Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Ostale teme i diskusije...

Moderatori: Stripi, Moderators

By LeDeNa_
#2130164
***********

Ponekad treba vremena da se usklade očekivane slike s realnima, ali moć ljudskog glasa može ubrzati proces prilagodbe. Godine Asterixa učine da se druide moge zamišljati kao prastare, dugokose i dugobrade čarobnjake u lanenim haljama i epruvetama u rukama. Prisustvo imele i trava u mašti rodi vilenjaka Aragonskih ušiju, plave kose i pretežno zelene boje odeće. Stoga, tudja vizija frizura satkanih od gnezdastih crnih dreadlocksa što su poput krošnja izrastali iz ženskih glava, te sklonost metalnim modnim trendovima SF filmova u početku bude šok vlastitoj mašti.
Pa ipak, upornost jednostavnog belog stepeništa što se ne miče sa scene tekom oba čina, tek se vrti u krug da donese sa sobom protagoniste, da ih uzdigne, spusti ili kontrastom boja naznači, čini da se oko privikne na tuđu ideju i prihvati je, jer na koncu, čije su uspomene iz druidskog doba Galije verodostojnije, kad zapisa istinitih nema?
Dve žene i jedan muškarac, a dan pre pročitah reči koje sama znam, Žene su jače od muškaraca.
Jedan Rimljanin i dve svestenice. Dve što nevino trebase samo Bogu služiti i kao takve su zavet pred oltarom dale.
Pa ipak, taj Rimljanin, zatitrao je srce prvo jednoj. Njena previranja dok mu se nije prepustila mogli smo vidjeti u Adalgisinoj borbi same sa sobom kada je nakon desetak godina Polion, zasitivši se Norme, potražio svežu mladicu :) . Obe, baš poput svih žena u jednom trenutku su morale vlastitu kočnicu otpustiti. Kočnicu odgoja, morala, izbora, bilo čega, ali kočnicu. Da bi se mogle predati muškarcu. I obe su to učinile nakon što su shvatile da je ljubav prema čoveku zapravo ljubav prema Bogu. I da nikoga nisu time izneverile.

On. Rimljanin bez vere. Samo želja za ženom? Ne znamo. Ali i ljubav, da, svakako. Jedna koja prolazi i jedna koja dolazi.
Prvi put imala sam osećaj da nije žena krivac, kako se provlači kroz povest odnosa. Prvi put je jabuku držao Adam, a nevinost ženina samo se potvrđivala svakim ugrizom, jer svoju golotinju su volele kao izraz ljubavi.
U trenu kada su obe na sceni, dva krasna ženska glasa, jedna koja je prošla kroz zaljubljenost, kroz strast, kroz prevaru, druga koja je na vratima svega toga i sluti da se nikada ne dešava ništa novo, jer sve je samo ponavljanje dok se lekcija ne nauči, otkriješ da žena ženu ne može mrziti dok ima makar zrno mudrosti u sebi.
Oprostiti jedna drugoj ženskost, naklonost prema muškoj snazi, želju za zajedništvom, da li je uopste potrebno opraštati?
Zato je Norma stalno i ponavljala: Abbracciami!

Međutim, opera ne bi bila opera da u svoj crnini naoko mistične boje koja me ispravno smetala od početka, ljudski ego ne pobedi i kao žrtvu ne uzme i nevine živote. Pobeda ljubavi? Ne. Pobeda zaveta. Na sreću, maestralno kratko prikazana scena sa ubijenom decom i dadiljom samo je ispoštovala Bellinijev libretto ne dajući mu nikakvu snagu.

Osim neprekinutog i zasluženog pljeska protagonistima, dodatni naklon markantnom dirigentu Odasvuda, čije usnice sam pratila gotovo paralelno sa događanjima na sceni. Uvek me fasciniraju ljudi koji plivaju rukama, pevaju celu operu od početka do kraja i ohrabrujuće se smeškaju svakom pevaču i sviraču ponaosob.
By LeDeNa_
#2138243
Kad zelis da si sama, zatvori oci, ne govori - cuti, pusti da te misli nose. Rasiri ruke - leti ka Tisini, budi samo Misao, budi samo strela Svetlosti. U velikom mraku - idi daleko, visoko, sto dalje od mirisa Zemlje, idi - leti, ali se vrati ocesljanih Misli....

Slika
By LeDeNa_
#2149948
I to mi je rastocilo" ja."

Ma,

Neka je.

Nek me nema.

Cekam Te da se vratis.

U meni si.

Ma, neka sam izgubljena.

U Tebi.

**********

Sad!
Korisnikov avatar
By Mariška
#2150088
:kiss:


Ova priča mi je jako lepa:


Ne znam da li ima među vama onih koji dobro poznaju Njujork? Događaj se zbiva na Centralnoj stanici u Njujorku, neposredno po završetku Drugog svetskog rata. Radi se o jednom mladom čoveku koji je tamo tražio osobu koju nikada nije video, a koju je nesebično voleo. Ova priča je izvučena iz jedne knjige i toliko je zanimljiva - pa da se ne bi kvarila prepričavajući - doneta je kao u knjizi...
Mladić je oficir i njegovo ime je Džon Blankort. Ustao je, kaže, sa klupe na kojoj je sedeo na Centralnoj stanici u Njujorku, zategao svoju vojničku uniformu i počeo pažljivo da posmatra masu ljudi koja se kretala. Tražio je devojku koju je njegovo srce poznavalo, ali čiji lik nije mogao da zna...
Devojku sa crvenom ružom!
Njegovo interesovanje počelo je 13 meseci ranije, u jednoj biblioteci na Floridi. Kada je sa police uzeo jednu knjigu, zainteresovao se, ali ne za onim što je bio njen sadržaj, već sa zabeleškama koje su se nalazile na margini skoro svake stranice. Bio je to vrlo lep rukopis i on je zaključio da se iza tog rukopisa krije jedno biće koje je promišljena duša i duboki um. Na prvoj strani knjige našao je čak ime i prezime prethodnog vlasnika. To je bila gospođica Kolis Mejhel. Potrošio je mnogo vremena i truda da bi pronašao njenu adresu. Živela je u Njujorku. Napisao joj je pismo u kojem se predstavio i pozvao je da se dopisuju. Sutradan, dogodilo se da je bio stavljen u brod i odvezen u Evropu, kao vojnik na front Drugog svetskog rata...
Sledeće cele godine i još jednog meseca, dakle 13 meseci, dvoje su se dopisivali i upoznavali preko pisama. Počela je romansa. Blankort je jednom zatražio sliku, ali devojka je odbila da je pošalje. Njemu je to bilo još privlačnije. Ona je smatrala da, ako je on zaista zainteresovan, neće značiti za njega kako izgleda. Kad je došao konačni dan da se vrati iz Evrope sa fronta, dogovorili su se za njihov prvi sastanak...
Sedam sati uveče na velikoj Centralnoj stanici u Njujorku.
"Prepoznaćes me - pisala je devojka - po crvenoj ruži, koju ću nositi na mom reveru". I tako, u sedam sati uveče, on je bio na stanici i očima tražio devojku, koju je njegovo srce volelo, ali čije lice nikada do tada nije video. I sada, autor knjige, "Ljudi sa crvenom ružom" kaže: dopustiću da sam Blankort priča šta se na stanici dogodilo prilikom susreta...
"Mlada osoba išla je prema meni; bila je visoka i vitka. Njena plava kosa padala je u uvojcima na ramena, njene oči su bile plave kao neki cvetovi. Crte lica bile su besprekorne i njene usne su odražavale čvrstinu, ali i odlučnost. Obučena je bila u svetlozeleni kostim i izgledala je kao proleće koje je oživelo. Krenuo sam ka njoj potpuno zaboravivši da ona na reveru svog odela nema crvenu ružu. Dok sam joj prilazio, mali provokativni osmeh je prešao preko njenih usana i rekla je samo: "Mornaru, da li ti i ja idemo u istom smeru".
Skoro nekontrolisano - piše mladić dalje - načinio sam još samo jedan korak ka njoj, a onda, tačno iz nje, ugledao sam Kolis Mejhel, osobu koja je na svom reveru imala crvenu ružu. Stajala je upravo nekako iza ove prekrasne devojke. Na sebi je imala prosedu kosu koja je bila sakupljena i pritisnuta već iznošenim šeširom. Bila je okruglog lica, a i tela, isto tako. Na nogama su bile cipele sa niskim potpeticama. Devojka u zelenom kostimu odlazila je vrlo brzo. Osetio sam se, u tom trenutku, kao da sam se razdvojio na pola. Tako me je želja vukla da sledim devojku u zelenom kostimu, ali ipak moja težnja za ženom čiji je duh tako bio spojen s mojim i obuzeo moj, bila je tako duboka. I ona je tu stajala. Njeno bledo i okruglo lice bilo je plemenito i osećajno; njene sive oči su imale svetlucavi i svetli sjaj.
Nisam oklevao. Podigao sam u svojoj ruci knjigu sa sivim koricama - to je bio znak prepoznavanja sa moje strane. I sada sam shvatio da to i ne treba da bude ljubav, već nešto posebno, nešto čak i bolje od ljubavi. Prijateljstvo za koje sam bio i morao biti uvek zahvalan. Ispravio sam se kao pravi vojnik, otpozdravio i pružio knjigu ženi, a dok sam govorio, osećao sam neku gorčinu razočaranja.
"Ja sam poručnik Džon Blankort, a vi biste morali biti gospođica Mejhel. Tako mi je drago da smo se našli ovde, na ovoj stanici. Da li biste prihvatili da vas izvedem na večeru"?
Ženino lice se rasteglo u prijatan osmeh. "Ja ne znam šta sve ovo treba da znači, mladiću - odgovorila je - ali, mlada dama u zelenom kompletu, koja je upravo ovuda otišla, zamolila me je da stavim ovu crvenu ružu na moj kaput. I rekla je da ako me pozovete na večeru, da vam kažem da vas ona čeka u velikom restoranu preko puta. Ona je kazala da mene upotrebljava kao neku vrstu testa".
Nije teško razumeti mudrost ove devojke, gospođice Mejhel. Prava vrednost ljudske duše vidi se u odgovoru na neprivlačno. Neko je davno napisao: "Kaži mi koga voliš i ja ću ti kazati ko si".
Ko, ustvari, nosi crvenu ružu? Obično oni koji nisu za primećivanje! Obično oni za koje mislimo da ne treba da nose crvenu ružu! Da li smo se ikada zapitali, kako postupamo sa njima u našim svakodnevnim kontaktima? Da, sa onima koje svakoga dana srećemo sa crvenom ružom na reveru...

http://blog.blic.rs/525/Crvena-ruza-u-belom-reveru


:bye:
By LeDeNa_
#2154040
''

"Drowned World / Substitute For Love"

I traded fame for love
Without a second thought
It all became a silly a game
Some things cannot be bought

I got exactly what I asked for
Wanted it so badly
Running, rushing back for more
I suffered fools so gladly

And now I find
I've changed my mind

[Chorus:]

The face of you
My substitute for love
My substitute for love
Should I wait for you
My substitute for love
My substitute for love

I traveled round the world
Looking for a home
I found myself in crowded rooms
Feeling so alone

I had so many lovers
Who settled for the thrill
Of basking in my spotlight
I never felt so happy

[chorus]

Mmmmm, ooohhh, mmmmm
Famous faces, far off places
Trinkets I can buy
No handsome stranger, heady danger
Drug that I can try
No ferris wheel, no heart to steal
No laughter in the dark
No one-night stand, no far-off land
No fire that I can spark
Mmmmm, mmmmm

[chorus]

Now I find I've changed my mind
THIS IS MY RELIGION
By LeDeNa_
#2156829
U zagrljaju Sile a krila spremna za let....

Slika
By LeDeNa_
#2156845
Noc je.
Znam da si tu.
Bojim se cuti te. A jedva cekam da te cujem.
Saputanje koje dolaze do moga uva je vise imaginaran nego stvaran. Imaginacija, sta je to? Stvarnost, sapuces mi u uvo glas koji poznajem i ne poznajem.
Trebam li te? Trebam te koliko ja to zelim.
Volim se zavaravati kako je po tvome. Nije. Ja sam ta koja zeli odrediti granice i dati tebi uzde u ruke.
Ja sam vezana koja svesno odabire vezanost i trazi slobodu. Divljakusa u improviziranom zatvoru.
Koliko igre, koliko glume.
Isplativo samo ako postoje dobrovoljni protagonisti.
A postoje, mesecino. Makar na jednu noc, ako si zadovoljna time.
Kaze Danica i doceka Sunce socnim poljupcem u obraz.

2009
Korisnikov avatar
By Mariška
#2162864
Originally posted by LeDeNa_

Kada me zamolite na mailu da napisem nesto ufff....Mozete i ovde slobodno...Par...tj Gospodar si a tvoja zena robinja...Ja to ne kontam ni dalje iako znam dosta o tome (okolina)...Ali evo, trudicu se:)
Mada nisam sigurna da cu potrefiti....Sorry!!!....

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Rekla je:
-Ostavite me.
Bele su pregace zaleprsale iz prostorije, sklopivsi vrata bez suma. Nije se obazrela. Opste je poznato bilo da je pod njenim krovom zabranjena svaka glasnija rec ili korak. Kako je zivela, tako je od drugih zahtevala.
Najposle, za neistomisljenike uvek postoji bic.
Kada je imala petnaest godina, noc uoci njenog vencanja; majka joj je dosla u spavaonicu, sama. Vec je puki taj cin bio neobican. Gospodje majcinog ranga nigde se ne pojavljuju bez pratnje, cak ni pod sopstvenim krovom. Ona je sedela na rubu postelje, bosonoga i raspletene kose pale skoro do peta; gledajuci majku kako prilazi istim onim korakom kojim danas i sama hoda: lakim, bez suma, koji jedva da pomera skute. Te je noci, zadnje svog detinjstva, dobila dve pouke: bracna istina nikad ne napusta zidove bracne loznice.
I, sluzincad se nikad ne udara rukom; pogotovo ne otvorenim dlanom.
Njena je majka smatrala da nema zivotnih istina vecih koje bi joj trebala preneti.
Kako zivis, tako od drugih zahtevaj.
Pogled sa prozora bio je velicanstven, ali uvek je takav bio. U maglu uvijeni plavi vrhovi sneznika koji cepaju oblake; vrisak bezmernih provalija i ledeno blestanje mrtvih zimskih jezera. Posmatrala je ne videci, i nista ne osecajuci. Gledala je kroz taj prozor i prve noci svog braka; kada se u praskozorje popela do njega sitnim, ranjenim koracima; uvijena u krvavu plahtu. Gledala ga je dok je u znoju, ne pustivsi glasa, rasjala svoje prvo musko dete. Sasvim se sigurno seca kako je uz njeg stajala posle prvog samara koji joj je rasekao usnu i srce. Bilo je to posteno. U izvijenu kovanu resetku izlivena stakla jedina su u kojima je ikad videla svoj pravi odraz.
Ne devicu pokidane utrobe. Ne nasmrt izmucenu, krhku petnaestogodisnjakinju s kostima kao od ruzinih latica koja u krvi radja. Ne sramotu samara nadlanicom, kao da je neposlusni kmet.
Nikad suncem ogrejani vrhovi sneznika i mrtva jezera.
Pravi odraz.
Uzela je da uplice kosu zlatnu i crvenu poput meda. To je zlo, rekla je majka jednom kad su je sluskinjice cesljale pred spavanje. Prošle su godine pre nego ju je razumela. Mada je jutro posle svoje prve bracne noci odenula do grla zakopcanu, zift-crnu udovicku haljinu; i nikad potom ponovo otvorila svoju od ruzinog drveta rezanu kutiju za nakit; ta nesretna crvena kosa nikako se nije dala pokoriti. BIla je sasvim neprimerena.
U njenim ocima, lepota koju su joj pripisivali uvek je izazivala podozrenje i sumnju. Lepota je bila teret; robila je tudje poglede i saptanja. Sve sto je ikada u zivotu trazila, bio je - posluh.
Ne spevavanje u ode. Lepotu niko ne uzima za ozbiljno.
Nakon deset godina; bilo je podnosljivije.
Okrenula se od prozora i osmotrila sobu - cetvrtasta, svedena, neukrasena; onako kako je zahtevala. Nije morala prevlaciti vrhom prsta po komodama ni njusiti plahte. U kaminu visine coveka praskalo je zdravo, mirisno drvo. Prosla je kraj njega ne zastavsi da ogrije ruke.
Svugde duz kamenom poplocanih hodnika pred njom su sevala ledja. Pognuta ledja u radu; jedina kakva je u svojoj blizini trpela. Nije bilo zastajkivanja, cesanja jezika ni otvorenih pogleda. Kuda bi okom uspela da dosegne, retko je kad bilo uopšte - prisutnih. Ponekad se osećala kao Mojsije kad je ono sekao more.
Sve se zivo sklanjalo od njene paznje.
Hodala je ne praveci nikakvog suma, kicme koju nista ne sagiba, skutova za koje se nikakva necist ne hvata. Hodnici su isli miljama sa vrhe kule; ali svi su podovi bili pometeni, sve svece useknute, sve tepiserije po zidovima oprasene. Iz vesernice je kuljala para s mirisom lavande. Znala je da se u pecinastoj kuhinji ovog momenta na raznju okrece zverinje; ali ti joj mirisi nisu cak ni podraskali nosnice. Ona, koja vec deset godina nije u usta stavila komad mrtve zivotinje; sasvim je dobro obucila kuhinjsko osoblje cemu sluze zatvorena vrata.
Kad je spustala nogu sa zadnjeg stepenika, neko joj, pognut i krijuci lice, rece da je stigao. Zastala je na pola trena, tek koliko je trebalo njenoj maloj, nemustoj sluskinjici da joj pritrci i popravi ukosnicu. U nekoj drugačijoj situaciji, iznenadila bi se. S njenih crnih haljina nije bilo truncica koje bi se morale skinuti ni pod srebrnim snalama pramenova koje bi valjalo dotegnuti.
Skoro nikad.
Ovaj se put, pak, nije zacudila. Ovaj je put, naravno, izuzetak.
Dva su paza u zutom i modrom pred njom otvorila teska dvokrilna vrata. Na pragu joj lice zali miris konjske balege i nagorelog drveta. Nije imala vremena da gadljivo nabire nos. Parcici smrznute zemlje varnicili su pod rasnim kopitama; umrezeno je prstenje oklopa zvecalo; muski je smeh činio da joj potplati cizama od one fine, meke koze podrhtavaju.
Stajala je na pragu, preplevsi prste na barsunu svoje haljine, kicme kao od zeljeza, dignute brade.
Kora lednickog jezera puce. Nesto se pomeri u crnim dubinama.
Dok ga je gledala kako baca uzde stitonosi i prilazi joj; drhtaj joj je prosao kroz kicmu od celika. Niko to nije video.
Ni on.
Stao je pred nju, visinom i ramenima zaklonivsi nebo. Stao i bacio senku duz praga na kom je drhtala; jedinu u kojoj je ikad dozvolila da bude. Namirisala je tesko secivo za pasom, metal, krzno i kožu.
Krv.
Trepavice su joj zaigrale dok je spustala pogled. Mrzeći svaki slog svog glasa, rekla je:
-Dobro mi došli, gospodaru, muzu moj.
Dok su paklene vatre pocinjale da plamte, a ledena kora svuda duz povrsine cvilela cepajući se i topeci; ništa se nije moglo porediti s mrznjom koju je osecala spram znanja da bi sa istom ocajnom iskrenosću iste reci izgovorila ponovo.



:bundeva:
I sad ja nešto razmišljam: Na kojim sam ja to drogama kad je ova vest o poklonu za 8. mart koji je od svog muža dobila Aleksandra Meljničenko ;) u mojoj glavi izazvala asocijaciju na ovu tvoju priču:

http://www.blic.rs/Zabava/Vesti/239303/ ... liona-evra

U prvi mah pomislih: Ma daj, to je sigurno po principu kontrasta, taj fazon...

Ali onda naiđem na ovaj citat:
"Those who do not move, do not notice their chains." Rosa Luxemburg

Tako da... hm... ukapiram da ne bih nikada mogla da živim kao Sandra, sve i da mi se pruži prilika...

:jbg:


U svakom slučaju: Predivna priča!

Hvala ti još jednom!

:shake:
By LeDeNa_
#2180426
Cudno je kako covek donosi sud o coveku kad su ljudska stanja prolazna.
Covek cas oseca tugu, cas oseca bol,
cas se smeje, cas je ljut.

Zaista je malo onih koji prihvataju coveka u svim njegovim stanjima.




Slika
By LeDeNa_
#2180476
*****

Odlazila je i dolazila po ritmu koji nije uspela razumeti. Ponekad je nije bilo danima, ponekad bi dosla u nedelju i ostala na istoj grani gotovo celo jutro. Nije bila selica jer je zimi najradije bila na niskim granama gustog bora gde sneg ne bi dopirao. Pa ipak, jace sunceve zrake su je ocito mamile na let jer bi odleprsala vec u ranim danima i sve redje joj dolazila u vidokrug.
Kada je nije bilo samo dan tumacila je to potragom za hranom.
Nekoliko dana znacilo je istrazivanje terena, provera sta se promenilo.
A ako se nije pojavila duze od nedelje bila je sigurna: Zaljubila se.
Cekala je tada strpljivo, sa raznim mrvicama poslaganim po ogradi balkona i casom punom vode. Menjala je svaki dan izlozeno da je doceka sveze. Ponekad bi prvo sletela na svoju granu bora i pustila vremenu da protece pre nego sto se ohrabri doci po hranu. Ponekad bi naglo sletela do casice i napojila sebe i umorna pera.
Uvek je bila negde u blizini i vrebala pogled te ptice.
Znala je da joj salje svaki put. Znala je kako crne oci ima i koliko su duboke i daleke. Htela je razumeti taj pogled, procitati zahvalnost, bol, strah, radost.
Pa ipak, sto se vise trudila bila je sve zagonetnija. Razumom shvatiti slobodnu pticu bilo je nemoguce.

Skrivena iza zavese jednog ranog jutra dok je posmatrala kako gricka semenke osetila je dva topla dlana na svojim obrazima. Prisunjala joj se iza ledja, poput tajnovite ptice i prislonila glavu na njena ledja. I dok je tako osecala mir, gledala su je sa balkona dva tamna oka, smejuci se.

LeDeNa_ 2008
Korisnikov avatar
By Mariška
#2180507
:love:

Divna priča!

A divna ti je i slika na profilu!

:sunce:
By LeDeNa_
#2181941
*************
*************

Imam te, imam te, vikala je radosno drzeci je za kosu.
Naglo se sagnula i okrenula u levo. Za cas je bila iza ugla. Nemas me, nemas.
Dok joj je smeh umirao vec je drzala obema rukama i rusila na pod.
Znala je da vise nema sanse.
Na podu je postajala samo zmijolika masa koja se bezuspesno trudila nadvladati je, ali vrhunac je bila leva noga oko njene dve i prsti koji su se upirali prema nebu pokusavajuci imitirati grc divlje macke.
I tih par promuklih uzdaha. I to tigrasto rezanje od nemoci, od slatkoce savladane, od nemoci nepokorene.
Njoj je bilo dovoljno nasloniti se na kuk. Jedna noga bila je na njene dve i druga se mogla kraljevski rasuti nad njenim telom bez ikakve trajne stete.
Bila je opaka. Stisnutih usana u grimasi podsmeha i ozbiljnosti.Cutljiva do skrtosti. Cistih pluca koja su disala suvisno. Sve obrnuto od nje. Pokazivala je istovremeno zelju da grize, oci su joj postajale ljutite crte japanskih gena, a disanje nesto sto se nenauceno mora odraditi. Malene sake, zgrcene u imitaciji borca samo su se bedno trgale pod njenim stiskom.

Imam te, imam, saptala je cuteci.

Odjednom se smirila. Jedino oruzje koje je imala bio je pogled pun ljubavi i smeha.
Morala je poljubiti.
Sekunda slabosti koju je iskoristila da joj sapne, Moja si.

2008.
By LeDeNa_
#2181951
Ti uzimas da je secanje znanje. Istinsko znanje je uvek sveze, novo, neocekivano.

Maharaj
By LeDeNa_
#2182885
Kuda vodi ovaj put, zastala je i zapitala prolaznike.

Jedan je rekao, Do sela. Drugi ga je ispravio, Ne, u sumu. Dok su tako raspravljali dosla je stara gospodja i rekla, Ne, ni u selo ni u sumu. Pa zna se da vodi do polja. Neee, deca se nasmejala, vodi do jezera. Evo, mi idemo tamo da se kupamo. Jedan zaljubljeni par je zakolutao ocima. Precutali su da vodi do tajnovite staze za koju su samo oni znali.

A kuda ti ides? Upitala je cutljiva devojka.

Pa, ne znam, mislila sam da ces mi ti mozda reci.

Onda ovo nije put za tebe, zakljucila je i pridruzila se putnicima.

Ostala je sama, a kako covek nikada nije sam, na rame joj je skocila veverica i ponudila je orahom.

Dok se mucila da ga otvori i podeli sa novom prijateljicom razmisljala je o cudnim kljestima koja postoje u kuhinji njene kuce.

Pa da, idem kuci, viknula je devojci.

Onda dodji, na dobrom si putu.

2006.
Korisnikov avatar
By mOwbid
#2193557
...nije ljudsko lice. Okrenite se od njega polako i nezno, da ne bi u vasim licima prepoznao sebe; uzalud.

/autoportret u polumraku/
By LeDeNa_
#2193562
Sve deluje na sve. U ovom univerzumu, kada se jedna stvar promeni, sve se menja. Dakle velika moc coveka je u menjanju sveta menjanjem samoga sebe.

N. Maharaj

*************************
*************************
Istinska sreca je neuzrokovana i ne moze nestati zbog nedostatka stimulacije. To nije suprotnost patnji, to ukljucuje svu patnju. . . Uzitak zavisi o stvarima, sreca ne zavisi.


N.Maharaj
Korisnikov avatar
By Mariška
#2259661
Originally posted by LeDeNa_

Ako svoje korenje, poput stoletnih maslina, ne ugradis u kamen, ako tvoje korenje nema snagu da mrvi stenu i svoje pipke pruza sve dublje u zemlju, nikada neces dostici visine nebeske, jer ce te koren izdati, i, ma kako prav stremeo visinama, zemlja ce te izbljuvati, sa gadjenjem odbaciti tvoje korenje, i sto si bio blizi nebu, to ce pad biti tezi, i trulices, dok ne istrunes i ne nestanes, bez nade da ces ikada vise videti plavetnilo neba. Zato kvrgave masline, neopterecene potrebom da svima privuku pogled, uzivaju u pogledu na nebo. I postoje, i vredne su drugima, zato sto su vredne sebi, dovoljno hrabre da budu to sto jesu, samo obicne masline.
Da.
  • 1
  • 51
  • 52
  • 53
  • 54
  • 55
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!