- 29 Sep 2008, 14:56
#1257104
Ovu temu sam otvorio povodom mog zavrsetka rehabilitacionog programa u trajanju od 3 meseca.
Znaci skoro 4meseca straight edge zivljenja i apstiniranja.
Potpuna promena drustva i mesta u kojim se krecem,eliminisanje dzanki prijatelja iz zivota i ostalih koji nikad nisu ni bili prijatelji.
Po zavrsetku programa tj. redovnih odlazaka kod psihologa,psihijatara,hipnoticara,nutricioniste unutar te privatne klinike, vracanje medju ljude i spoljasnji svet je bio potpuno drugaciji nego sto sam zamisljao.
Sam zivot u treznom stanju je mnogo drugaciji od onog kog sam vodio pre rehabilitacije.
Secam se mog prvog izlaska u grad nakon izolacije od mesec dana,idem i po prvi put nakon toliko vremena osecam svoje noge i umor.
Vracanje u neki vid normalnog zivota me ostavio u potpunoj konfuziji i konstantnom osecaju straha.
Znajuci da i tu moram da sprovedem drasticne promene u vidu izbegavanja bilo kakvog vida komunikacije u mom starom dzanki drustvu i bilo kojem drugom gde je koriscenje psihoaktivnih supstanci zajednicka rekreacija.
Ali isto tako vracanje u svoje drustvo koje nije bilo u tom fazonu me cesto dovelo u situaciju da me vide onakvog kakav sam bio pre.
Malo njih je imalo dovoljno ozbiljnosti i empatije da razume i uvidi neke stvari tako da sam se jednostavno pronasao potpuno izolovan nakon svega.
Samim tim sto sam se toliko promenio,imao toliko vremena za razmisljanje i prilike da rascistim stvari sam sa sobom uz ili bez necije pomoci, shvatio sam koliko sam napredovao u odnosu na ljude koju su me okruzivali.
S mnogima vise ne mogu da idem ukorak tj. ne mogu da me prate u nekim stvarima i jednostavno sam se udaljio od njih.
Zadrzao sam par starih prijatelja,imam nekoliko novih koje sam upoznao preko decka i to je to.
Izlasci mi se svode na poneka kafenisanja u gradu,sedeljke i ponekad neku zurku s tim odabranim drustvom, sto se mnogo razlikuje od mog dozivljaja provoda nekad.
Cesto nemam potrebu za vidjanjem ni sa kim jer mi je tesko da u toku dana sebe istrpim a kamoli druge.
Naucio sam da osluskujem sebe i svoje potrebe ali opet za sve ostalo mi fali motivacija koju sam ranije pronalazio u gudri.
Tek sad shvatam koliko je ona nadjacala sve ostale aktivnosti u kojima sam ranije uzivao.
Sad usledjuje takozvani period adaptacije na normalan zivot i vracanje u neku svakodnevnicu sto je najteze kako kazu terapeuti na onoj klinici gde sam bio.
Tek sad uvidjam koliko je....tesko ne oslanjati se ni na sta vec biti sam sebi oslonac u svemu.
Znaci skoro 4meseca straight edge zivljenja i apstiniranja.
Potpuna promena drustva i mesta u kojim se krecem,eliminisanje dzanki prijatelja iz zivota i ostalih koji nikad nisu ni bili prijatelji.
Po zavrsetku programa tj. redovnih odlazaka kod psihologa,psihijatara,hipnoticara,nutricioniste unutar te privatne klinike, vracanje medju ljude i spoljasnji svet je bio potpuno drugaciji nego sto sam zamisljao.
Sam zivot u treznom stanju je mnogo drugaciji od onog kog sam vodio pre rehabilitacije.
Secam se mog prvog izlaska u grad nakon izolacije od mesec dana,idem i po prvi put nakon toliko vremena osecam svoje noge i umor.
Vracanje u neki vid normalnog zivota me ostavio u potpunoj konfuziji i konstantnom osecaju straha.
Znajuci da i tu moram da sprovedem drasticne promene u vidu izbegavanja bilo kakvog vida komunikacije u mom starom dzanki drustvu i bilo kojem drugom gde je koriscenje psihoaktivnih supstanci zajednicka rekreacija.
Ali isto tako vracanje u svoje drustvo koje nije bilo u tom fazonu me cesto dovelo u situaciju da me vide onakvog kakav sam bio pre.
Malo njih je imalo dovoljno ozbiljnosti i empatije da razume i uvidi neke stvari tako da sam se jednostavno pronasao potpuno izolovan nakon svega.
Samim tim sto sam se toliko promenio,imao toliko vremena za razmisljanje i prilike da rascistim stvari sam sa sobom uz ili bez necije pomoci, shvatio sam koliko sam napredovao u odnosu na ljude koju su me okruzivali.
S mnogima vise ne mogu da idem ukorak tj. ne mogu da me prate u nekim stvarima i jednostavno sam se udaljio od njih.
Zadrzao sam par starih prijatelja,imam nekoliko novih koje sam upoznao preko decka i to je to.
Izlasci mi se svode na poneka kafenisanja u gradu,sedeljke i ponekad neku zurku s tim odabranim drustvom, sto se mnogo razlikuje od mog dozivljaja provoda nekad.
Cesto nemam potrebu za vidjanjem ni sa kim jer mi je tesko da u toku dana sebe istrpim a kamoli druge.
Naucio sam da osluskujem sebe i svoje potrebe ali opet za sve ostalo mi fali motivacija koju sam ranije pronalazio u gudri.
Tek sad shvatam koliko je ona nadjacala sve ostale aktivnosti u kojima sam ranije uzivao.
Sad usledjuje takozvani period adaptacije na normalan zivot i vracanje u neku svakodnevnicu sto je najteze kako kazu terapeuti na onoj klinici gde sam bio.
Tek sad uvidjam koliko je....tesko ne oslanjati se ni na sta vec biti sam sebi oslonac u svemu.