Inspirisano Popeyevom temom
Who would you fuck first?:
DORIJANA
Zvonim jednom, drugi put, treći put, niko ne otvara. Obećala sam Dorijani sebe i Milu, a dolazi nas petoro. Moja drugarica je povela neku ološariju iz kraja. Ima običaj to da radi kad čuje da upadamo u nečiju praznu gajbu. Napokon, Dora otvara i mi ulazimo. Vidim da je malo iznenađena ali i srećna što smo ipak došli iako je popodne odavno prošlo. Gura točkove kolica unazad i postiđeno zaglađuje kosu vezanu u rep, kada prag prelaze dvojica momaka. Shvatam da joj je neprijatno jer joj nismo najavile muško društvo, ali rešena sam da je raskravim nekim glupostima koje gomila mladih uvek ima na repertoaru u trenucima lenčarenja, čoporativnog okupljanja i blejanja uopšte. Stan je mali, jednosoban. Nameštaj star, datira, rekla bih, iz onih veselih sedamdesetih kada su svi kupovali na kredit i na lepe oči druga Tita. Po zidovima gobleni njene babe, na podu nekoliko ponjava, na stolu štrikano milje, koje se razmnožilo i po TV-u, policama, regalu, i vratima kuhinje. U stanu miriše na memlu i oporo, na staricu koja je do juče tu obitavala u svom bolesničkom krevetu. Bacih pogled na kuhinju. Na limenom delu sudopere stoji nož i na pola presečen hleb. Kraj njega ostavljena je tek otvorena konzerva sa paštetom. "Prekinuli smo devojku u sred jela", došapnuh Mili. U prvih par minuta vladala je ta neprijatna tišina, dok se momci nisu počeli šaliti na račun babinih štrikanija, što Dorijani izmami osmeh, doduše, primetih, veoma mučan.
"Dora, je l' sve u redu? Je l' ti mi ne smetamo?" upitah tiho, dodirujući usnama njenu ušnu školjku.
"U redu je. Naravno, baš mi je drago što ste došli, nego, ovaj... imam manje bolove, znaš, nakon saobraćajne nesreće stalno me boli, ponekad nepodnošljivo."
Nisam znala da je saobraćajna nesreća uzrok svih njenih muka. Iako sam kod nje dolazila s vremena na vreme, uvek sam ostajala uskraćena za bilo kakve intimnosti iz njenog života. Kasnije mi je ispričala da su joj sa sestrom bliznakinjom poginuli i roditelji. Društvo se lagano opuštalo, a meni je bilo neprijatno što sam u ovaj skromni dom dovela propalice koje bi da bilo gde i bilo skim ubiju malo vremena.
(...)
Smotaše još jednu turu. Povukoh se u kuhinju i poveh Dorijanu. Namolila sam je nekako da pojede nešto i dovrši obrok. Sela sam, i za sebe na parčetu hleba namazala malo paštete. Dok su se oni u dnevnoj sobi ubijali od trave, pričale smo o neobaveznim stvarima: obrazovanju, modi, časopisima, ljubavima. Devojka se pokazala izuzetno inteligentnom, na neki paradoksalan način slična meni, ali bez trunke zla, vulgarnosti, pokvarenosti, svega onoga što bi je učinilo otpornom na bol. Govori mi da nema društvo, da skoro uopšte ne izlazi, da gotivi filozofiju i klasike, da je jednom volela, ali je od svoje ljubavi dobila tek poljubac u obraz nakon treće godine tajne zaljubljenosti, kad joj se izvinjavao nakon što joj je pijan pregazio psa ispred zgrade. U pitanju je bio komšija sa devetog sprata. Sad je oženjen. Ima troje dece, pivski stomak, dva veštačka zuba u donjoj vilici i neplaćene dugove za jamahin motor. Sve u svemu, ona od svoje sedme godine živi sa babom, od života je u dobroj većini slučajeva videla TV prenos istog, park pod prozorom i pogled sa prozora na susednu zgradu. Ima dvadeset i sedam godina, u horoskopu je lav, a u intimnom životu - devica.
"Šta da ti kažem, nisam pametna. Što bi rekao Ivo Andrić u "Ex pontu", neko ružno sanja, nekom su svitanja sranje", promrmljah jednolično.
(...)
SUSRETI
Pijanista, koji mi se tek danas predstavio kao Siniša, gleda me zbunjeno, dok otpija kafu iz malene fildžan šoljice. Prebire prstima po novčaniku, tražeći ključ od stana koji je zagubio dok je žurio ka meni. Nikola ga je poslao urgentno, te je bukvalno shvatio da mora što pre doći. Dok sebi sipam sok od narandže, govorim mu o Dorijani. Nabrajam njene vrline, mane, govorim o filozofiji, njenoj situaciji, babi, kolicima, bolovima, intelektu kojim je obdarena, lepoti. On samo klima glavom i koluta očima. Pita me šta bi on tako puno mogao učiniti za tu nesrećnicu.
"Pa da spavaš s njom", napokon rekoh svoju ideju.
"Kako, bre, da spavam sa njom?" gleda me on u čudu.
"Lepo, jebote, onako kako si hteo sa mnom, tako možeš i sa njom."
"Ma ne dolazi u obzir", negoduje i zamahuje rukom a onda je gura u rub pederuše koju je nosio sa sobom i nastavlja potragu za ključem koji kao da je u zemlju propao. Ustaje, izvrće džepove farmerki i, vidno iznerviran, okreće se oko sebe, ne bi li možda izgubljeni predmet video na krevetu ili podu.
"Ne mogu ja to", nastavlja.
"Čoveče, pa ona ima dva'es sedam godina i još je nevina."
"Šta ja tu da joj radim", sleže on ramenima i sede na krevet da ispije crni napitak do kraja.
"Mene pitaš šta da radiš? E, pa svašta. Provedi bar malo vremena sa njom, otkud znam, flertuj, učini joj dan interesantnim. Izvedi je u šetnju, pošašolji po kosi, udeli kompliment! Sad si me baš iznervirao! Uostalom, ako nećeš i ne moraš, ionako mi je ideja blesava. Reći ću Nikoli šta je i kako je i da ne želiš, pa..." naklapam iznervirano, rešena da odustanem od svakog daljeg pokušaja, kad me on prekinu.
"Čekaj, čekaj, čekaj. Stani. Pusti Nikolu, ovo nije do njega, već do mene, nisam rekao da neću. Ti si, jebiga, gazdina devojka i taman posla da..." izgovorio je isprekidano i zlovoljno.
"Znači 'oćeš? Ono, kao, odeš tamo, potražiš knjigu, pogledaš malo skromnu biblioteku, ouševiš se nekim Kantom, Jungom, Ničeom, kojim god, i... shvataš?"
"Ma da, da, da... pokupim Kanta, Platona i Aristotela i usput je pojebem iz sažaljenja, vratim joj isto i opet je overim. Savršeno shvatio. A, je l' ti shvataš šta tražiš od mene, jebote?"
"Ma slušaj, samo odi tamo, uzmi tu neku knjigu i proveri kako reaguje, pričaj malo s njom. Ako ti se učini zainteresovanom, znaš šta ti je činiti, ako nije, jebiga, vratićeš knjigu, platiću i za to utrošeno vreme i gotovo", već sam besnela.
"Kako ne možeš da shvatiš? Koliko vidim iz tvoje priče, ona živi taj svoj skroman život i neće tek tako da se pojebe sa prvim koji naiđe, pogotovo što nikad pre toga nije! Razmisli malo!" ubeđivao me je.
"Radi šta 'oćeš, idi u kurac, šta me briga!" siktala sam.
"Čekaj, nemoj da se ljutiš, otići ću. Okej? Samo, ništa ne garantujem. Možda samo popričam sa njom. Je l' u redu? Više bih tu nesretnicu povredio da budem s njom pa da se posle izgubim. Shvataš? To beše ovaj stan preko puta tvog?" pokazuje rukom, rešen da odmah krene.
"Ona, bre, nije nesretnica, lepa je devojka, sem što je u kolicima, ekstra je riba, budalo. Ajde mi se makni s očiju i idi jebi babe, samo to i znaš!"
"Idem kod te... Teodore. Nemoj da brineš, otići ću."
"Dorijana. Do-ri-ja-na", odvojih reč na slogove, malo stišavajući ton.
"Idem", prozbori on kratko i uputi se ka stanu prekoputa. Ispratih ga, i dalje potiskujući negativnu energiju zbog malopređašnje svađe. Bojala sam se ishoda. Čitava situacija odvijala se na granici zdravog razuma.
(Danijela Knez: "Gola Idora")