- 25 Nov 2010, 13:36
#2060457
Ovako. Potaknut temom o "zavlacenju" Pasivni kolo vode, imam jednu pricu. Malo cu se pohvaliti, ali iza potrebe da svijetu kazem da sam presrecno zaljubljen - stoji realan strah i nedoumica. Malecki, ali tu je.
Naime - skoro sve price do sada pocinjale su uz...tako da kazem neravnopravnost. Ili sam ja vise pao na njega, ili on na mene. Ili sam ja njemu (ili njoj) sve "dao na tanjiru" i postao dosadan suvise brzo, ili je on otkrio svoje emocije suvise rano... Ili je pocelo sa nekom velikom netrpeljivoscu koja je prerasla u ludu strast, ili je neko od nas u datom momentu bio zauzet, pa je tu bilo varanja... itd.
Ono sto je zajednicko tim pricama je kraj. Uvijek se zavrsavalo isto. Neko je bio duboko povrijedjen i razocaran, prica je uvijek ostavljala otuzan ukus u ustima.
Nerijetko je bio problem i "geografska nepogodnost" - a ja nikad nisam bio za veze na daljinu..
I sad - desava se da smo od prvog momenta srecni kao kucici. Takmicimo se u izlivima njeznosti i paznje, pravimo jedno drugom sitne poklone i iznenadjenja, kao zaljubljeni klinci. Sto donekle i jesmo, iako obojica imamo zrele poslovne i licne price.
Sve djeluje savrseno. Nikad do sad nisam od prvog momenta nekome toliko vjerovao, nemam ni najmanji strah da ce da me prevari ili da cu prevariti ja njega. Na samu pomisao na njega obliva me toplina, koju osjecam sa njegove strane isto. Mala bajka koja je pala sa neba, i u kojoj se sve sjajno namjestilo. Razdaljina medju nama je Kotor-Budva, on je preeeeesladak (tako misle i moje prijateljice), divan je, kulturan, njezan... ma sve!
I onda ja uvece, kad inace dopustam svojim mislima da mi terorisu um, tijelo i dusu - pocnem da se plasim da ce to sve da nestane. Glupo mi je to tako da formulisem, ali ne mogu da nadjem bolji nacin - ali nekako mi djeluje nenormalno da sve bude bas tako. Iako svi kazu da je to totalna glupost, i da u idealnoj situaciji tako i treba da pocne (ja se slazem, of kors) - ali opet. Da li je to moj pesimizam, traume od losih ljudi kojima sam previse vjerovao, ili nesto trece - ko ce ga znati...
nemam konkretno pitanje - diskutujte.
Naime - skoro sve price do sada pocinjale su uz...tako da kazem neravnopravnost. Ili sam ja vise pao na njega, ili on na mene. Ili sam ja njemu (ili njoj) sve "dao na tanjiru" i postao dosadan suvise brzo, ili je on otkrio svoje emocije suvise rano... Ili je pocelo sa nekom velikom netrpeljivoscu koja je prerasla u ludu strast, ili je neko od nas u datom momentu bio zauzet, pa je tu bilo varanja... itd.
Ono sto je zajednicko tim pricama je kraj. Uvijek se zavrsavalo isto. Neko je bio duboko povrijedjen i razocaran, prica je uvijek ostavljala otuzan ukus u ustima.
Nerijetko je bio problem i "geografska nepogodnost" - a ja nikad nisam bio za veze na daljinu..
I sad - desava se da smo od prvog momenta srecni kao kucici. Takmicimo se u izlivima njeznosti i paznje, pravimo jedno drugom sitne poklone i iznenadjenja, kao zaljubljeni klinci. Sto donekle i jesmo, iako obojica imamo zrele poslovne i licne price.
Sve djeluje savrseno. Nikad do sad nisam od prvog momenta nekome toliko vjerovao, nemam ni najmanji strah da ce da me prevari ili da cu prevariti ja njega. Na samu pomisao na njega obliva me toplina, koju osjecam sa njegove strane isto. Mala bajka koja je pala sa neba, i u kojoj se sve sjajno namjestilo. Razdaljina medju nama je Kotor-Budva, on je preeeeesladak (tako misle i moje prijateljice), divan je, kulturan, njezan... ma sve!
I onda ja uvece, kad inace dopustam svojim mislima da mi terorisu um, tijelo i dusu - pocnem da se plasim da ce to sve da nestane. Glupo mi je to tako da formulisem, ali ne mogu da nadjem bolji nacin - ali nekako mi djeluje nenormalno da sve bude bas tako. Iako svi kazu da je to totalna glupost, i da u idealnoj situaciji tako i treba da pocne (ja se slazem, of kors) - ali opet. Da li je to moj pesimizam, traume od losih ljudi kojima sam previse vjerovao, ili nesto trece - ko ce ga znati...
nemam konkretno pitanje - diskutujte.