Do različitih podataka dolazi, pre svega, zbog neuskladjene metodologije, ali nema ni jedniog podatka o tako malom broju žrtava kao što pominje Loni.
Ipak, pre nego što bi se uopšte i došlo do što preciznijeg podatka trebalo bi da se reše i neke nedoumice oko same metodologije popisa stradalih civila, piše "Politika".
U Republičkom zavodu za statistiku navode da bi, pre pravljenja popisa, trebalo precizno definisati, na primer, da li se popisuju samo direktne žrtve, odnosno stradali u ratnim dejstvima i vazdušnim napadima, ili i indirektne, odnosno oni koji su umrli od posledica bombardovanja, poput obolelih od raka, na primer. Kako navode u ovoj državnoj ustanovi, oni nisu radili istraživanje o broju stradalih civila u bombardovanju. Njihovo Odeljenje za vitalnu statistiku radi redovne izveštaje o broju umrlih, među kojima se navode i žrtve ratnih dejstava, ali se vojne i civilne žrtve, na primer, ne razdvajaju.
Božo Grbić iz Zavoda za statistiku objašnjava da bi najpreciznije istraživanje bilo ono na terenu – statističari bi sa upitnicima posećivali porodice žrtava i prikupljali podatke, ali je to ujedno i najskuplje, a novac za takvo istraživanje nikada nije obezbeđen, ističe naš sagovornik.
– Ima i drugih načina da se dođe o podacima o žrtvama. Ja sam, na primer, tokom 1999. godine u više dnevnih i lokalnih novina zapisivao podatke o poginulima iz čitulja, jer tu imate i ime i prezime, godinu i mesto rođenja, podatke o porodici. Dobar način bio bi i da se u dnevnim novinama objavi oglas, pa da se porodice stradalih jave. Podaci bi se mogli prikupiti i tokom popisa koji bi trebalo da bude sproveden 2011. godine. Nisu potpuni podaci ni za žrtve ratova devedesetih u Hrvatskoj i Bosni, ali za NATO bombardovanje nemamo gotovo ništa. To je dug koji nismo odužili – ističe Grbić.
Ovaj ekspert se pomenutog posla prihvatio praktično samoinicijativno, ali su mu tokom jedne seobe zagubljeni podaci koje je prikupio iz čitulja i dnevne štampe.
Metodologija popisa stradalih nije utvrđena pa se brojke razlikuju i zbog toga što se u nekim izveštajima ne računaju poginuli u Crnoj Gori, neko ne ubraja stradale Albance, a postoje i razlike u tome kako su popisani odrasli stradali muškarci, budući da su negde uvrštavani među civile, a negde u vojne rezerviste, kaže Nenad Antonijević, viši kustos Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Muzej je istraživao ratne zločine počinjene na teritoriji Kosmeta od 1998. do 2000. godine, ali su tu pobrojane žrtve srpske nacionalnosti, a obuhvaćeni su stradali samo na teritoriji južne srpske pokrajine.
– Što se tiče NATO bombardovanja, nažalost, imamo samo procene, a one se kreću od 1.200 do 2.500 poginulih i oko 5.000 ranjenih. Imamo, međutim, poimenični spisak stradalih pripadnika vojske i policije, i njih ima 1009. Prema mojim saznanjima, najdetaljniji poimenični popis žrtava bombardovanja uradila je Komisija za prikupljanje podataka o zločinima protiv čovečnosti i humanitarnog prava koju je oformila Vlada SR Jugoslavije – kaže Antonijević.
U popisu koji je uradio Komitet navedena su i imena stradalih Albanaca – 82 su poginula, na primer, u bombardovanju izbegličke kolone na putu Đakovica–Prizren, dok je u vazdušnom napadu kod sela Koriš stradao 81.
– Komitet je dosta stručno radio na prikupljanju podataka, koristili su sudske, medicinske i policijske izveštaje, deo građe je i na audio i video trakama. Ugašen je 2006. godine, kada se Državna zajednica Srbije i Crne Gore raspala. Mi pokušavamo da uđemo u trag građi Komiteta jer je ona vrlo značajna i dosta obimna, a osim podataka o stradalima tokom NATO bombardovanja, ima dosta značajnih podataka i o stradanjima za vreme ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Vrlo je važno da se zna gde je ta građa i da se ona sačuva u odgovarajućoj naučnoj instituciji, kako bi mogla da bude proučena – ističe Antonijević.
Fond za humanitarno pravo 1999. godine uradio je preliminarni spisak stradalih u bombardovanju, a, kako objašnjava predsednica Fonda Nataša Kandić, izveštaj je uglavnom rađen prema podacima iz izveštaja medija. – Oni su u to vreme bili dosta detaljni, navođena su imena žrtava, objavljivani razgovori sa porodicama stradalih. Na spisku koji smo tada sačinili ima oko 730 poginulih vojnika, civila i policajaca na teritoriji Srbije bez Kosmeta, dok na Kosmetu imamo podatke o oko 130 poginulih Albanaca. Spisak će biti revidiran, u septembru ćemo početi da proveravamo podatke koje smo prikupili. Osim pisanja medija, podaci o stradalima biće provereni i iz drugih izvora. Kontaktiraćemo, na primer, sa Ministarstvom odbrane za podatke o poginulim pripadnicima vojske, a tražićemo i kontakt sa njihovim porodicama. Istu metodologiju primenićemo i što se tiče pripadnika MUP-a. Koristimo, dakle, podatke nadležnih institucija i podatke koje prikupimo na terenu od porodica – objašnjava Kandićeva.
Kosovska spirala smrti: sve je počelo u Drenici
Kada je reč o poginulim vojnicima i policajcima važno je napomenuti da je njih 1009 stradalo u periodu oko godinu dana pre početka NATO bombardovanja i tokom tri meseca vazdušnih udara alijanse. Uglavnom se kao početak intenzivnijih sukoba na Kosovu i Metohiji uzima februar 1998. godine kada su specijalne jedinice policije razbile grupu Adema Jašarija u Drenici, ali je tom prilikom stradao i izvestan broj civila. Kosovski Albanci svake godine taj događaj obeležavaju manifestacijom „Epopeja OVK”. Tokom sledeće godine dana stradaju srpski i albanski civili, policajci i vojnici i pripadnici OVK. Najviše kosovskih Albanaca stradalo je u ratnim zločinima po početku NATO intervencije 24. marta 1999. godine (između ostalog slučajevi u Podujevu, Crnoj Reci i nedavno pominjanom selu Ćuška kod Peći kojima se danas bavi beogradsko Tužilaštvo za ratne zločine), dok su posle povlačenja VJ i MUP-a masovno stradali Srbi i nealbansko stanovništvo koji su ubijani, otimani i nasilno iseljavani, što je posebno bilo izraženo 1999. i 2000. godine, kao i tokom pogroma 17. marta 2004. godine.
Podaci Nataše Kandić
Nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić popisala je 13.421 žrtvu rata na Kosovu (ubijeni i nestali) u periodu od početka 1998. pa do kraja 2000. godine od čega je 10.533 Albanca, 2.238 Srba, dok su među ostalima pripadnici drugih nacionalnosti među kojima je najviše Roma, Bošnjaka i Crnogoraca, ali zabeležena su i dva poginula – Rusa.