- 13 Jun 2015, 23:53
#2713785
Poglavlje: 1
Bilo je to zimus,prve polovine decembra,u oči onog,navodnog smaka sveta.Danima sam bio napet...Moglo bi se reći da sam bio uplašen...Ne tim smakom sveta u koji naravno da nisam ni verovao,već tom tenzijom koja je vladala među ljudima.Danima su se u svetu dešavali incidenti...Zaluđenici koji su verovali u to da će se svet stvarno srušiti su izvršavali samoubistva,i ubistva za koja su tvrdili da su iz milosrđa,jer su želeli da skrate muke svojim najbližima,uvereni u to da ih time spašavaju od mnogo strašnije,bolnije smrti koja očekuje čitav ljucki rod.To me je plašilo;strahovao sam da bi tako nešto moglo i ovde da se desi,ipak je ovaj kraj jedan od najsujevernijih delova Srbije.Ja,naravno nikada nisam bio sujeveran.Vaspitan sam kao pravopslavni hriščanin,ali sam imao više deistički pogled na svet...Puštao sam da me kroz život vodi čista,razumna logika i narvno,praktičan,ovozemaljski način razmišljanja...Danas više nisam siguran u šta verujem,jer sam se umeđuvremenu suočio sa mnogo toga u šta nikada nisam verovao.
Sećam se da je to bio petak na subotu,od prilike nedelju dana pred taj nesuđeni smak sveta.Nađa je sa prijateljicama bila na skijanju na Rtnju...Rtanj je u tom trenutku bio jedna od najvećih atrakcija,zbog priča o tome da je to jedno od retkih,sigurnih mesta koje će taj navodni smak sveta zaobići.Nađa nije verovala u to,isto koliko i ja ali neka njena,izgleda urođena želja za tim da bude u toku sa svim trendova ju je uvek vukla da želi ono što je najskuplje u tom momentu,i tako,rezervisala je sebi papreno skupo zimovanje,koje sam,naravno ja morao da platim,i to kreditom koji me je ubedila da uzmem.Zaprvo,i mene je htela da povede,ali sam ja morao da radim...Bar sam tako objasnio njoj,jer nisam mogao da joj kažem u lice istinu da ni u ludilu mi se nisu davale pare još i za mene,i da ustvri jesam mogao da uzmem slobonih dana,ali nisam želeo.
Bio sam u patroli te večeri sa kolegom....Zreliji čovek u svojim četrdesetim godinama.Jedan od onih koji se nisu odlučili za taj poziv iz ubeđenja već čisto zbog sigurnog pola i dobre benificije.
Blo je oko ponoći kada su nas poslali da proverimo anonimni poziv u pomoć.Kažu da je devojka delovala uzpaničeno i da im nije ništa objasnila,samo gde se nalazi i odmah prekinula.Kolike god da su bile šanse da je to samo neslana šala,morali smo da proverimo.Na sreću bili smo relativno blizu tog parka,i ne bi bila neka velika šteta i da se ta dojava ispostavi kao lažna,zato su baš nas i poslali jer smo bili najblizi parku u tom momemntu.
Sećam se da vožnja nije trajala ni pet minuta,i nisam imao vremena da završim cigaretu koju sam malo pre toga zapalijo.Kada smo stigli tamo,ništa nije bilo tako čudno.Sneg je vejao već satima.Bilo je tiho i jako hlado...Toliko hladno da su moji prsti krenuli da se smrzavaju odmah pošto sam izašao iz auta.Zime u istočnoj srbiji nikada nisu nešto naročito blage,ali ova je bila neočekivano hladna.
Mesečina je bila slaba,a pahulje su vejale gusto,tako da se bez lampe,a ni s njom nije videlo baš daleko.Park je bio jezivo tih,tako da su se čuli naši koraci u snegu,isto kao i svaki drugi šum.
Hodali smo napred,uvereni da tu nema ničeg kada sam čuo klepetanje sa grana iznad.Uplašio sam se malo.Više me nije sramota da priznam jer sam u međuvremeno shvatio da je strah sasvim prirodan i da ga svi osećamo i to nas ne čini kukavicama,već ono kako pod tim strahom reagujemo.Uperio sam lampu u granu i osvtlio granu sa koje sam to začuo.Bila je to refleksivna reakcija,o kojoj nisam ni razmišljao.Prvo sam u mraku video samo nešto crno kako čuči na grani i širi krila,a onda je pernata avet pustila svoj dubok,graktavi glas i pogledala u mene.Okrugle,dugmaste oči,odbile su svetlost moje lampe nazad ka meni samo sekund pre nego što je zloslutni stvor poleteo sa grane.Bio je to najobičniji gavran.Samo sekund kasnije sa svih strana razleglo se graktanje i to me je uznemirilo,ali samo zato što sam znao šta to privlači gavrane u tolikom broju.Toliko njih na jednom mestu može samo da znači da je blizu i lešina.Strsao sam se od hladnoće,a malo i od same pomisli da je možda poziv bio ozbiljan i da samo zakasnili.
Dok smo hodali napred,obasjavajući pred sobom,i tražili to što je privuklo toliku gomilu ptičurina,imao sam neki čudni,jako loši osećaj u stomaku,kao da će se nešto loše desiti...i činilo mi se da sam znao da će to loše biti leš.
Još iz daleka kolega je primetio nešto što liči na zavejanu krpu u snegu i pokazao mi rukom,očekivajući da ja prvi pogledam šta je.Nevoljno sam se uputio tamo i tek kada smo bio dovoljno bliz ,shvatili smo da to nije krpa već pocepani kaput...Zajedno sa njegovom pokojnom vlasnicom,zavejanom,i skoro pa nevidljivom u snegu.
Čini mi se da nikada ranije nisam video nešto jezivije od tog prizora.Nije da nikada pre toga nisam video leš,ali nikada pre toga nisam video takav leš! Racepana,crna čoja,na sve strane razbacana u dronjcima,komadi mesa i kože koji nedostaju sa tela i sama pokojnica...Bela-previše bela,nepigmentisane kože i kose,širom otvorenih,dimasto sivih,skoro pa bezbojnih očiju čije ukočene,ogromne zenice zure u prazni prostor mastljavo crnog,noćnog neba okićenog velom drskih pahulja koje veju preko nih.Znao sam dobro šta je albinizam,ali nikada u životu do tad nisam video izbliza osobu sa tim poremećajem.Koža je bila toliko bela da je delovala skoro florescentno obasjana našim,bateriskim lampama...Kosa poput paučine na mrazu...Obrve,iznad tih jezivih,bezživotnih očiju,paperjaste i skoro pa nevidljive,ne bih ni primetio da ih uopšte ima da nisu bile zavejane pahuljama tako da se vide...Sama ona,čak i da smo je zatekli živu bila je dovoljna da mi proizvede košmare narednih par nedelja,a kamo li tek tako u takvom stanju u kojem smo je zatekli,skoro pa rastrgnuta i izgleda izujedana na smrt.Krv je bilo skoro nemoguće razaznati na ostatcima njene crne odeće,po snegu oko nje,tek nekoliko bledih,žučkastio-crvenih mrlja,ali se zato na njenoj koži videla poput grimiznog mastila na papiru,dovedena do izražaja toliko da izgleda još dvosruko jezivije.
Trebao mi je koji sekun pre nego što sam uspeo da povratim hrabrost i počeo opet da razmišljam kao profesionalni policajac čiji posao nalaže da ostane pribran i ne zapali nazad ka autu što brže može,ali neki urođeni,davno zaboravljeni instinkt me je terao da ne skidam pogled s nje previše dugo.Nekako sam se osećao previše uznemireno i čak ugreženo...Kao da će svakog časa ustati i skočiti na meme ili mog kolegu koji je u međuvremenu priša,a da sam jedva to i registrovao od šoka.
Tek kada se šok oko njenog nesvakidašnjeg izgleda pomešanog sa stanjem u kojem sam je zatekao slegao i ja i kolega primetili smo da je relativno blizu nje,u snegu par pišolja bez ikakve oznake,što je značilo da nisu legalno nabavljeni,ali i da je skoro pa nemoguće identifikovati je po njima osim možda po otiscima i to ako su njeni otisci uopšte od ranije poznati...ali je i značilo da je pokušavala da se odbrani od toga šta ju je napalo i opet nije uspela,a to je delovalo još strašnije!
“Proveri joj po džepovima da li ima nešto od dokumetacije.Ja ću za to vreme da javim centrali...Što pre oni pošalju inspektore to pre možemo mi da se sklonimo odavde.”Preduhirio me je kolega.Dodao mi je par najlon rukavica i odmah se par koraka odmakao u stranu da obavi razgovor,ostavljauči me da obavim onaj neprijatniji deo posla koji je podrazumevao preturanje po džepovima...ili bolje da kažem onoga što je od njenih džepova ostalo.Znao sam da prvo moram da joj proverim puls,iako sam i tih par koraka od nje,gde sam stojao,mogao jasno da vidim da je mrtva i mrtvije od toga niko neće nikad moći da bude.
Naježio sam se još više...Iako do tog momenta nisam verovao da je fiziči moguće naježiti se više nego što sam već bio naježen i gadljivo dodirnuo zglob njne leve šake,više formalno,nego što stvarno tražim puls...i već sekund kasnije poskočio kao da me je neko polio vrelom vodom jer mi se učinilo da su joj se prsti na toj šaci zgrčili.Umalo nisam vrisnuo kao prestravljena,mala devojčica kad sam se uverio da mi se to ne čini i da se njeni prsti stvarno grče.Opet sam se sabrao koliko je bilo moguće.Uveravao sam sebe da je to sasvim prirodan i čak uobičajen,poptpuno objašnjiv fenomen...Uznemirujuće-da,ali ni slučajno nešto što ne bi trebalo da se dešava.
Uhvatio sam duboki uzdah,progutao knedlu i gledajući je sumnjičavo zavukao ruku u nje džep.Našao sam savim obične,svakodnevne gluposti koje skoro pa svako,naročito devojke vucaraju po đepovima;žvake,papirne maramice,sjaj za usne,malo ogledalo...Ništa što bi moglo da je identifikuje na bilo koji način.
Sledeći džep je već bio malo drugačiji...Prvo što sam napipao u njemu bio je mali, kičasto ukrašen"damski" revolver i njegova futrolica od štavljene kože.Delovao je kao antikvitet ili kvalitetnija kopija antikviteta...Nešto što bi najbolje odgovaralo diskretno privezano uz podveznicu ili sakriveno ispod korseta neke salunske dame iz kakvog vesterna.Interesantno da je bio izvađen iz futrole u kojoj sam našao zavučen medaljno koji mi je delovao kao srebrebro,a možda čak i malo kvalitetnija bižuterija...iskreno sve mi je bilo jedno.Taj medaljno i revolver bi već mogli da posluže kao nešot za identifikaciju,naročito takav,ne svakidašnji komad oružija koji je generalno skup,pa čak i kada je u pitanju kopija.Sigurno da ih nema mnogo takvih.
Unutaršnje džepovi već nisu postojali...
Sumnjičavo sam je idalje posmatrao kraičkom oka dok sam razgledao...ili bolje reči da sam pokušavao da razgldam te stvari izvučene iz njenih džepova,ali sam ipak više posmatrao njeno lice iz nekog ne objašnjivog straha.Spakovao sam pištolj i ostalo u sterilne kese kako procedura nalaže i zagledao još jednom da li mi je promaklo još nešto.
“Stoj!” Naredba mog kolege me je iznenada trgla.Na trenutak sam mislio da meni govori,ali je bio dovoljan jedan pogled da shvatim da to nije bilo namenjeno meni već ljuckoj silueti koja se jedva razaznavala u senci,nedaljeko od njega.
Više mahinalno nego stvarno svesno strpao sam kese sa medaljonom i revolverom u džep svoje uniforme da ih ne bih pogubio ako nekim ludim slučajem bude bilo gužve.
“Izađi da te vidimo ko si!"Naredio sam ja.Nisam vadio svoj pištolj,ali ipak spustio ruku na dršci u slučaju da će zatrebati.
Umesto odgovora začuli smo samo tiho,prigušeno režanje poput psećeg.