Dragi dnevnice,
zasto je jutro ovako kasno? Budim se, a osine me jezik. Tek tamo negde utekne poneka zmija. Lahor zagorele zavese od pregrsti dima i cigareta zabruji kroz moje zdrelo sa devet rupa, prevrnuto u obliku golf charape ...
da li povracam, da li smrdim, da li pehar zuchi izbija kroz mlaz pene koja me pokriva, tako da mi telo postaje plasticna folija ili sam samo luda.
Ili je taj buljuk gnojnoga mlaza zapravo izasao kroz veliku kosmicku crnu rupu moga tela? Sveti Azraele, opet sam spavala naopacke ...
Nude mi kafu zabrinuti ukucani (ne, to su duhovi u mojoj kuci, ukucane drzim zajedno sa ostalim lesevima u podrumu, rekla bih, ali znam da ga nemam, samo dve olinjale sekire koje su izbacene iz prve verzije romana Zlocin i Kazna)
. Uzimam, kao i svaki zombi Skorpijin Kristal kako bih se promenila u Prikazu i nastavila da se budim kao i svi ostali ljudi. Imam anginu, ali ja se ne lecim penicilinima, pentreksilima, mi Nemrtvi lecimo se lekovitom magijom i jedemo iskljucivo predmete koji ozivljavaju. To takodje umanjuje hendikep koji dozivljavamo pred ogledalima i na dnevnom svetlu ....
Medjutim, ovog jutra sve je bilo suvise kasno, dejstvo Skorpijinog kristala je prestalo, a sam Kristal postao je samo beskorisna jednacina enoma u djubretu sveta.
Pruzam se pred urokljivim ocima Medicinske Sestre, cuvara svih zamrznutih leseve sveta. Pokazujem serijski broj i dobijam iglu u dupe jdan sekund pre moje ponovne transformacije u propalog zombija
-Budi se budi se, kasnis?
-Gde kasnim?
-Gde mi je ceremonijalni oklop?
Na putu ka net kaficu (odakle sve ovo kucam)srecem privlacnog albina. Ah, kada cu vec kupiti takva sochiva?
Uf, covece, nikad nisam ovoliko kasnila. Hodam, sa iglama u dupetu i sisama. Zasticena sam magijom Daywalking Cape-a.
{
Negde daleko, mozda nakon zavrsetka ovoga dana koji toliko dugo traje, sedecu na obali reke i posmatracu crveni istok. Sunce samo sto nije izaslo.)
