pisao sam o tome na blogu
kako su u prebacivanju iz jednog cms-a u drugi sjebali neke tekstove, here it is
Zašto su hrvatski roditelji iznevjerili svoju LGBT djecu?
'Da si moje dijete, ubila bih te na mjestu.' Riječi su to sarajevske knjižničarke koje su prošli tjedan, između ostaloga, potaknule jedan od prvih prosvjeda protiv homofobije u susjednoj Bosni i Hercegovini. No, te riječi i takav stav nisu nikakav eksces, nikakva nevjerojatna rijetkost, nego otprilike pa standardna reakcija roditelja na Balkanu, uključujući i Hrvatsku, kada su suočeni sa činjenicom da im djeca nisu heteroseksualna. Na sreću, zasad ubijanja vlastite djece nije bilo, ali to je zapravo jedino čega nije bilo iz velikog repertoara svakovrsnog nasilja. Bilo je zato premlaćivanja, izbacivanja iz kuće, sustavne psihičke torture, najgoreg vrijeđanja i pljuvanja, zatvaranja u sobu, prisilnog odvođenja na 'liječenje', maltretiranja religijom kao spasom od homoseksualnosti, javnog odricanja i pljuvanja, šikaniranja i zapravo svega strašnog što vam na pamet može pasti. I sve to isključivo zbog toga što roditelj sazna, na koji god način, da mu dijete nije heteroseksualno.
LGBT osobe od svojih roditelja vrlo često čuju i stvari poput 'da si barem narkoman ili kriminalac', suočavaju se s tvrdokornom nespremnošću da se roditelji informiraju o homoseksualnosti, odbijanjem da se upoznaju partneri/ce, histerični ispadi i vriska u stilu 'čime sam ja to zaslužio/la' su u većini slučajeva neizbježni, kao i odbijanje da se o homoseksualnosti vlastitog djeteta uopće razgovara, jer ono o čemu se šuti i ne postoji. Nadalje, roditelji LGBT djece većinom odbijaju okolini reći taj podatak o svojoj djeci, a mnogi od njih smjerno šute kada se u širem društvu njihove potomke proglašava bolesnima, kada se poziva na njihovo istrebljivanje i ostali tradicionalni hrvatski repertoar kada je riječ o homoseksualnosti. U svemu tome se često i zanemaruju svi mogući uspjesi djeteta, njegov karakterni kvalitet i osobnost, jer sve kao da pada u vodu i biva izbrisano pred činjenicom da dijete nije heteroseksualno. Roditelji si uzimaju pravo, bez ikakve primisli da bi to možda moglo biti pogrešno, da budu razočarani u vlastito dijete samo zato jer je ono gej.
U takvim se situacijama prilično okrutno razotkriva velika laž o bezuvjetnoj roditeljskoj ljubavi, kakva bi navodno trebala biti i u koju se svi roditelji znaju prije ili kasnije zaklinjati. U hrvatskom kontekstu je to još strašnije, jer dijete dolazi roditeljima po podršku i razumijevanje u društvu koje nažalost nije dovoljno prosvijećeno kada je riječ o LGBT osobama, a u velikom broju slučajeva dobiva jednaku, i goru, osudu od onih čiji je zadatak da uvijek budu na tvojoj strani. Zanimljivo, kroz tolike ratne zločine i mirnodopska ubojstva, silovanja i privatizacijsku pljačku se niti jedan hrvatski roditelj nije odrekao svojeg djeteta – bez obzira koliko krvi bilo na njegovim rukama – dok mladi gejevi i lezbijke moraju redovito strahovati što će se dogoditi ako im mama i tata saznaju što su.
Naravno, postoje i neki, ipak malobrojni, roditelji koji će reagirati smireno i s podrškom, pa čak i ako isprva nisu sretni što im je dijete gej. Ali ne zavaravajmo se, to su još uvijek izuzeci koji potvrđuju pravilo o laži bezuvjetne roditeljske ljubavi, barem u kontekstu Hrvatske i homoseksualnosti djeteta. Uostalom, i cijelu borbu za ravnopravnost LGBT osoba roditelji su prepustili svojoj djeci, a pripomažu rijetki, tek usput i simbolično. Za razliku od mnogih drugih država, u kojima postoje organizacije roditelja i rodbine LGBT osoba koje su direktno uključene u aktivizam na svaki mogući način, u Hrvatskoj toga nema. Misle li roditelji da je dovoljno, primjerice, doći jednom godišnje na Povorku ponosa i da su time učinili sve što je u njihovoj moći da im dijete u hrvatskom društvu ne bude diskriminirano? Još veći je apsurd što i to čine tek rijetki izuzeci, dok većini roditelja ne pada na pamet da pomaknu prstom za ravnopravnost svoje gej djece, nego se postavljaju tako da je to što im jedva toleriraju homoseksualnost vrhunac roditeljske ljubavi. A to bi valjda ipak trebala biti podrška djetetu u ostvarivanju njegovih želja i potencijala, nikako prijezir i gušenje onoga što jest.
Objašnjenja i izgovora za takvu situaciju je pregršt: heteropatrijarhalno društvo, odrastanje u nekom drugačijem vremenu, staromodan svjetonazor, ispunjenost predrasudama i homofobijom. Svega toga su svjesna i djeca koja su gej, jer i sami su odrasli u ne toliko različitim okolnostima. No, ponekad je beskonačno razumijevanje najgora moguća opcija, nego bi se možda trebalo zapitati: 'Pa šta onda? Zar išta od toga opravdava odbacivanje vlastitog djeteta? Zar išta od toga opravdava prepuštenost LGBT osoba sebi samima u borbi za ravnopravnost? Zar hrvatske roditelje nije sramota zbog toga što su u biti ne toliko različiti od onih koji im djecu kamenuju na ulici? Kako je moguće da roditelj izabere homofobnu okolinu u odnosu na vlastito dijete?'
Hrvatska LGBT zajednica je, čini mi se, prilično snizila kriterije kada je riječ o našim roditeljima, pa se svi veselimo ako nas, eto, ne mrze jer smo gej. Kako je to rečeno u odličnom dokumentarnom filmu Dane Budisavljević 'Nije ti život pjesma Havaja' – 'podržala sam te tako što te nisam sprječavala'! E pa dragi roditelji, to nije ni približno dovoljno. Razumljivo je to naše pristajanje na najmanje moguće jer djetetu je neizmjerno teško nemati podršku roditelja, a s obzirom na jedinstvenu dinamiku takvog odnosa i hrvatski društveni kontekst, to je još teže LGBT osobama.
Zato ću u bezuvjetnu ljubav hrvatskih roditelja povjerovati kada na Povorkama ponosa bude više njih nego njihove LGBT djece, i kada se u javnosti konačno budu mogli vidjeti i čuti roditelji koji traže svakovrsnu ravnopravnost svoje djece, na koju su ponosni cijelim srcem i dušom. Kada pred Saborom za bračnu ravnopravnost budu prosvjedovali i potencijalni svekri i punice, a ne samo istospolni parovi. I tako dalje. Sve ispod toga je kompromis na koji smo, kao LGBT zajednica, itekako spremni ali u njemu ima ipak dosta truleži. A zato mi se i čini da gejevi i lezbijke imaju jednu malu prednost u roditeljstvu u odnosu na heteroseksualce –previše nas na nesreću zna kako je to imati loše roditelje i kako je to kad te roditelj, iz kojeg god razloga i s kojim god izgovorom, iznevjeri. Tu i takvu grešku nitko ne bi želio ponoviti.
?
