- 11 Okt 2005, 19:15
#368068
Ima osoba koje prosto ne mogu da se zaustave, koje jedu daleko više nego što im je potrebno, ne samo do prezasi?enosti ve? i do mu?nine. A da pritom uopšte ne uživaju u hrani koju u sebe trpaju sa prisilnom proždrljivoš?u.
U ?emu je problem ovakvih li?nosti? Zašto ?ine nešto što, ne samo da im ne prija ve? ugrožava i njihovo zdravlje?
Proždrljivost ima više uzroka.
Sam ?in gutanja je ?in simboli?kog prisvajanja. Prisvajamo stvari unose?i ih u sebe i istovremeno ih oduzimamo drugima. Proždrljivost može ukazivati na manje ili više potisnutu, svesniju ili nesvesniju sebi?nost, i to ne samo u smislu da se ugrabi za sebe ve? i da se drugi liše onoga što im je potrebno. Takve osobe ?e radije pojesti ono što im je suvišno nego dati onome kome nedostaje. Radije gomilati u sebe nego podeliti sa onima oko sebe. Takve bi li?nosti da što više prigrabe sebi kako bi što manje ostalo drugima.
Prekomerno unošenje hrane ljudi koriste i kao neku vrstu sedativa. Besomu?no se bacaju na hranu onda kada su uznemireni, uplašeni, napeti. Jelo ih donekle smiruje. Težina u stomaku i varenje ih ?ine tromim i pospanim. Otupljuju ih i tako smanjuju osetljivost. A sa njom i zebnju. U?inak je sli?an onom koji se postiže gledanjem televizije. ?ovek postaje umrtvljeniji a samim tim se smanjuje njegova uznemirenost. Prezasi?enost, pa i mu?nina, odvra?aju misli sa onoga što budi strah i što uve?ava napetost.
I, najvažnije od svega, ljudi bi da nekako, preteranim unošenjem hrane ispune zavijaju?u i užasavaju?u unutrašnju prazninu. Da nekako zatrpaju rupu koja zjapi u dubini njihove duše.
Ovo je, naravno, nemogu?e i potpuno besmisleno ali dobar deo ljudi ve?i deo svog života provodi ?ine?i besmislene stvari, u nadi da ?e posti?i ono što se na taj na?in ne može posti?i.
Svi znamo da ima onih koji su zbilja nezasiti. Onih kojima nikada nije dosta. I to samo hrane ve? ni pažnje, pohvala, funkcija, priznanja, slave, novca. Ili stvari koje pomamno kupuju i senzacija za kojima bezglavo jure.
Takve osobe, kao bi?em, kroz život goni potreba da nekako uteknu unutrašnjoj praznini.
Praznini koju su sami stvorili, odrekavši se vlastitog bi?a. A koju, meðutim, mogu zaceliti tek vrativši se sebi samima.
U ?emu je problem ovakvih li?nosti? Zašto ?ine nešto što, ne samo da im ne prija ve? ugrožava i njihovo zdravlje?
Proždrljivost ima više uzroka.
Sam ?in gutanja je ?in simboli?kog prisvajanja. Prisvajamo stvari unose?i ih u sebe i istovremeno ih oduzimamo drugima. Proždrljivost može ukazivati na manje ili više potisnutu, svesniju ili nesvesniju sebi?nost, i to ne samo u smislu da se ugrabi za sebe ve? i da se drugi liše onoga što im je potrebno. Takve osobe ?e radije pojesti ono što im je suvišno nego dati onome kome nedostaje. Radije gomilati u sebe nego podeliti sa onima oko sebe. Takve bi li?nosti da što više prigrabe sebi kako bi što manje ostalo drugima.
Prekomerno unošenje hrane ljudi koriste i kao neku vrstu sedativa. Besomu?no se bacaju na hranu onda kada su uznemireni, uplašeni, napeti. Jelo ih donekle smiruje. Težina u stomaku i varenje ih ?ine tromim i pospanim. Otupljuju ih i tako smanjuju osetljivost. A sa njom i zebnju. U?inak je sli?an onom koji se postiže gledanjem televizije. ?ovek postaje umrtvljeniji a samim tim se smanjuje njegova uznemirenost. Prezasi?enost, pa i mu?nina, odvra?aju misli sa onoga što budi strah i što uve?ava napetost.
I, najvažnije od svega, ljudi bi da nekako, preteranim unošenjem hrane ispune zavijaju?u i užasavaju?u unutrašnju prazninu. Da nekako zatrpaju rupu koja zjapi u dubini njihove duše.
Ovo je, naravno, nemogu?e i potpuno besmisleno ali dobar deo ljudi ve?i deo svog života provodi ?ine?i besmislene stvari, u nadi da ?e posti?i ono što se na taj na?in ne može posti?i.
Svi znamo da ima onih koji su zbilja nezasiti. Onih kojima nikada nije dosta. I to samo hrane ve? ni pažnje, pohvala, funkcija, priznanja, slave, novca. Ili stvari koje pomamno kupuju i senzacija za kojima bezglavo jure.
Takve osobe, kao bi?em, kroz život goni potreba da nekako uteknu unutrašnjoj praznini.
Praznini koju su sami stvorili, odrekavši se vlastitog bi?a. A koju, meðutim, mogu zaceliti tek vrativši se sebi samima.