I povrh svega... VEČERAS OPET!!!
Zato VOL. 2
Idem ja prevozom gledajući svoja posla, ka poslu. Naravno, pun autobus neke omladine na kojoj svet ostaje, ceo autobus se trese i puca, ne čuješ sopstvene misli, što od sveže mutiranih glasova, što od jakog pesničenja krova autobusa.. ono malo zbunjenih ljudi u čudu samo gviri kroz prozore i vrata isčekujući svoju stanicu, kako bi što pre prestalo silovanje slušnog aparata. Pesme na repertoaru su stare narodne, svadbarske.
A onda, ja stojim tik iza vrata, spreman da izađem na svojoj stanici, a narodnjaci su već prevaziđeni i počinje arlaukanje slogana "Spasi Srbiju i ubi se, Borise.." Autobus staje na stanici, i momak koji čeka da uđe, kroz prozor se već domahuje sa nekim od momaka iz "hora" iza mene.. gleda u njih, na 1cm pored moje glave i čeka da uđe u bus. Vrata se otvaraju, on okreće glavu i vidi da moram prvo ja da izađem. Totalna promena ličnog opisa. Od nasmejanog lica, što će sa ortacima da luduje uz Acu Lukasa u Areni celu noć, do esencijalne mržnje u pogledu, kada je video mene.
Ja sam samo skrenuo pogled, okrenuo glavu i iskoračio ispred njega iz busa, pošavši da ga zaobiđem i nastavim svojim putem, očekivajući da će njegovu pažnju sa mene geja, ponovo okupirati raspevana bulumenta koja ga očekuje. On stoji, kao da čeka da se dovoljno udaljim sa vrata, pa će on tek onda da uđe, bezbedno udaljen od mene. I odjednom, moja desna noga zapinje o njegovu levu. (?!?!?)
Da nije bilo autobusa, za koji sam se pridržao rukom, definitivno bih se rasprostro tu po asfaltu stajališta. Ja tako samo posrnuo, ispravio se, i nastavio svojim putem neokrećući se. A iz autobusa "hor" skandira "Nož, žica, Srebrenica!... Nož, žica, Srebrenica!..."
Ja ću stvarno početi da živim u plastičnom mehuru. 