Sve do sada mi je bilo pretesko da ista napisem ovde. Mada, i sada je. Mariana mi je bila jedna od najdrazih osoba i u drustvu a i koje poznajem uopste. Divan prijatelj. Divan psiholog i ucitelj, kad god mi je trebalo. Divna, divna, divna, to je sve sto mogu reci kao opis njene licnosti. Plakala sam kao kisa kada sam saznala. Pokusala sam da odem u j***nu bolnicu jos prvog dana, ali su mi dr**dzije govorile da ona nije tu, da sam pogresila i da nikakvu Marijanu P. nisu primili tu, iako sam znala da jesu. Ja sam se molila da ona nije tamo, sve dok nisam saznala da ipak jeste, i dan nakon toga da je preminula. Plakala sam, plakala, i otisla na polaganje diplomskog misleci vise na nju i taj nemili dogadjaj nego na diplomski.
Eh, samo par dana pre njene nesrece, pricale smo i dogovarale se da svratim do nje....Boze.
Sada, kada je sve to proslo, kada su se stvari, recimo, slegle, i dalje mi nije jasno kako ponekad Bog i priroda mogu biti dovoljno surovi da to ucine tako divnoj osobi, a posebno u trenutku kada je konacno bila srecna?
Pa jos onaj poslednji status na fejsbuku...."srecna sam".... O, ironijo, kucko.
Nikada u zivotu, ni ovde a ni uzivo nisam iz njenih usta cula da je zaista srecna, i zamisli ironiju da to kaze par dana pre nesrece. Boze, nadam se da je bar gore srecna i da je mozda bilo sudjeno da ode tamo, gde je nikakvo zlo vise ne moze dotaci....a svejedno ce mi jos dugo biti tesko da shvatim da se to uopste desilo, jer jos uvek mi je neprirodno da mislim na Niki kao na pokojnu.... Nekoliko puta mi se, u zadnje vreme, desilo da, prirodno, pomislim nesto u fazonu "otkad se nisam videla s Niki"....ili "to bi Niki umela da mi objasni", i tako nesto, sto bi me onda kao samarcina zalepilo po faci kad se setim da to ona nikada vise nece moci da mi objasni niti da je vidim, dok god sam ja ovde a ona tamo, daleko....
Nista vise ne mogu napisati, sem da ti zelim da pocivas u miru, Mariana, i da nas gledas i pazis odozgo, znas?
Volim te i ljubim zauvek, draga prijateljice.
