Vece. Izlazak sa drugom u kafic. Standard. “E, moras da upoznas ekipu na koju sam naleteo proslog vikenda u klubu, super su!” Naravno da su njemu bili super.. Bili su ushiceni sto smeju ostati u gradu duze od ponoci i hvalili se tek dobivenim licnim kartama. Sedela sam sa strane, pila pivo, gledala u zid i razmisljala sta ce biti na tv-u kad dodjem kuci. Nacujem da su poveli razgovor.. i ne secam se sad o kojoj temi, ali se dobro secam odgovora na moj jedini kometar:
“Sta se bre ti mesas 95. godiste?! Jel znaju tvoji roditelji gde se ti trenutno nalazis?!”
Poklonila sam joj to vece samo osmeh. Par dana kasnije sam dobila od nje poruku preko fejsa. Nakon par recenica, shvatila sam da se nije javila da se izvini. Bio mi je simpatican njen pristup. Drska, sa pomalo ironije, ali istovremeno i diskretno.. Kao sa nekim srahom.. Kao kada mala chivava prilazi dogi. Osetila je moju pitomost. Mozda i previse. Zato je verovatno i pocela da laje.. Ali, meni to nije smetalo. Interesantno je posmatrati prve, jos uvek nespretne, korake. Mislila sam da ce se ukrotiti kada sazna moje godine, bolje receno, bila sam ubedjena da ce pobeci.. Ali nije.. Stepska vucica izgleda jos nije bila olinjala koliko je sama mislila da jeste..
Dala sam joj fore. Mozda dan, dva.. Maksimum nedelju dana. Ali, nije odustala. Drzala se tvrdoglavo stava da ce pridobiti moju paznju. Sto joj je i poslo za rukom stavom: “Nisam kao druge”. Da sam svaki put dobila po dinar kad bi cula tu izjavu.. No dobro, nisam joj zamerila, zato sto zaista nije bila kao druge. Nije joj jos niko slomio srce. Jos nikome nije rekla, niti ono lazno, niti ono iskreno “Volim te”. Niko je nije prevario. Niko nije na njoj ostavio trag. Tabula rasa. Cista suza od 18 leta..
I ta njena visina, sportski zategnuto telo, duga kosa, smedje oci sa zelenim odsjajem.. Sve je bio plus.
Sve sam mogla da podnesem, ali ne i njenu energiju koja je kao vulkan izbijala iz nje. Svakog dana, pri svakom razgovoru, u svakom trenu.. cak i kad cuti.. U ocima sam joj videla iskre.
Ali, kako obicno biva, kada dodje do erupsije vulkana, vulkan ne moze da kontrolise u kom pravcu se lavina sliva. Dosta puta me je izgorila. Ali, oprastala sam joj.. U pocetku zbog godina. Posle nekog vremena je medjutim lavina opekla nesto sto nikad nije smela.. moje srce..
Zavolela sam je tako brzo, a tako tesko. Oslobadjajuci se svih demona iz proslosti, koji su meni izjedali dusu, ona im se podsmevala. Okrenula se situacija. Kako sam se ja podsmevala njenim godinama i neiskustvu, ona se podsmevala mojim godinama i iskustvu.. i cinjenici da nisam uspela da u pozitivno pretvorim ranije opekotine i shvatim ih kao pouku.
Svadja za svadjom, samari, suze i bes su progutali sve lepe trenutke. Ne kazem da ih nije bilo. Samo da ih je bilo premalo. Volela sam je. Znam da je i ona mene. Makar u jednom periodu je to bilo ono pravo.
Kazu stari ljudi da kada izgubis veru, izgubio si sve. U periodu kada smo jedna drugoj najvise trebale, izdala me je. Dobila sam samo poruku da joj je neki moj drug nesto rekao i da mi ne pada na pamet da je zovem ikad vise. Samo sam odgovorila sa: “Necu te vise uznemiravati”
Plasim se da je deo mene posle tog slanja gresan. Deo mene je nju zamrzeo. Verovala je strancu, ne meni. Ostavila me je samu, sa mislima da sam je lagala, varala, krila svoje pravo lice..
Nestao je. Istom brzinom kojom se javio, tako je i nestao taj osecaj kada me zagrli, kada bih izgubila osecaj o vremenu dok je gledam u usne, ili sinhronost u okretanju kada spavamo, da iako smo sve vreme zagrljene ne smetamo jedna drugoj. E, bas to! Pocele smo da smetamo jedna drugoj.
Nismo se razvijale niti mi, niti nasa veza, u pravcu u kome smo to htele. Pobile smo u razgovorima, ciji je broj prevazisao granice normale, svaku teoriju o mislima savrsene veze. Imale smo isti cilj i ista ocekivanja.. Ali, nismo ih realizovale. Mozda bas zbog tog njenog neiskustva, ili mog iskustva, ili mesavine..
Ali, sada to vec i nije bitno kako je doslo do kraja. Doslo je do njega. Ovo meni nije ni prvi niti poslednji put.. Znam da ni njoj nije poslednji.. Kroz mnogo toga ce ona tek jos proci. Zao mi je samo sto sam joj ja prva opekotina. Ona naravno to nikome priznati nece. Opet ce u njoj proraditi chivava svaki put kad me neko spomene.
Pokusacu da je ne osudjujem, pokusacu da potisnem to negativno.. pokucacu da zaboravim..
