- 17 Okt 2014, 00:28
#2661797
i još jedan odlomak iz sledećeg poglavlja.
Sat vremena kasnije sedeo sam na stepeništu između dva sprata sam i zaboravljen dok su visoke neomke iznad moje glave treperale pod naletom jačeg napona struje kao da jedva uspevaju da se izbore sa njim a da ne pregore u tom procesu.Mehaničko oko bezbednosne kamere me je svo vreme budno posmatralo dok sam vukao dim za dimom svoje cigarete i čekao da se nešto,bilo šta desi...Da mi neko,bilo ko saopšti šta će uopšte biti sa mnom,i šta se to uopšte dešava.Ko...ma šrta su uopšte bili oni koji su onako upali....Šta će im onaj medaljon? I u čemu je uopšte fora sa tim medaljonom...I zašto Mara govori o njemu kao da je u pitanju kakvo oružje masovnog uništenja?Tako,van konteksta ništa nije imalo smisla,niti sam mogao da slutim uopšte o čemu se tačno radi.Kako se jedan kitnjasti medaljon uklapa u priču o napadima vukova ubica-Strix vampira koji i nisu vampiri već vrsta iz porodice humanusa koji su svi ustvari ljudi a nisu homosapiensi...Ništa mi nije ulazilo u glavu sem promaje od koje sam se ježio još više.
Adrenalin je već davno ispario i u međuvremenu sam ponovo postao svestan toga koliko me boli čvoruga na glavi...Ali i ogdebotina na vratu koju sam zaradeo kao taoc u onoj gužvi.Osečao sam se sav nakostrešen...Što od šoka što od hladnoće koju nisam ni osećao sve dok me je adrenalin držao.Bio sam preplašen pa skoro do te mere da su me hvatale paranoične misli na svaki mali šum a ipak bio sam iznuren i premoren do tolike mere da nisam imao snage ni da pokažem strah.Svo ono nespavanje i maltretiranje samog sebe konačno me je sustiglo.
Kunjajući tako naslonjen uz stepenište,osečao sam umor i jaku upalu mišića koja me je od njega hvatala,šireći se mojim telom.Osećao sam jaku želju i potrebu da se izvrnem u krevet,zaspim i shvatim da je sve ovo samo jedna u nizu noćna mora koja se nije ni desila...Ali nisam ja imao te sreće...Ja sam posebna,neka vrsta malera.
“Juničiču,što se kriješ?"Od jednom se oglasio Lazar i tek tada sam ga uopšte i primetio.Ni dan danas nisam siguran da li je to bilo zbog mog umora i jako loše koncentracije koja je do tog trenutka sve više opadala,da mi promakne kako on prilazi ili zbog njegovog prirodnog talenta za šunjanje koji on definitivno poseduje.
Ono što mi definitivno nije promaklo bila je činjenica da je on u međuvremenu menjao majicu.Ova sada je bila druge boje,a i nije imala one fleke od krvi koje je zaradeo pokušavajući da zaustavi Vukovo krvarenje.Izgledao je umorno,mada nije izgledao ni upola loše koliko sam se ja osećao,ali ipak umorno.