuni naredbe iz dubine njenog bica, i straha od svega toga. I ostvarila je prve kontakte...
Sasvim lagano, otvarala se prema tom novom svetu, nesposobna da kanalise sumnje koje su je razdirale, nesposobna da se otvori sasvim, a ipak spremna da dozvoli da bude gurnuta i naterana u taj svet. Mnogi su, od tada, prosli kroz njen zivot. Niko zaista, i niko stvarno. Ali, pokusavala je da se preda, pokusavala je da prepusti kontrolu, pokusavala je da bude ono sto je osecala da jeste. Zagledana u svoju dusu, kroz nju je pokusavala da pronadje druge. Pobedjujuci svoje strahove, priznala je sebi da nece moci da se odupre tom zovu svoje duse, i da je njeno srce zarobljeno nepopustanjem.
Krenula je prema kuhinji da uzme casu vode, i u prolazu nezno vrhovima prstiju dodirnula jednu osusenu crvenu ruzu koja je nemo stajala na stocicu ispred ogledala. Podigla je pogled i zagledala se u svoje oci koje su otkrivale jednu drugaciju nju, samosvesnu, snaznu, inteligentnu mladu zenu, sa istancanim smislom za lepotu, siroko obrazovanu, uspesnu i...
Nije bila sigurna da je to zaista ono sto ju je odredjivalo. Ispod te uglacane povrsine, koju su mnogi prihvatali kao nju samu, krila se vatra koju nije prepustala tudjim pogledima. Ispod te uglacane povrsine krila se..., nazovite kako god zelite.
Da, zelela je da prepusti kontrolu, a u isto vreme trudila se iz sve snage da je zadrzi, da ostane ona ta koja kontrolise stvari, da bude sigurna da je postavila prave uslove, da bude spremna da uvek uzmakne kada se to njoj cinilo potrebnim. Plasila se.
Plasila se povrede, ne one fizicke, ne fizickog bola, ne dokaza da moze da izdrzi i da zeli da izdrzi. Plasila se povrede koja otvara rane koje nikada ne zarastaju. Plasila se da prepusti tu kontrolu, kontrolu nad njenom dusom, nad srcem koje nema odbrane, a zeli, cezne za ljubavlju. Kada je postala svesna tih svojih zelja, pocela je polako da pravi prototip coveka kome ce moci da se prepusti, u svojoj glavi. Od svakog koga je upoznala, uzimala je po jedan deo.
Neciji nacin razmisljanja, necije duboko razumevanje sta je to sto bi je uvelo u taj svet, necije treptaje duse koji su se obracali samo njenoj dusi, necije zahteve koji su se obracali zeljama njenog tela, neciju sposobnost da je natera da pokusa da bude poslusna, necije strpljenje da joj dopusti da se otvara u njenom ritmu, necije... Ali, sve su to bili delovi koji, ma kako ona to zelela, nisu cinili celinu, nisu cinili onog jednog, jedinog Njoj kome je jedino mogla da se preda, kome je mogla da pruzi svoju dusu, i da bude sigurna da ce joj biti vracena neostecena .
Da, zudela je za ljubavlju, ali jednom drugacijom vrstom ljubavi, ljubavi koja ce joj dozvoliti da bude ono sto jeste i pri tom joj dopustiti da zadrzi kontrolu nad onim sto takodje jeste bila. Nebrojeno puta se zapitala postoji li neko takav, nebrojeno puta se prevrtala u svom krevetu bezeci od svojih snova i vracajuci im se sa novom snagom da ih ostvari. I trazila... Predavala je sebe svim tim zenama,
predavala im svoje nagovestaje, svoje zelje, svoju dusu zasticenu tek tankom opnom, zeljna toga da neko tu tanku i sasvim lako poderivu opnu ukloni sa njene duse, da prepozna to sto joj je potrebno, da shvati to sto joj je potrebno, da razume iskrenost sa kojom je nudila sebe, poklanjala sebe u iscekivanju samo jednog poklona zauzvrat. I nije ga dobila. Zatvarala se sve vise sto se vise otvarala, pomalo gubila nadu da ce ikada pronaci Nju.
Ubedjivali su je da je blesava, da se zaljubila u projekciju svoje maste, neke nepoznate i nepostojece, da je to nemoguce i glupo sa njene strane, da se na taj nacin brani od stvarnog dozivljaja, da se igra. I prepustala se tim optuzbama, tim ubedjivanjima, prepustala se vodjstvu onih koji su joj to govorili, dozvoljavala im da joj pokazu njihove nacine, da joj pokazu taj svet, da je povedu, pa ipak, nijedna u tome nije uspela.
Pokusavala je i da se prepusti svom blagom ocajanju, da zaboravi na sebe, da se upusti u sve to zaboravljajuci na ono sto joj govori njena dusa, ali nije mogla. Njen problem je bio u tome sto je njena dusa upravo bila ono sto je prepoznala u svemu tome. Kako bi sad mogla da je zanemari, da ne cuje ono sto joj govori? Onda ne bi bila iskrena, ne bi bila iskrena prema sebi, a samim tim, varala bi i sve ostale, a takav zivot je gori od onoga koji je sada vodila, i nije htela da dozvoli da joj se zivot pretvori u to.
A plasila se i dalje, ali sada je to bila druga vrsta straha, straha od koga ne moze da se pobegne, straha koji ne moze da se prebrodi... Sta ako Ona i ne postoji, ako takve nema i nikada je ne bude? Sta ako nikada ne dozivi to sto joj razdire telo i um? Sta ako zauvek ostane zarobljena u tom dovratku izmedju dva sveta, jednog, kome vise nije pripadala i drugog u koji nije mogla da zakoraci, ne sama, ne bez Njene pomoci? Postoji li neka takva???
Da li je ona stvarno nerealna? Da li je stvarno stvorila nekog u svojoj glavi ko ne moze da postoji? I dalje je sebe posmatrala u ogledalu. Jedna tiha, mala suza klizila joj je niz obraz... ?mislicu o tome sutra, k'o Skarlet O' Hara" rekla je svom odrazu u ogledalu, i sirok osmeh obasjao je njeno lice. ?Znam da postoji, znam da cu je pronaci i Ona ce pronaci mene.
Uostalom, znam da postoji neko ko razume, a to je vec dovoljno da nastavim dalje". Vrhom prsta dotakla je suzu na svom obrazu i taj prst stavila je u svoja usta.
with my love
........................Bez Naziva..................................
http://www.youtube.com/watch?v=kXoYIZ5-oRU
Azra-Dzoni naravno
