- 06 Sep 2005, 15:57
#343724
Zamrznuto oko kamere gleda me bezivotno sa monitora. Ipak, imam ose?aj da me neko posmatra...Osvr?em se oko sebe, ali soba je pusta i hladna, nema nikoga osim mojih strahova. Da popijem sedativ? Da se malo opustim? Nema opuštanja...
Tišina. Tišina. Tišina...Tiho, tiše...Tiho, tiše...Odakle li to dolazi? Ta strašna tišina? Ne znam šta je gore-tišina ili oni dnevni ljudi koji me, kao i tišina smaraju jednim te istim pitanjem: -Kako si danas?- Promrmljam nešto i idem dalje. Ne volim više nikoga, pa ni samoga sebe...Sebe ponajmanje. Dosadan sam i smoran sam sebi a nekmoli drugima...SMOR!SMOR!SMOR! Ili- SMRT!SMRT!SMRT!
Dolazi mi, ko zna odakle, iz nekog dalekog vremena kada sam nešto i ?itao tekst -Manu smriti- Drevni indijski rukopis. Da li ga je još neko osim mene ?itao? Manu smriti, rukopis o postojanju i nepostojanju...Nelogi?an, neracionalan, suprotan svemu što ljudski mozak može da smisli. SMOR!SMOR!SMOR!
Ne mogu da razmišljam o njemu, isuviše je težak, to je za mladje-one koji još lutaju. Ja sam našao smisao života u besmislu. Smešno, ali dok sam ja tražio smisao neki drugi -o kako je lepo biti glup- su živeli...
Da, da-slobodno me smatrajte budalom, glupakom, idiotom, sve najgore što bi me moglo uvrediti, no u SMORU me ne možete više ni uvrediti. Ne postoji više nijedna emocija, pozitivna ili negativna koja bi me mogla dota?i-jer ja sam SMOR i stalno zevam i zevam jer sam umoran, umoran, umoran od teškog smaranja samoga sebe. Zato me više niko ne može smarati više nego što ja smaram samoga sebe.
Ljude oko sebe posmatram kao neke figure od gipsa koje se, doduše kre?u i govore, ali me se ništa ne ti?u zato jer sam SMOREN i oni ne mogu da me SMORE još više. Kamo sre?e kad bi mogli, znao bih da sam jo? živ. Ovako, iz ?iste pakosti smaram samoga sebe, jer nemam koga. Niko ne moše da te smori kao što ti možeš da smoriš samoga sebe.
SMARAM, SMARAM i SMARAM. Rekoh iz ?iste zlobe, mada mi ni to ose?anje više ne pri?injava zadovoljstvo, jer kako rekoh, niko ne smara tako kao što smaraš samoga sebe. Druge mogu da isklju?im, ali sebe ne-to dugme još nisam pronašao. Nadam se, uskoro, na?i ?u ga i onda, napokon, nastupi?e najve?i SMOR na svetu, tako dosadan, tako dosadan, tako dosadan, da ga ?ekam celoga života, a najviše mrzim da ?ekam...SMOR.
Tišina. Tišina. Tišina...Tiho, tiše...Tiho, tiše...Odakle li to dolazi? Ta strašna tišina? Ne znam šta je gore-tišina ili oni dnevni ljudi koji me, kao i tišina smaraju jednim te istim pitanjem: -Kako si danas?- Promrmljam nešto i idem dalje. Ne volim više nikoga, pa ni samoga sebe...Sebe ponajmanje. Dosadan sam i smoran sam sebi a nekmoli drugima...SMOR!SMOR!SMOR! Ili- SMRT!SMRT!SMRT!
Dolazi mi, ko zna odakle, iz nekog dalekog vremena kada sam nešto i ?itao tekst -Manu smriti- Drevni indijski rukopis. Da li ga je još neko osim mene ?itao? Manu smriti, rukopis o postojanju i nepostojanju...Nelogi?an, neracionalan, suprotan svemu što ljudski mozak može da smisli. SMOR!SMOR!SMOR!
Ne mogu da razmišljam o njemu, isuviše je težak, to je za mladje-one koji još lutaju. Ja sam našao smisao života u besmislu. Smešno, ali dok sam ja tražio smisao neki drugi -o kako je lepo biti glup- su živeli...
Da, da-slobodno me smatrajte budalom, glupakom, idiotom, sve najgore što bi me moglo uvrediti, no u SMORU me ne možete više ni uvrediti. Ne postoji više nijedna emocija, pozitivna ili negativna koja bi me mogla dota?i-jer ja sam SMOR i stalno zevam i zevam jer sam umoran, umoran, umoran od teškog smaranja samoga sebe. Zato me više niko ne može smarati više nego što ja smaram samoga sebe.
Ljude oko sebe posmatram kao neke figure od gipsa koje se, doduše kre?u i govore, ali me se ništa ne ti?u zato jer sam SMOREN i oni ne mogu da me SMORE još više. Kamo sre?e kad bi mogli, znao bih da sam jo? živ. Ovako, iz ?iste pakosti smaram samoga sebe, jer nemam koga. Niko ne moše da te smori kao što ti možeš da smoriš samoga sebe.
SMARAM, SMARAM i SMARAM. Rekoh iz ?iste zlobe, mada mi ni to ose?anje više ne pri?injava zadovoljstvo, jer kako rekoh, niko ne smara tako kao što smaraš samoga sebe. Druge mogu da isklju?im, ali sebe ne-to dugme još nisam pronašao. Nadam se, uskoro, na?i ?u ga i onda, napokon, nastupi?e najve?i SMOR na svetu, tako dosadan, tako dosadan, tako dosadan, da ga ?ekam celoga života, a najviše mrzim da ?ekam...SMOR.