Uh, ima ih dosta. Razlozi što mi se neki malo više sviđaju u odnosu na neke druge, koji mi se malo manje sviđaju ili mi se možda uopšte ne sviđaju, su raznorazni. Ja ću navesti jezike koji meni pašu, nezavisno od broja govornika i teritorijalne rasprostranjenosti. Ipak svi oni postoje na ovom zemaljskom šaru, pa su samim tim svjetski, uopšte uzev.
- Ruski - dopada mi se njegova dinamička akcentuacija, iktus je slobodan, pa se akcenat može naći na bilo kom slogu, što samu melodiju čini intonaciono veoma bogatom i u tom smislu podsjeća na naše prizrensko-timočke govore. I ta mekoća koja se skoro ne da izgovoriti (godinama sam lomio jezik, ali opet to nije to), pa toplo ti do Vladivostoka. Čini mi se da je u stanju i tundru da zagrije.
- Češki - iako bi neko rekao da je monoton, zbog vezanosti za prvi slog, dopada mi se što se nakon tog udara fonacione struje bilo koji slog može otegnuti, pa mi nekako te "popijevke" zvuče vrlo simpatično, a i sam jezik mi je milozvučniji od, na primjer, "napadnog" poljskog, koji je izrešetan ko švajcarski sir raznoraznim suglasničkim grupama tipa
šć, žđ.
- Slovenački - dugo sam mu se opirao, ubjeđivao sebe da ja tu nič ne vem, na te predrasude nalijepih i nešto negativnog iskustva iz privatnog života, pa je to rezultiralo popriličnom odbojnošću prema samom jeziku... Ampak sve se to razriješilo ove godine, upoznah neke beskrajno zanimljive ljude odatle, poptuno rasterećeni, sa drugačijim pogledom na život, sam jezik mi uđe u uho, toliko da sam ko kakvo dijete hvatao svaki korijen, prevrtao u glavi po uporednoj gramatici i potpuno se oduševih. Lijep li je zvuk razbijene predrasude
- Makedonski - divan koktel bugarskog i južnosrbijanskih govora.
- Grčki - kad ga slušam, imam osjećaj kao da gledam bogove na Olimpu kako ispijaju nektar i jedu ambroziju. Sav mi je božanski. Valja se ko vjetar, nekako lagano ističe, ko da ga je sam Eol dunuo i dao mu smisao. I ima mi savršen odnos samoglasnika i suglasnika.
- Italijanski - prekrasan, zvonak, miluje. Definitivno jezik na kom se najljepše pjeva. Sav u vokalima, raskošan, melodičan, milozvučan. Dopada mi se što se njime u isto vrijeme može izraziti toliko toga, što je istovremeno visok i umjetnički (ko da slušam latinski), a onda opet se sjetim Felinija, pa mi bude nekako životan, svakodnevan, prizeman. Sviđa mi se ta "antinomija". A sviđaju mi se i južni dijalekti, oni nose tu neku, ako mogu reći, orijantalnu grčko-arapsku notu. A tek taj napuljski govor...
- Francuski - romantičan i erotičan. Čak se i pod onim grlenim r čovjek nekako topi, sve struji, šušti, osjeća tu neku električnu vatru, topao dah na vratu i ne ostaje mu ništa drugo nego da skida dio po dio odjeće.
- Španski i portugalski - njih pišem u paru, jer mi nekako tako idu, pogotovo ove varijante sa Starog kontinenta. Dopada mi se ta njihova "rustičnost", nezaobilazni trag Arapa i Jevreja koji se čuje i fonetsko-fonološki, a tek kroz strast fada i flamenka... To su jezici Servantesa i Kamoenša, Lorke i Pesoe, to su filmovi Pedra Almodovara, to je ono Saramagovo: "Ovdje prestaje more i počinje zemlja." Volim onaj kastiljanski "šprahfeler". Volim reskost portugalskih suglasnika. Taj jezik mi je poput nekog mačeta, on prede, on mazno muti vokale, mjauče, umiljava se, a onda te od milošte ogrebe svojom konsonantskom kandžicom. Meu Deuš!
- Baskijski - kad sam već na Iberijskom, da ne izostavim ovu deliciju. Izolat, ne pripada nijednoj indoevropskoj porodici, najstariji evropski jezik, kako kažu. Sva ta enigma u vezi s njim dovoljna je da čovjeka zaintrigira, a tek kad čuje kako on lijepo zvuči...
Podsjeća me malo na kavkaske jezike, pogotovo na gruzinski, provuče mi se malo i grčki, portugalski, španski, svakako, ali u suštini on je, pa on je jednostavno svoj.
- Letonski - još jedna delicija, što zbog balto-slovenskih jezičkih veza i značaja dva baltička jezika (letonskog i litvanskog) u proučavanju uporedne gramatike slovenskih i indoevropskih jezika, što zbog činjenice da je letonski (uz srpski) najbolji primjer fonetske azbuke. Naročito je zanimljivo čitati transkribovana imena, sa sve letonskim padežnim nastavcima za nominativ.
Simpatičan mi je i akcenat, ima u njemu i nečeg poljskog i nečeg skandinavskog...
https://www.youtube.com/watch?v=gUOoSP-lcHc" target="_blank
- Jermenski - indoevropsko domaćinstvo s jednim članom, ali sa mnogo uticaja (grčki, persijski, kavkaski jezici...). Zanimljivo mi je kako se nekako približava iranskim i dalje indo-arijskim jezicima, valjda geografija igra svoje. Moje uho tu čuje i malo romskog, i malo hindija... Sve u svemu, prava poslastica, pogotovo kad se provuče uz njihovu muziku
https://www.youtube.com/watch?v=Jb00zXj66as" target="_blank
- Farsi - bogatsvo u svakom smislu. No, na stranu višemilenijumska istorija, raspamećen sam iranskom kinematografijom, pa je i ovo nekako došlo kao rezultat.
- Svahili - bila je to ljubav na prvi pogled, još od prvog čitanja "Kroz pustinju i prašumu". Kopkalo me kakva je to lingua franca da je, eto, razumije, takoreći, trećina Afrike. A onda je, jednog lijepog dana, jedna lijepa popisivačica, jednom manje lijepom Antonu Pavloviču u rubrici 'maternji jezik' upisala upravo ovo. Još samo da ga naučim.
- Arapski, hebrejski i malteški - strpaću ih sve zajedno, ipak su to semitska braća. Zašto ovi jezici? A volim Orijent, biće da je zbog toga. Sva ta magija pijeska, mistika filozofije, prokletstvo religija, svi ti mirisi i ukusi pretočeni u riječi. Volim njihovo zvučno h, zanimljiva mi je čitava ta "postavka". Kad govore, nekako ne mogu da se sputaju, to je čitava bujica riječi koja te preplavi. Zanimljiva mi je činjenica u koliko zemalja klasični arapski živi, zanimljiva mi je činjenica da je mali malteški jedini semitski jezik u Evropi, iako je u dobroj mjeri rastao pod uticajem italijanskog, zanimljivo mi je kako je ivrit vraćen iz mrtvih. Ma, sveeee...
- Ladino i jidiš - ova dva sam stavio zajedno zbog jevrejske komponente, mada cijenim da bi me i Sefardi i Aškenazi poprijeko pogledali. O ladinu, tj. jevrejskošpanskom mogao sam pisati i kad sam pominjao Iberijsko poluostrvo. No, neka ga ispod hebrejskog, mada po klasifikaciji ide pod romanske jezike, za razliku od jidiša (jevrejskonjemački) koji ide u germansku porodicu. Nemam šta tu mnogo dodati, već napisah šta mislim o španskom, pa i o hebrejskom, ovdje imamo miks, i te kakav miks. Zanimljiva mi je sva ta priča o izgonu Sefarda, njihovo stradanje, dolazak na ove prostore, njihovi tragovi u književnosti, muzici. Sve ono što su dali Španiji, dali su i nama. Ispadosmo na kraju loši domaćini... Što se jidiša tiče, to mi je vjerovatno jedan od rijetkih germanskih jezika koji mi se dopada (engleski je po mom nekom sudu spasila invazija Normana, da ne bi njih - mrka kapa; na šta bi samo to ličilo bez svih tih romanizama...). Ima onu dozu mistike, orijentalnog šmeka, tačno se osjeti u zraku. I onda pomislim na Isaka Baševisa Singera, na klezmer muziku... Jidiš mi je nekako uspio udahnuti dušu preciznom i sterilnom njemačkom. Jeste, dosta toga umnog je napisano na njemu, pola moderne filozofije se na njega oslanja, sve to stoji, ali nikako mi on nije legao. Učio sam ga tolike godine, ali ništa. Pretvrdo (zanimljivo, na početku posta napisah da mi je bilo teško "ubosti" rusku mekoću, e, ovdje sam imao suprotan problem, trebalo je arijevski stegnuti vilicu, izvući iz dijafragme), hladno, nekako protestantski, nema mi širine, sve je po proračunu. Istini za volju, ta tehnička preciznost ima i svojih pozitivnih strana, kad se jedanput nauči, njemačka gramatika zna se u po noći, u po dana. To iz glave ne izlazi tako lako.
- Keltski jezici - ovo bi svakako bio moj guilty pleasure. Jednostavno, volim Kelte, njihovu istoriju, kulturu, civilizaciju, moderne države (zasad jednu), narode i nacije... MIslim čak da sam u prošlom životu bio neki Kelt, a među precima ih je sigurno bilo, ipak smo se miješali stotinama godina. Zanimljivo mi je šta je o tim našim kontaktima pisala Ranka Kuić, zanimljivo je koliko mi imamo sličnosti, a da toga nismo ni svjesni. I zanimljivi su i ti njihovi jezici, klesani po čitavoj Evropi, plimom nošeni do Grčke, a potom, poput oseke, uzmicali, dok se konačno nisu skrasili na hridinama Atlantskog okeana. I poput Jevreja, na sve strane su ostavili neki trag, od Galicije na Iberijskom poluostrvu, pa do Galatije u Maloj Aziji. Gelski, škotski gelski, manski, velški, kornvolski, bretonski, nebitno, važno je zvati se keltski.
I za kraj:
- Srpski - da nas ceo svet razume. Nije što je naš, ali nekad previđamo njegovu ljepotu. Na stranu padeži, neki jezici ih nemaju, neki ih imaju kudikamo više od našeg, ali kad se uzme u obzir tonska akcentuacija, četiri akcenta, postakcenatska dužina, ako tu još dodamo ijekavski izgovor, koji unosi potrebnu dozu mekoće, taman koliko treba, nije čudo što nas mnogi lingvisti stavljaju u isti koš sa milozvučnim italijanskim. Zvone oni, ali čuju se ništa manje lijepo i naši praporci.
