- 10 Okt 2007, 04:08
#919955
Početak kraja i sudnji dan. Apokalipsa je blagoslov za dobre grešnike. Svi smo mi pomalo sagrešili. Naravno, to nije ništa strašno, a može se i oprostiti. Međutim, moja baka nije sa pokajničkim namerama odlazila svake nedelje u crkvu. Znala je za jadac – malo je izabranih, ali svi su pozvani. Njen poziv bio je odabiranje da ona bude spašena. Spašena komšijskog ogovaranja, za početak. Njeni motivi bili su prizemni, jer nikada nije verovala u nešto više od onog što vidi na televiziji. Bog je nevidljiv, baš kao i tv-talasi, ali On za moju baku ne postoji. Kraj diskusije. Jedina istina su hispanoameričke serije. Ipak, mogućnost da postoji kazna je bio dovoljno dobar razlog za ispoved i molitve. Blago siromašnima duhom, jer njihovo je carstvo nebesko. Moja baka bila je time najsiromašnija, i carstvo nebesko stekla je tako još na zemlji. Paradoksalno, verovala je da je savršena, ali ukoliko ne bi išla u crkvu da prizna da nije, počinila bi greh. Ukoliko ne bi ispoštovala sve bogougodne rituale, ne bi bila živa svetica. Ja sam išao na mise sa njom, jer sam morao. Kasnije, želeo sam da idem, da ne bih bio prinuđen.
Širok put posut šljunkom izigravao je našu teškoću dosezanja prosvetljenja. Prosvetljenje je bilo udaljeno svega nekoliko stotina metara. Gore, na brdu, zapaljena podnevom, sijala je mala crkva u plamenu verskih strasti. Toranj sa ogromnim, bronzanim zvonom potresa nebo koje beži od buke u gustinu okolnih šuma. Misterija se histerično povlači i sve što ostaje je površina oljuštenih zidova. Savršeni plagijati zida plača. Ali ja nemam ni najbizarniju želju da poželim. Na ulazu komeša se barokni reljef demona i baka mi govori da će me, ako ne budem dobar, oni odvesti u Pakao. Gledajući njeno iskeženo lice shvatam da ipak imam jednu želju – zameniti pravog demona neverno odslikanim skulpturama. Užas se uvek nalazi u najobičnijim stvarima. Izbušene očine jabučice zure u prazno i ne mogu me videti, neme usne zaustavljene kamenom emituju samo talase tišine. Zgrčeni mišići, ti nepokretni invalidi tog opominjućeg, poučnog prizora, bezopasni su. Be a good boy. Prolazimo netaknuti paklenim silama. Pred nama je očišćenje, voda u kojoj je Pilat prao svoje ruke bez specijalnog dodatka krvi. “Šta je istina?” Trenutak ove večne patnje uokviren prolaznom patnjom. Stavljam na sebe parfem začinjen tamjanom, opisujući pokretima ruke neobičan geometrijski oblik, za koji neki vernici tvrde da je krst. Okean ustajale tišine preplavljuje me i guši. Tražim rt dobre nade za moju lošu, istrošenu nadu. Na dnu Pandorine kutije nalazila se još jedna kutija, i u njoj, druga, još manja, i tako dalje… do kraja brojanja beskonačnog niza kutija. Hiljadu i jedna kutijica bez nade da će nada preživeti makar u ovoj quasi-biblijskoj priči. Dok dišem preparirane vekove nadam se čudu. I ono se događa, jer sam ga poželeo. Dva reda stolica, jedan sa leve, a druge sa desne strane, od drveta ocrnjenog čistim rukama pravovernih. Između njih prolaz od vazduha do olatara beksrvne žudnje za kopijom Hristovog tela. U blago nabildovanom kiču, osvetljenom reflektorima zgusnute prašine, vaskrsava Jesus Christ SuperStar. Visoki vitraž bljuje šarenu svetlost, prelomljenu staklom u trake raznobojnog želea, i light-show za zabavu religioznih miliona može da počne. Zanos svete Terezije pornografskog je porekla. Kao i moja otkrivena žudnja. Dotaknut presvetom rukom božanstva, shvatio sam da želim dodir tog mrtvog mesa od metalnih žica i gipsa. Iz veštačkog grala proliva se strast koja me obuzima potrebom da osetim Hrista u svojim ustima. Sutra? Danas… Sada! Stajem u red i pokorno čekam na svetu pričest. Dok koračam, čvrsto i odlučno, svet oko mene truli, izjeden flash-eating bolešću. Bakino telo napunejno skrivenim kućnim duhom rasprskava se. Njena duša odapete strele leti u nebo, anđeli mekanih krila pampers-pelena otvaraju joj kapiju večnog života i sv. Petar u knjizi sudbine nalazi samo jednu reč – bezgrešna. Besan sam zbog toga. Gnev pravednika potresa konstrukciju crkve i mermerni pod puca pod mojim nogama. Ipak, lebdim, jer poznajem tajnu hodanja po vodi. Vodi koja je sveta za moje stope. Preživljavam iskušenje pada u anonimnost, u ćutanje o onome što jesam. Isped mene, iza mene, izvan mene samo prenapregnuta betonska praznina razdvaja geometriju prostora u čijim uglovima koncentriše se proključala tama. Zadavljeno sunce, iskasapljeno nebo, Jack-trbosek pleše na vrhovima kosmičkih oštrica, znamenje kraja na svodu upaljenom krvlju jagnjeta – opijatom vina poslednje večere. Paganski bogovi pobeđuju nebeske ratnike, i hrišćanski Bog je prinuđen na kapitaluciju pred ljudskim, previše ljudskim. Razdvajam poplavu emocija i sečem po tkivu svoje osećajnosti put kojim se najređe ide. Pravo ka Svetom duhu, izvan područja greha. On, Sin, vadi eksere iz dlanova i odbija da me stigmatizuje. Ja to sam činim, ispisujem inicijale INRI njegovom krvlju na svom svetovnom čelu. Jedna suza u Njegovom oku razliva impresionističku sliku ove ležerne apokalipse. Ljubim Hrista u srce opleteno trnjem i činim da ono procveta u čeličnu magnoliju. Zavodimo ljubav, čvrsto držeći njegove ruke koje su Lazara prizvale iz smrti da u meni izmame život koji mi je predodređen još pre stvaranja. Ja sam pokorni sluga sudbine koju moram da ponesem na sopstvenim plećima. Krst pada na mene i postaje kičmeni stub. Stabilan sam. Stojim uspravno, dok On svršava. Po mom stomaku izliva se hiljade hostija. Vrhunac je uvek nežnost koja ne postoji u genitalnoj sferi. Svet nežnosti je postojbina ljubavi. Poljubac za kraj. Sve je gotovo, i melodramatični film se odmotava unazad. Hrist se vraća na raskršće rastrzanosti i ponovo sam sam. Eloi, eloi lama savahtani? Rana, koja je ja, ostaje otvorena, i rđa je izjeda, dezinfikovana skulpturom iz koje isparava stream života. Vraćam se nazad u bakino krilo i shvatam da se misa odigrava po neprekinutom redosledu, i da hladan vazduh, ispunjen balonima tamjana, ne nosi prozračnost misterije. Nema tajne – ja sam homoseksualan. To je poruka otkrovenja. I blagoslov.
Širok put posut šljunkom izigravao je našu teškoću dosezanja prosvetljenja. Prosvetljenje je bilo udaljeno svega nekoliko stotina metara. Gore, na brdu, zapaljena podnevom, sijala je mala crkva u plamenu verskih strasti. Toranj sa ogromnim, bronzanim zvonom potresa nebo koje beži od buke u gustinu okolnih šuma. Misterija se histerično povlači i sve što ostaje je površina oljuštenih zidova. Savršeni plagijati zida plača. Ali ja nemam ni najbizarniju želju da poželim. Na ulazu komeša se barokni reljef demona i baka mi govori da će me, ako ne budem dobar, oni odvesti u Pakao. Gledajući njeno iskeženo lice shvatam da ipak imam jednu želju – zameniti pravog demona neverno odslikanim skulpturama. Užas se uvek nalazi u najobičnijim stvarima. Izbušene očine jabučice zure u prazno i ne mogu me videti, neme usne zaustavljene kamenom emituju samo talase tišine. Zgrčeni mišići, ti nepokretni invalidi tog opominjućeg, poučnog prizora, bezopasni su. Be a good boy. Prolazimo netaknuti paklenim silama. Pred nama je očišćenje, voda u kojoj je Pilat prao svoje ruke bez specijalnog dodatka krvi. “Šta je istina?” Trenutak ove večne patnje uokviren prolaznom patnjom. Stavljam na sebe parfem začinjen tamjanom, opisujući pokretima ruke neobičan geometrijski oblik, za koji neki vernici tvrde da je krst. Okean ustajale tišine preplavljuje me i guši. Tražim rt dobre nade za moju lošu, istrošenu nadu. Na dnu Pandorine kutije nalazila se još jedna kutija, i u njoj, druga, još manja, i tako dalje… do kraja brojanja beskonačnog niza kutija. Hiljadu i jedna kutijica bez nade da će nada preživeti makar u ovoj quasi-biblijskoj priči. Dok dišem preparirane vekove nadam se čudu. I ono se događa, jer sam ga poželeo. Dva reda stolica, jedan sa leve, a druge sa desne strane, od drveta ocrnjenog čistim rukama pravovernih. Između njih prolaz od vazduha do olatara beksrvne žudnje za kopijom Hristovog tela. U blago nabildovanom kiču, osvetljenom reflektorima zgusnute prašine, vaskrsava Jesus Christ SuperStar. Visoki vitraž bljuje šarenu svetlost, prelomljenu staklom u trake raznobojnog želea, i light-show za zabavu religioznih miliona može da počne. Zanos svete Terezije pornografskog je porekla. Kao i moja otkrivena žudnja. Dotaknut presvetom rukom božanstva, shvatio sam da želim dodir tog mrtvog mesa od metalnih žica i gipsa. Iz veštačkog grala proliva se strast koja me obuzima potrebom da osetim Hrista u svojim ustima. Sutra? Danas… Sada! Stajem u red i pokorno čekam na svetu pričest. Dok koračam, čvrsto i odlučno, svet oko mene truli, izjeden flash-eating bolešću. Bakino telo napunejno skrivenim kućnim duhom rasprskava se. Njena duša odapete strele leti u nebo, anđeli mekanih krila pampers-pelena otvaraju joj kapiju večnog života i sv. Petar u knjizi sudbine nalazi samo jednu reč – bezgrešna. Besan sam zbog toga. Gnev pravednika potresa konstrukciju crkve i mermerni pod puca pod mojim nogama. Ipak, lebdim, jer poznajem tajnu hodanja po vodi. Vodi koja je sveta za moje stope. Preživljavam iskušenje pada u anonimnost, u ćutanje o onome što jesam. Isped mene, iza mene, izvan mene samo prenapregnuta betonska praznina razdvaja geometriju prostora u čijim uglovima koncentriše se proključala tama. Zadavljeno sunce, iskasapljeno nebo, Jack-trbosek pleše na vrhovima kosmičkih oštrica, znamenje kraja na svodu upaljenom krvlju jagnjeta – opijatom vina poslednje večere. Paganski bogovi pobeđuju nebeske ratnike, i hrišćanski Bog je prinuđen na kapitaluciju pred ljudskim, previše ljudskim. Razdvajam poplavu emocija i sečem po tkivu svoje osećajnosti put kojim se najređe ide. Pravo ka Svetom duhu, izvan područja greha. On, Sin, vadi eksere iz dlanova i odbija da me stigmatizuje. Ja to sam činim, ispisujem inicijale INRI njegovom krvlju na svom svetovnom čelu. Jedna suza u Njegovom oku razliva impresionističku sliku ove ležerne apokalipse. Ljubim Hrista u srce opleteno trnjem i činim da ono procveta u čeličnu magnoliju. Zavodimo ljubav, čvrsto držeći njegove ruke koje su Lazara prizvale iz smrti da u meni izmame život koji mi je predodređen još pre stvaranja. Ja sam pokorni sluga sudbine koju moram da ponesem na sopstvenim plećima. Krst pada na mene i postaje kičmeni stub. Stabilan sam. Stojim uspravno, dok On svršava. Po mom stomaku izliva se hiljade hostija. Vrhunac je uvek nežnost koja ne postoji u genitalnoj sferi. Svet nežnosti je postojbina ljubavi. Poljubac za kraj. Sve je gotovo, i melodramatični film se odmotava unazad. Hrist se vraća na raskršće rastrzanosti i ponovo sam sam. Eloi, eloi lama savahtani? Rana, koja je ja, ostaje otvorena, i rđa je izjeda, dezinfikovana skulpturom iz koje isparava stream života. Vraćam se nazad u bakino krilo i shvatam da se misa odigrava po neprekinutom redosledu, i da hladan vazduh, ispunjen balonima tamjana, ne nosi prozračnost misterije. Nema tajne – ja sam homoseksualan. To je poruka otkrovenja. I blagoslov.