- 06 Okt 2009, 18:44
#1649106
Pozdrav svima, svim divnim ljudima na ovom (pod)forumu!
Već sam se javljao u okviru nekih drugih tema, između ostalog i u mini-rečniku.
Ovu temu otvorio sam kako bih dao primer (da ne kažem "case study" - studija slučaja) jedne osobe kojoj je dijagnostifikovan poremećaj rodnog identiteta, nespecifiran (F64.9). Čisto da ljudi mogu da se informišu, ako nekoga bude zanimalo, da i to postoji, i kako otprilike izgleda, bar u posmatranom slučaju, s obzirom da je svaka osoba sa ovom dijagnozom queer-nuta na svoj način, tako da i ne postoje neki dijagnostički kriterijumi.
Pomenuti "posmatrani slučaj" sam ja, s obzirom da je meni dijagnostifikovan F64.9.
UVODNE OPSERVACIJE
Za početak bih hteo da kažem u čemu se sastoji moja transrodost, queer-nutost, kako god. Naime, biološki sam muškog pola (XY). Telo mi je muško, a pretpostavljam i mozak, s obzirom da ne vidim sebe kao ženu rođenu u telu muškarca. No, kada je u pitanju moj rodni identitet, tu sam nekako neodlučan. Naime, kada moram da biram samo između muškog i ženskog roda, odaberem muški. Ali ja se zapravo osećam, da tako kažem, unisex, androgeno, tako nekako...
Vidim da ljudi pridaju ogromnu važnost tome kojeg je osoba pola. Postoje razne naučne, filozofske, popularne teorije koje sve variraju tu temu da su "muškarci sa Marsa, a žene sa Venere", da su osobe jednog pola beskrajno drugačije od osoba suprotnog pola, da se jako teško mogu međusobno razumeti (pošto navodno razmišljaju različitim stranama mozga), da su ovo, da su ono, jednostavno, da su skroz različiti. Pa da onda, u skladu sa tim beskrajnim razlikama, treba drugačije da se ponašaju, da nose drugačiju odeću, da koriste ili ne koriste šminku itd., itd.
Naravno, svakako da između muškaraca i žena postoje brojne različitosti. Ali mislim i verujem da su sve te (bez)brojne različitosti sasvim sićušne spram sličnosti koje postoje između svakog muškarca i svake žene. Jer svaki čovek je pre svega LjUDSKO BIĆE, pa tek onda muškarac ili žena, crnac ili belac itd. Uopšte, sve te teorije tipa "Muškarci su sa Marsa, a žene sa Venere" jako me podsećaju na rasističke teorije koje su, sa svoje strane, tvrdile da su pripadnici jedne ljudske rase (npr. bele) beskrajno drugačiji od pripadnika neke druge rase (npr. crne), te da se pripadnicima crne rase (baš kao ni ženama) npr. ne sme dati pravo glasa i sl. Naime, i rasa, baš kao i pol, jeste biološka kategorija, ali i belac i crnac i Kinez i Indijanac su LjUDI, a to je, po meni, jedino bitno. "It doesn't matter if you're black or white" pokazao nam je besmrtni "Kralj popa" na svom sopstvenom primeru. Veliki Majkl Džekson, prva trnansrasna osoba u istoriji, pokazao nam je da je moguće promeniti rasu, da je rasa, baš kao i pol, samo spoljašnji ogrtač, da se ogrtač može svući i umesto njega navući neki drugi ogrtač, neke druge boje. Ali ČOVEK, LIČNOST, je nešto mnogo, mnogo, dublje od tog ogrtača. Od svakog ogrtača.
Zato mi je jako teško da sebe odredim kao osobu muškog ili ženskog roda. Osećam se kao osoba LjUDSKOG RODA. Androgeno. Unisex. Ne prihvatam da mi ljudi na osnovu mog pola određuju kako ću izgledati, kako ću se ponašati, koju ću odeću nositi itd. To isto ne dozvoljavam ni tzv. "prirodi". Smatram da su polne odlike prirodom (biološki) date, da nam ni u kom slučaju nisu "zadate", već da za svaku polnu odliku imamo puno pravo da odlučimo da li ćemo je prihvatiti i negovati, da li ćemo je odstraniti, ili je zameniti nekom drugom.
Posmatrano u mom konkretnom slučaju, ja želim da odstranim jednu moju sekundarnu polnu odliku. Želim, naime, da kombinacijom elektrolize i laserske epilacije trajno odstranim sve malje sa tela, kao i dlake sa lica (brada i brkovi).
ISTORIJAT (aka ANAMNEZA)
Elem, kao što rekoh, muškog sam pola, to je na mom rođenju nedvosmisleno utvrđeno, i nemam sa time nikakvih problema. Ne želim da menjam pol. Ali isto tako ne želim da to što sam muškog pola na bilo koji način određuje šta od odeće smem ili ne smem da nosim, šta moram ili bi trebalo da radim, šta ne smem da radim itd. Jednostavno, ne želim da me ta činjenica što sam muškog pola na bilo koji način ograničava.
A da takva ograničenja postoje prvi put sam, bar koliko pamtim, postao svestan sa šest godina. Naime, bio je jesenji dan, duvao je hladan vetar. Tetka, očeva sestra, bila nam je u poseti, i kada sam se javio da ću da idem napolje, ispred zgrade, ona je smesta brižno rekla: "Napolju je hladno, duva jak vetar. Obuci hulahopke ispod pantalona da se ne smrzneš.". Na to je moj otac reagovao: "Ne treba da ih oblači. Nije tako hladno. A i šta će mu uopšte hulahopke, već je velik.". Na kraju sam ipak izašao sa hulahopkama.
Naredne godine u isto to vreme nisam ih više nosio. Krenuo sam u školu i svi u razredu su mi se smejali kada su videli da nosim hulahopke. Tako da ih više nisam nosio. Što mi je inače bilo žao. Naime, taktilan sam tip, volim da osetim nadražaje na svojoj koži, a kada bih obukao hulahopke osećao sam kao da me neko neprestano nežno miluje.
Oduzeto taktilno zadovoljstvo kompenzovao sam na drugoj strani. Nisam to tada primećivao, ali kada sada pogledam zajedničke slike iz nižih razreda osnovne škole vidim da sam bio jedan od najbucmastijih u razredu. No, hrana (slatkiši) mi nije bila jedina kompenzacija. Dosta sam i čitao, povlačio se u svet mašte...
Tako sam nekako dogurao do puberteta, do pred kraj osnovne škole. Devojčice iz razreda su se već zadevojčile, počele da se šminkaju. Meni se to jako sviđalo. Želeo sam i ja da se šminkam. No već mi je i brada počela da raste. Srećom, s početka je bila slaba, tako da sam u tom periodu, sa 15-16 godina, mogao normalno da se šminkam, posle svakog brijanja, pa i koji dan posle.
Već sa 17 godina to više nije bio slučaj. Čitavo telo već mi je bilo obraslo maljama. Posle brijanja brade po licu su mi ostajale sive fleke. Postalo mi je glupo, ružno, da se i dalje šminkam. Bio sam tužan. Revoltiran. Jer fizički sam počeo da izgledam kao odrastao muškarac, ali se uopšte nisam tako osećao. Verovatno zbog toga sam i ja u tom periodu imao epizode sa selotejpom, koje je pominjala Andjelika, a koje je ona, kako reče, imala kao mala.
Videvši da nemam kud, okrenuo sam se konformizmu. Pokušao sam da se prilagodim, da se nekako uklopim u tzv. standarde muške rodne uloge. Bezuspešno.
Osećajući zbog svega toga konstantnu nelagodu, sa 18 godina sam u jednom momentu najozbiljnije razmišljao o tome da oduzmem sebi život. Iz takvih misli trgli su me stihovi koje sam pročitao u knjizi Dejla Karnegija "Kako zaboraviti brige i naći zadovoljstvo u životu". Radi se o sledećim stihovima engleskog pesnika Miltona:
Duh je sam svoj gospodar; on u sebi može
Raj stvoriti od pakla, pakao od raja.
Ove stihove protumačio sam na sledeći način:
Duh je um. Mozak. Intelekt. On je jedini bitan. Moje emocije nisu bitne. Ako su moje emocije bolne, moj duh je u stanju da učini da one postanu prijatne, da ih osećam kao prijatne. Kako je to moguće? Tako što ću naći religiju kojoj ću služiti, čije ću zapovesti ispunjavati, kojoj ću u potpunosti posvetiti svoj život, tako da svaki moj postupak predstavlja njen izraz, tako da celokupnim svojim životom ja zapravo živim tu religiju. Jer kad joj se potpuno posvetim, kad ona postane moja životna misija, smisao moga života, onda će svaka teškoća na koju usput naiđem, svaki moj neuspeh, svaka bol, svaka patnja, sve će to biti sporedno, beznačajno, sićušno - spram beskrajnog zadovoljstva, ushićenja, zanosa, koje osećam zbog toga što mi moja religija govori šta da činim, zbog toga što je sve tako jasno i jednoznačno, zbog toga što živim svoju životnu misiju! Samo da što pre nađem religiju kojoj ću služiti!
Tako je i moj život postao potvrda reči Velikog inkvizitora iz romana "Braća Karamazovi" F.M.Dostojevskog: "Čovek nema mučnije brige nego da nađe onog kome će što pre predati taj dar slobode, sa kojim se to nesrećno stvorenje rađa.". Prva religija kojoj sam predao mučni dar slobode bilo je pravoslavlje. Išao sam na veronauku za odrasle, zatim u crkvu, postio, pričešćivao se... Bio sam takoreći kao neki "dverjanin"...
To je, uz određene probleme, potrajalo nekoliko godina. (Problemi su poticali otuda što ja nisam bio odabrao pravoslavlje stoga što sam smatrao da je to prava religija za mene, religija za koju bih na bilo koji način osetio da me ispunjava. Čak ne ni zbog toga što je to bila moja religija, religija kojoj sam pripadao samim činom krštenja - koje se desilo u ranom detinjstvu. Ne, ja sam se bio okrenuo pravoslavlju isključivo stoga što je to bila religija mog naroda, nacije kojoj sam pripadao. A vremenom sam postao potpuno svestan da pravoslavlje nije jedina, a svakako ne prvobitna religija mog (srpskog) naroda...)
A onda sam se zaljubio. Prvi put u životu se istinski zaljubio. I? I nije se dogodilo ništa. Posle četiri meseca zaljubljenost je prošla, veza se raspala, okrenuo sam se drugim stvarima. A onda, tek onda sam, polako, "pukao". Moja (kvazi)religioznost više mi nije davala nikakvu potporu.
U takvom raspoloženju po prvi put sam pročitao neku od knjiga Eriha Froma. Knjiga koju sam pročitao imala je simboličan naslov: "Bekstvo od slobode". Čitajući tu knjigu shvatio sam da sam i ja, i to sa 17 godina nesvesno, a sa 18 godina takoreći potpuno svesno, nemajući hrabrosti da se istinski suočim sa svojim problemima, "pobegao od slobode".
Nakon te prve, pročitao sam skoro sve ostale knjige Eriha Froma. Zatim i brojne knjige drugih autora. Na kraju sam, kako bih sabrao svoje misli i osećanja, napisao i scenario za jednu koreodramu. Jednostavno, bilo mi je lakše da kroz nekakvu umetničku formu iskažem ono što nisam imao hrabrosti da prihvatim u stvarnosti. Naime, bilo mi je izuzetno teško da se u potpunosti suočim sa činjenicom da ja imam svoje sopstveno mišljenje, a da se to moje mišljenje razlikuje od mišljenja drugih ljudi, da se npr. razlikuje i od mišljenja Eriha Froma, čoveka koga sam doživljavao kao svog "duhovnog oca". Teško mi je bilo da u potpunosti prihvatim činjenicu da dalje moram ići sam, misleći svojom glavom, sledeći sopstvena osećanja, slušajući govor sopstvenog srca, pažljivo osluškujući njegovu ćutnju...
Obratih se psihijatru za pomoć. Moj psihijatar (aka shrink) nije bio "fromovac", koliko sam shvatio bio je više "jungovski" orijentisan. Ipak je i on bio saglasan sa Fromovim stavom da svaki čovek ima zadatak da razvija svoje potencijale, koje mu je dala priroda, slično kao što se mladica nekog drveta, u povoljnim uslovima, razraste u snažno stablo, pravilnog oblika, karakterističnog za vrstu drveća kojoj pripada. Nasuprot tome, drveće sa npr. novobeogradskih blokova je, kako je to simpatično primetio Momo Kapor, nekako "rahitično", raste iskrivljeno, sa krošnjom nepravilnog oblika - dok su ta stabla još mlada, deca se veru po njima, kriveći ih i lomeći im grane. Ni sa čovekom nije mnogo drugačije - ako u detinjstvu neke osobe, do njene pete-šeste godine života, nastanu neki problemi u socijalizaciji (pre svega u odnosu sa roditeljima), vrlo je verovatno da će kasnije doći do nekih psiholoških poremećaja, da će karakter te osobe biti "rahitičan". Tako je bilo i u mom slučaju - usled određenih porodičnih okolnosti u mom ranom detinjstvu, zbog kojih socijalizacija nije bila dovoljno uspešna, kod mene su se kasnije pojavila dva psihološka poremećaja: jedan je pomenuti F64.9, poremećaj rodnog identiteta, nastao usled nedovoljno uspešne "identifikacije sa ocem"; drugi je šizoidni poremećaj ličnosti, F60.1 (moj "spoljašnji zid", sklonost ka samoizolaciji), o čemu planiram da pišem u posebnoj poruci, u kojoj bih se osvrnuo na pitanje transrodnosti i komorbidnosti.
To bi bilo to, bar što se istorijata, tzv. anamneze, tiče.
TRENUTNO STANjE (aka KLINIČKA SLIKA)
Kao što sam rekao u uvodnom delu, ja želim da, kombinacijom elektrolize i laserske epilacije, trajno odstranim sve malje sa tela, kao i dlake sa lica (brada i brkovi). Mislim, to je jedna od mojih životnih želja. Nije jedina, nije najvažnija moja želja, ali je vrlo visoko na listi mojih životnih prioriteta. Važnija je, na primer, od moje želje da dobijem dete, da postanem roditelj. Neko reče: "Ko nije srećan, ne može ni da širi sreću oko sebe". Tako ni ja ne želim da postanem roditelj dok ne obavim pomenute elektrolize i epilacije, jer dok to ne obavim ne mogu biti srećan, ne mogu biti zadovoljan sobom. A želeo bih da moje dete bude plod moje sreće, zadovoljstva, punoće života ... punoće, koja, prelivajući se, stvara novi život...
U ovom momentu međutim ja još uvek nisam započeo sa elektrolizom i epilacijom. Nije to samo pitanje novca. Jednostavno, još uvek nisam rešio neke prioritetnije stvari u svom životu.
Ali i elektroliza i epilacija će, siguran sam, doći na vrh moje liste prioriteta!
To mi daje snagu da istrajem...
Marko
Već sam se javljao u okviru nekih drugih tema, između ostalog i u mini-rečniku.
Ovu temu otvorio sam kako bih dao primer (da ne kažem "case study" - studija slučaja) jedne osobe kojoj je dijagnostifikovan poremećaj rodnog identiteta, nespecifiran (F64.9). Čisto da ljudi mogu da se informišu, ako nekoga bude zanimalo, da i to postoji, i kako otprilike izgleda, bar u posmatranom slučaju, s obzirom da je svaka osoba sa ovom dijagnozom queer-nuta na svoj način, tako da i ne postoje neki dijagnostički kriterijumi.
Pomenuti "posmatrani slučaj" sam ja, s obzirom da je meni dijagnostifikovan F64.9.
UVODNE OPSERVACIJE
Za početak bih hteo da kažem u čemu se sastoji moja transrodost, queer-nutost, kako god. Naime, biološki sam muškog pola (XY). Telo mi je muško, a pretpostavljam i mozak, s obzirom da ne vidim sebe kao ženu rođenu u telu muškarca. No, kada je u pitanju moj rodni identitet, tu sam nekako neodlučan. Naime, kada moram da biram samo između muškog i ženskog roda, odaberem muški. Ali ja se zapravo osećam, da tako kažem, unisex, androgeno, tako nekako...
Vidim da ljudi pridaju ogromnu važnost tome kojeg je osoba pola. Postoje razne naučne, filozofske, popularne teorije koje sve variraju tu temu da su "muškarci sa Marsa, a žene sa Venere", da su osobe jednog pola beskrajno drugačije od osoba suprotnog pola, da se jako teško mogu međusobno razumeti (pošto navodno razmišljaju različitim stranama mozga), da su ovo, da su ono, jednostavno, da su skroz različiti. Pa da onda, u skladu sa tim beskrajnim razlikama, treba drugačije da se ponašaju, da nose drugačiju odeću, da koriste ili ne koriste šminku itd., itd.
Naravno, svakako da između muškaraca i žena postoje brojne različitosti. Ali mislim i verujem da su sve te (bez)brojne različitosti sasvim sićušne spram sličnosti koje postoje između svakog muškarca i svake žene. Jer svaki čovek je pre svega LjUDSKO BIĆE, pa tek onda muškarac ili žena, crnac ili belac itd. Uopšte, sve te teorije tipa "Muškarci su sa Marsa, a žene sa Venere" jako me podsećaju na rasističke teorije koje su, sa svoje strane, tvrdile da su pripadnici jedne ljudske rase (npr. bele) beskrajno drugačiji od pripadnika neke druge rase (npr. crne), te da se pripadnicima crne rase (baš kao ni ženama) npr. ne sme dati pravo glasa i sl. Naime, i rasa, baš kao i pol, jeste biološka kategorija, ali i belac i crnac i Kinez i Indijanac su LjUDI, a to je, po meni, jedino bitno. "It doesn't matter if you're black or white" pokazao nam je besmrtni "Kralj popa" na svom sopstvenom primeru. Veliki Majkl Džekson, prva trnansrasna osoba u istoriji, pokazao nam je da je moguće promeniti rasu, da je rasa, baš kao i pol, samo spoljašnji ogrtač, da se ogrtač može svući i umesto njega navući neki drugi ogrtač, neke druge boje. Ali ČOVEK, LIČNOST, je nešto mnogo, mnogo, dublje od tog ogrtača. Od svakog ogrtača.
Zato mi je jako teško da sebe odredim kao osobu muškog ili ženskog roda. Osećam se kao osoba LjUDSKOG RODA. Androgeno. Unisex. Ne prihvatam da mi ljudi na osnovu mog pola određuju kako ću izgledati, kako ću se ponašati, koju ću odeću nositi itd. To isto ne dozvoljavam ni tzv. "prirodi". Smatram da su polne odlike prirodom (biološki) date, da nam ni u kom slučaju nisu "zadate", već da za svaku polnu odliku imamo puno pravo da odlučimo da li ćemo je prihvatiti i negovati, da li ćemo je odstraniti, ili je zameniti nekom drugom.
Posmatrano u mom konkretnom slučaju, ja želim da odstranim jednu moju sekundarnu polnu odliku. Želim, naime, da kombinacijom elektrolize i laserske epilacije trajno odstranim sve malje sa tela, kao i dlake sa lica (brada i brkovi).
ISTORIJAT (aka ANAMNEZA)
Elem, kao što rekoh, muškog sam pola, to je na mom rođenju nedvosmisleno utvrđeno, i nemam sa time nikakvih problema. Ne želim da menjam pol. Ali isto tako ne želim da to što sam muškog pola na bilo koji način određuje šta od odeće smem ili ne smem da nosim, šta moram ili bi trebalo da radim, šta ne smem da radim itd. Jednostavno, ne želim da me ta činjenica što sam muškog pola na bilo koji način ograničava.
A da takva ograničenja postoje prvi put sam, bar koliko pamtim, postao svestan sa šest godina. Naime, bio je jesenji dan, duvao je hladan vetar. Tetka, očeva sestra, bila nam je u poseti, i kada sam se javio da ću da idem napolje, ispred zgrade, ona je smesta brižno rekla: "Napolju je hladno, duva jak vetar. Obuci hulahopke ispod pantalona da se ne smrzneš.". Na to je moj otac reagovao: "Ne treba da ih oblači. Nije tako hladno. A i šta će mu uopšte hulahopke, već je velik.". Na kraju sam ipak izašao sa hulahopkama.
Naredne godine u isto to vreme nisam ih više nosio. Krenuo sam u školu i svi u razredu su mi se smejali kada su videli da nosim hulahopke. Tako da ih više nisam nosio. Što mi je inače bilo žao. Naime, taktilan sam tip, volim da osetim nadražaje na svojoj koži, a kada bih obukao hulahopke osećao sam kao da me neko neprestano nežno miluje.
Oduzeto taktilno zadovoljstvo kompenzovao sam na drugoj strani. Nisam to tada primećivao, ali kada sada pogledam zajedničke slike iz nižih razreda osnovne škole vidim da sam bio jedan od najbucmastijih u razredu. No, hrana (slatkiši) mi nije bila jedina kompenzacija. Dosta sam i čitao, povlačio se u svet mašte...
Tako sam nekako dogurao do puberteta, do pred kraj osnovne škole. Devojčice iz razreda su se već zadevojčile, počele da se šminkaju. Meni se to jako sviđalo. Želeo sam i ja da se šminkam. No već mi je i brada počela da raste. Srećom, s početka je bila slaba, tako da sam u tom periodu, sa 15-16 godina, mogao normalno da se šminkam, posle svakog brijanja, pa i koji dan posle.
Već sa 17 godina to više nije bio slučaj. Čitavo telo već mi je bilo obraslo maljama. Posle brijanja brade po licu su mi ostajale sive fleke. Postalo mi je glupo, ružno, da se i dalje šminkam. Bio sam tužan. Revoltiran. Jer fizički sam počeo da izgledam kao odrastao muškarac, ali se uopšte nisam tako osećao. Verovatno zbog toga sam i ja u tom periodu imao epizode sa selotejpom, koje je pominjala Andjelika, a koje je ona, kako reče, imala kao mala.
Videvši da nemam kud, okrenuo sam se konformizmu. Pokušao sam da se prilagodim, da se nekako uklopim u tzv. standarde muške rodne uloge. Bezuspešno.
Osećajući zbog svega toga konstantnu nelagodu, sa 18 godina sam u jednom momentu najozbiljnije razmišljao o tome da oduzmem sebi život. Iz takvih misli trgli su me stihovi koje sam pročitao u knjizi Dejla Karnegija "Kako zaboraviti brige i naći zadovoljstvo u životu". Radi se o sledećim stihovima engleskog pesnika Miltona:
Duh je sam svoj gospodar; on u sebi može
Raj stvoriti od pakla, pakao od raja.
Ove stihove protumačio sam na sledeći način:
Duh je um. Mozak. Intelekt. On je jedini bitan. Moje emocije nisu bitne. Ako su moje emocije bolne, moj duh je u stanju da učini da one postanu prijatne, da ih osećam kao prijatne. Kako je to moguće? Tako što ću naći religiju kojoj ću služiti, čije ću zapovesti ispunjavati, kojoj ću u potpunosti posvetiti svoj život, tako da svaki moj postupak predstavlja njen izraz, tako da celokupnim svojim životom ja zapravo živim tu religiju. Jer kad joj se potpuno posvetim, kad ona postane moja životna misija, smisao moga života, onda će svaka teškoća na koju usput naiđem, svaki moj neuspeh, svaka bol, svaka patnja, sve će to biti sporedno, beznačajno, sićušno - spram beskrajnog zadovoljstva, ushićenja, zanosa, koje osećam zbog toga što mi moja religija govori šta da činim, zbog toga što je sve tako jasno i jednoznačno, zbog toga što živim svoju životnu misiju! Samo da što pre nađem religiju kojoj ću služiti!
Tako je i moj život postao potvrda reči Velikog inkvizitora iz romana "Braća Karamazovi" F.M.Dostojevskog: "Čovek nema mučnije brige nego da nađe onog kome će što pre predati taj dar slobode, sa kojim se to nesrećno stvorenje rađa.". Prva religija kojoj sam predao mučni dar slobode bilo je pravoslavlje. Išao sam na veronauku za odrasle, zatim u crkvu, postio, pričešćivao se... Bio sam takoreći kao neki "dverjanin"...
To je, uz određene probleme, potrajalo nekoliko godina. (Problemi su poticali otuda što ja nisam bio odabrao pravoslavlje stoga što sam smatrao da je to prava religija za mene, religija za koju bih na bilo koji način osetio da me ispunjava. Čak ne ni zbog toga što je to bila moja religija, religija kojoj sam pripadao samim činom krštenja - koje se desilo u ranom detinjstvu. Ne, ja sam se bio okrenuo pravoslavlju isključivo stoga što je to bila religija mog naroda, nacije kojoj sam pripadao. A vremenom sam postao potpuno svestan da pravoslavlje nije jedina, a svakako ne prvobitna religija mog (srpskog) naroda...)
A onda sam se zaljubio. Prvi put u životu se istinski zaljubio. I? I nije se dogodilo ništa. Posle četiri meseca zaljubljenost je prošla, veza se raspala, okrenuo sam se drugim stvarima. A onda, tek onda sam, polako, "pukao". Moja (kvazi)religioznost više mi nije davala nikakvu potporu.
U takvom raspoloženju po prvi put sam pročitao neku od knjiga Eriha Froma. Knjiga koju sam pročitao imala je simboličan naslov: "Bekstvo od slobode". Čitajući tu knjigu shvatio sam da sam i ja, i to sa 17 godina nesvesno, a sa 18 godina takoreći potpuno svesno, nemajući hrabrosti da se istinski suočim sa svojim problemima, "pobegao od slobode".
Nakon te prve, pročitao sam skoro sve ostale knjige Eriha Froma. Zatim i brojne knjige drugih autora. Na kraju sam, kako bih sabrao svoje misli i osećanja, napisao i scenario za jednu koreodramu. Jednostavno, bilo mi je lakše da kroz nekakvu umetničku formu iskažem ono što nisam imao hrabrosti da prihvatim u stvarnosti. Naime, bilo mi je izuzetno teško da se u potpunosti suočim sa činjenicom da ja imam svoje sopstveno mišljenje, a da se to moje mišljenje razlikuje od mišljenja drugih ljudi, da se npr. razlikuje i od mišljenja Eriha Froma, čoveka koga sam doživljavao kao svog "duhovnog oca". Teško mi je bilo da u potpunosti prihvatim činjenicu da dalje moram ići sam, misleći svojom glavom, sledeći sopstvena osećanja, slušajući govor sopstvenog srca, pažljivo osluškujući njegovu ćutnju...
Obratih se psihijatru za pomoć. Moj psihijatar (aka shrink) nije bio "fromovac", koliko sam shvatio bio je više "jungovski" orijentisan. Ipak je i on bio saglasan sa Fromovim stavom da svaki čovek ima zadatak da razvija svoje potencijale, koje mu je dala priroda, slično kao što se mladica nekog drveta, u povoljnim uslovima, razraste u snažno stablo, pravilnog oblika, karakterističnog za vrstu drveća kojoj pripada. Nasuprot tome, drveće sa npr. novobeogradskih blokova je, kako je to simpatično primetio Momo Kapor, nekako "rahitično", raste iskrivljeno, sa krošnjom nepravilnog oblika - dok su ta stabla još mlada, deca se veru po njima, kriveći ih i lomeći im grane. Ni sa čovekom nije mnogo drugačije - ako u detinjstvu neke osobe, do njene pete-šeste godine života, nastanu neki problemi u socijalizaciji (pre svega u odnosu sa roditeljima), vrlo je verovatno da će kasnije doći do nekih psiholoških poremećaja, da će karakter te osobe biti "rahitičan". Tako je bilo i u mom slučaju - usled određenih porodičnih okolnosti u mom ranom detinjstvu, zbog kojih socijalizacija nije bila dovoljno uspešna, kod mene su se kasnije pojavila dva psihološka poremećaja: jedan je pomenuti F64.9, poremećaj rodnog identiteta, nastao usled nedovoljno uspešne "identifikacije sa ocem"; drugi je šizoidni poremećaj ličnosti, F60.1 (moj "spoljašnji zid", sklonost ka samoizolaciji), o čemu planiram da pišem u posebnoj poruci, u kojoj bih se osvrnuo na pitanje transrodnosti i komorbidnosti.
To bi bilo to, bar što se istorijata, tzv. anamneze, tiče.
TRENUTNO STANjE (aka KLINIČKA SLIKA)
Kao što sam rekao u uvodnom delu, ja želim da, kombinacijom elektrolize i laserske epilacije, trajno odstranim sve malje sa tela, kao i dlake sa lica (brada i brkovi). Mislim, to je jedna od mojih životnih želja. Nije jedina, nije najvažnija moja želja, ali je vrlo visoko na listi mojih životnih prioriteta. Važnija je, na primer, od moje želje da dobijem dete, da postanem roditelj. Neko reče: "Ko nije srećan, ne može ni da širi sreću oko sebe". Tako ni ja ne želim da postanem roditelj dok ne obavim pomenute elektrolize i epilacije, jer dok to ne obavim ne mogu biti srećan, ne mogu biti zadovoljan sobom. A želeo bih da moje dete bude plod moje sreće, zadovoljstva, punoće života ... punoće, koja, prelivajući se, stvara novi život...
U ovom momentu međutim ja još uvek nisam započeo sa elektrolizom i epilacijom. Nije to samo pitanje novca. Jednostavno, još uvek nisam rešio neke prioritetnije stvari u svom životu.
Ali i elektroliza i epilacija će, siguran sam, doći na vrh moje liste prioriteta!
To mi daje snagu da istrajem...
Marko