- 19 Maj 2009, 00:56
#1477727
Slučajni susreti
Ovaj tekst nema za cilj da daa odgovore na pitanja, već da ih pokrene.. Ova sociološko – antropološka tema može biti zanimljiv materijal za diskusiju, ako vas zaintrigira.
Da li ste ikada razmišljali o ukrštanju puteva i „spajanju sudbina“? Današnji prolaznik je sutrašnji partner ili nejveći neprijatelj?! Da li ste došli ikada u situaciju da upoznate nekoga i skontate da ga/je poznajete od ranije.. da ste se sretali, ali da nikada niste komunicirali...
Koje su šanse da upoznavanjem slučajnih prolaznika smanjujemo samovolju „sudbine“ i determinišemo svoju „sreću“? Mnogi kukaju npr. kako ne mogu da pronađu „pravu ljubav“ a svakodnevno prolaze pored nekoliko desetina potencijalnih primeraka iste...
Ulica, ti i ja..
Dakle, veoma je jednostavno. Na ulici ste, oko vas su zgrade i po koji automobil i najbitniji element – prolaznici. Svaki je taj prolaznik potencijalna: osoba vašeg života, najbolji drug ili drugarica, poznanik ili saradnik. Vid percipiranja i nije toliko bitan. Bitno je da li ćete je/ga spaziti i prepoznati u datom momentu. Šta je potrebno da bi ste se rešili da priđete toj osobi? Koliko je neobično upoznati nekoga na ulici bez povoda, samo reda radi...?! Vi hodate kao i oni, dok vam prilaze uočavate ih i reagujete osmehom ili možda ozbiljnim licem – u zavisnosti od raspoloženja. Da li je taj momenat kada se pogledate sa osmesima na licima presudan? Kako prepoznati TAJ (the moment) momenat i iskoristi ga na pravi način, jako je teško reći. To što je neko u nekom momentu nasmejan ne znači da je po prirodi dobra osoba. Možda je namćor a vi ste mu smešni jer niste lepo ukombinovali outfit. Držeći se domena teorije možemo reći da je čovek društveno biće i kao takvo ima potrebu za vezivanjem i kretanjem među drugim ljudima. Teorijski ne bi trebalo da bude problem prići nekome i predstaviti se i na taj način ostvariti novo poznanstvo. U praksi je drugačije.
Priđete, predstavite se i druga vam strana kaže da niste normalni . Do ovoga dolazi usled otuđenja, istog onog o kojem je i Marks govorio. Ljudi su postali neprijatelji jedni drugima. Čovek je čoveku stran a društvo u kakvom živimo to otuđenje i tu stranost pospešuje. Da li ste u svojoj glavi ikada pokušali da osmislite scenario poznanstva sa nekom, vama nepoznatom, osobom? Kako bi ta osoba uticala na vaš život? Na koji način bi vas ispunila i usrećila.. Isto tako možete pokušati da zamislite život bez neke osobe (kao da nikada i nije bila deo vašeg života a ne kao da ste je izgubili u toku istog).
Prigodne situacije
„Izlazak u grad svodi se na!..“
Domen prikladnih situacija za sklapanje poznanstva je širok rekli bi neki. Dešava nam se gotovo svakodnevno da upoznamo nekoga na istoj toj ulici koju sam malo pre spominjao, ali pod drugačijim okolnostima. Idete sa drugom ili drugaricom i nailazi neko njoj/njemu poznat. Ako se upusti u razgovor sa tom osobom u gotovo 80% slučajeva će vas upoznati sa istom. Dakle, ovo je jedna od situacija sklapanja poznanstva, ali samo pod uslovom da vi istu osobu sretnete još koji put kako je ne bi zaboravili i sl.
Neko će reći „Ma nema razlike između primera u kojem jednostavno priđete nekome i upoznate ga i onog u kojem osobu upoznajete preko vama već poznate osobe. Ili upoznavanja osobe na ulici – at random i osobe u nekom klubu/svirci i sl.“ Ima razlika, prva je u slobodi koju osećamo. Čak i ako neku osobu viđamo gotovo svaki dan na ulici, šanse da ćemo joj prići su minimalne, dok bi joj u nekom klubu prišli – ovo recimo ako nam se dotična osoba jako sviđa i želimo da je upoznamo.. Takođe je prećutno pravilo da nekoga upoznate iz čiste kurtoazije, ako se nađete u društvu sa nepoznatom osobom, ali je mali procenat slučajeva u kojima se ta poznanstva pretvaraju u drugarstva (ovo se odnosi na situaciju kada nekoga upoznate na ulici).. Ono što mene zanima je sledeće, zašto ne prilazimo npr. da se upoznamo sa osobama koje nam zapadnu za oko u studentskom parku, dok sa društvom pijemo pivo?! Ako nam je neko interesantan, zašto ne bi smo proširili svoj krug poznanika i samim tim obogatili naš socijalni kapital? Ko zna, možda baš ta osoba postane novi najbolji drug/arica ili dečko-vojka. Da smo razvili mehanizme kako bi se držali samo najbližih govori i činjenica da veliki procenat nas ne zna kako nam se zovu komšije koje žive sprat ispod ili iznad... Neko će reći da je to samo u gradskim sredinama tako. Ok, ja se slažem, ali ni u seoskim nije puno bolje. Ne bih da pokušam da dam odgovor na pitanje Kako razbiti predrasude i probiti blokade prilikom upoznavanja, jer zaista verujem da bi jedni drugima ličili na idiote kada bi se tek tako spopadali na ulici. Ovo naravno nisu pravila već većma pretpostavke, ali se odnose na pređašnje iskustvo...
Na žalost, vreme mi ne dozvoljava da se posvetim ovoj temi malo ozbiljnije i da nabavim neku literaturu koja bi eventualno potkrepila neke od mojih tvrdnji (a sumnjam da bih na našim prostorima moga i da nađem išta prevedeno...) te ću se zadržati na izrečenim pretpostavkama.
Tema je otvorena pa izvol’te, da čujem vaša mišljenja, zapažanja, situacije etc....
Ovaj tekst nema za cilj da daa odgovore na pitanja, već da ih pokrene.. Ova sociološko – antropološka tema može biti zanimljiv materijal za diskusiju, ako vas zaintrigira.
Da li ste ikada razmišljali o ukrštanju puteva i „spajanju sudbina“? Današnji prolaznik je sutrašnji partner ili nejveći neprijatelj?! Da li ste došli ikada u situaciju da upoznate nekoga i skontate da ga/je poznajete od ranije.. da ste se sretali, ali da nikada niste komunicirali...
Koje su šanse da upoznavanjem slučajnih prolaznika smanjujemo samovolju „sudbine“ i determinišemo svoju „sreću“? Mnogi kukaju npr. kako ne mogu da pronađu „pravu ljubav“ a svakodnevno prolaze pored nekoliko desetina potencijalnih primeraka iste...
Ulica, ti i ja..
Dakle, veoma je jednostavno. Na ulici ste, oko vas su zgrade i po koji automobil i najbitniji element – prolaznici. Svaki je taj prolaznik potencijalna: osoba vašeg života, najbolji drug ili drugarica, poznanik ili saradnik. Vid percipiranja i nije toliko bitan. Bitno je da li ćete je/ga spaziti i prepoznati u datom momentu. Šta je potrebno da bi ste se rešili da priđete toj osobi? Koliko je neobično upoznati nekoga na ulici bez povoda, samo reda radi...?! Vi hodate kao i oni, dok vam prilaze uočavate ih i reagujete osmehom ili možda ozbiljnim licem – u zavisnosti od raspoloženja. Da li je taj momenat kada se pogledate sa osmesima na licima presudan? Kako prepoznati TAJ (the moment) momenat i iskoristi ga na pravi način, jako je teško reći. To što je neko u nekom momentu nasmejan ne znači da je po prirodi dobra osoba. Možda je namćor a vi ste mu smešni jer niste lepo ukombinovali outfit. Držeći se domena teorije možemo reći da je čovek društveno biće i kao takvo ima potrebu za vezivanjem i kretanjem među drugim ljudima. Teorijski ne bi trebalo da bude problem prići nekome i predstaviti se i na taj način ostvariti novo poznanstvo. U praksi je drugačije.
Priđete, predstavite se i druga vam strana kaže da niste normalni . Do ovoga dolazi usled otuđenja, istog onog o kojem je i Marks govorio. Ljudi su postali neprijatelji jedni drugima. Čovek je čoveku stran a društvo u kakvom živimo to otuđenje i tu stranost pospešuje. Da li ste u svojoj glavi ikada pokušali da osmislite scenario poznanstva sa nekom, vama nepoznatom, osobom? Kako bi ta osoba uticala na vaš život? Na koji način bi vas ispunila i usrećila.. Isto tako možete pokušati da zamislite život bez neke osobe (kao da nikada i nije bila deo vašeg života a ne kao da ste je izgubili u toku istog).
Prigodne situacije
„Izlazak u grad svodi se na!..“
Domen prikladnih situacija za sklapanje poznanstva je širok rekli bi neki. Dešava nam se gotovo svakodnevno da upoznamo nekoga na istoj toj ulici koju sam malo pre spominjao, ali pod drugačijim okolnostima. Idete sa drugom ili drugaricom i nailazi neko njoj/njemu poznat. Ako se upusti u razgovor sa tom osobom u gotovo 80% slučajeva će vas upoznati sa istom. Dakle, ovo je jedna od situacija sklapanja poznanstva, ali samo pod uslovom da vi istu osobu sretnete još koji put kako je ne bi zaboravili i sl.
Neko će reći „Ma nema razlike između primera u kojem jednostavno priđete nekome i upoznate ga i onog u kojem osobu upoznajete preko vama već poznate osobe. Ili upoznavanja osobe na ulici – at random i osobe u nekom klubu/svirci i sl.“ Ima razlika, prva je u slobodi koju osećamo. Čak i ako neku osobu viđamo gotovo svaki dan na ulici, šanse da ćemo joj prići su minimalne, dok bi joj u nekom klubu prišli – ovo recimo ako nam se dotična osoba jako sviđa i želimo da je upoznamo.. Takođe je prećutno pravilo da nekoga upoznate iz čiste kurtoazije, ako se nađete u društvu sa nepoznatom osobom, ali je mali procenat slučajeva u kojima se ta poznanstva pretvaraju u drugarstva (ovo se odnosi na situaciju kada nekoga upoznate na ulici).. Ono što mene zanima je sledeće, zašto ne prilazimo npr. da se upoznamo sa osobama koje nam zapadnu za oko u studentskom parku, dok sa društvom pijemo pivo?! Ako nam je neko interesantan, zašto ne bi smo proširili svoj krug poznanika i samim tim obogatili naš socijalni kapital? Ko zna, možda baš ta osoba postane novi najbolji drug/arica ili dečko-vojka. Da smo razvili mehanizme kako bi se držali samo najbližih govori i činjenica da veliki procenat nas ne zna kako nam se zovu komšije koje žive sprat ispod ili iznad... Neko će reći da je to samo u gradskim sredinama tako. Ok, ja se slažem, ali ni u seoskim nije puno bolje. Ne bih da pokušam da dam odgovor na pitanje Kako razbiti predrasude i probiti blokade prilikom upoznavanja, jer zaista verujem da bi jedni drugima ličili na idiote kada bi se tek tako spopadali na ulici. Ovo naravno nisu pravila već većma pretpostavke, ali se odnose na pređašnje iskustvo...
Na žalost, vreme mi ne dozvoljava da se posvetim ovoj temi malo ozbiljnije i da nabavim neku literaturu koja bi eventualno potkrepila neke od mojih tvrdnji (a sumnjam da bih na našim prostorima moga i da nađem išta prevedeno...) te ću se zadržati na izrečenim pretpostavkama.
Tema je otvorena pa izvol’te, da čujem vaša mišljenja, zapažanja, situacije etc....