- 27 Sep 2006, 16:47
#584971
Najveći mađarski (živi) pesnik, Ferenc Juhas, čovek koji je jednom jedinom svojom poemom redefinisao mađarsku poeziju XX veka, dolazi u Beograd na susrete pisaca.
Nalazi li još neko da je ovo fenomenalna vest?
Čisto da vidite deo njegovog majstorstva, evo odlomka iz poeme "Na grobu Atile Jožefa", a vi se izvolite raspametiti uz taj razuzdani stih i najlepša poređenja:
Ružo mašte, misao-narcise, jesenja ružo fantazije, hrpo nevid-ljiljana,
uzavreli, pomamni, slepi burjan-zglobe, krstino cvetna mirisnih zubala,
ljiljan i narcis i ružtkana, mirosržna tišina na tvom grobu, na tvom
malom detinjem grobu, Majstore, Brate, Pretku, Oče, mrtvače moj s isusovskim
udom, lomni ždrepče vaseljene, plavi kristalu anđeoskih krila,
cvileća mrežo živčanog ustrojstva bića, siroče što basaš na čelu mrtvaca,
plaču s čelom mlečnog puta, karatmna teskobo bratska, nožu, nežni
što presađuješ s leša sveže sočivo na bolesne oko božje, o iskidana
očna jabučice sveta što uvek narastaš, ko očna jabuka daždevnjaka s krestom,
kad te iščupaju: ponovo naraste u vrtači lobanje pihtija-gljiva, voće
volje, živi stakleni cvet sa zenicom zmaja; na tvom malom dečjem grobu kopriva
i Isusova brada, zeleni eposi drača, koštani spomenici letnjeg zlata,
zgužvana tramvajska karta, zarđala konzerva, u senci joj lokva ustajale vode,
ključ mrtvačkih suza, lanjski čirak kvrgavih čukljeva, ružičasti
opušak lanjske sveće sa crnim crvom u svetootajnoj kičmenoj srži, iste one
sveće što smo je palili ja i Elizabet, zamišljeni nad sudbinom i mojom i tvojom...
Nalazi li još neko da je ovo fenomenalna vest?

Čisto da vidite deo njegovog majstorstva, evo odlomka iz poeme "Na grobu Atile Jožefa", a vi se izvolite raspametiti uz taj razuzdani stih i najlepša poređenja:
Ružo mašte, misao-narcise, jesenja ružo fantazije, hrpo nevid-ljiljana,
uzavreli, pomamni, slepi burjan-zglobe, krstino cvetna mirisnih zubala,
ljiljan i narcis i ružtkana, mirosržna tišina na tvom grobu, na tvom
malom detinjem grobu, Majstore, Brate, Pretku, Oče, mrtvače moj s isusovskim
udom, lomni ždrepče vaseljene, plavi kristalu anđeoskih krila,
cvileća mrežo živčanog ustrojstva bića, siroče što basaš na čelu mrtvaca,
plaču s čelom mlečnog puta, karatmna teskobo bratska, nožu, nežni
što presađuješ s leša sveže sočivo na bolesne oko božje, o iskidana
očna jabučice sveta što uvek narastaš, ko očna jabuka daždevnjaka s krestom,
kad te iščupaju: ponovo naraste u vrtači lobanje pihtija-gljiva, voće
volje, živi stakleni cvet sa zenicom zmaja; na tvom malom dečjem grobu kopriva
i Isusova brada, zeleni eposi drača, koštani spomenici letnjeg zlata,
zgužvana tramvajska karta, zarđala konzerva, u senci joj lokva ustajale vode,
ključ mrtvačkih suza, lanjski čirak kvrgavih čukljeva, ružičasti
opušak lanjske sveće sa crnim crvom u svetootajnoj kičmenoj srži, iste one
sveće što smo je palili ja i Elizabet, zamišljeni nad sudbinom i mojom i tvojom...