Originally posted by m..
2. Ne treba jedan ubica da ima ulicu, pa nismo valjda naopaki.
E sad sto se tice Karadjordja, 9 Jugovica i starog jug Bogrdana, Milosa Obilica i ostalog. Tu se radi o razlicitim drustveno-istorijskim kontekstima. Ne mozes ti kroz istu prizmu gledati Karadjorjda, ove sto su nabijali na kolac i nekog ko je cinio zlocine u 20. veku, iz prostog razloga sto su prakse u razlicitim periodima bile drugacije. U 14. veku po Balkanu je bilo praksa da se ljudi nabijaju na kolac, u Karadjordjevo doba nisi imao Zenevsku konvenciju i Medjunarodne tribunale, niti je pojam ratnog zlocina bio definisan.
Namerno izbegavam da gledam tu celu stvar sa stanovista zrtve i zlocinca jer to u principu ne vodi nikud dobro, i nije prizma kroz koju treba to sagledavati.
Dakle, poredjenje sa Karadjordjem pada u vodu, jer je van konteksta.
Teofil Pančić: HOGAROVA KATARZA
Evo početka vesti iz novina od pre neki dan: «Pre više od hiljadu i dvesta godina, horde krvožednih vikinških moreplovaca iskrcale su se u Irsku, gde su pljačkale manastire i masakrirale civilno stanovništvo». Potresna vest ali, reklo bi se, pomalo bajata. Tih se grozota iz osmog-devetog veka, naime, i najstariji Irci sećaju kao kroz maglu, a i to tek posle dvanaestog «Ginesa», kada se čovek lako opseti i da je suflirao Aristotelu dok je ovaj pisao Metafiziku. Nije to šala, brašo, dvanaest vekova je čak tri puta više nego što su Osmanlije službeno boravile u ovim krajevima (mada, doduše, još ima zadivljujuće mnogo Srba koji se intenzivno sećaju Kosovske bitke, sve s prelomnim detaljima).
Kako god, šta će uopšte ta vest u novinama? E, zato što je, hiljadu i dvesta godina docnije, u Irsku doputovao ministar kulture Kraljevine Danske Brajan Mikelson, s namerom da se – izvini. Reklo bi se, naime, da danski vikinzi u ono doba nisu bili baš odveć kulturni u postupanju s civilnim stanovništvom i vaskolikom nejači. Slabo su marili za ljudska, ženska i manjinska prava «po najvišim međunarodnim standardima». Otuda je sasvim logično da baš ministar kulture dođe da zatraži oproštaj «zbog napada i destrukcije». Hogar Strašni – koji je Britanska ostrva pljačkao mnogo puta, na Helginu radost – zasigurno se obrće u grobu. Doduše, Hogar je nekako više bio Norvežanin, ali «sve je to isto», što bi rekao Novak Đ.
Koliko se ljudskih generacija izrodi u hiljadu i dvesta godina? Cenim da ih je moralo biti blizu pedesetak. Svet koji gledamo svojim očima ni po čemu ne liči na onaj iz osmog stoleća posle Hrista, osim što Sunce i dalje izlazi na istoku a zalazi na zapadu. Dobro, možda je ljudska priroda bazično uvek ista, ali ipak su posve drukčija merila, shvatanja, pojmovi, vrednosti. Šta ima današnji Danac s Hogarovim vikinškim poduhvatima? Manje od ništa, to jest, još manje nego što neki sofisticirani baletan ili kompjuterski stručnjak sa Dorćola ima sa svojim vremenski ne baš tako strašno dalekim hajdučkim precima, koji su spavali u planini, jeli polusirove iznutrice šumske divljači, te agama i vezirima odsecali glave ležerno kao da su od kupusa. Ima u tom gestu danskog ministra nešto od radikalnog shvatanja i primene one Veberove «protestantske etike», a sve u skladu s hipertrofijom «političke korektnosti», koja kanda počinje da važi i retroaktivno, i to mašala duboko u prošlost. Tako je i siroti Hogar, što bi se reklo, «doživeo katarzu», «suočio se s prošlošću», i sad može mirno dalje...
(...)
A gde je u svemu tome Srbija? U njoj je «danski model» merilo Izdaje, čak i kad se radi o događajima tačno sto puta nedavnijim od vikinških pohoda, o događajima koji su se odvijali za tvog i mog života. (...)
Izvor:
http://forum.b92.net/index.php?s=a5e1e7 ... 644&st=345