Originally posted by ...Sitnicava...
Super egzistiram i ništa mi ne fali.
lepo je to za tebe, ali je iz necijeg drugog ugla totalno stoički. nekima od nas treba mnogo vise
meni fali, smeta, nedostaje:
to sto ne mogu da imam porodicu sa voljenom osobom
osecaj, pogledam je u oci i padne mi na pamet da moje dete nema nikakvu sansu da ima takve oke
sloboda ponasanja, govora, kretanja, izrazavanja emocija
nipodastavanje i nevrednovanje takvog odnosa ili ignorisanje i nepriznavanje
od strane roditelja ili drugih bliskih osoba. treba mi da dodjem kuci, dovedem devojku, a da moji pitaju gde i kako cemo ziveti sta treba da nam se pomogne.
drzava vas kao par ne priznaje
marginalizovanost
izolovanost u maloj sredini je od hiljadu negativnih stvari koje mi padaju na pamet u najmanju ruku dooosadna, monotona i u njoj je najzdravije imati sto manje ili sto povrsnije kontakte iz bezbroj razloga.
ravnopravnost u svemu mi fali
---
i nije mala stvar biti uvek dostojanstvena kad zivis u okruzenju koje te smatra bolesnim u glavu, emotivno osakacenim i mislim da se ne izrazavam
---
takodje mislim da je retko ko imao sjajan pubertet. u tom periodu smo totalno sputani
ja se osecam kao srecna osoba, ali mislim da je tako jer sam totalno preusmerena na neke druge stvari i konstantan rad na sebi. nisam zadovoljna polozajem lezbejke u ovoj sredini niti bioloskim ogranicenjima koje nosi lezbejska egzistenicija. bila sam skroz zadovoljna kad sam bila sa voljenom devojkom, tad mi nije nista smetalo... tako da kad mi se opet desi da zavolim nekog mislim da ce se sve ostalo samo namestiti, tj. zajedno cemo vec pronaci nacina kako da imamo sve.
