a na kom mestu si ih tačno ostavljala?
Pošto je meni, čitajući Proročku noć (Oracle night) i Trilogiju uvek negde do desete strane ubijala strašna i neopisiva dosada, da bi mi posle tih desetak strana odjednom postalo nemoguće ostaviti ih iz ruku...
slažem se s prethodnima, auster na nekim mestima jeste genijalan: i to ne samo zbog korišćenja detektivske forme kao dobre potke za pripovedanje post-priča, već najviše zbog lakoće sa kojima u svakoj od svojih knjiga (pretpostavljam) u tekstu neosetno prelazi s jednog na drugi trip svojih junaka - pripovedačke taktike su mu za popizdeti dobro razrađene - i jezik tu svakako nije pesma, ali je auster u stanju da ga već posle samo par strana pa do samog kraja održi na nivou čiste, gole, polupoludele subjektivnosti koja se grozničavo pita gde bi našla samu sebe...negde se može pročitati da je austerov uspeh ne u tome što u svakoj od svojih knjiga na kraju nalazi perfektno meta-objašnjenje za svu zapitanost svojih likova, već prosto u tome što je u stanju da pomera fokus čitaočeve pažnje stalno na neke druge detalje, sve do samog kraja, kada čitaoc zaklopi knjigu verujući da je pročitao jedno konzistentno štivo, i da je našao je dobio jedno totalno objašnjenje, ne kapirajući da zapravo Blejk i Vajt i Blu s početka i s kraja nemaju veze jedni s drugima i da auster svoje romane vidi kao procese a ne celine...u Trilogiji mi se činilo da to umeće Auster zloupotrebljava i koristi kao šablon za svoje uvek-slične pseudodetektivske romane: Oracle night je zato već drugačiji, i mnogo zaokrugljeniji
na kraju krajeva, Oracle night vredi pročitati makar zbog jedne scene, negde na dvadesetoj-tridesetoj strani, gde je ta "metafikcionalnost" postala čulna - jebeš Borhesa
