Da li ponekada posmatrate sebe kako osecate?
Bilo koju emocija da osecate tog trenutka, posmatrate je kao third person. A ne kao vi?
Na taj nachin em shto ce te postati svesni "realnosti" sveta, shvaticete ko ste i sta ste?
Interesantna tema
Introspekcija je zapravo vazno orudje da bi covek sebe izgradio, svoj moral, zelje i smisao. Neki je karakterisu, kao sto si pomenuo, otklonom od sebe, svojih emocija, od sopstvenog ega, simbolicki govoreci o sebi u trecem licu. Sto se realnosti tice, i dalje se ne zna njena prava priroda i sta je ona u stvari, tako da ne postoji jedna, nego vise njih, koliko i ljudi. Negde sam cuo lepu recenicu da su "ljudi nacin da svemir postane svestan sebe", da se ogleda u svakoj od nasih realnosti.
"Negde u sebi moramo znati da coveka nijedno posmatranje ne zastrasuje kao samoposmatranje. Moramo znati da kad se covek suoci sa samim sobom, on gleda u ponor." S. Beket
Ima jedan zanimljiv psiholoski metod paradoksalne namere, da je jedini put da se covek suoci sa svojim strahom, da mu ide u susret.
I ja ne razumem zasto toliko insistiranje da covek introspekcijom mora naici na ponor, i nista drugo. Ima tu sigurno i mnogo lepote, i ona je ta koju treba pronaci, sacuvati i izneti napolje. U tome je valjda i smisao poniranja u sebe. Gledajuci u te ponore, ta lepota coveku daje sigurnost, hrabrost i krila da ih preleti.
