Srbiju volim u geografskom smislu, dopadaju mi se njene šume, šljivici, livade, sela i gradovi, ali samo kad sam kroz njih u prolazu. Trajno zadržavanje na bilo kojoj livadi budi najpre dosadu, a zatim verovatno i neku vrstu psihoze. Duži boravak u šumi, pored navedenog, može biti i opasan.
I u birokratskom smislu mi se dopada Srbija, lakše je snaći se u komunikaciji sa birokratskim aparatom u zemlji u kojoj je službeni jezik ujedno i tvoj maternji.
Ne budi mi se nikakav
patriotski poriv čiji žar nalik na
vatru vekovnih ognjišta ( Ko je još ikad u životu video ognjište, osim u nekoj kući - muzeju ? ) uočavamo u nekim gore već ispisanim postovima, samo zato što je pokretač teme državljanin Hrvatske.
Treba se konačno osloboditi pretpostavke da, ako neko iz Hrvatske kaže nešto nepovoljno za Srbiju, to odmah mora da je zato što mrzi Srbiju i njene žitelje.
Činjenica je da je Srbija jedna septička jama, vrlo nepovoljno mesto za život za bilo koga ko nije spreman, ni sposoban da ukrade i ispod krsta, jednako se pri tome zaklinjući u hrišćanske vrednosti. Tako stvari stoje. Jedna irelevantna, siromašna, nigde cenjena država, sa najumišljenijim građanima na svetu i dugom tradicijom korupcije, pljačkanja i ponižavanja građana po raznim osnovima. Takav odnos ne daje previše razloga za optimizam, odnosno za očekivanja da će u skorijoj budućnosti situacija da se promeni na bolje. Zato nema potrebe da se ljutite na Popeye-a što je otvorio ovu temu, isto vam se hvata i da ju je otvorio i da je nije otvorio.
