Ova tema je najgori dop
They tried to make me go to rehab but I said 'no, no, no' :
Igrajmo se sada igre recima. Ako uopste zelis da pricas o "ljubavi" na konzistentan nacin (umesto da kazes recimo da je to prazan oznacitelj - ovde ce mi Dusan Maljkovic pomoci - koji zapravo ne oznacava nista), sve te definicije moraju imati nesto sustinsko zajednicko.
Bog = svemoguc, stvaralac sveta i coveka, daje moralne zakone, ponekad antropomorfan ponekad nije, ponekad ih je vise od jednog, ponekad je dobar a ponekad zao... U principu, nije problem u cinu definisanja jer definisanje samo preimenuje pojmove, pravi pokazivace na grupe pojmova koje bi imace morao da nabrajas i samim tim ne unosi kvalitet u njih i ne menja njihove odnose. Ako imas vise "opisa" koji se razlikuju i za koje se tvrdi da su svaki ponaosob tacni to je ocigledno nemoguce. Pa ko je onda u pravu?
Eh, bilo bi lepo kada bi stvari bile tako jednostavne.
A koji je to onda označitelj Ljubavi? Hoćeš reći da je prazan zato što ga ljudi doživljavaju na različite načine? U tome i jeste poenta, i religiozno viđenje sveta može biti individualno. Šta ćemo onda sa ostalim misaonim imenicama- pojmovima Slobode, Pravde, Morala... I njihove definicije često mogu biti naizgled u kontradikciji. Jesu li to sve prazni označitelji? I samim tim ništa ne označavaju? Ja ih ne bih tako olako diskreditovao, jer bih rekao da upravo ti "prazni označitelji" najbolje definišu čoveka.
Bog u koga neko istinski veruje, vrlo lepo opisuje tog čoveka. A sigurno i bar segment smisla njegovog života.
Inače, taj izraz "prazan označitelj" je meni degutantan upravo zbog tog implicitnog diskreditovanja, ja bih ga radije nazvao ako moram "slobodan označitelj"- slobodan da ga svaka individua popuni na način u skladu sa svojom ličnošću, i percepcijom sveta. I šta je tu zaboga tako loše?! (da i ja malo podviknem

)
Stičem utisak da ljudi žele da im sve bude servirano u njihovoj spiritualnoj razmaženosti bez rada na sebi, ali mislim da to ne bi bilo lepo, bili bismo uniformna, istovetna bića- svako treba da se razvija, pa i duhovno, na svoj način.
Npr, nažalost, mnogi se gnušaju nad istopolnom ljubavlju, mi to valjda odlično znamo. Ja znam da ona postoji, za nekog drugog- to ljubav ne može biti. Oni je takvom ne mogu doživeti.
I da li tu ubeđivanje uopšte ima smisla?
Mi se toliko borimo da ljubav te vrste i drugi shvate i poštuju, osećamo da je ona napadnuta. Mislimo da zaslužuje poštovanje. Isto tako postoji i ljubav prema Bogu, tako je i sa religioznim osećanjem svakog čoveka.
Sve dok ne ugrožava nekog drugog, zašto se mešati u tuđu religioznu intimu (a ona itekako postoji, i može ljudima mnogo da znači u životu), narušavati je i rugati joj se? Otkud dolazi ta potreba, to je ključno pitanje, čiji se odgovor lako može naslutiti. Kao obesni dečak koji nije napravio tvrđavu u pesku, a vidi da je nekom drugom uspelo, pa dođe da je razruši. Da je napravio svoju, verovatno ne bi bilo tako.
Apropo ubeđivanja, isto važi i za celokupnu raspravu na temu postojanja Boga, ali ona samo raste
Jer religija proističe iz religioznog osećanja, ne logike.
Priroda objektivnog sveta o kome govoriš... A šta je to, verovatno misliš na zajednički činilac percepcije većine ljudi? Ako naš celokupni doživljaj sveta treba da se svodi na onaj zajednički, a to je da jedemo, spavamo, i resto, ja tužniji život ne mogu zamisliti. (Ili to progovara neka moja "umetnička duša"

) A svaki čovek treba da se trudi da bude srećan: ako ga čini srećnim misao da negde postoji neki anđeo čuvar koji ga pazi, zar nije oholo i okrutno oduzimati mu takvo nešto? Naravno, ne govorim o dijagnozi, već o osobi koja normalno funckioniše u svetu je i zdrava je (uopšteno govereći, radi, voli i igra se), ali veruje da postoji "nešto" što će joj pomoći da se izvuče iz neprilika, nada koja je dobila potvrdu u religioznom. Nada je najiracionalniji ljudski instinkt, i zdravo je imati je, ali nju niko ne kritikuje verovatno jer je oslobođena dogme.
Vera može ljudima mnogo ulepšati život, ali opet bih se osvrnuo na kulu u pesku.
Ako razmisliš, videćeš i da je "objektivna stvarnost" relativna. Mi ne možemo telesno percepirati najrazličitije vrste talasa (od radio, do onih gorih), pa opet je nauka utvrdila njihovo postojanje. I ko može tvrditi da je tu kraj? Koliko toga treba još otkriti? Da li su ljudi udisali kiseonik i pre nego što ga je Lavoazje imenovao kao element 1778? Da li treba čekati još par hiljada godina, da bi se pokazalo nešto što već u ovom trenutku možda postoji?
Zato je religija stvar verovanja, ne logike.
Dogmu se trudim da shvatim kao lepe bajkovite priče, koje treba da istaknu nekakvu suštinu. To je moja interpretacija, i svako ima pravo na svoju.
E da, i ponoviću svoju tezu od ranije (da provociram još malo

) celokupan naš svet je zasnovan na verovanju.
jos bi manju verovatnocu predstavljalo stvaranje bica zvanog Bog i uslovi koji su doveli do njegovog nastanka...
Mislim da to niko nije dokazao (ispravi me ako grešim). To znači da ti Veruješ u to
otkud mu sistemi za nadgledanje, prisluskivanje, citanje misli, pravljenje zivota (koji je kako rekoste skoro nemoguce napraviti)
su samo neka od citavog niza pitanja na koja nemate odgovor.
pa kako otkud, kako nema odgovor?

pa on je Bog
Od njega je sve nastalo.
(dogmatsko pitanje, dogmatski odgovor :pametnjaković: )
btw ja se ovde javljam naizgled kao neki vernik, što nisam, pa što se onda češem gde me ne svrbi... pa zabavno mi je
a možda i malkice zbog nekih "praznih označitelja"
dop, kažem ja
