Evo i ja prvi put nekom rekao..
Pre malo vise od mesec dana sam mislio da nikad nikom necu reci, da cu da se uskoro ubijem i slicne gluposti.. I otvorim ovu temu, i potaknete me na razmisljanje. I tad sam kao odlucio da cu reci sestri, ali nisam to ozbiljno mislio. I tako prolaze dani, i postajem sebi sve normalniji, polako pocnem da mislim pa nije to tako strasno, pa nisam los covek sto sam gay, pa svako ima pravo da bude svoj... I to je onaj los osecaj, kad 5min si valjda najsamouverenija osoba na svetu, a trenutak kasnije si bacen u najcrnji ocaj, kao da se u meni bore demoni. I odjednom sam sebe prihvatim totalno.. Znam da sam citao neki tekst koji kaze da se homoseksualnost moze leciti, a ja ono kao, pa necu da se lecim kad mi nista ne fali, znam ko sam
I juce napisem sestri poruku na faceu, nisam imao hrabrosti u lice.. I ona dodje u sobu i uhvatila se za glavu

Znam da sam joj rekao: Da, life sucks.

I super je proslo, kaze da sam joj trebao ranije reci, da me sad voli jos vise, koji zagrljaj i to je to. Ali da roditeljima nikad ne kazem jer bi leteo iz kuce. Bas sam srecan sto je to tako prihvatila, posto mi ona jedina stvarno znaci u zivotu.