A sad o ljubavi

em sam obecao da cu neki drugi put, em sam dokon trenutno.
Odnos i stav prema tom uzvisenom osecanju se poprilicno promenio i nije fraza da sto ste stariji to imate vise kriterijume. Jednostavno sam skontao da mi je u ovim godinama ljubav uslovljena, odnosno uslovljenija posto je nikada i nisam dozivljavao kao bezuslovnu. Mislim da sam kao nesigurni klinac imao vecu potrebu za nekim kraj sebe u tom smislu i da se moj trip neophodnih 'uslova' da nekoga zavolim svodio na minimum. Sad kad mnogo vise volim sebe i kad mi nekih stvari ne manjka kao ranije kontam da sam ljubav poceo da posmatram mnogo racionalnije.
I ne pisem ovo iz perspektive nekoga ko je sjeban, nasankan, razocaran (pokusavam da se setim svih najcesce koriscenih termina) pa sam toboze izgubio veru u ljubav - jer nisam, samo je aspekt sa kojeg sada posmatram neke stvari drugaciji. Sad mi je mnogo toga bitno.
Sa druge strane, u nekoj kontradiktornosti i u teznji ka culnim zadovoljstvima (pricam o sexu) hvatam sebe kako se petljam sa decom u koju ni teoretski ne bih mogao da se zaljubim a kamoli volim. Ne bih bas da budem skroz iskljuciv, ali tesko.
Pa sad, videcemo sta ce od svega da ispadne.