- 26 Jan 2012, 02:51
#2349100
Sledeći sugestije sa prethodnih strana, napravio sam novu verziju Odgovora :
ODGOVOR NA PODNESAK TUŽENOG
Navodi iz Podneska tuženog na br. taj i taj od 17.01.2012. godine koji se odnose na mišljenje tuženog o tužiocu su u suprotnosti sa odbredbama Zakona o zabrani diskriminacije.
Navodi iz Podneska koji se tiču raspolaganja fotografijama na Internet Mreži su konfuzna, irelevantna i u najvećem delu netačna.
Tačno je da su fotografije iz priloga podneska tužiočeve, na njima je tužiočev lik i tačno je da ih je u dužem periodu objavljivao na svom Fejsbuk profilu i učinio ih svima dostupnim i javnim.
Nije tačno da su, kako to stoji u četvrtom stavu na prvoj strani Podneska, te i sve druge fotografije uklonjene i stavljene, kako se kaže, samo 4 nove, koje tužioca prikazuju u odelu.
Sve fotografije i dalje egzistiraju na Fejsbuk profilu tužioca, kao i na njegovim profilima na drugim sajtovima, kao što su Poznanici.com, MySpace, Google Plus itd., osim fotografije broj 2. u prilogu, koja je očigledno fotomontaža.
Besmislen je i životno nelogičan navod iz stava 4 Podneska u kojem se tvrdi da je tužilac na dan pisanja tog Podneska uklonio nekakve fotografije sa svoga Internet profila. Tuženi ne može da zna na koji dan tužilac raspolaže svojim fotografijama na Internet Mreži, osim ako ne prati aktivnosti tužioca 24 časa 7 dana u nedelji.
Netačno da su dodate samo 4 nove fotografije, koje tužioca, kako se kaže u Podnesku, prikazuju u odelu.
Dodato je, u jednom dužem vremenskom intervalu, mnogo više od 4 fotografije i to ne samo u odelu, nego i u sportskoj i kežual varijanti, kao i u negližeu, sa ekstenzijama na glavi i bez njih, u zavisnosti od raspoloženja i prirode fotografija.. Na javnom se Fejsbuk profilu tužioca u svakom momentu i dan danas mogu pogledati njegove privatne i umetničke fotografije ( ima ih više od 500 ) sa datumima postavljanja, koje Fejbuk automatski registruje.
Krajnje je nelogičan i konfuzan navod u stavu 5 na prvoj strani Podneska, u kojem se tvrdi da motiv tužioca u ovom postupku nije naknada štete, već zarada, koju tvrdnju tuženi objašnjava zaključkom da je tužilac uklonio nekakve fotografije, kako kaže, na dan pisanja Podneska tuženog. Nejasno je na koji način je tuženi povezao pretpostavljeno uklanjanje nekakvih fotografija sa Fejsbuka sa tužiočevim pretpostavljenim motivom u ovom postupku.
Tužilac nikakve fotografije nikad nije uklonio, pa ni na dan pisanja podneska, koji god to dan bio. Tužilac je stavio na svoje Internet profile brojne fotografije koje iz različitih uglova prikazuju ožiljak koji mu je prouzrokovao tuženi i to kada je bio još svež, kao jedno od svedočanstava o onome što mu se desilo i o šteti koju mu je tuženi naneo, a koja je i na prvi pogled očigledna ( ožiljak ), tako da motiv nikako ne može da bude u suprotnosti sa navedenim članom 200 ZOO-a.
I žene u Avganistanu, koje su odsečenih noseva i ušiju uspevale da pobegnu od surovih muževa koji su ih osakatili, slikale su se tako osakaćene za naslovne strane prestižnih svetskih časopisa. Samo tako je svet mogao da sazna za brutalnosti kojima su bile izložene. Tuženi verovatno, imajući u vidu njegove stavove iz Podneska, smatra da ni one nisu trebale da se slikaju i da one zapravo ne traže odštetu, nego samo zaradu. Možda čak misli i da su zaslužile to što im se desilo.
Sve fotografije tužioca na njegovom javnom Internet Fejsbuk profilu su dostupne svima, profil nije zaštićen opcijom privatnosti, što znači da fotografije mogu da vide sva zainteresovana lica jednostavnim uvidom u profil tužioca , dakle i bez štampanja fotografija.
Dalje, na drugoj strani Podneska pod tačkom a.) tuženi iznosi svoje mišljenje o tužiocu i to na način koji predstavlja kršenje članova 11., 12. i 13. Zakona o zabrani diskriminacije. Potom je te fotografije skinuo sa tužiočevog Internet profila, štampao i umnožavao.
Kao glavni argument u pokušaju da relativizuje svoju krivicu zbog napada na tužioca, tuženi često spominje pojam provokacije, kao izazivača njegovog nasilničkog ponašanja.
Upitno je šta uopšte za tuženog znači pojam provokacije. Očigledno je jedino to da je on veoma široko tumači da je smatra u svim njenim oblicima dozvoljenim povodom i opravdanjem za fizički napad.
Provokacija kao pojam ima različite definicije, to je vrlo relativna kategorija, razlikuje se u zavisnosti od istorijskog perioda i stepena civilizacijskog razvoja pojedinaca, ali je zdravom razumu jasno da se provokacija, odnosno subjektivni doživljaj isprovociranosti ovako kako ga definiše i doživljava tuženi može uzeti kao očekivani povod za fizički napad jedino i samo u životinjskom svetu, konkretno kod bikova, koji iz nejasnih razloga nasrću i fizički napadaju isprovocirani mašućom crvenom maramom. Ovde je svima verovatno, jasno da u ovom postupku nije reč o bikovima, nego o ljudima, koji bi, po mišljenju, morali imati u najmanju ruku veći stepen samokontrole i svesti od bikova, čak i ako su skloni da budu isprovocirani fotografijama na kojima su vojničke bunde, muške gaće , kada puna pene, perike i grlići flaše koje vire iz pene u predelu donjeg dela stomaka tužioca, kako to stoji opisu i mišljenju iznetom protivno odredbama Zakona u Podnesku.
Dalje, pod tačkom b.) tuženi iznosi svoj zaključak da tužilac ne trpi nikakvu štetu zbog naruženosti i umanjenja opšte životne sposobnosti, jer, kako on kaže, da trpi, ne bi toliko fotografija sa ožiljkom postavljao na internet i činio dostupnim apsolutno svakom korisniku na svetu.
Tužilac predočava da njega apsolutno nije sramota tog ožiljka i da ga ne skriva, jer ga nije svojom krivicom i željom ni stekao. Tužilac smatra da bi zbog tog ožiljka trebalo da se stidi onaj koji ga je napravio, dakle tuženi. Čak i da želi da ga sakrije, to nije moguće, jer se nalazi iznad desne obrve, a to je mesto na telu koje je uvek obnaženo i vidljivo.
Štaviše, tužilac je želeo i želi da što veći broj ljudi vidi šta mu se desilo zbog njegovog učešća u borbi protiv primitivizma, malograđanštine, lažnog morala, pseudopuritanizma, predrasuda, licemerja i svekolikog kršenja ljudskih prava.
On taj ožiljak ne želi, želi da ga ukloni operativnim, ili drugim adekvatnim putem, jer mu prouzrokuje veliku duševnu bol, patnju, naruženost, udarac od kojeg je ožiljak nastao je kod tužioca izazvao umanjenu životnu sposobnost, okolnosti pod kojima je izvršen napad su izazvale dugotrajan strah, a dok je ožiljak sa ranom bio svež – i fizičku bol i to više meseci.
Tuženi takođe ima Fejsbuk profil sa mnoštvom fotografija na kojima sebe predstavlja u specifičnom stilu, poluobnažen, sa nekakvim bakljama i pišoljem u rukama.
Međutim, tužiocu nije ni na kraj pameti da gleda fotografije tuženog na društvenim Internet Mrežama i da se ‘’ provocira ‘’, a još manje da ih štampa i prilaže sa pretenzijom da budu dokaz nekog pretpostavljenog, ili stvarnog unutrašnjeg svojstva ličnosti tuženog. Tužilac smatra da bi iznošenje njegovog ličnog mišljenja o tuženom za sud bilo irelevantno, pored toga što bi bilo nezakonito i neukusno.
Posebni sudski postupci koji su protiv tuženog vođeni i vode se po službenoj dužnosti zbog kršenja odgovarajućih propisa predstavljaju ipak ozbiljniji povod za zaključak da je tuženi konfliktna ličnost sklona nasilničkom ponašanju.
Navodi tuženog, izneti preko punomoćnika u Podnesku od 17.01.2012. godine su nezakoniti i predstavljaju novo nastojanje tuženog da u što većoj meri relativizuje svoju odgovornost za brutalan fizički napad na tužioca i da odgovornost prebaci na žrtvu po sličnoj analogiji kao kad silovatelji na sudu za svoj čin optuže žrtvu, zato što je provocirala prekratkom suknjom, izazovnim hodom, prejakom šminkom i raskošnom perikom.
Prisutan je i nastavak od samog početka postupka prisutne viktimizacije žrtve, ovoga puta preko štampanja njenih fotografija i iznošenjem mišljenja o žrtvi, na način kojim se krši Zakon o zabrani diskriminacije.
25.01.2012. godine
Tužilac