- 25 Mar 2006, 10:45
#465503
Knjiga: Nazovi NATO radi umorstva
Rat bez lica
"Gotovo nigdje kao u Francuskoj ne postoji tolika mo? inteligencije koja je postala nezaobilazni faktor u svakoj javnoj ili politi?koj debati i koja je uzurpirala prostor javne rasprave samo zato što se naziva 'inteligencijom'" - kaže Frano Cetini?
Nema sumnje da su se?anja na 24. mart 1999. Frana Cetini?a i nekog budu?eg ?itaoca njegove knjige koji se tog dana zatekao na teritoriji onoga što se naziva Jugoslavijom suštinski razli?ita. Pisac je bio u Parizu, gde živi ve? godinama, dok se njegov potencijalni ?italac mogao na?i u bilo kom gradu zemlje koja je postala stvarna tek kao "legitimni cilj", i bilo bi mu svejedno jer se svuda ose?ala ista strepnja zbog onoga što se neumitno približavalo. Kada je autor "pariškog kolateralnog dnevnika" tokom ve?eri saznao da je po?elo bombardovanje Jugoslavije, budu?i ?italac njegove knjige ve? je bio siguran da sirena koju je ?uo nije samo puko isprobavanje ko-zna-?ega. Dok je Frano Cetini? tokom ve?ernje tribine posve?ene Slobodanu Šnajderu iznosio prve kriti?ke stavove o NATO intervenciji, njegov ?italac je ve? osluškivao tutnjavu eksplozija u daljini. Njihova iskustva rata odvijala su se od tog trenutka simultano ali ipak razdvojeno, neraskidivo povezana istom, sudbinskom temom.
"Iza ove knjige ne stoji ambicija ve? indignacija", re?i ?e tokom razgovora Frano Cetini?, prevodilac, novinar i publicista, koji je nedavno boravio u Beogradu na promociji svog dnevnika Nazovi NATO radi umorstva (izdanje Vremena i Samizdata - Free B92).
"Ova knjiga nije rezultat strateških studija kojima sam ina?e sklon", nastavlja Frano Cetini?, "ve? plod bilješki koje sam vodio od ?asa kada sam prvi put osjetio kovitlanje dogaðaja koji su neodoljivo podse?ali na ono što je De Ružmon tokom Drugog svjetskog rata nazivao 'udjelom ðavla'. To je moj privatni kalendar o susretima i razgovorima sa ljudima koji su bili zanimljivi i podsticajni za razmišljanje", objašnjava ovaj Kor?ulanin koji je nakon završene gimnazije u Dubrovniku diplomirao na Katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Ve? nakon prvog dana bombardovanja, stvarnost u kojoj se zatekao budu?i ?italac Cetini?eve knjige raspala se na gomilu deli?a koji kao da su pripadali sasvim razli?itim svetovima, baš kao što se intelektualna scena Francuske podelila na mnoštvo usamljenih glasova koji su se na kraju okupili oko onog "za" intervenciju i "protiv" nje. Udaljeni ?italac ve? je prvog dana za trajanja vazdušne opasnosti mogao doživeti tu raspadnutu stvarnost, gledaju?i sportistu koji na jednom beogradskom stadionu uredno raspakuje opremu i po?inje sasvim lagane vežbe zagrevanja, majstore koji u istom trenutku na obližnjem gradilštu nevoljno kuckaju daske ispijaju?i pivo, vlasnika prodavnice u prizemlju koji užurbano postavlja metalne rešetke na vrata, dok su se u zagušljivom i prljavom podrumu zgrade ?iji graditelji nisu podlegli hladnoratovskom strahu od neprijatelja tiskale ?itave porodice, stežu?i torbe sa konzervama, dvopekom, mineralnom vodom, snopovima sve?a, kutijama cigareta i prekriva?ima koji nisu dozvoljavali da se ratne rezerve sakriju u unutrašnjost torbi od pogleda nepristojnih radoznalaca.
Frano Cetini? provodio je prve dane rata u redakciji Radio France Internationale, gde je zaposlen kao urednik, gledaju?i, prema vlastitom objašnjenju, kako narasta medijski balon intervencionista oko koga se okupila grupa novih francuskih filozofa i "intelektualnih snaga za brzu intervenciju": "Ratom protiv rata", "Neizbežno", "... Ne može se više isklju?iti totalni rat protiv onih Srba koji i dalje ostaju za?arani Miloševi?em", "Nametnuti mir oružjem"... ponavljali su tekstovi u "Mondu", "Ekspresu" i ostaloj francuskoj štampi.
"Pariška intelektualna sredina predstavlja neobi?an svjetski fenomen", smatra Frano Cetini?. "Gotovo nigdje ne postoji tolika mo? inteligencije koja je postala nezaobilazni faktor u svakoj javnoj ili politi?koj debati i koja je uzurpirala prostor javne rasprave samo zato što se naziva 'inteligencijom'. To je jedna vrsta feudalnog nasljedstva, zloupotrebe, gde se inteligencija javlja kao okruženje njegovog veli?anstva."
Dnevnik Frana Cetini?a Nazovi NATO radi umorstva predstavlja obra?un sa intervencionistima, filozofima i piscima koji vladaju francuskom intelektualnom scenom (Levi, Brikner, Finkelkrot, Gliksman...), a koji su tokom rata, kako tokom razgovora tvrdi Cetini?, bili odgovorni za medijske manipulacije i uspostavljanje bojnog poretka u Francuskoj. "Zapanjuju?e je koliko se ljudi dobrovoljno odreklo slobode. Utrka u manipulaciji javnoš?u bila je frapantna. Tada sam shvatio da je demokracija, koja predstavlja moje najdublje uverenje, krhka biljka nad kojom treba svakodnevno bdeti. Pojedini zapadni politi?ari preuzeli su inkvizicijsku logiku i srednjovjekovni vokabular lova na vještice u kojem se Zlo pisalo velikim slovom."
Frano Cetini? ne želi da razmišlja o eventualnim posledicima zbog toga što su njegovi tekstovi sa RFI-ja, bez želje autora, koriš?eni na stranicama režimske štampe u manipulacijama koje sprovodi druga strana. "To je bio rizik na koji sam morao ra?unati", odgovara naš sagovornik.
Možda ?e ?italac dnevnika na ovom mestu zastati u nedoumici, jer se i segmenti knjige Nazovi NATO radi umorstva mogu lako uklopiti u interpretativnu igru "agresor -žrtva", koja je postala klju?na parola novih nacionalnih budnica.
"Ve? sam ranije rekao sve što mislim o srpskom režimu", kaže Frano Cetini?. Odgovornost Slobodana Miloševi?a je nesumnjiva, ali ne vidim potrebu da u privatnom dnevniku koji je dobio formu knjige na kraju svakog ulomka kažem o tome što Miloševi?ev režim radi sa crncima (aludiram na hladnoratovski vic). U protivnom, morao bih zatvoriti o?i u ime nametnutog konsenzusa vojnoindustrijske i politi?ke klike i prije?i preko svega što je za mene najzna?ajnije - a to je prihva?anje demokracije kao najviše forme politi?ka života - i po?eti kalkulirati s tim da li moja kritika NATO intervencije nije navoðenje vode na mlin srpskog režima", kaže Cetini?. "Nisam bio ovdje, nisam pisao genezu kosovskog sukoba, moj predmet su mediji, ponašanje intelektualaca u ratu i promatranje toga kako se demokracija pretvara u bojni poredak."
Ako ?italac ne može da se otrgne od okruženja u koji knjiga trenutno stupa, preostaje mu jedino da sa?eka vreme kada ?e "pariški dnevnik" mo?i da ?ita sadržinski a ne kontekstualno. Slika malog, prljavog balkanskog rata, ispri?ana iz pariske perspektive, ostala je zamrznuta za budu?nost.
Slobodan Kosti?
